Fantazije o feminističkoj historiji u Istočnoj Evropi: odgovor Slavenki Drakulić


Reagirajući na nedavno objavljeni članak Slavenke Drakulić na portalu Eurozine o situaciji žena zahvaćenih tranzicijom nakon 1989. Kristen Ghodsee i Adriana Zaharijević preispituju poimanje „emancipacije odozgo“ i grassroots doprinosa običnih žena na istoku i zapadu.

pišu  Kristen Ghodsee i Adriana Zaharijević

Jednom davno u zapadnim demokracijama, žene su se združile i odlučile poraziti svoje patrijarhalne ugnjetavače. Držale su se za ruke i dizale šake, ostavljajući po strani razlike u rasi, klasi, religiji ili etničkoj pripadnosti. Ova grupa veličanstvenih sestara zahtijevala je jednaka prava, ekonomske prilike i reproduktivne slobode.

Demokracija je osnažila žene da podignu glas za svoja prava, i nakon godina teške borbe, žene na Zapadu su pobijedile. Demokratske vlade nisu imale izbora nego popustiti grassroots aktivizmu, rođenom iz organizacije zajednica i feminističke solidarnosti.

Jednom isto tako davno u istočnoj Europi, muški su komunisti zgrabili moć i uspostavili totalitarne režime. Novoosnaženim crvenim patrijarsima za izgradnju blistave komunističke budućnosti trebao je rad žena, stoga su se prihvatili kontinuiranog programa emancipacije žena odozgo. Partijski kadrovi u Centralnom Komitetu i Politbirou osmislili su strategije i programe kojima je cilj bio osigurati pravnu, društvenu i ekonomsku jednakost muškaraca i žena.

Istočnoeuropske žene prigrlile su nove obrazovne i profesionalne prilike koje su im postale dostupne, kao i različita  prava koja su im trebala pomoći u balansiranjuh privatnih i profesionalnih života. No žene istočne Europe nikada nisu cijenile ta prava, jer su im bila poklonjena. Ljudi ne cijene ono za što se nisu borili.

Ovo su pojednostavljene bajke, ali one su mitovi na kojima se, čini se, temelji članak hrvatske feministkinje Slavenke Drakulić, objavljen 5. lipnja 2015. godine: Kako su žene preživjele post-komunizam (bez smijeha).

Slavenka Drakulić upućuje nas na svoju knjigu iz 1992., Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali, zbirku eseja koji opisuju razne načine na koje su komunističke zemlje iznevjerile svoje građane na razini svakodnevice.

Putujući regijom za Ms. Magazine, Drakulić je uvidjela kako komunizam nikada nije uspio ispuniti svoja obećanja te je njegova smrt dočekana smijehom i nadom u nadolazeću svijetlu demokratsku budućnost.

Dvadeset i pet godina kasnije, Drakulić promišlja o položaju  žena ju postkomunističkoj eri koja, poput prethodne komunističke ere, nije ostvarila svoja obećanja. No, istočnoeuropske žene se ne smiju jer je beskrajni limb postkomunizma poništio mnoga prava koja su nekada uživale.

Unatoč sadašnjim teškoćama, Drakulić se čudi kako niti jedan feministički pokret nije iskoristio prednost novih demokratskih sloboda kako bi se usprotivio patrijarhatu koji ponovo jača. A zašto nema pokreta? Drakulić krivi apatiju mladih žena istočne Europe prema zaostalom nasljeđu „emancipacije odozgo“.

Prema njoj, čak i 25 godina nakon njegove propasti, komunizmu se još uvijek pripisuje krivnja za nedostatak grassroots feminističkog aktivizma istočnoeuropskih žena, jer „ideologija kolektivne solidarnosti pripada prošlosti“. Drugim riječima, žene istočne Europe nikada neće moći imati pravi ženski pokret u zapadnjačkom stilu jer je komunizam okaljao ideju masovne mobilizacije za ostvarenje cilja.

Komunističke vlade pretvorile su žene u pasivne političke subjekte koji navodno čekaju da im se prava uruče odozgo umjesto da izađu na ulice i bore se za njih odozdo. Ali povijesna stvarnost mnogo je kompliciranija nego što nam mitovi daju naslutiti.

