“Iranska prijetnja” kao najpogibeljnija opasnost za svjetski mir?
Diljem svijeta došlo je do velikog olakšanja i optimizmaoko nuklearnog sporazuma postignutog u Beču između Irana i grupe P5+1 zemlja ,odnosno pet članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta plus Njemačka. Očito je da većina svijeta dijeli procjenu Američke asocijacije za kontrolu naoružanja da taj “zajednički sveobuhvatni akcijski plan uspostavlja jednu snažnu i djelotvornu formulu za blokadu svih putova po kojima bi Iran mogao steći materijal za nuklearno naoružavanjeza više od jedne generacije kao i uspostava sustava verifikacije za promptnu detekciju i prevenciju iranskih nastojanja da potajno slijede nuklearno naoružavanje neodređene trajnosti”.
Piše Noam Chomsky
Međutim, javljaju se upadljive iznimke u odnosu na opći entuzijazam: to su SAD i najbliži im regionalni saveznici, Izrael i Saudijska Arabija. Jedna od konsekvencija toga je da su američke korporacije, na svoju veliku žalost, sprečene pohrliti u Teheran zajedno sa svojim evropskim kolegama. Prominentni sektori američke moći i mišljenja dijele taj stav dvaju regionalnih saveznika i stoga se nalaze u stanju virtualne histerije oko „iranske prijetnje“. Trezveni komentari u SAD-u, dobrano diljem cijelog spektra, izjavljuju da je ta zemlja, najozbiljnija prijetnja svjetskom miru“. Čak i ovdašnje pristaše sporazuma su oprezni, s obzirom na izuzetnu ozbiljnost te prijetnje. Uostalom, kako možemo vjerovati Irancima uz zastrašujuću evidenciju onjihovoj agresivnosti, nasilju, remetilaštvu i prevaranstvu?
Opozicija unutar političke klase tako je jaka da se javno mnjenje brzo prešaltalo od davanja značajne podrške na jednaku podjelu. Republikanci se skoro jednoglasno protive sporazumu. Tekuća predizborna kampanja Reupblikanaca ilustrira proklamirane razloge.. Senator Ted Cruz, koji se smatra jednim od intelektualaca na zgusnutom polju kandidata za predsjednika, upozorava da je Iran možda još uvijek u mogućnosti proizvoditi nuklearno oružje pa bi jednog dana mogao upotrebiti gaza pokretanje Elektromagnetsko pulsiranje koje bi „moglo srušiti elektrićnu mrežu cijele istočne obale“ Sjedinjenih Država, i usmrtiti „na desetke milijuna Amerikanaca“.
Dvojica najvjerojatnijih pobjednika, bivši guverner Floride, Jeb Bush i guverner Wisconsina Scott Walker, vode bitku oko toga da li treba bombardirati Iran odmah nakon što su izabrani ili tek poslije prvog Zasjedanja vlade. Jedan od kandidata koji ima određeno iskustvo u vanskoj politici, Lindsey Graham, opisuje sporazum kao “smrtnu presudu za državu Izrael”, koja će svakako doći kao iznenađenje izraelskim obavještajcima i strategijskim analitičarima– ali i Graham zna da je to puka besmislica, što postavlja neposredna pitanja o stvarnim motivima.
Imajte na umu da su Republikanci odavno odustali od pretenzije da funkcioniraju kao normalna kongresna stranka. Oni su, kako tvrdi respektabilni konzervativni politički komentator Norman Ornstein iz desničarskogAmerican Enterprise Institute-a postali jedna“radikalna pobuna” koja gotovo ne traži da sudjeluje u normalnoj kongresnoj politici.
Još od vremena predsjednika Ronalda Reagana, stranačko vodstvo se usuđuje ići tako duboko u džepove najbogatijih i korporativnog sektora da može privući glasove samo mobiliziranjem dijelova populacijekoji od ranije nisu predstavljale neku organiziranu političku snagu. Među njima su ekstremni evanđeoski kršćani, sada vjerojatno glavnina republikanskih glasača; ostaci bivših robovlasničkih država; protivnici doseljenika koji se boje da će nam „oni“ oteti našu bijelu kršćansko-anglosaksonsku zemlju; i drugi koji pretvaraju predizborne republikanske zborove u spektakle udaljene od glavnih tokova suvremenog društva–premda ne i oko glavnog toka najmoćnije zemlje u svjetskoj povijesti.
