Preobraziti grčki referendum u raskid s ovakvom demokracijom
Ovav vikend bit će odlučan ne samo za definiranje odnosa između Grčke i Evropske Unije, počevši od njenog ostajanja i pod kojim uvjetima u prostoru Eurozone (misli se prije svega o monetarnoj Eurozoni), već i za odlučivanje o sudbini političkog prostora Evrope od sada za ubuduće.
Iz Euronomade – urednički članak
Noću od 26 na 27 i u subotu 27 juna nestalo je iluzije kod onih koje danas eufemistički nazivaju „evropskim institucijama“ ili, još prozaičnije „kreditorima“, i još preciznije Trojkom – koju čine Evropska komisija, Centralna Evropska Banka i Međunarodni Monetarni Fond, da će aktualnunu grčku vladu prisiliti „blagim savjetima“ da prihvati paket mjera koje su im predložili. Taj je „velikodušni“ paket mjera Wolfgang Münchau definirao u Financial Timesu „nekom vrstom Danteovog pakla“.
Nikad kao danas nije bilo potrebno razderati plašt neznanja, kojim su mainstream mediji prekrili „grčku krizu“: poziv na propagandno oružje pothranjuje odvratan antropološki i kulturni rasizam, koji je katkad suptilan, a najčešće prostački vulgaran, a prikazuje materiju oko koje se otimaju kao „obaveze koje se moraju ispuniti“, „dug kojeg se mora ispoštovati“ odnosno „jednaki tretman“ u odnosu na druge narode u Evropi, koji se mora nametnuti onima što pružaju otpor (i već prema vlastitom viđenju „lijenim“ ili „prevarantskim“) Grcima.
Igra brojki, koje istresaju za potrebe i utrošak propagande i osim toga cifre, koje su ponovo rekonstruirane u zadnjem dragocjenom Izvještaju Komisije oko grčkog duga, služe isključivo da se sakrije permanentna i integralno politička priroda sukoba, koji je upravo u toku. Uostalom, osim birokracije iz Bruxellesa i evropskih vlada, kod drugih gotovo da nema uopće nikakve sumnje da grčki dug treba radikalno rekonstruirati, kao što nema nikakve sumnje da je politika štednje (austerity) doživjela potpuni neuspjeh u posljednjih pet godina.
Cilj kome se išlo u pregovorima zadnjeg tjedna i, kako proizlazi iz krajnje analize, cijelo držanje „kreditora“u toku posljednja četiri mjeseca pregovora, bilo je vođeno potrebom da se na prhvaćanje diktata prisili grčka vlada, proizišla izbornom pobjedom Syrize, odnosno radnika, kako bi neuspjehom pregovora ta vlada doživjela politički poraz i kako bi bila zamijenjena sa novim, za Trojku prihvatljivijim, parlamentarnim većinama.
Nije postojala nikakva nesavladiva udaljenost između zadnjih prijedloga Atene, kad se radilo o postepenom povećanju godina nužnih za penziju i prijedloga MMF-a, ali ono što je zasmetalo pregovaračima Eurogrupe bile su donijete porezne mjere, koje bi pogodile najveća bogatstva, odnosno profite i rente, pošto bi se tim putem došlo do sredstava za „popuste“, koje su im odobrile evropske „Institucije“. Grčka je vlada iskoristila politike redistribucije dogovorene u Solunu na taj način što su se iste odrazile u prvim „humanitarnim“ intervencijama, odobrenim od Parlamenta u Ateni i počela s njihovim implemenriranjem prošle sedmice, tako što je ponovo spojila s vodom i s električnom strujom isključene te odobrila pomoć u kreditima za tri stotine hiljada familija dramatično osiromašenih krizom.
„Ideološki“ karakter rigidnosti u pregovorima jasan je kao dan, a njeni nosioci su konzervativne i ultraliberistčke vlade, koje i u svojim nacionalnim kontekstima sprovode politike strukturalnog napada na dohodak, izravan i neizravanavan, te masovne prekarizacije i osiromašenja sve većeg sektora društvenih struktura.
