Svi smo mi sada Grci
Američka sirotinja i radnička klasa dobro znaju što znači biti Grkom. Znaju što su nedovoljna zaposlenost i nezaposlenost. Znaju što je život bez mirovine. Znaju što je opstanak sa nekoliko dolara na dan. Znaju što su isključivanja plina i struje zbog neplaćenih računa. Poznata im je nakaradna težina zaduživanja. Znaju što znači biti bolestan i nemati mogućnost priuštiti zdravstvenu skrb. Znaju što je stanje zapljene njihove mršave imovine, postupak poznat u SAD-u kao “oduzimanje građanske imovine,“koja dozvoljava američkim policijskim agencijama da konfisciraju više od 3 milijardi dolara u gotovini i imovini. Poznaju onaj duboki očaj i napuštenost koji nastajukad se škole, knjižnice, lokalne zdravstvene klinike, dječji vrtići, ceste, mostovi, javne zgrade i programi za pomoć zapostavljaju ili zatvaraju. Poznato im je da financijska elita otima demokratske institucije kako bi im nametnuli masovnu mizeriju u ime štednje. Oni, poput Grka, znaju što znači biti napušten.
piše Chris Hedges
Grčka i američka radna sirotinja trpe ista odricanja jer ih napada isti sustav—korporativni kapitalizam. Kod korporativnog kapitalizma nema nikakvih internih ograničenja. Čak je uklonjeno i ono nekoliko eksternih ograničenja kojih je ranije bilo. Korporativni kapitalizam, manipulirajući najjačim svjetskim financijskim institucijama, uključujući Eurogrupom, Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom i Federalnom rezervom, čini ono što joj je i namjena da čini: pretvara sve, uključujući ljudska bića i svijet prirode u robu koju treba iskorištavati sve do njene iscrpljenosti ili sloma. U procesu vađenja, uništavaju se radnički sindikati, regulatorne agencije bivaju opustošene, zakone pišu korporativni lobisti da legaliziraju prevare i opunomoće globalne monopole, a javne komunalne usluge se privatiziraju. Tajni trgovinski sporazumi—o kojima čak i izabranim dužnosnicima koji imaju uvid u dokumenta nije dopušteno o njima govoriti—oni opunomoćuju korporativne oligarhe stjecanjeveće moći i ostvarivanje još većih profita na račun radnika. Da uveća svoje profite, korporativni kapitalizam plijeni, proganja i tjera u bankrot pojedince, gradove, države i vlade. Na kraju demolira strukture i tržišta koja čine kapitalizam mogućim. No, mala je to utjeha onima koji trpe njegovo zlo. Do trenutka kada sam sebe bude usmrtio ostavit će za sobom neizrecivu ljudsku bijedu.
Grčka vlada kleči pred bankarima Evrope moleći ih za milost jer zna da ukoliko napusti eurozonu, međunarodni bankarski će sustav Grčkoj napraviti isto što su učinili socijalističkoj vladi SalvadoraAllendea 1973. godini u Čileu; on će, kako je Richard Nixon obećao da će napraviti u Čileu, „natjerati gospodarstvo da vrišti“. Bankari će uništiti Grčku. Ako to znači da Grci više ne mogu dobiti lijekove—Grčka duguje evropskim farmaceutima 1 milijardu eura—neka bude tako. Ako to znači nestašica hrane—Grčka uvozi godišnje na tisućama tona hraneiz Evrope—neka bude tako. Ako to znači nestašice nafte i plina—Grčka uvozi 99 posto svoje nafte i plina—neka bude tako. Bankari će voditi svoj gospodarstveni rat sve dok sadašnja vlada Grčke ne bude svrgnuta i dok korporativne političke marionete ne budu ponovo preuzele kontrolu.