Ovaj odmak od globalnih standarda, međutim, u velikoj mjeri nadilazi okvire republikanske radikalne pobune. Primjerice, preko tog spektra postoji i opći dogovor sa navodnim „pragmatičnim“ zaključkom generala Martina Dempseya, predsedatelja Združenog stožera, da bečki dogovor „nikako ne spriječava SAD da napadne iranska postrojenja ukoliko vladini dužnosnici zaključe da Iran ne poštuje dogovor“, pa i onda ukoliko se ne poštuje„neki daleko manje moguć unilateralni vojni napad“.
Bivši Clintonov i Obamin pregovarač za Bliski Istok, Dennis Ross, tipično preporučuje da „Iran ne smije imati bilo kakvu dvojbu da ukoliko mi primjetno osjetimo kod njega sklonost nekom naoružanju, to će potaknuti upotrebu sile“, čak i po isteku dogovora kad Iran bude teoretski slobodan raditi što ga je volja. „Zapravo, postojanje točke prestanka nakon 15 godina,“ dodaje on, “najveći je pojedinačni problem kod ovog dogovora“. On isto tako sugerira da SAD treba da naoruža Izrael sa specijalno opremljenim bombarderima B-52i bombama za razbijanje bunkera radi svoje zaštite prije nego što taj zastrašujući datum nastupi.
“Najveća prijetnja”
Protivnici nuklearnog dogovora prigovaraju što ne ide dovoljno daleko. Neki pobornici se slažu, i drže da “ako Bečki dogovor treba išta značiti, tada se cijeli Bliski Istok mora riješiti oružja za masovna uništenja.” Autor te izjave je ministar vanjskih poslova Irana, Javad Zarif, te dodaje: “Iran, po svom nacionalnom kapacitetu i trenutno kao predsjedatelj Nesvrstanog pokreta [sastavljen od vlada velike većine svjetske populacije], spreman je raditi sa međunarodnom zajednicom na ostvarenju tih ciljeva, vrlo dobro znajući da će na tom putu vjerojatno morati svladati mnoge prepone koje podižu skeptici prema miru i diplomaciji”. Iran je potpisao “jedan povijesni nuklearni dogovor“, rekao je dalje i sada je na redu „trajni protivnik“, Izrael.
Naravmo Izrael je jedan od trojice nuklearnih sila, pored Indije i Pakistana, čije nuklearne programepodržava SAD i koje odbijaju potpisati Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
Zarif se pozivao na redovitu petogodišnju inspekcijsku konferenciju NPT-a, koja je bezuspješno zaključena u travnju kad je SAD-u (uz pridružene Kanadu i Veliku Britaniju) još jednom blokirao nastojanja da se pokrene stvaranje zone slobodne od širenja nuklearnog oružja na Bliskom Istoku. Već 20 godina predvodnici u tim nastojanjima su Egipat i druge arapske zemlje. Kako primjećuje Jayantha Dhanapala i Sergio Duarte, vodeće figure u promicanju nastojanja putem NPT-a i drugih UN-ovih agencija ističu: “Uspješno usvajanje rezolucije iz 1995 o uspostavi slobodne zone od širenja oružja za masovna uništenja (WMD) na Bliskom Istoku bio je ključni element paketa koji je dopuštao neodređeno produžavanje NPT-a“. Zauzvrat, NPT je najvažniji ugovor o kontroli naoružanja od svih dosadašnjih. Kad bi se poštovao, mogao bi dokrajčiti pošast nuklearnog naoružavanja.
Opetovano, implementacija rezolucije blokirala je SAD te odnedavnao i predsjednika Obamu 2010. i ponovo u 2015., i to kako ističe Dhanapala Duarte, “u ime države koja nije članica NPT-a i za koju se naširoko vjeruje da je jedina u regiji koja posjeduje nuklearno oružje“–a to je zapravo jedno pristojno i nenametljivo upućivanje na Izrael. Ovaj neuspjeh, nadaju se, „neće biti smrtni udarac dvjema dugovječnim ciljevima NPT-a o ubrzanom progresu nuklearnog razoružavanja i uspostavljanju bliskoistočne zone slobodne od oružja za masovno uništavanje (WMD)..”
Zona slobodna od nuklearnog oružja za masovno uništavanje na Bliskom Istoku bila bi izravan način da se pristupi ma kojoj prijetnji što Iran navodno predstavlja, ali mnogo više je na kocki u kontinuiranoj sabotaži Washingtona u svojim naporima da zaštiti svog izraelskog klijenta. Uostalom, ovo nije jedini slučaj u kojem su potkopane prilike da se okonča navodna iranska prijetnja od strane Washingtona, što nameće dalnjapitanja o tome što je zapravo na kocki.
Pri razmatranju ovog pitanja, uputno je ispitati obje neizgovorene pretpostavke u ovoj situacijii pitanja koja se rijetko postavljaju. Razmotrimo nekoliko od tih pretpostavki, počev od one najozbiljnije da je Iran najveća prijetnja svjetskom miru.
U SAD-u, među visokim dužnosnicima i komentatorima,skoro je virtualni kliše da je Iran osvajač te sumorne nagrade. Postoji i svijet izvan SAD-a i premda se o njegovim viđenjima ne izješćuje u ovdašnjem mainstream-u, možda su ipak od izvjesnog interesa. Prema vodećim zapadnim anketnim agencijama (WIN/Gallup International), nagradu za „najveću prijetnju“ svjetskom miru, osvojile su Sjedinjene Države. Ostatak svijeta smatra SAD najozbiljnijomprijetnjom svjetskom miru velikom marginom. Na drugom mjestu, daleko ispod, je Pakistan, no njegov rang je vjerojatno napuhan glasanjem Indije. Iran je rangiran između ova dva, uz Kinu, Izrael, Sjevernu Koreju i Afganistan.
“Vodeći svjetski zagovornik terorizma”
Osvrćući se na sljedeće očito pitanje, što je zapravo iranska prijetnja? Zašto se, primjerice, Izrael i Saudijska Arabija tresu od straha od te zemlje? Stogod bila ta prijetnja, ona teško da može biti vojna. Prije mnogo godina obavještajna služba SAD-a informirala je Kongres da Iran ima vrlo niske izdatke prema standardima regija kao i da su strateške doktrine defanzivne naravi – namijenjene za odbranu od agresije. Američka obavještajna zajednica je također obavijestila da nema nikakvih dokaza da Iran ima program za nuklearno naoružanje te da je „iranski nuklearni program i spremnost da ostavi otvorenu mogućnost razvijanja nuklearnog naoružavanja samo centralni dio njene strategije zastrašivanja“.
Autoritativna SIPRI revija o globalnoj naoružanosti rangira SAD, po običaju, daleko vodećom u vojnim izdacima. Kina je druga sa oko trećine američkog izdatka. Daleko iza su Rusija i Saudijska Arabija, koje su bez obzira dobrano iznad bilo koje od zapadnoevropskih država. Iran se gotovo i ne spominje. Potpuniji detalji se nalaze u izvještaju za travanj, Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), koji pronalazi „uvjerljiv slučaj da države arapskog zaljeva imaju … silnu prednost u odnosu na Iran kako u vojnoj potrošnji tako i u pristupu najsuvremenijom naoružanju.”
Vojni izdaci Irana, na primjer, tek su dijelić izdataka Saudijske Arabije i čak su daleko ispod potrošnje Ujedinjenih arapskih emirata (UAE). Sveukupno, na oružje troše više od Irana za faktor 8, što čini neravnotežu kakva već decenijama postoji. Izvještaj CSIS-a dodaje: “Arapske zaljevske državesu stekle i stječu neke od najsuvremenijih i djelotvornijih oružja na svijetu [dok je] Iranu osnovi bio prisiljen živjeti u prošlosti, često se oslajajući na sustave izvorno nastalim u prošlosti.” Drugim riječima, oni su bezmalo zastarjeli. Naravno, kada je riječ o Izraelu, neuravnoteženost je i veća. Posjedujući najnaprednije američko naoružanje i virtualnu vojnu offshore bazu za račun globalne supersile, on također posjeduje ogromnu zalihu nuklearnog oružja.