Što se tiče prve fantazije, čak i na zapadu, političke sile „odozgo“ često su utjecale na oblike ženskog pokreta. Nadalje, do mnogih pokušaja organiziranja došlo je upravo zbog zapadnjačkog uvjerenja da su države istočne Europe uspješno uspostavljale ženska prava.

Primjerice, 14. prosinca 1961., petnaest mjeseci prije nego li je Betty Friedan objavila Mistiku ženskog, američki predsjednik John F. Kennedy potpisao je Izvršnu Odredbu 10980, uspostavivši time Predsjedničko povjerenstvo o položaju žena, znamenito tijelo na čijem je čelu bilanekadašnja pra dama Eleanor Roosevelt, čime je postavljena pravna podloga za zahtjeve kasnijih američkih feministkinja.

Predsjednik Kennedy osnovao je Povjerenstvo kako bi doskočio hladnoratovskom strahu da je Sovjetski Savez imao više koristi od svojih žena. Preambula izvršne odredbe jasno navodi nacionalnu sigurnost kao osnovno opravdanje:

„Budući da je u nacionalnom interesu promicati ekonomiju, sigurnost, državnu obranu kroz najučinkovitije iskorištavanje vještina svake osobe.“

Dana 11. listopada 1963., kada je Povjerenstvo podnijelo svoje konačno izvješće, povijesni dokument pod naslovom Američke žene, rijetko proučavan na ženskim studijima u istočnim dijelovima Europe, Kennedy je održao govor u kojemu se implicitno pozivao na komunističke nacije. Rekao je:

„Mislim da bismo se trebali osvrnuti, kao društvo, na ono što naše žene rade i prilike koje su pred njima. Druga društva, kojima se ne divimo kao vlastitom, čini mi se, posvetila su ovome problemu posebnu pozornost.“

I predsjednik Nixon je uspostavio Radnu skupinu za ženska prava i odgovornosti, koja je podnijela svoje prijedloge predsjedniku u prosincu 1969., zaključivši da Sjedinjene Države zaostaju za drugima u svom postupanju prema ženama. U oba slučaja, izvješća koja su sastavila predsjednička povjerenstva uspostavila su i, djelujući „odozgo“, formirala osnovu za kasnije okupljanje žena na ulicama.

Dok su i Kennedy i Nixon možda imali osobni interes u promicanju rodne ravnopravnosti, jezik koji je pritom korišten bio je jezik Hladnoga rata. Percepcija javnosti i međunarodni ciljevi Sjedinjenih Država ne bi mogli biti pravilno ostvareni bez nekih ustupaka u ženskim pitanjima.

Kako je Mary Dudziak istaknula u svojoj briljantnoj knjizi Cold War Civil Rights, možda je uspjeh američkih društvenih pokreta 1960-ih i 1970-ih bio više stvar bijelih, muških američkih vođa koji su htjeli ugušiti širenje komunizma nego stvar grassroots organizacije ljudi „odozdo“.

Drugi mit, da su ženama istočne Europe jednaka prava jednostavno dodijelili muški komunisti, također je pogrešan.

Istina je da su komunistički pokreti u istočnoeuropskim zemljama od samog početka uključivali zahtjeve žena za emancipacijom. No važno je imati na umu da su se žene aktivno borile uz muškarce protiv fašističkih sila tijekom Drugog svjetskog rata, kao vojnikinje Sovjetskog Saveza i partizanke diljem istočne Europe.

Mnoge su žene bile predane komunistice koje su vjerovale da bi državno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje uništilo ekonomsku ovisnost žena o muškarcima i omogućilo im puno građanstvo u novom društvu jednakosti.

Komunistička društva često su podbacila u pokušaju da ispune svoja obećanja, uključujući ona o emancipaciji žena. Ali moć u komunizmu pripadala je i ženama – ženama koje su se borile dugo i žestoko protiv muških elita kako bi ostvarile san o ženskoj ravnopravnosti.

