Radnici/e, zašto se ne bunimo?

Posted by Novi Plamen on 19 prosinca, 2015 · 1 komentar 

Moramo se „izliječiti“ od konstantnog inferiornog položaja kojeg imamo kao radnici u odnosu na šefove i shvatiti da ne samo da možemo i moramo nešto učiniti, nego i da smijemo, jer ljudi koji su strukturirali kapitalističku ekonomiju i državu nisu ni u kakvom posebnom dosluhu sa Providnošću niti su sasvim slučajno pogodili da je kapitalizam upravo ono što ona hoće. Ako većina ljudi nije zadovoljna, ne možemo govoriti o sretnom društvu. 

piše Sonja Krivokapić

Već ptice koje obitavaju na granama drveća u našoj regiji i šire znaju da je njihovim ljudskim sustanarima i sustanarkama dosta mukotrpnog procesa traženja posla, trpljenja razno raznih loših tretmana od šefova i kolega, preniskih plaća, neisplate plaća, nepravednih otkaza, smanjivanja postotka plaće za određivanje visine penzije i tako dalje. Prije deset godina smo bili uplašeniji. Sada se u novinama i na društvenim mrežama pojavljuju ne samo sugestivni, nego i vrlo eksplicitni memoi u kojima se oštro kritiziraju politčari, pisma čitaoca u kojima se opisuju osobne tužne priče o nezaposlenosti i novinski članci koji ismijavaju šefove i političare, a u svakodnevnom životu možemo čuti vrlo jasno artikulirani očaj, prezir, jad i generalno nezadovoljstvo lošom kvalitetom života koju nam priređuju „Oni“.

Stručno osposobljavanje je relativno novi cinični trik vladajućih. Maskiran kao poticaj zapošljavanja mladih, kao prilika da se zaposle mladi bez razdnog iskustva na tržištu na kojem će se valjda uskoro zahtijevati da broj radnih godina premaši broj kronoloških, to je samo prilika da poslodavci dobiju besplatnu radnu snagu koju mahom ni za što ne osposobljavaju, nego ju tjeraju da rade prekovremeno i poslove koji nemaju veze s opisom radnog mjesta. I onda je, nakon što je odradila svojih godinu dana za državnu plaću ispod minimalca, vraćaju među redove rezervne radne snage da još jednom prolazi često dug i mukotrpan proces traženja posla.

Nije sve tako crno, bit će protuargument čak iz usta onih koji verbaliziraju svoje nezadovoljstvo. Imamo prijatelje, rodbinu koja se trudi da nam financira vrijeme provedeno u klikanju i čitanju oglasa za posao, hobije, nadu, povjerenje u zakon velikih brojeva prema kojem nam jednom mora biti bolje, religiju, i tako dalje. Čak i da ovo sve nemamo, moramo si govoriti da nije sve crno, jer kad bi svaki dan sve ovo osviješćivali i ne provlačili ni kroz kakav obrambeni mehanizam, vjerovatno bi se za duplo povećao broj oboljelih od depresije.

Čovjeku je vjerovatno usađen nekakav nagon ne samo za fizičko nego i za psihičko samoodržanje, što je s jedne strane dobro, ali može biti i kontraproduktivno, pogotovo kad uzmemo u obzir utjecaj vladajuće ideologije na odnos radnika prema proživljavanju svojih nevolja. Često se gorespomenute kritike i bujice očaja i nezadovoljstva tretiraju kao zdravo ispoljavanje bijesa, nakon čega se misao da se nešto konkretno poduzme, ako se ona uopće u pojavi kao mogućnost, odbacuje kao idealističko sanjarenje i pretjerivanje. Jer maltretiranje radnika, oduzimanje njihovog dostojanstva, tjeranje na to da se nakon silnog broja odbijenih molbi osjećaju kao da traže posao u NASA-i a ne posao sukladan njihovim kvalifikacijama, zapravo je uobičajena stvar na koju se trebamo naviknuti. To je tako, to je ljudska priroda, uslijedit će nakon žalopojki ili kao odgovor na njih, jednostavno je stanje takvo kakvo je, kao da se kapitalizam sam od sebe stvorio ili ga je rodila priroda, pa se tu naprosto ne može ništa promijeniti.

Naravno, lako je reći da nešto jednostavno poduzmemo. Ono što bi se uslijed i nakon toga odvijalo samo u mašti izgleda kao gotovo nemoguć zadatak. Dodajmo cijeloj priči činjenicu da ljudi nemaju vremena organizirati se zbog posla i koncept slobode koji počiva na odvajanju čovjeka od čovjeka, a koja se sve udobnije nastanjuje u podsvijest stanovnika naše regije, i dobijemo čovjeka koji pred zadatkom pobune protiv ekonomske i političke strukture stoji nemoćno kao osoba koja ima naučiti četiri toma opće enciklopedije na pamet u jednoj noći.

Ipak, je li doista zadovoljavajuća situacija u kojoj sad živimo ili ćemo živjeti? Bježanje u neke pozitivne aktivnosti koje postoje u našem životu a čiji pozitivni efekt vjerovatno i ne osjećamo u cjelosti zato jer u njih bježimo, osjećanje otuđenosti i poniženosti ako ni zbog čeg drugog onda zbog činjenice da smo u vlasništvu nekoga samo zato što taj neko ima kapital i čežnja za tom poniženošću jer ćemo ju barem osjećati na radnom mjestu, umjestno nezaposlenosti i crnila pred očima na čijem mjestu bi trebala stajati slika budućnosti s bar jednom bojom naslikanom na njoj?
S jedne strane je potrebna nevjerovatna snaga da se makar jednom tjedno uza sve ovo istisne jedan iskren osmijeh s lica, a s druge sposobnost da se uz sve to relativno mirno živi može svjedočiti o nekakvom emocionalnom otupljivanju, čak nezdravom psihičkom stanju.

Moramo se „izliječiti“ od konstantnog inferiornog položaja kojeg imamo kao radnici u odnosu na šefove i shvatiti da ne samo da možemo i moramo nešto učiniti, nego i da smijemo, jer ljudi koji su strukturirali kapitalističku ekonomiju i državu nisu ni u kakvom posebnom dosluhu sa Providnošću niti su sasvim slučajno pogodili da je kapitalizam upravo ono što ona hoće. Ako većina ljudi nije zadovoljna, ne možemo govoriti o sretnom društvu. A mi nezadovoljni jesmo većina. I jest, sve je ovo već prožvakano, ali upravo je u tome i poanta; sjeckanje svega ovoga zubima na sve sitnije i sitnije komadiće. Jer to sve što nam uzrokuje nezadovoljstvo neće samo od sebe otići, ono će otići eventualno ako mi tome pokažemo vrata.

Filed under Uncategorized