Nema zbora, Izrael se suočava sa „egzistencijalnom prijetnjom“ na temelju iranskih izjava: vrhovni vođa Hameini i bivši predsjednik Mahmud Ahmadinežad slavodobitnički prijete da će ga uništiti. Samošto nisu—ali i da jesu, bilo bi to od malog značaja. Ahmadinežad, primjerice, predvidio je da će „Božjom milošću [cionistički režim] biti zbrisan sa zemljopisne karte.” Drugim riječima, nada se da će jednog dana doći do promjene režima. Čak je i to daleko od direktnih poziva Washingtona i Tel Aviva da se izvrši režimska promjena u Iranu, a da i ne govorimo o poduzimanim akcijama da se takva režimska promjena izvede. One se, naravno, povezuju sa aktuelnom „režimskom promjenom“ iz 1953. godine kada su SAD i Britanija organizirale vojni državni udar da sruše parlamentarnu vladu Irana i ustoliče diktatura Šaha, koji je nastavio s omasovljenjem jedne od najgorih kršenja ljudskih prava u povijesti planete.
Ti su zločini svakako poznati čitateljima izvješća Amnesty International i drugih organizacija za ljudska prava, ali nisu čitateljima američkog tiska koji posvećuje znatan prostor iranskim kršenjima ljudskih prava — ali tek otkako je 1979. srušen Šahov režim. (Radi provjere činjenica o tome, čitatiThe U.S. Press and Iran, pomno dokumentiranu studijuautora Mansoura Farhangai Williama Dormana).
Ništa od toga ne predstavlja odstupanje od norme. Sjedinjene Države, kao što je dobro poznato drže titulu svetskog rekordera u promjenama režima a ni Izrael mnogo ne zaostaje. Najdestruktivniji od njegovih invazija na Liban u 1982. godinieksplicitno je ciljao na ostvarivanje režimske promjene kao i na to da zadrži okupirane teritorije. Ponuđeni izgovori su odista bili tanki i u trenu su propali. Ni to nije neobično niti je osobito nezavisnood prirode društva–prema naricaljkama u Deklaracji o nezavisnosti o „nemilosrdnosti indijanskih divljaka“ pa sve do Hitlerove obrane Njemačke od „divljačkog terora“ Poljaka.
Ništa od toga ne predstavlja odstupanje od norme. Nijedan ozbiljan analitičar ne vjeruje da će Iran ikada uporabiti nuklearno oružje, pa čak ni zaprijetiti uporabom, nekim nuklearnim oružjem kad bi ga imao, jer bi tako bio suočen sa trenutačnim uništenjem. Postoji međutim realna zabrinutost da bi nuklearno naoružanje mogli dospjeti u ruke džihada–i to ne zaslugom Irana već putem američkog saveznika, Pakistana. U žurnalu Kraljevskog instituta za međunarodne odnose, dva vodeća pakistanska nuklearna učenjaka, Pervez Hoodbhoy i Zia Mian, pišuo rastućem strahu od toga da „militanti dođu u posjed nuklearnog naoružanja ili materijala i njihovim puštanjem nuklearnog terorizma s uzice [dovesti će do]… stvaranja jedne odane sile od preko 20.000 vojnika za odbranu nuklearnih postrojenja. Međutim, nema razloga pretpostaviti da će ta sila biti imuna u odnosu na probleme vezane za jedinice koje čuvaju regularna vojna postrojenja“,koja su često pretrpjela napade uz „pomoć insajdera“.Ukratko, problem je realan, samo što je prebačen na Iran zahvaljujući fantazijama zakuhanim iz drugih razloga.
Druga pitanja u vezi sa iranskom prijetnjom odnose se na ulogu Irana kao „vodećeg svjetskog pobornika terorizma“, što se primarno odnosi na njegovu podršku Hezbolaha i Hamasa. Oba pokreta nastala su kao otpor američkoj podršci izraelskom nasilju i agresiji, što uvelike prevazilaze sve što se pripisuje tim zlikovcima, a da i ne govorimo o normalnoj praksi hegemonske sile čija kampanja ubijanja pomoću bespilotnih letjelica dominira (i pripomaže njegovanju) međunarodnog terorizma.