Korporativne kapitaliste nije briga za ljudski život. Patnja Grka kao i patnja običnih Amerikanaca vrlo je dobraza granične dobiti financijskih institucija poput Goldman Sachs. Uostalom, upravo je Goldman Sachs—gurnuo drugorazredne hipoteke niz grla obitelji za koje je znao da nikada neće moći vratiti svoje zajmove, prodao te subprimarne hipoteke kao investicije mirovinskim fondovima a zatim se kladio protiv njih—što je orkestriralo kompleksne financijske sporazume sa Grčkom, od kojih su mnogi tajni. Ti su ugovori udvostručili grčki dug što se vode pod stavkom derivativni poslovi koji su staroj grčkoj vladi dozvoljavali da prikriva svoj stvarni dug i nastavi i dalje pozajmljivati. A kad je u Grčkoj došlo do implozije, Goldman Sachs je izašao kroz vrata sa kuferima punim gotovine.
Sustav nesputanog kapitalizma osmišljen je da bešćutno izvlači novac od najugroženijih i prenese ga gore elitama. Ovo se vidi u montiranim kaznama i naknadama za pokriće nedostatnih iznosa u gradskim i državnim budžetima. Korporativni kapitalizam nastoji privatizirati sve vidove državnih usluga, od obrazovanja do obavještajnog prikupljanja podataka. Čini se da je sada na redu i poštanska služba SAD. Roditelji već sada moraju plaćati stotinjak dolara za autobusni prijevoz djece koje idu u javne škole, pohađaju časove glazbe ili slikarstva i sudjeluju u sportovima ili drugim aktivnostima. Vatrogasne službe, hitne pomoći, sustav nacionalnih parkova – svi su predviđenipostati krmivo za korporativni profit. To će biti smrt civilnog društva.
Kazneno pravosuđe se prvenstveno bavi izvorima prihoda za gradske i državne vlade u SAD-u više nego pravosuđem i rehabilitacijom. Siromašni se uhićuju i novčano kažnjavaju za manje prekršaje uFergusonu, Mo., i drugdje; jer nisu kosili svoje travnjake, ili zbog stavljanja noge na sjedala u vagonima podzemne željeznice. Ako nisu u stanju platiti kazne, kao što mnogi ne mogu, odlaze u zatvor. U zatvoru ih se često tereti da moraju platiti stanovanje i hranu. Ako ne mogu platiti taj novi račun opet ih se kažnjava zatvorom. To je igra kružnog i neprestanog iznuđivanja od siromašnih. Neplaćene kazne prikupljaju kamate i tako se generiraju nalozi za uhićenja. Siromašni ljudi često završavaju dugujući tisućama dolara zbog parkiranja ili prometnih prekršaja.
Fašistički i komunistički streljački vodovi su znali ponekad teretiti obitelj žrtava za metke potrošene u njihovim smaknućima. U korporativnom kapitalizmu, također, zlostavljač iznuđuje plaćanje; taj novac često odlazi u privatne korporacije koje obavljaju usluge kontrole zatvorenika na uvjetnoj slobodi ili za uprave zatvora. Cijene za pucanj iz pištolja za omamljivanje je ($26) ili za usluge zatvorenicima pod uvjetnom slobodom (od $35 do $100 mjesečno) ili za elektronsku narukvicu za gležanj ($11 mjesečno) isisavaju se iz džepova siromaha. A sve se ovo događa u vrijeme koje će se jednog dana još smatrati i dobrim starim vremenom. Pričekajte samo dok se financijska kuća od karata opet ne uruši—ono što se događa u Kini nije dobar znak—aWall Street hitro sve to prikriva. Amerika će tada biti Grčka na steroidima.
“Mi smo nacija koja je pretvorila svoj sustav socijalne skrbi u zločinački sustav,” pišu KarenDolan iJodi L. Carru izvještaju za Institut za političke studije pod naslovom „Siromašni dobivaju zatvor“:“Mi kriminaliziramo aktivnosti za održivost života kod naroda koji je previše siromašan da sebi priušti utočište. Mi više ljude stavljamo iza rešetaka nego bilo koja druga nacija na svijetu. Mi pokrećemo politike koje ih gotovo doživotno onemogućavaju sudjelovati u društvu ukoliko su jednom odslužili zatvorsku kaznu. Dopustili smo oživljavanje institucije dužničkog zatvora. Stvorili smo drugorazredni sustav javnog obrazovanja za siromašnu djecu crnaca i latino-amerikanaca čime se nerazmjerno kriminalizira njihovo ponašanje i tako ih se rano postavlja na put zatvaranja i nemanja pristupa bilo kakvoj pomoći ili jednakoj mogućnosti.”
