Molim ne trujte mi mozak sa izborima u SAD-u!


Ili je ovo glasanje i „praćenje izbora“ tek jedan izraz krajnje intelektualne lijenosti, potreba za zabavom najniže razine? Da li je buljenje u televizijske ekrane i slušanje debata koji se, ruku na srce, ne razlikuju mnogo od statičnog gledanja igre baseball-a ili nogometa? Ako bi gospodin Trump ili gospođa Clinton odnijeli pobjedu, najvjerojatnije bi to bila ista razlika kao kada u američkom nogometu lopta odleti među one tri golštange, na desnoj ili lijevoj strani igrališta.

Piše: Andre Vltchek

Ja uzastopno začepljujem svoje uši sa različitim čepovima za uši u avionima da ne slušam vijesti koje punom snagom tutnje preko radija.

Zatvaram oči kad se ta tema pojavi na TV ekranu, čak i na RT-u ili Press TV-u.

Preskačem novinske naslove.

Molim prijatelje, drugove i rodbinu da u mojoj nazočnosti ne razgovaraju o toj temi.

Ne želim ništa znati o američkim predsjedničkim izborima!

Nije to nikakva poza ili „pobuna“; riječ je samo o jednom iskrenom, jakom strahu od oštećenje mozga, da mi misli budu izbačeni iz kolosijeka od traganja za alternativnim humanističkim i političkim konceptima.

Nemam nikakvu potrebu da saznam tko će biti, među svima onima sa već od Režima prethodno odobrenim dopuštenjem „konkurirati“, nominiran od strane njegove ili njene političke bande, ni tko će se napokon naći u sedlu  tog statičnog drvenog konja koji u pravilu nikud ne galopira, nikog ne inspirira i samo skakuće naokolo gnječeći svojim ubojstveno teškim  potkovama sve i svakoga koji se usudi zahtijevati istinsku slobodu.

Odite i pratite izbore; čak sudjelujte u njima! Ako vjerujete u Zapadnu višepartijsku „demokraciju,“  bez obzira  je li dobra ili loša! onda ništa!

Zar vas desetljeća, zapravo stoljeća, užasno ustajalih političkih zbivanja u Sjevernoj Americi i Evropi nisu ništa naučile? Onda ih se i dalje držite i gurajte te označene listiće u kartonske kutije!

Već se vjekovima obavlja to umetanje listića. Isto je bilo kad su okovani robovi preseljavani iz Afrike u onaj „Novi svijet“, kad je Zapadni kolonijalizam istrebljivao na stotinama milijuna, kad je narod Kineza dovođen u Sjevernu Ameriku da rinta kao tegleća marva i tako se s njima i postupalo. Obavljalo se na isti način kad su prva i druga generacija Evropljana istrijebile skoro sva domaća stanovništva Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, kao i na Karibima.

Zapad je izmislio izbore. Da bi elita unutar bijele rase, kao i bijela rasa općenito, mogla opravdati brutalnost sa kojom su vladali svijetom. Imaju potrebu da osjete kako ispunjavaju želje svijeta, ili barem želje svojih građana.

Uvijek bogati i ratoborni klanovi dobivaju na izborima; ima načina da se to osigura.

Nekoliko je grčkih filozofa izrazilo svoj prosvjed: ustali su u obranu neposredne demokracije, za direktnu „vladavinu naroda“. Pretvoreni su u neaktivne promatrače ili su potpuno ušutkani.

U vrijeme prethodnih američkih predsjedničkih izbora nalazio sam se Najrobiju, u Keniji, gdje je moj dobar prijatelj, indijski prodavač knjiga u Yaya centru, navalio da uzmem nekoliko grčkih klasika.

“Zašto?” pitao sam ga.

“Tako da još jasnije vidiš što se događa tamo preko oceana.”

“I što se događa?”

Spomenuo je izbore. O njima pojma nisam imao … Uspješno sam ih potisnuo iz glave. Dok sam radio na snimanju filmova u Demokratskoj Republici ili Kongu, u Ruvandi i Ugandi, dok sam intenzivno pisao o Zimbabvi , Južnoj Africi, Egiptu i Somaliji, stjecao sam krajnje jasno sliku o tome što Imperija radi i na koji način likvidira na desetine milijuna nedužnih ljudi. Nisu bili potrebni izbori da to shvatim. Nije bilo neophodno znati tko grije te stolice sa svojim guzicama unutar Bijele kuće.

Dosta sam znao o Obaminoj kenijskoj vezi (čak sam, osobno, znao njegovu baku), uključujući i smrtonosnu umiješanost njegova oca u politici Kenije, kad je radio u ime Zapada i pomagao na uništavanju afričke ljevice. Znao sam i za njegovog indonezijskog očuha, vojnog časnika koji je sudjelovao u užasnim čistkama iz 1965./66., odmah iza vojnog državnog udara koji je imao američku podršku, u kojoj je ubijeno između 2 i 3 milijuna ljudi.

Obama ili Clinton, jedan Bush ili drugi … Zar itko još može pošteno vjerovati da je bitno tko je predsjednik?