Ona dva zločinačka iranska klijenta isto tako sudjeluju u zločinu osvajanja glasova u jedinim slobodnim izborima u arapskom svijetu. Hezbollah je kriv za čak i mnogo gnusniji zločin što pritišće Izrael da se povuće iz svoje okupacije južnog Libana, kojom su se kršila načela Vijeća sigurnosti UN-a koja datiraju unazad više desetljeća i koja uključuju nezakonite režime terora i ponekad ekstremno nasilje. Štogod tko mislio o Hezbollahu, Hamasu, ili drugim korisnicima iranske potpore, Iran jedva da se može visoko rangirati među državama koje zagovaraju primjenu terora u svijetu.
“Potpaljivač nestabilnosti”
Drugi problem, naglašen od strane američke ambasadorice u UN-u, Samanthe Power, je „nestabilnost koju Iran potpaljuje i izvan svog nuklearnog programa“. SAD će nastaviti razmatrati ovakvo nedolično ponašanje, izjavila je. S tim u vezi, ponovila je stavtajnika za obranu, Ashtona Cartera,iz vremena kada je stajao na sjevernoj granici Izraela govoreći da će „nastaviti pomagati Izrael protiv zloćudnog utjecaja Irana“ u podršci Hezbollaha, kao i da SAD sebi pridržava pravo koristiti se vojnom silom protiv Irana u mjeri koju SAD smatra primjerenom.
Način na koji Iran “potpaljuje nestabilnost ” osobito dramatičnovidi se u Iraku gdje, među ostalim zlodjelima, sam Iran odmah dolazi upomoć Kurdima da se brane od invazije militanata Islamske države, čak iako mu je u tijeku izgradnja nuklearke vrijedne$2,5 milijardi u južnom dijelu grada Basre kako biopet uspostavilaopskrbu strujom na razinu na koju je bila prije invazije 2003. godine. Međutim, zahvaljujući toj invaziji rječnik ambasadorice Power je uobičajen:iako je u toj invaziji na stotine tisućaljudi ubijeno, nekoliko milijunase našlou izbjeglištvu a izvršena su barbarska djela torture. Iračani uspoređuju ovu destrukciju sa mongolskom invazijom iz trinaestog stoljeća– a Irak se nalazi na popisu najnesretnijih zemalja na svijetu prema WIN/Gallupovim anketama. U međuvremenu razgoren je sektaški sukob, cijepajući regiju u komadićke i stvoren je temelj za realizaciju monstruma kakav je ISIS. I sve to ide pod nazivom „stabilizacija“.
No, jedino se sramni postupci Irana smatraju „potpaljivačima nestabilnosti“. Ta standardna uporaba katkad doseže razine koje su gotovo nadrealne, kao kada liberalni komentator James Chace, bivši urednik časopisaForeign Affairs, objašnjava da SAD nastoji „destabilizirati slobodno izabranu marksističku vladu u Ćileu“ jer smo „bili odlučni da uspostavimo stabilnost“ u okviru diktature Pinocheta.
Drugi su ogorčeni zato što Washington uopće pregovara sa „prezrenim“ iranskim režimom i njegovim zastrašujućim kršenjem ljudskih prava pa umjesto toga urgira se da oponašamo „od strane Amerike sponzorirane saveze između Izraela i Sunitskih država“. Pa na takav način redaktor prekaljenog liberalnog žurnala The Atlantic,Leon Wieseltier, jedva uspijeva prikrivati svoju žućljivu mržnju prema svemu iransko. Bez ispoljavanjabilo kakve emocije, ovaj, poštovani liberalni intelektualac preporučuje da je potrebno daSaudijska Arabija, prema kojoj Iran djeluje kao virtualni raj, i Izrael, sa svojim svirepim zloćinima u Gazi i drugdje, sklope savez kako bi se ta zemlja naučila dobrom ponašanju. Možda takva preporuka nije u cjelosti nerazumna ako uzmemo u obzir evidentirana kršenja ljudskih prava od strane režima koje SAD potiče i podržava širom svijeta.
Iako nema sumnje da je iranska vlada prijetnja vlastitom narodu, ona nažalost nije nikakav rekorder u tom smislu i ne spušta se na nivo omiljenih američkih saveznika. Ali to nimalo ne zabrinjava Washington, a još manje Tel Aviv ili Riyadh.