U Grčkoj korporativna demontaža civilnog društva skoro je dovršena. U SAD-u ona već je daleko uznapredovala. Poput Grka, mi prolazimo kroz jedan politički rat kojeg vode svjetski oligarsi. Nitko nije njih izabrao. Oni ignoriraju javno mnijenje. I, kao u Grčkoj, ako se neka vlada suprotstavi međunarodnoj bankarskoj zajednici ona će biti ciljana za smaknuće. Banke ne igraju prema pravilima demokracije.
Naši političari su korporativni zaposlenici. Pa ako vam se oči zasuze mogućnošću da Amerika dobije svoju prvu ženu-predsjednicu, ne zaboravite da je upravo muž Hillary Clinton čovjek koji je desetkovao proizvodne poslove 1994. svojim Sjeverno američkim sporazumom o slobodnoj trgovini, a zatim je išao dalje i uništio socijalno blagostanje svojim Zakonom o osobnoj odgovornosti imogućnosti radničkog pomirenja iz 1996. godine, s kojim je zaustavio federalne programe novčane potpore i nametnuo vremenski-ograničeno restriktivno odobrenjeda savezna država može blokirati federalnu potporu. Pod predsjednikom Billom Clintonom, većina primatelja socijalne potpore—a 70 posto primatelja bila su djeca—skinuti su sa popisa potpore. Zatvorsko-industrijski kompleks naglo je porastao a njegove privatne korporacije progutale višak, nezaposlenog rada, zarađujući $40.000ili više godišnje na svakoj osobi koju drže iza rešetaka. Populacija kombiniranih federalnih i državnih zatvora pod Clintonom popela se na 673.000.
On je, uz Ronalda Reagana, postavio temelje za grecifikaciju Sjedinjenih Država.
Destrukcija Grčke, poput destrukcije Amerike, od strane velikih banaka i financijskih firmi nije, kako bankari tvrde, pitanje štednjeili nametanja racionalnih rashoda ili uravnoteženih budžeta. Nisu u pitanju ni odgovorne ili dobre vlade. Radi se o opasnom obliku klasnog rata.On je duboko anti-demokratski. Radi se o formiranju nacije od osiromašenih, nemoćnih kmetova i jedne siledžijske elite sastavljene od svemoćnih korporativnih oligarha, sa potporom najsofisticiranijeg aparata sigurnosti i nadzora u ljudskoj povijesti i jednom militariziranom policijom koja puca u nenaoružane građane s nepromišljenom bezobzirnošću. Zakoni i pravila nametnuti siromašnima, kako je napisala Barbara Ehrenreich, tek malo više su od „organiziranog sadizma“.
Korporativni profit je Bog. Nije važno tko pati. U Grčkoj40 posto djece živi u siromaštvu, postotak nezaposlenosti kreće se po stopi od 25 posto a brojka za nezaposlene u dobi od 13 do 24 godine skoro je 50 posto. I samo će se pogoršavati još više.
Ekonomska i politička ideologija kojom su nas uvjerili da organizirano ljudsko ponašanje određuju diktati globalnog tržišta bila je podvala. Mi smo ispali naivčine. Obećani prosperitet da će trickle-down ekonomija (opaska prevoditelja: ekonomska teorija prema kojoj će pružanje financijskih beneficija bogatima naposljetku biti od koristi i siromašnima. Trickle-down doslovce znači ‘curiti naniže, kapati nadolje’)i slobodno tržište su umjesto toga usredotočili bogatstvo na nekolicinu i izbrisalo radničku i srednju klasu zajedno sa svim tragovima demokracije. Korumpirane vlade, zanemarujući opće dobro i suglasnost onih s kojima upravljaju, podržale su ovu pljačku. Industriji fosilnih goriva dana je licenca da se opustoši eko-sustav, ugrožavajući opstanak ljudske vrste, dok im se dodjeljuju izdašne vladine subvencije. Sve je ovo potpuno besmisleno.