Rigidno držanje članova Evropskog Savjeta povezano je s njihovim gledanjem na društvenu borbu te na skore izbore u Španiji, Irskoj i u nekim drugim zemljama. Da se ishod pregovora, čak u najmanjoj mogućoj mjeri mogao protumačiti kao uspjeh vlade iz Atene, cijela bi se pozornica srušila: bila bi konačno dovedena u pitanje dogma po kojoj nema uopće mogućnosti života izvan okvira postavljenih politikom štednje – koja je postala permanentni biopolitički dispozitiv, način reguliranja društvene organizacije eksploatacije. A to bi podrazumevalo ustupak učinjen pobjedi noćne more, naročito za španjolske vlastodršce, kao i za sve oligarhe Evrope, a otvorilo bi i put pobjedi Podemosa i društvenih snaga s njim povezanih na općim izborima ove jeseni.
Upravo u času kad se Tsipras našao pritisnut uza zid i prnuđen na neizbježnu kapitulaciju, „konj se ritnuo“ tako da je uzmogao otjerati sve protivnike i došao u situaciju da otpočne novu partiju otkrivajući sve političke termine sukoba što je u toku.
Na tom referendumu i u ovom slučaju potrebno je razderati zastor propagande i pokazati da se uopće ne radi o ostajanju ili ne unutar Eurozone, o održanju zajedničke monete ili o vraćanju na nacionalnu monetu, već o prihvaćanju ili o odbijanju neodrživih i ponižavajućih prijedloga „kreditora“. Odnosno, radi se o postojanju mogućnosti radikalnog demokratskog prijedloga odozdo, o postojanju alternative.
Na isti način treba čitati hrabrost kojom su u nedelju prihvatili terorističku odluku Eurogrupe, što ju je potvrdila i Središnja Evropska Banka, prestankom interveniranja u priliv likvidnog novca za grčki kreditni sistem (ELA): a tu je i odluka i to politička, da se uvede kontrola nad kretanjem kapitala, što je dovelo do zatvaranja Atenske Burze i bankovnih šaltera u cijeloj zemlji, iako su plaće i penzije ipak bile isplaćene, što pokazuje odlučnost da se upusti u borbu s „kreditorima“ na polju straha.
A upravo na tom terenu, na tom političkom iskonskom osjećanju, na njegovoj proizvodnji i širenju i – nasuprot tome – na njegovom suzbijanju i prebacivanju na suprotno polje – igra svoju hazardnu igru Syriza i s njom sve značajne mreže u Grčkoj. Da li će prevladati panika, koja za sada samo u željama političkih oligarhija Evrope prijeti milionima Grka (a prema tome i svim eksploatiranim evropskog kontinenta) još crnjom i bjednijom sudbinom od današnje društvene stvarnosti? Da li će pobijediti oni koji probaju da se igraju s užasom, koji je od ponedeljka zahvatio globalna financijska tržišta, iznenadanim političkim elementom nestabilnosti, koja riskira efekt pucanja prekarne ravnoteže, koja je dosad postignuta u upravljanju krizom kapitalizma?
Ne možemo predvidjeti kako će se završiti sve to. Jasno nam je koliko je sukob težak i koji su odnosi snaga. Jasno nam je da je i ishod referenduma od 5 jula nesiguran. Isto tako da postoje mnogi scenariji, koji se nakon toga mogu otvoriti. Ali u jedno smo sigurni: partija koja se igra oko grčkog dimopsifizma odnosi se na sve nas. To su prva od „uskih vratiju“ kroz koje treba da prođe ukidanje postojeće konstitucije, koju za cijeli evropski politički prostor zazivamo već odavna. To je izazov koji se odnosi na sve muškarce i žene Evrpe, na sve ljude koji se bore u socijalnim pokretima, u starim ili novonastalim političkim i sindikalnim organizacijama, jer će konzultacija 5 jula biti „evropski referendum“ u kojem će mase dobiti priliku za demokratsku alternativu režimu krize i štednje.
„Vrijeme je da strah ode na drugo polje“ pisalo je na transparentu 18 marta na manifestaciji Blockupy u Franfurtu. Pokušajmo.
Novi Plamen (Blog) 