Možda bi bilo korisno podsjetiti se–na nešto što Iranci svakako znaju–da nije prošao niti jedan dan od 1953. godine u kojoj SAD nisu uzrokovale neku štetu Iranu. Uostalom, čim su 1979. zbacile omraženog i od Amerike nametnutog Shaha, Washington je dao svoju potporu iračkom lideru Saddamu Husseinu, koji će 1980. pokrenuti ubilački napad na njihovu zemlju. Predsjednik Reagan otišao je tako daleko da je zanijekao Saddamov najteži krimen, njegov kemijski napad na kurdsko stanovništvo u Iraku a za koji je okrivio Iran.Kada je Saddam osuđen za zločine počinjene pod pokroviteljstvom SAD-a, to grozno zlodjelo, kao i drugi zločini u kojoj je SAD bio suučesnik, bili su brižljivo izostavljeni iz optužnice koja se ograničavala na jedno od njegovuh manjih zlodjela, ubojstvo 148 šiijta godine 1982.
Saddam je bio tako visoko cijenjeni prijatelj Washingtona da mu je garantirana privilegija kakva se inače jedino davala Izraelu. Godine 1987., njegovim je vojnim snagama dozvoljeno da izvrše napad na brod američke ratne mornarice, USS Stark, nekažnjeno, ubivši 37 članova posade. Ubrzo nakon toga Iran je maltene priznao poraz kad je SAD pokrenuo Operaciju bogomoljka protvi iranskih brodova i naftnih platformi u iranskim teritorijalnim vodama. Operacija je kulminirala kada je USS Vincennes, ni pod bilo kakvom vjerodostojnom prijetnjom, oborio iranski civilni zrakoplov u iranskom zračnom prostoru, ubivši 290 ljudi–uz naknadnu dodjelu medalje Legije časti zapovjedniku brodaVincennes za “iznimno zaslužno ponašanje” kao i za održavanje „smirene i profesionalne atmosfere“u vrijeme kada je napad na zrakoplov izvršen. Komentirajući to, filozof Thill Raghu reče, “Može sesamo sa strahopoštovanjem stajati pred ovakvim prikazom amerićke iznimnosti!”
Po završetku rata, SAD nastavlja svoju podršku Saddama Husseina, primarnog neprijatelja Irana. Predsjednik George H.W. Bush je čak pozvao iračke nuklearne inžinjere da borave u Sjedinjenim Državama za stručno usavršavanje u proizvodnji oružja, što je predstavljalo krajnje ozbiljnu prijetnju Iranu. Sankcije protiv te zemlje su intenzivirane, kao i protiv strane firme koje su sa Iranom poslovale, pa su inicirane i akcije da se Iran isključi iz međunarodnog financijskog sustava.
U posljednjih nekoliko godina neprijateljstvo se proširilo na sabotažu, ubojstvo nuklearnog znanstvenika (vjerojatno od strane Izraela), a Cyber-ratovanje je otvoreno proglašeno sa ponosom. Pentagon smatra cyber-ratovanje ravno objavi rata, čime se opravdava vojni odgovor, što NATO prihvaća i u rujnu 2014. Godine i potvrđuje da cyber napadi mogu pokrenuti kolektivne obrambene obligacije sila u NATO-u, — to jest ako smo mi meta, ne počinitelji.
“Vodeća država odmetnik“
Pošteno je ipak reći da je dolazilo i do nekih prekida u ovom obrascu. Predsjednik George W. Bush, primjerice, ponudio je nekoliko značajnih darova Iranu uništenjem njegovih glavnih neprijatelja, Sadama Huseina i Talibane. Čak je plasirao iračkog neprijatelja Iran pod svoj utjecaj nakon što je SAD doživio poraz, koji je bio tako žestok da je Washington morao napustiti svoje službeno deklarirane ciljeve („dugotrajni logori“)radi uspostavlajnja permanentnih vojnih baza kao i da osigura da će američke korporacije imati privilegirani pristup iračkim bogatim naftnim resursima.
Da li lideri današnjeg Irana imaju namjerurazviti nuklearno naoružanje? Mogli bismo sami odlučiti o kredibilnosti njihovih poricanja, ali su u prošlosti dakako imali takve intencije. Na kraju krajeva to su i otvoreno potvrdili od svojih najviših autoriteta kad su strane novinare informirali da će Iran razviti nuklearno naoružavanje „svakako, i to prije nego što biste pomislili“.Otac iranskog energetskog programa i bivši ravnatelj Organizacije za atomsku energiju Irana bio je uvjeren da je plan rukovodstva „izgraditi nuklearnu bombu“. CIA je također izvijestila kako „nema sumnje“ da će Iran izgraditi nuklearno naoružavanje ako to učine i susjedne države (kao što jesu).
