Sjeme mržnje – Odlučno “Ne” nekom evropskom “patriot act”-u
Prve izjave Hollandea sa proglašenjem izvanrednog stanja, zatvaranjem granica, naredbama koje proklamiraju policijski sat u rizičnim zonama, zabranom manifestiranja, uvode faktički policijsku državu i pretvaraju Francusku u državu Tajnih službi – čija protagonistička uloga još nikad dosad nije zaustavila terorizam – i to upravo u onom času, kad bi trebalo uspostviti i afirmirati istinsku pravnu državu – koja je nažalost silno kompromitirana u Evropskoj Uniji diktatom, što ju je prouzročila ekonomska kriza.
piše Tommaso di Frncesco
Dok ovo pišemo već je broj žrtava narastao na 128, a još će više rasti, ukoliko se uzme u obzir onaj drugi broj, što znači i 350 teških ranjenika. To je ogroman pokolj u političkom i kultunom srcu Evrope. Pariz je te večeri očekivao, kako je uobičajeno na kraju tjedna, bezbrižni provod, a iznenada proživljava časove terorističkog užasa, nesigurnosti i straha. A ista ta nesigurnost i strah šire se po evropskim prijestolnicama. Već se mnogo pisalo o nedopustivom udarcu zadanom francuskoj vladi pokoljem u Charlie Hebdo. Zaista je bolna činjenica, što su ponovo, još jedan put, cilj ovog asimetričnog đihadističkog terorizma postali životi civila. Nismo ni završili sa prebrojavanjem poginulih, a već se jasno podiže poziv, glasan koliko i neodgovorn, što zove na još jedan neophodan “osvetnički” ratni pood, kao odgovor onima, koji su se usudili udariti na moralnu prijestolnicu Evrope.
No istisnki poklik uzbune ovaj put je izrekao Barak Obama, koji se solidarizirao sa ranjenom Francuskom, uskliknuvši: “Liberte, egalite, fraternte“, ovoga puta pozvavši u pomoć pojmove, koji su pravi i istinski simbol evropske civilizacije. No svijet nije uvijek prepoznavao ni Francusku ni Evropu kao zemlje u kojima su ove vrijednosti došle do svg potpunog izražaja.
Nažalost se češće događalo upravo suprotno, jer su te zemlje izvozile rat, ekonomske interese i vlastitu dominaciju.
U Parizu, đihadisti Isisa tokom pokkolja, stalno su izvikivali, metodično ubijajući civile i repetirajući automatsko oružje protiv golorukih taocaa, uz eksplozije kamikaza, jedan te isti poklič: “Alah je velik”.
Time su htjeli naglasiti integralistički odnosno religiozni sadržaj napada, usmjeren protiv “laičkih”ciljeva masovnih zabava, kao što je neki koncert ili pak ljudi što su došli na stadion, a ujedno izražavajući na taj način prezir prema milionima onih muslimana, za koje islam znači isključivo religiju mira.
Predskazivala je novi pokolj ne samo neprekidna litanija atentata, kao i prijetnje gotovo cijeloj Evropi, već i nastavak ratovanja i neprestano upotrebljavanje vojne sile Zapada. Ta se militaristička sila pokazala sa potpuno novim neokolonijalnim protagonizmom, naravno sada u Siriji, a prije toga u Maliju, Nigeru i Čadu. Ovaj je rat potpuno uništio sve one države, koje su bile od presudne važnosti za stabilnost jugoistočnog regiona i zone, u kojoj se prvenstveno nalazio Irak, pa potom Libija i Sirija. Zbog svega toga bivši brtanski premijer Tony Blair zatražio je “izvinjenje” i pri tom priznao da nije bilo uništavanja Iraka od strane Zapada, Isis vjerojatno ne bi ni postojao.
Međutim on postoji i napaja s ljudskom krvlju kao pijavice, na ruševinama našh zapadnih ratova ili svega onog što smo vrlo rado zaboravili. Kao što je primjerice Palestinska kriza, prepuštena na milost i nemilost strategije Izraela, koji diktira agendu ponašanja na južnim rubovima cijele Evrope ne izuzimajući ni Italiju, da krenemo od nje.