Mandarini koji održavaju ovakav sustav nisu u stanju racionalno reagirati u ovo krizno vrijeme. Oni su samo obučeni da sustav eksploatacije i nadalje funkcionira. Oni su zaslijepljeni svojom nezasitnom pohlepom i neoliberalnom ideologijom, koja tvrdi da su kontrola inflacije, privatiziranje javne imovine i odstranjivanje trgovinskih barijera jedini ekonomski prioriteti. Oni nas usmjeravaju u provaliju.
Mi se nećemo vratiti racionalnoj ekonomiji ni vratiti demokraciji sve dok ovim globalnim špekulantima ne bude oduzeta vlast. To će se jedino dogoditi ako glavni gradovi Evrope i SAD budu potreseni masovnim prosvjedima. Tiranija ovih financijskih elita ne poznaje granice. Oni će nametnuti sve veću patnju i represiju dok se ne pokorimo ili ne pobunimo. Ja preferiram ovo potonje. Ali nemamo više puno vremena.
O AUTORU:
Chris Hedges proveo je gotovo dva desetljeća kao strani dopisnik u Centralnoj Americi, Bliskom Istoku, Africi i na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja i radio je zaThe Christian Science Monitor, National Public Radio, TheDallasMorning News iThe New York Times, čiji je bio strani dopisnik 15 godina.
Hedgesje bio dio ekipe reporteraThe New York Times-anagrađeni Pulitzerovom nagradom za 2002. godinu za reportaže o globalnom terorizmu. Također mu je 2oo2. godine Amnesty International dodijelio globalnu nagradu za novinarstvo na temu ljudskih prava. Klub novinara lista The Los Angeles Press počasno je označio Hedgesove izvorne kolumne uTruthdig-uimenujući ga za Novinara godine 2009., a 2010 ga nagradili za Najbolju online kolumnu u Truthdig-u za esej „Jednog dana svi ćemo biti teroristi.“
Hedgesje viši suradnik u Nacionalnom institutu u New York City-ui predavao je na Sveučilištu Columbia, Sveučilištu New York i Sveučilištu Princeton. Trenutno predaje zatvorenicima u jednoj popravnoj ustanovi u New Jerseyu.Hedges je započeo karijeru izvješćujući o ratu u El Salvadoru. Nakon šest godina provedenih u Južnoj Americi, uzeo je vremena da studira arapski a zatim je otišao u Jerusalem i kasnije u Kairo. Proveo je sedam godina na Bliskom Istoku, većim dijelom kao šef biroa za The New York Times. Godine 1995., odlazi sa Bliskog Istoka u Sarajevo da izvještava o ratu u Bosni a kasnije i o ratu na Kosovu. Poslije toga se pridružuje Times-ovoj investigativnoj ekipi sa bazom u Parizu baveći se al-Qaidom. Napušta Timesnakon što dobiva formalan ukor jer je osudio Bushovu administraciju zbog invazije na Irak.
Napisao je devet knjiga, među kojima je “Imperija iluzija: kraj pismenosti i trijumf spektakla” (2009), “Ne vjerujem ateistimaI” (2008) i bestseller “Američki fašisti: kršćanska desnica i rat protiv Amerike” (2008). Njegova knjiga “Rat je sila koja nam daje smisao” (2003) bila je finalist za Nacionalnu književnu nagradu kritike za dokumentarnu literaturu. Njegova najnovija knjiga je “Smrt liberalne klase” (2010).
Hedgesje diplomirao Englesku književnost na SveučilištuColgate i ima diplomu Magistra iz bogoslovlja sa Harvardskog sveučilišta. Hedges govori arapski, francuski i španjolski i poznaje starogrčki i latinski. Osim što piše tjednu kolumnu zaTruthdig, pisao je zaHarper’s Magazine, The New Statesman, The New York ReviewofBooks, Adbusters, Granta, ForeignAffairs i druge publikacije.
S engleskog preveo Slobodan Drenovac
Novi Plamen (Blog) 