Ili je ovo glasanje i „praćenje izbora“ tek jedan izraz krajnje intelektualne lijenosti, potreba za zabavom najniže razine? Da li je buljenje u televizijske ekrane i slušanje debata koji se, ruku na srce, ne razlikuju mnogo od statičnog gledanja igre baseball-a ili nogometa? Ako bi gospodin Trump ili gospođa Clinton odnijeli pobjedu, najvjerojatnije bi to bila ista razlika kao kada u američkom nogometu lopta odleti među one tri golštange, na desnoj ili lijevoj strani igrališta.

Nekim je ljudima to važno. Na desetine milijuna navijača u Evropi , Sjevernoj i Južnoj Americi vide svoj život u vrtnji oko igara. Pravih igara ili video igara … To im je pitanje života ili smrti. A takvi su i izbori, čak i kad su beznačajni i ništa neće mijenjati.

*

Ukoliko zađem u analize te zabave i propagandne farse, pravo značenje onoga što se u svijetu događa će mi izmaći.

To je tako jednostavno dizajnirano: koncentriraj se na igru, gazirana pića i „junk food“ grickalice, pa tako i na izbore, i smetni s uma onu veliku sliku – ono što Imperija radi sa ovim  našim svijetom.

Uvijek hoću da pitam svoje čitatelje u Kaliforniji, New Yorku ili Teksasu: da li se išta od značaja dogodilo u vašem životu samo zato što je G.W. Bush dospio do položaja vlasti u Bijeloj kući, ili možda Obama? Izuzev onih iracionalnih i religioznih šaputanja poput „Mi to možemo!“

Režim nema nikakve veze sa tim „izabranim liderima“; on ih samo proizvodi, kao što proizvodi ISIS, ili propagandu ili osjećaj o nadmoći Zapada. Njih jednostavno umrežava sistem, zatim ih međusobno suprotstavlja jednih protiv drugih poput borbenih pijetlova, i potom njima paradira kao s nekim religioznim simbolom skoro bez bilokakve moći. Oni su poput onih ogromnih reklamnih ploča za promoviranje Globalne diktature Zapada, a iskreno rečeno, ja mrzim reklame.

Stoga molim da me poštedite od ovog cirkusa užasa.

Ja živim u svijetu realnosti, u kojem milijuni umiru, upravo baš sada,  u ovom času, da bi se Zapad prehranio – nahranio svoje korporacije, vojske i građane.

Njihovi krici i agonija odjekuju u mojim ušima svaki dan, svaki sat. Ja ne želim da žrtve budu ušutkane ili nadjačane nekim prožvakanim govorima i reklamnim akcijama.

Poput starih Grka, poput Vijetnamaca ili Kineza, poput Kubanca, ja ne vjerujem u „zastupničku demokraciju“, pa bila ona u SAD-u, Evropi, Indoneziji ili Indiji.

U prošlosti sam igrao tu igru. Igrao sam je dovoljno dugo. Nisam glasao, ali sam pisao o izborima.

Na koncu sam shvatio njihova ograničenja. Došao sam do toga da mi se potpuno zgadio koncept „Demokracije“  na način kako ga promovira Zapad, jer služi jednoj sićušnoj manjini, onoj nekolicini trulih članova „elite“.

Ostali moraju služiti, ili patiti, ili čak i umrijeti! Naravno na Zapadu su ljudi slobodni da biraju koji će od njihovih  „lidera“ silovati Afriku, Srednji Istok ili Aziju.

Koji će od njih rušiti zbilja demokratske vlade u nezavisnim zemljama? Tko će bičevati stražnjice patriota? Tko će pljačkati Kongo i Papuu?

Oni mogu birati lice, kao u kakvoj nasilničkoj video igrici. Ali pogon, sistem iza tog lica (ili ga nazovimo maskom), ostaje postojan. On se ne mijenja.

Da bi razumjeli svijet, shvatili njegove otkucaje, mora se otići u stvarne zemlje, razgovarati sa stvarnim ljudima i raspravljati stvarne probleme. Odgovori se ne nalaze u predizbornim debatama. Oni su pokopani u Afganistanu, Boliviji i Papui, Jemenu i toliko drugih devastiranih mjesta.

Bitno je shvatiti da Imperija, taj monolit, zaista vlada, pljačka, siluje i upravlja.

Boja površine stroja za nasilje, maska koja je prilijepljena preko njegovog kontrolnog tornja, je irelevantna. Muško ili žensko lice … Koga briga? Republikanac ili Demokrata? U čemu je razlika?

Ja to zanemarujem, poput drugih koji ne vjeruju u primitivne bajke.

Kao i moji drugovi, moram razmišljati o tome kako da nas izvučem iz ovih prljavih govana što ih je Imperija stvorila! Zbog toga, ne mogu gubiti vrijeme na američkim izborima!

Odabrao i preveo: Slobodan Drenovac

Andre Vltchek je filozof, romanopisac, filmski redatelj i investigativni novinar, kreator je Vltchekovog svijeta i odani korisnik Twitter-a , osobito za online magazin “New Eastern Outlook.” (Novi istočni pogled)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: