Kazati “NE” ražimu ograničene slobode
Nakon Bruxellesa puste ulice Pariza postavljaju sa dramatičnom jasnoćom pitanje, da li je problem slobode pravična cijena sigurnosti. Francuska je na to pitanje odgovorila zakonom 2015-1501 od 20 novembra, kojim je produžila izvanredno stanje, proglašeno 14 novembra, sa dodatnim odredbama i integracijama (ranforcant efficacite), koje se odnose na zakon 55-385 još iz 1955 godine, što uređuje status izvanrednog stanja.
piše Massimo Villone
Kroz tri mjeseca se propisuju vrlo stroga ograničenja prava i sloboda, po pravilima koja će se primijenjivati administrativnm mjerama, bez uplitanja sudaca. To izaziva poprilično jak utisak, jer se tako daje mogućnost snagama zaduženim za javni red i sigurnost, kao što su ministar unutarnjih poslova i prefekti, da odsada mogu narediti prisilan boravak, praćenje osoba, zabrane konntakata s licima, za koje se smatra da su sumnjiva, oduzimanje pasoša, kao i zabranu kretanja, okupljanja, održavanja sastanaka kao i raspuštanje udruženja (a ove mjere ostat će na važnosti i po prestanku izvanrednog stanja).
Može se posumnjati, da li je naoružati se tako nametljivom skupinom odbrambenih mjera u skladu sa Ustavom. Neke od tih odredbi već su postojale u Zakonu, na koji se ove mjere pozivaju, još iz 1955 godine, a taj je zakon dat na odobrenje Conseil constitutionnel (Ustavnog savjeta) Parlamenta 1985, na zahtjev opozicije, sa traženjem produžetka izvanrednog stanja, koje je u to doba vrijedilo za Novu Kaledoniju. Tada je stavjena primjedba, da za taj zakon ne postoji ustavno utemeljenje, i da se smije pozivati na Ustavni poredak samo u slučaju Opsadnog stanja. S odlukom 85-187 DC od 25.01.1985 Conseil (Savjet) je ipak dao zeleno svjetlo odredbama, proglasivši potpuno važećom predloženu formulaciju.
Danas se tim odredbama dodaje još i mogućnost pretresa prostorija u bilo koji dnevni ili noćni sat, uključivši i pretres stana, ukoliko postoje “ozbiljni razlozi za sumnju da to mjesto posjećuju lica, čije ponašanje predstavlja prijetnju za sigurnost i javni red” (član 11, kako je sada prerađen).
Da bi vas pretresli, mogao bi biti dovoljan vaš kućni prijatelj, koji je u pismenom kontaktu ili na social-u sa nekom osumnjičenom osobom. Iz toga su izuzeta mjesta “kojima parlamentarni mandat” dozvoljava djelovanje, a u njih se ubraja profesionalna aktivnost advokata, sudskih namještenika i novinara. Pretres uključuje integralnu kopiju memorije mobilnih telefona, kompjutera i aparata s njima povezanih, mada na daljinu.
To je kao kopija uzeta iz Velikog brata. No nije vjerojatno da će se preinačiti odredbe propisa iz 1985, ukoliko do tako nečeg i dođe.
U otvorenoj protutendenciji s tim mjerama jeste ukidanje kontrole štampe i informacija, predviđenih zakonom 55-385.
No neki instrument se odbacuje, kad nema više svrhe. Glas terorista probija se svuda, ne preko sredstava informiranja odnosno sredstava komunikacije, već preko najsofisticiranijih tehnoloških instrumenata virtualng svijeta. Francuska je već nakon događaja u Charles hebdo primijenila na informiranje zakon 912 od 24 jula 2015, vrlo restriktivan. Radi se o propisima o prisluškivanju, sve do praćenja i zatvaranja internet sajtova, i do postavljanja “crnih kutija” kod upravljača tim sajtovima, a one filtriraju svaku komunikaciju.
A sve se to može učiniti bez intervencije suca.
Taj zakon nije samo usmjeren na borbu protiv terorizma, već isto tako poslužit će da zaštiti vrlo širok spektar strateških interesa (vidi član 2). Samo za mali broj ograničenih profila Conseil constitutionnel – Ustavni Savjet – potvrdio je njihovu neustavnost (dec. 2015-713 od 23.07 2015). Istovremeno su se čule vrlo oštre primjedbe o špijuniranju, po modelu “Patriot Act”-a i po modelu NASE, te o suštinskoj neustavnosti tih propisa
Treba nas navesti na razmišljanje činjenica, kako danas zakon o izvanrednom stanju prolazi uz bitno ćutanje kritike i bez ikakvog otpora, uz opći pristanak javnog mnijenja.
Sve pobijeđuje zahtjev za sigurnošću.
Isti vjetar puše i u Italiji.
Prema ispitivanju javnog mnijenja raste broj onih koji bi zamijenili postojeća prava za sigurnost. To je razumljiva no vrlo opasna težnja. Svi tvrde kako žele zadržati naš model života. Isključivo jamčenje tih prava i sloboda predstavlja onu nevidljivu mrežu, koja čini naš model životnim i omogućava njegovo postojanje.
Znamo da nitko i ništa ne može rizik svesti na nulu.
Moramo jasno i glasno ustvrditi, kako bi u Italiji zakon poput ovog francuskog bio neustavan. On bi nasilno prekršio rezerve u zakonu i rezerve u jurisdikciji – izricanju prava. A te rezerve predstavljaju suštinske garancije putem kojih je moć vlade i moć administrativnih organa vlasti precizno ograničena, bilo samim formulacijama prava, bilo njegovom primjenom.
Na ograničenja prava i sloboda mora pristati izabrani Parlament; sudac mora biti taj – autonoman, nezavisan i nepristran – koji će prosuditi vrijednost konkretnih ograničavajućih odredbi.
Ustavno ograničenje između arbitrarnog i legalnog mora se uvijek održati. Može se – a to znači mora se – uvažavati legalnost, a da se pri tom ne smanji djelatnost službi intelligence (obavještajnih službi).
Historija naše zemlje već je bila suočena s tenzijama koje su se odnosile na prava i slobode. Bilo je to kad se radilo o zakonima o terorizmu u Italiji, o mjerama predostrožnosti, o nasilju na stadionma. Ustavni sud je u cjelini dopustio slobodu donošenju zakona, ali se može kazati, kako su ipak čvrsto zadržali kormilo u rukama.
Mora se držati pravac.
Tri mjeseca Francuska će biti zemlja pod nadzorom. Zemlja sumničenja. Zatim će se vidjeti. U Nacionalnom Parlamentu sugerirano je da izvanredno stanje postane dio općeg prava: općeg prava na izvanredno stanje, stoga što će postojeća prijetnja potrajati duže od sada dopuštenog vremenskog ograničenja. I to je vrlo vjerojatno.
No nikad ne se ne smije zaboraviti da je vrlo lako naviknuti se na režim ograničene slobode.
Novi Plamen (Blog) 