Ironija mita o „emancipaciji odozgo“ je da zanemaruje stvarne doprinose komunistica s političkom moći samo zato što su bile komunistice.

U Bugarskoj, na primjer, istraživanje arhiva i usmene povijesti otkrilo je da Odbor bugarskog ženskog pokreta, masovna ženska organizacija ovlaštena da govori za žene „odozgo“, upustila se u bezbrojne zakulisne bitke kako bi osigurala veće zakonske zaštite i socijalna prava za žene.

Kroz pisma državnom ženskom časopisu i sastanke žena koji su se održavali u gradovima i selima diljem države, bugarske su žene prenosile svoje ideje i zahtjeve Ženskom odboru „odozdo“. Njihovi prijedlozi i prigovori uzdigli su se sve do partijskih elita u Sofiji.

Talijanska povjesničarka Chiara Bonfigioli provela je opsežna arhivska istraživanja kako bi razotkrila grassroots doprinos žena u Antifašističkoj fronti žena Jugoslavije, organizacije osnovane tijekom Drugog svjetskog rata kako bi se žene uključilo u politiku. Mnoge feminističke aktivistice diljem država Jugoslavije (posebno u Hrvatskoj) sada oživljavaju nasljeđe AFŽ-a na razne načine.

Francisca de Haan, nizozemska povjesničarka, otkrila je široku internacionalnu biračku skupinu žena koje su podržavale rad Međunarodne demokratske federacije žena, organizacije koju su Sjedinjene Države dugo smatralea „komunističkom frontom“  . Danas, najmanje desetak povjesničara/ki i antropologa/inja istražuje ženske organizacije iz komunističke ere ne bi li doveli/e u pitanje fantaziju da je sva ženska organizacija u istočnoj Europi došla „odozgo“.

Jedna točka u kojoj se apsolutno slažemo s Drakulić je da danas ne postoje veliki ženski pokreti u istočnoj Europi te da zaista nema značajnih masovnih društvenih pokreta koji prosvjeduju protiv raspada onoga što ona naziva socijalnom državom (iako moramo biti oprezni kada ovaj koncept primjenjujemo u kontekstu bivše Jugoslavije, gdje socijalne države nikada nisu zapravo isplivale nakon 1989.) i nametanja brutalnosti.

No ponudile bismo ponešto drukčije objašnjenje. Drakulić vjeruje kako „najveća prepreka ženskoj političkoj participaciji možda nije pravna nego kulturalna“, no mi vjerujemo da je najveća prepreka nešto drugo.

Rekle bismo da najveća prepreka aktivnim masovnim društvenim pokretima proizlazi ne iz komunističke prošlosti, već iz neoliberalne sadašnjosti.

Drakulić je nažalost poprilično u pravu kada kaže da ideologija kolektivne solidarnosti pripada prošloj eri. No to nije slučaj jedino u post-komunističkim zemljama istočne Europe – kao što je izloženo, možda nenamjerno, u posljednjem dijelu njezina eseja.

U zapadnim demokracijama, hiper-individualizam kasnokapitalističkog konzumerizma i postmoderne politike identiteta urotili su se kako bi nam pozornost usmjerili na vlastite materijalne potrebe i želju za osobnom aktualizacijom. U socijalnom okruženju koje vrednuje natjecanje i nagrađuje osobni interes, malo je poticaja za kolektivno djelovanje izuzev povremeno onog nacionalističkog i vjerskog.

U ekonomskom sustavu koji stvara oskudicu i ogromnu nejednakost između bogatih i siromašnih, smislenije je usredotočiti se na stjecanje prednosti, ili barem na to da se osigura moda ne zaostanemo.

Ono što nam je danas potrebno u istočnoj Europi, i zapravo u cijelom svijetu, nisu mitovi o onome što jest ili nije „prava“ ženska organizacija.

Trebamo nove načine zamišljanja budućnosti koja je dobra za žene kao i za sve narode marginalizirane ili obespravljene barbarstvom neoliberalnog überkapitalizma.

Prijevod za VOX feminae: Sara Maksimović; Originalan tekst pročitajte ovdje.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: