Sirijsko/Berlinski ansambl
BERLIN–Uh, kako volim zvuk mlaznjaka Su-24 koji u ranim jutarnjim satima bombardira one siledžije “Kalifata”. Miriši mi na …pobjedu. Pa, baš i ne. Jer mi, Gospodari svemira, nismo ti koji bombardiramo. Sa dvadeset-šest devalviranih eura u desnoj ruci čekamkraj ambasade Imperije kaosa, koja bočno gleda na Brandenburšku kapiju, da se pojavi moj čovjek. Svuda naokolo, glavne pripreme za “svečanosti” proslave 25-godišnjice njemačkog ujedinjenja.
Piše Pepe Eskobar
Ovog tjedna ruski mlazni avioni izveli 20 borbenih letova i pogodili osam ciljeva ID-a u Siriji
Jesenji lahor, lijep sunčan dan, duga šetnja uz rijeku Spree i preko Tiergarten parka. Ich bin ein Berliner. Pa, moja generacija uvijek je i bila, još otkad je JFK učinio grad besmrtnim. Sva ona bježanja preko na stranu „zla“. Strah i prezir – i dadaistička demencija – u DDR. Poprečnica Kreuzberg 1977., sa svojim predrafaelitskim valkirama u vrijeme kad je Bowie komponirao skladbe za svoje albume Low i Heroes – od Always Crashing in the Same Car pa do The Secret Life of Arabia — ali mi smo bili i suviše naljoskani skužiti gdje se nalazi stan što ga je dijelio sa Iggy Popom.
I tada smo se svi mi, uvijek, sudarali u istom konceptualnom automobilu, s obzirom da je virtualno svaki pojedini ključni koncept proteklih 200 godina izmišljen u Njemačkoj. Stoga dugujemo Hegelu koliko i Šopenhaureu, Novalisu koliko i Hajneu, Holderlinu koliko i Kantu, Bettina von Arnimu koliko i Kraftwerku, a da ne spominjem onaj najnoviji romantični zajednički samoubilački pakt kod jezera Wansee, između Kleista i Henriette Vogel. Oprostite Foucault, Barthes, Lacan, Derrida, pa čak i Deleuze, ali bez Ničea (Nietzsche) svi bi vi bili … konobari?
A ipak dok sam pijuckao Martini od sjećanja i želja u hotelu Adlon, iz glave nisam uspijevao izagnati Siriju. To je počelo biti jedno ozbiljno ponavljanje stanja neke (prijatne) opsjednutosti sirijskim blues-om usred Berlina.
Moj čovo, otkačen financijski novinar, pojavljuje se sa svojom očaravajućom Made in Istanbul curom prepunu Rabelais-ovskih priča, od one o tome na koji način Gospodari Svemira financiraju nacizam pa do (privatnih) tajnih kako Fed (Sustav federalnih rezervi) i vođa države u državi priprema svoj materijal o okretnim vratima – knjigu od preko 200 stranica izvora –za predstojeće ljeto (ljeto 2016). Svraćamo na kavu kod Einsteina, gdje nas lijepa konobarica, ah tako berlineskna, smjesta uključuje u iscrpnu raspravu o seriji Twin Peaks – vraški dobra kava! – a tu nam se pridružuje neki otkačeni filmadžija čiji najnoviji dokumentarac na Francusko-Njemačkom Arte-u propituje „tajni“ rat Svetog Ronija Regana protiv SSSR-a.
Potom krenusmo do Haus der Kulturen der Welt (HKW), gdje se u okviru jednog famozno dugoročnog projekta, 100 godina od sada (koji istražuje „uvjete što ih proizvode temporalni režimi globalnog kapitalizma danas) i koji me ljubazno poziva da kažem koju riječ o nečemu o čemu su čitatelji Asia Times-a dobrano upoznati: novoj velikoj igri u EuroAziji – popraćenoj novim putovima svile (poslušajte podcast video ili audio snimak i nemojte propustiti poražavajuću analizu gospođice Margarite Tsomoue o Grčkoj u ulozi „zvijezdi“ unutar-europskog kolonijalizma).
„Kolektivno sanjarenje“
Koliko li tek famoznih diskusija u HKW-u. Kako je Njemačka „izumjela“ adolescenciju – od Goetheova Werthera i Wagnerova Siegfrieda pa do kalifornijske kontra-kulture iz 1960-ih (odjeci Lizard-a King-a: umrijeti mlad, ostati lijep, ostaviti lijepi leš). Zatim ona neizbježno vječna ponavljanja o onom tragičnom anđelu — Walter-u Benjamin-u, i njegova konceptualizacija „kolektivnog sanjarenja“; buržujsku kulturu u kojoj je povijest totalno odsutna. A kad povijest ispari preostaje samo (neregulirano) ludilo svijeta tržišta robom; naš svijet. Prema tome obilje projektiranih kolektivnih sanjarenja koji se u cijelosti uklapaju u povijest političkog terora.
Neizbježno „kolektivno sanjarenje“ – i politički teror – morali su me još jedanput podsjetiti na Siriju, u kojoj se Rusija otprilike nalazi tek oko 48 sati, a više je uradila na razbijanju džihadsko- terorističkih matrica Wahhabi/Salafi nego li migoljava koalicija oportunista za više od godinu dana i 6.000-plus „borbenih letova“. Sa koliko se čuda može operirati samo sa par Su-24, uz pristojan Intelsat, pristojnim terenskim obavještajcem i političkom voljom.
Zatim tu je i onaj još veći prasak, bez cmizdrenje; ona sprdačina veća-od-života koja obuhvaća razgranata ticala industrijsko-vojno-sigurnosno-obavještajnog kompleksa koji troši 1,3 trilijuna godišnje.
Prema tome imamo puni spektar uvrijeđenih; od neokonzervativaca do konzervativnih neo-liberala do „humanitarnih“ imperijalista; svi se apsolutno pjene od bijesa. Počinje sa „Putin uranja u kotao da bi spasio Assada” — ali nije tako, glupani, kotlove će upravo Rusija postaviti kao zamku za ISIS/ISIL/Daesh — pa do nove ‘strateške zablude’ Rusa („njihov novi Afganistan!“) dok Pentagon odmjerava upotrebu ‘sile’ da ‘zaštiti’ od Amerike podržavanih sirijskih ustanika koje Rusija napada.“
Kako se usuđuju ti Rusi napasti „naše“, ah naše tako „umjerene“ buntovnike? Naši dobri momci iz al-Kaide?
Istog je trena zaboravljena ona notorna komunikacija obavještajne agencije Defense Intelligence Agency (DIA) od kolovoza 2012., koja je detaljno objasnila kako su kombinirani NATO i GCC (Vijeće za suradnju arapskih država Zaljeva) i Turska olakšale nastanak Salafi-džihad „Kalifata“ u cilju ubrzavanja operacije promjene režima pod geslom „Assada se mora (s)maknuti“).
I još brže je zaboravljeno kako je general Michael Flynn, koji je u to vrijeme bio na čelu agencije DIA, službeno izjavio da se radi o „svojevoljnoj odluci“ Obamine administracije. A zatim tu je i glavni „gazda“ CIA-e, John Brennan, nedavno svjedoćio da je CIA bila „na oprezu“ glede nastanka lažnog „Kalifata“ — te da je do 2012. „ispravno“ procijenila njegovu moć. Svaka čast! No ipak je sve do početka 2014., – kad su ISIS/ISIL/Daesh već bili zauzeli grad Fallujah i dijelove Ramadija — Obama ih je još uvijek podrugljivo smatrao „ekipom brucoša iz al-Kaide“.
Pa ni CIA, ni Obama, ni bilo koji drugi čvor u toj američkoj obavještajnoj juhi od akronima uistinu nisu polagali ni pišljiva boba na ISIS/ISIL/Daesh. Svojevoljna odluka. Pustimo ih neka opustoše sve. Otuda onaj dugi konvoj svjetlucavih Toyota koji prelaze „Syraq“ (op. prevoditelja: izmišljena zemlja, amalgam Sirije i Iraka) da neopaženo zauzmu Mosul unatoč najsofisticiranijem satelitskom sustava nadzora koji je ikada postojao.