Sve to je, naravno, bilo u vrijeme vladavine Šaha, „najvišeg autoriteta“ točno maloprije spomenutog kad su ga američki dužnosnici– Dick Cheney, Donald Rumsfeld i Henry Kissinger, između ostalih–požurivali da nastavi sa svojim nuklearnim programimai pritiskali univerzitete da mu u tim nastojanjima iziđu u susret. Pod takvim pritiscima i moj je univerzitet, MIT, napravio dogovor sa Šahom da se dozvoli studentima iz Irana da upišu program nuklearnog inžinjeringa u zamjenu za nepovratna sredstvaunatoč snažnom protivljenju studentskih organizacija,ali uz usporedljivo snažnu potporu nastavničkog osoblja (na jednom sastanku kojeg će starije osoblje bez dvoje dobro pamtiti).
Kad je kasnije upitan zašto je podržavao takve programe za vrijeme Šaha iako im se protivi u zadnje vrijeme, Kissinger je pošteno odgovorio da je Iran tada bio saveznik.
Stavljajući na stranu apsurde, koliko je stvarna prijetnja Irana koja potiče ovakav strah i bijes? Najprirodnije mjesto da potražimo odgovor je, opet, američka obavještajna služba. Prisjetimo se njene analize da Iran ne predstavlja nikakvu vojnu prijetnju, da su njegove strateške doktrine obrambene, te da njegovi nuklearni programi (bez ikakvog nastojanja da proizvodi bombe, koliko se dade zaključiti) središnji dio njegove strategije odvraćanja“.
Koga onda može zabrinjavati iransko odvraćanje? Odovor je jasan: Odmetničke države koje divljaju u regiji i ne žele tolerirati nikaku prepreku njihovom osloncu na agresiju i nasilje. U vodstvu u tom pogledu su SAD i Izrael, dok se Saudijska Arabija svim silama trudi pridružiti tom klubu svojom invazijom na Bahrain (u znaku podrške uništenju jednog tamošnjeg reformskog pokreta) a sada i njegov ubilački napad na Jemen kojim se ubrzava rastuća humanitarna katastrofa u toj zemlji.
Za Sjedinjene Države, ova je karakterzacija poznata. Prije petnaest godina, ugledni politički analitičar Samuel Huntington, profesor znanosti o vlasti na Harvardu, upozorio je vladin časopisForeign Affairsda za veliki dio svijeta SAD „postaje odmetnička supersila… pojedinačno najveća vanjska prijetnja njihovim društvima“.Ubrzo nakon njegove izjave, njegove riječi je ponovio Robert Jervis, predsjednik Američkog urdruženja političke znanosti: “U očima velikog dijela svijeta, zapravo, primarna odmetnička država danas su Sjedinjene Države“. Kao što smo vidjeli, globalno mišljenje sa značajnom maržom podržava ovaj zaključak.
Nadalje ovakav plašt se nosi sa ponosom. To je jasan smisao inzistiranje političke klase SAD-a da zadrži pravo da pribjegne sili ukoliko unilateralno odluči da Iran krši neku obavezu. Ovakva politika je već dugotrajna, naročito kod leberalnih Demokrata, i ne ograničava se samo na Iran. Primjerice, Clintonova doktrina potvrđuje da SAD ima pravo pribjeći “jednostranoj upotrebi vojne sile“ čak i da sebi osigura “nesputani pristup ključnim tržištima, energetskim zalihama i strateškim resursima,“ a kamoli navodnoj zabrinutosti zbog „sigurnosti“ i iz „humanitarnih razloga“. Pridržavanje razlitičim verzijama ove doktrine dobrano je potvrđeno u praksi, pa jedva da je potrebno o tome diskutirati sa ljudima voljnim da se suoče sa činjenicama sadašnje povijesti.
To su među ključnim pitanjima koja bi trebala biti u fokusu interesa pri analizi nuklearnog dogovora u Beču, bilo da ga prihvati ili sabotira Kongres, što se lako može dogoditi.
Copyright 2015 Noam Chomsky
Preveo s engleskog Slobodan Drenovac
Novi Plamen (Blog) 