Što činiti? Prve izjave Hollandea sa proglašenjem izvanrednog stanja, zatvaranjem granica, naredbama koje proklamiraju policijski sat u rizičnim zonama, zabranom manifestiranja, uvode faktički policijsku državu i pretvaraju Francusku u državu Tajnih službi – čija protagonistička uloga još nikad dosad nije zaustavila terorizam – i to upravo u onom času, kad bi trebalo uspostviti i afirmirati istinsku pravnu državu – koja je nažalost silno kompromitirana u Evropskoj Uniji diktatom, što ju je prouzročila ekonomska kriza. Jer jedina je istina da samo demokracija može braniti i obraniti demokraciju mobiliziranjem svih svojih oblika te mobilizirajući predstavnike vlastitog naroda. Busheva Amerika odgovoila je s patriot act-om na Twin Towers, abolirajući pravnu formulu habeas corpus i otvorivši koncentracioni logor u Guantanamu, uz svu silu tajnih i potpuno nelegalnih zatvora pod upravom Cia-e (a takvih je zatvora bila prepuna Evropa).
Sve je to bilo u najmanju ruku kontraproduktivno i samo je potaklo terorističke napade da budu podignuti na još višu razinu, bez ikakvih razlika. Teroristički napadi su nastavljeni, uz ograničavanje sloboda za sve. A danas odgovoriti jednim “Evropskim patriot act“-om šta bi značilo? Postoji objektivni rizik burnog nastupa ksenofobije, koja će se, poslije drame izbjeglica u bjegu od rata, što prelaze preko cijelog Starog kontinenta, jako povećati. Javlja se opasnnosti, da će se plamen mržnje još više razbuktati. LePen je ukinula skupove Nacionalne fronte “zbog respektiranja” žrtava, a cijelu kampanju za krajnu desnicu (u Francuskoj, u Italiji i u cijeloj Evropi) sjajno vodi sama Islamska država.
Ukoliko “smo u ratu”, kako u tom slučaju, odgovoriti? Podnoseći sve to, jer moramo zaustaviti ratove, koji predstavljaju samo sijanje mržnje.
Jedan novi rat, obilježen isključivo zapadnom inicijativom, stavio bi u isti red ono što se već jednom dogodilo nakon rata, koji je uslijedio poslije 11 septembra 2001. Od tada je Afganistan u ratu punih 14 godina, a potom, nakon intervencje SAD-a, nova je generacija đihadista integralista izrasla iz pepela svih tih ratova (Irak, Libija, Srija); a sve to zbog američke i francuske međuzavisnosti i zajedničke upletnosti, koje su razorile sve te zemlje i podhranile krvave sukobe između sunita i šiita kao i borbu s Kurdima. Sve je to juha koju je pažljivo skuhala i brižno čuvala Saudijska Arabija, veliki strateški saveznik Zapada, tada još sve to čineći u ključu anti-iranske politike. Kad je postalo jasno da đihadistička inicijativa ima na mušici puške i sam Iran, ovaj je počeo pregovore sa SAD-om te čak pobijedio u partiji, koja se odnosila na upotrebu nuklearne energje i započeo je borbu protiv Isisa u Siriji, a taj je stav prvenstveno zauzeo zbog stvaranja nove osovine s Moskvom.
Moramo konačno u liku izbjeglice prepoznati privilegiranog sugovornika, koji to nije samo iz humanističkih već prvenstveno iz političkih razloga, a to će biti prvi korak prema sklapanju saveza sa Srednjim Istokom. Ti su izbjeglice svjedoci neuspjeha svih novih ratova, a ujedno mogu mjerodavno posvjedočiti o divljaštvu džihadista, jer oni u očaju bježe od obje nevolje. Oni su politički protagonisti našeg vremena. Od spašavanja njihovih života zavisi budućost Evrope “u ratu”.
il Manifesto
Novi Plamen (Blog) 