Svatko tko zna išta o teatru “Syraq” zna da ne postoje „umjereni pobunjenici“. A sada Moskva pokazuje kako da se bori protiv cijele džihad matrice Wahhabi/Salafi; mješavinom bespilotnih letjelica, obavještajnim (SIGINT) zrakoplovima i kopnenim intel-procesorima (od kojih je koalicija nepouzdanih oportunista bolno lišena). Borba je progresivna — započinje blizu urbanih područja na istoku i kreće u smjeru zapadnoj pustinji. I bit će nemilosrdna, uključivanjem neposredne kopnene podrške sirijsko-arapskoj armiji kada započne faza „ponovnog osvajanja teritorija“, rame uz rame, uz zračnu podršku.You are leaving the American sector.
Može se očekivati da će informacijski rat, odsada biti apsolutno surov. Neokonzervativci, neoliberalni konzervativci, „humanitarna“ imperijalistička galaksija ludo će nastojati prodati kao globalno javno mnijenje jedno monstruozno „kolektivno sanjarenje“ u stilu: Rusija je „zlo“ zato što bombardira „naše“ pobunjenike i — užas užasa — ubijaju civile! Takva neopisiva djela mi nikada ne bi učinili!
I potom nastupa onaj glavni efekt ove urnebesne komedije kao kruna na toj farsi; Saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir – u ulozi poslovičnog lakeja Imperije Kaosa — nepokolebljiv da Kuća Saudijske Arabije kao petro-dolarska hacijenda nikada neće pristati na rusko nastojanje da zadrži Assada na vlast. Stoga, ukoliko ne bude nikakvog političkog rješenja, doći će do daljnjeg naoružavanja nepostojećih „umjerenih“ pobunjenika.
E pa taj film bi trebali vidjeti: strašljiva/paranoidna Saudijska kuća se odlučuje zaratiti sa ruskim zrakoplovstvom. Ali ostavimo tu priču dječjim vrtićima — da vidimo zašto je i sâma Imperija Kaosa paranoidnija nego inače.
Lubitsch dolazi u pomoć
Ovog petka vraća se format “Normandija 4” na razgovor o bankrotu kolonije MMF, Ukrajine. Normandija 4 su Francuska i Njemačka plus Rusija i Ukrajina. U pitanju je mogućnost da EU popusti sankcije protiv Rusije početkom 2016. godine.
Imperija Kaosa jednostavno ne može dozvoliti EU-u da pruži podršku Rusiji u Siriji – bez obzira na ozbiljnost izbjegličke krize u Evropi (uzgred rečeno, pokrenute od strane Turske koja je masovno oslobodila svoje „izbjegličke logore“). EU sada traži – i potrebna joj je – sirijska solucija. Dok Obamina vlada još uvijek sanja promjenu režima: ISIS/ISIL/Daesh + problem izbjeglica ostaje i nadalje tek jedan dosadan detalj.
A sada zamislimo da EU nekim slučajem podrži Rusiju u Siriji – ukoliko dođe do vidljivog, suštinskog progresa na terenu – te osim toga do popuštanja ili privođenja kraju onih bolno kontraproduktivnih sankcija vezanim za Ukrajinu: šlagvort za intergalaktički strah i gnušanje zbog nezakonitog postupka neokonzervativnih, neoliberalnih , „humanitarnih“ imperijalističkih kombinatora.
Ali dosta je ovakvog lažnog „kolektivnog sanjarenja“. Ima toliko toga što valja napraviti. Izložba renesansnog Boticelli-a. Ponovna posjeta spektakularnoj azijskoj kolekciji u Muzeju Pergamon. Dulji boravak u kavani Lubitsch café, ispod reklame majstora u pušenju cigara i njegov doppelganger. Lubitsch je govorio da je dobar film “misteriozni film, sa nedorečenostima.” Kad bismo barem i mi imali jednog neo-Lubitsch-a da nam zabilježi ono neizrečeno u svim tim snovima o promjenama režima. Raj ne može čekati.
Izvor: atimes.com
Novi Plamen (Blog) 