Južno pitanje Evrope


Nalazimo se – u to sam duboko uvjeren – pred otvaranjem pitanja juga, koje bi moglo stvoriti daleko težu krizu od one grčke, jer Grčka ima manje od deset miliona stanovnika I BDP jednak 2% BDP Evropske Unije. Tu će buduću krizu biti vrlo teško savladavati u jednoj isključivo monetarnoj uniji, koja nije politička, pa ni ekonmska. Najlakše predviđanje je da će sve to izazvati nered, kojim će biti nemoguće upravljati.
piše Valentino Parlato

Monetarna Evropa, ujedinjena iskučivo eurom i podložna dominaciji teologije štednje – austerity – baš nikako ne funkcionira. Mnogi to tvrde i nije slučajno da je uravo Velika Britanija željela sačuvati sterling, mada je postala članica Evropske Unije, s kojom uostalom neprestano pokazje sve veće neslaganje. U svakom slučaju ne treba zaboraviti da smo u fazi neprestanih promjena i to tolikih da je Guido Rossi napisao u prestižnom dnevniku (Sole 24 ore od 19 juna) članak pod naslovom „Ti zastarjeli traktati, koji stvaraju nered“.

No vratimo se Grčkoj, čija strukturalna kriza uopće nije riješenas posudbama i odgađanjima plaćanja. Tu su u pitanju dvije točke:

1. Sve zemlje koje su prihvatile Euro su u nepovoljnijim uvjetima od Njemačke, kad se radi o obračunavanju Eura.

2. Nedostaje, štaviše kategorički je odbijena, diirektna i uravotežena ekonomska politika, a prevladavaju ondnosi snaga unutar zajednice: svi imamo euro, ali neki imaju nnogo eura i ponašaju se tako da ih dobijaju sve više, a neki ih maju malo i vide, kako im se količina Eura stalno smanjuje. Za tu vrstu problema su Talijani vrlo kompetentni: kad je u Italiji bila korištena lira na jugu zemlje bilo je strašno teško, a uz Gramscijevu pomoć otkrivamo da se sada „pitanje juga“ postavlja na evropskoj razini. Tako me je pogodio i uvjerio u točnost veliki naslov u listu la Rapubblica od 20 juna „Jug – Grčka Italije“ . U nacinalnom ujedinjenju Italije od samog je početka dominirala moneta, odnosno lira i tako se otvorilo pitaje juga zemlje, karaterizirano bijedom i emigracijom. U nekim se predjelima juga živjelo bolje za vrijeme Napolitanskog kraljevstva, sa dnastijom Burbona, nego u ujedinjenoj Italiji, sa Savojskom dinastijom sjvera.
Kriza Grčke bit će duga i teška i proširit će se – a to se već itekako primjećuje – i na druge zemlje, koje su već sada u krizi, što je izaziva sadšnja monetarna unija i to jedino i isključivo monetarna unija. Ima zemalja, kakva je na primjer Španija, gdje će se glasati ove jeseni i gdje postoji partija Podemos, dosta slična grčkoj Syrizi, a zatim dolaze na red Portugal i Italija, -što svi mogu vidjeti – kojima baš ne ide dobro.

Budućnost – kako stvari stoje – znači stalni porast nezaposlenosti i bankvnog deficita.

U svakom slučaju, put Grčke, daleko od toga da bude završen, morao bi nas prosvijetliti.

Nalazimo se – u to sam duboko uvjeren – pred otvaranjem pitanja juga, koje bi moglo stvoriti daleko težu krizu od one grčke, jer Grčka ima manje od deset miliona stanovnika I BDP jednak 2% BDP Evropske Unije. Tu će buduću krizu biti vrlo teško savladavati u jednoj isključivo monetarnoj uniji, koja nije politička, pa ni ekonmska. Najlakše predviđanje je da će sve to izazvati nered, kojim će biti nemoguće upravljati. Za kratko vrijeme grčka će se kriza ponovo otvoriti i obuhvatiti mediteranske zemlje: Evropa će biti u još težoj i rasprostranjenoj krizi od one u koju je upala Grčka, a i Njemačka će imati više od jednog roblema. Tim povodom čini mi seda treba citirati dio odličnog članka Luciane Castellina (il manifesto, 17 jula) „Jedna je stvar – piše Castellina – ostvariti pitanje eurozone kao snažne skupine, bar u odnosu na mediteranske zemlje, zasnovane na borbi i na međusobnoj solidarnosti. Takav front danas ne postoji i mi se Talijani možemo stidjeti zato što bi naš predsjednik vlade morao imati tu veliku ulogu i biti urvom planu u toj situaciji.Ali on je, prestrašen, zabio glavu u pijesak. I mi također moramo napraviti plan B i to ne samo za Grčku.“

Moramo se sastati i kontaktirati osobe s ljevice u Portugalu i u Španiji i Grčkoj, kao i u Italiji, da bi se suočili s aktualnim evropskim južnim pitanjem. To je napor, koji su ovih mjeseci napravile grupe i partije, što nastoje udahnuti život novom subjektu na ljevici u našoj zemlji, svjesni da moramo biti oboružani i raditi na evropskom nivou i da nije dovoljan samo nacionalni nivo, te da treba uspostaviti međusobne odnose i učiniti ih manje formalnim.

To je već uradio FIOM, uspostavivši odnose sa svim sindikatima metalskih radnika u Evropi.

U tom pravcu se kreću i Strass-Kahn, Fitoussi i Varoufakis i uz pomoć Nobelove nagrade i sam Stiglitz i James Galbraith, koji su pristalice izvjesnih formacija ljevice na evropskoj razini. Hitnoje i pozitivno za nas Talijane, što smo o južnjačkom pitanju imali Gramscijevu lekciju, koja je još uvijek prisutna i aktualna.

Ne može se ostati nepokretan i isključivo biti strpjiv i stalno samo podnositi. Ovo je poziv. I zato sam izabrao list il manifesto, da bih ga lansirao.

Evroipsku Uniju treba tek stvoriti, ali ona ne može biti isključivo monetarna: to nije samo nedovoljno, već i štetno. Ona mora biti politička unija, znači demokratska, a to znači takvog tipa da će neminovno obraćati pažnju na socijalne i na ekoomske razlike između različitih zemalja. Unija nije samo akritičko sumiranje razlika.

2015 IL NUOVO MANIFESTO SOCITA COOP EDITRICE

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: