Noam Chomsky: Bliski Istok u plamenu, zahvaljujući SAD-u


Članak je prvi put objavljen u Jacobin, publikaciji koja pruža socijalističke perspektive u politici, ekonomiji i kulturi. Početkom ovog mjeseca, Dan Falcone i Saul Isaacson, srednjoškolski nastavnici, sjeli su sa Noamom Chomskim u njegovu uredu u Cambridgeu, MA. U kratkom razgovoru koji je zarad jasnoće ovdje uređen i sažet, obuhvatili su široki raspon tema – od ideje o razvoju američke moći u inozemstvu i pričama s kojima se ona opravdava; o COINTELPRO-u (opaska prevoditelja: akronim za KONTRAŠPIJUNAŽU) i domaćoj represiji; o neuspješnosti mainstream medija; o odnosu Zapada prema Putinu i još mnogo toga. Kao i uvijek, zadovoljstvo nam je objavljivati neprocjenjiva razmatranja profesora Chomskog.

Pišu Dan Falcone i Saul Isaacson u časopisu Jacobin
11. svibnja, 2015

Dan Falcone: Nedavno sam se dopisivao sa jednim vašim dobrim prijateljem, Richardom Falkom, i dotakli smo se Juana Colea i njegove ideje o „esencijalizmu“ u odnosu na muslimanski svijet. To me potaklo na razmišljanjena koji je način esencijalizam prisutan u liberalnom obrazovanju. Na primjer, ako uzmemo jedan valjan i prikladan povod poput obrazovanje muslimanskih djevojčica, kako da se suočimo sa talibanskim ugnjetavanjem?Nedvojbena je važnost suprotstaviti se ugnjetavanju, ali to suprotstavljanje se često podučava bez bilo kakvog spominjanja američke vanjske politike iuloge naših međunarodnih zločina a koji su odstranjeni iz sveukupnostitog školskog gradiva. Ovakav vid planiranja nastave u srednjoškolskom obrazovanju dobiva hvalospjevne recenzije. Možete li mi pomoći da se to kontekstualizira?

Noam Chomsky: Pa, recimo, u slučaju da talibansko obrazovanje potiče iz Madrasa u Pakistanu, tada ga financira naš glavni saveznik, Saudijska Arabija, a inicijativa za to je došla od Reaganove administracije – pošto je to tada spadalo u dio pomoći Pakistanu, prvenstveno uslijed rata protiv Rusije. Prema tome, Sjedinjene Države su nastojale zadržati Ruse u Afganistanu, a govoreći o pobuni šef stožera CIA-e u Islamabadu vrlo je eksplicitno iznio pravi razlog. Rekao je da nas nije briga za oslobađanje Afganistana, nego je cilj da što više Rusa budu ubijeni. Pozamašan dio te pomoći bila je naša podrška najgoroj diktaturi u Pakistanu, diktaturi generala Zia-ul-Haqa, kome smo odobrili da razvija nuklearno naoružanje.

Reganovci su se pravili kao nisu znali, no naravno da su znali. Cilj je bio da i nadalje obilno financiraju diktaturu. Osim toga, radikalno su poticali „islamizaciju“ pakistanskog društva. Stoga ne samo što su saudijski Arapi najekstremniji radikalni fundamentalisti u svijetu Islama nego su i neka vrsta misionara, a novaca imaju na pretek. Posjeduju isto tako i druge sektore bogatstva, a ogromne novce ulažu u izgradnju džamija, kuranskih škola, i slično, te otuda dolazi veliki broj Talibana.

Dakle točno je daje naša uloga u svemu tome velika – ali je i gora od toga. Mislim, pogledajmo zabrinjavajuću povijest koja je nastala nakon ruskog povlačenja. Oni su iza sebe ostavili vladu Najibullaha, koja je po mnogočemu bila prilično razumna. Zapravo, ženama je nakon odlaska Rusa bilo u znatnoj mjeri bolje nego ikada prije, barem u Kabulu i sličnim mjestima.

A sama vlada Najibullaha, koja je bila dosta popularna održavala se sve dok se nisu zbila dva događaja. 1) Rusi su se povukli, izvukli, i završava se njihovo pružanje pomoći, i 2) SAD daju podršku mudžahedinima koji su uglavnom religiozni ekstremisti i fundamentalisti – momci koji bacaju kiselinu u oči žena ako nisu propisno odjevene i slično. Oni devastiraju Kabul. Preuzimaju vlast. Bezmalo sve uništavaju. Njihova strahovlada je do te mjere grozna da su svojim dolaskom Talibani dočekani dobrodošlicom.

No ovaj dio povijesti poznat je i vama, zar ne? Osim toga, mnogo što nije baš tako lijepo se od onda zbilo. Pa zato ako želite studiozan pristup obrazovanju Talibana, valja ovako: nije rečeno da se ne smije čitati, pa tako možete pročitati priču autorice Malala Yousafzai, koja je upravo vrlo evokativna.

Ona piše o skupini paravojnih postrojbi i njima sličnih skupina što su ih Amerikanci utemeljili. Postoji i druga literatura koja bi se mogla čitati. Recimo, tu spada jedna vrlo dobra knjiga koju je napisao Anand Gopali nedavno je objavljena. Premda on u znatnoj mjeriosjeća simpatiju prema postupcima SAD-a, koje on uglavnom opravdava „greškama“- on tvrdi da su Amerikanci zapravo obnovili Talibane jer su ih na pogrešan način shvatili.

Međutim, vrlo je uvjerljivo ono što on opisuje. Obuhvaća sve i vrlo dobro poznaje zemlju. Detaljno opisuje na koji način su gangsteri, paravojne postrojbe i kriminalci izmanipulirali američke vojne snage. Primjerice, neka skupina bi im prišla i rekla da moraju napasti one dečke tamo jer su oni njihovi osobni neprijatelji iako tvrde da podržavaju Talibane. Onda bi Amerikanci na te dečke uputili specijalne jedinice i bombardere i prebili ih na mrtvo ime – ali na taj su način samo još više promicali Talibansku nadogradnju.

Gopal u osnovi kaže da su se Talibani povukli kad su Amerikanci napali. Ali iza toga ustvari smo pospješili njihov povratak, pa baš zato što smo nasjeli na te manipulacije, obnovili smo ovu pobunu koju sadašnja vlada više nije u stanju obuzdati.

Dakle, prisutna je istovremena i podrška razbojnicima …

To je djelomice u vrijeme Reagana bilo svrsishodno, ali je to u drugom dijelu možda samo posljedica arogantnog neznanja. To su one situacijekad nam se čini da razumijemo što treba uraditi, ali ruku na srce, o samom društvu nemamo pojma, pa ga zato naprosto opalimo, možda i nehotice, teškim kovačkim čekićem da bi na kraju isti taj čekić predali najgorim kriminalnim elementima da ga upotrebe u vlastite svrhe. To je ono, neka sami razbijaju vlastite neprijatelje.

Prisjećam se nekih od vaših govora nakon 11. rujna, 2001. godine, kad ste spominjali kako su dosta hvaljeni radovi iz društvenih znanosti gdje se autori osvrću na knjige koje tvrde da Amerika ima samo jednu jedinu manu: da SAD previše slabo reagira na zločine što ih drugi narodi čine.

To se nastavlja upravo i sada. Pogledajte najnoviji broj časopisa Middle East Policy, jedan od slobodnijih, otvorenijih i najkritičnijih stručnih žurnala. U prošlosti zaista je bio dosta dobar, ali sada su uveli i simpozij. On zauzima veći dio sadržaja ovog broja a u njemu sudjeluju razni ambasadori, generali, i raznolik skup krupnih zvjerki. Oni raspravljaju o problemima Bliskog Istoka, o totalnom kaosu i o tome kako poboljšati nešto što su u prošlosti poduzeli da se Bliski Istok stabilizira?

Hoću reći, otkud uopće kaos u Iraku i Libiji? Tko ga je pokrenuo? To se nitko ne pita i jedino pitanje koje se postavlja je kakoprovesti poboljšavanje stabilizacije na Bliskom Istoku? Onda se naravno razglaba o elementu destabilizacije poput Irana, nedovršenoj državi i najvećoj prijetnji svjetskom miru. Kako da oni stabiliziraju Bliski Istok?

Ukoliko pratite situaciju nakon nuklearnog sporazuma, odmah je došlo do provale velikog broja komentara.Naslovna stranica New York Times-a izlazi sa jednim think piece (misaonim člankom) iz pera njihovog istaknutog mislioca, PeteraBakera. On se u osnovi slaže da se Iranu ne smije vjerovati. Zna se, kaže on, da Iran destabilizira Bliski Istok, a onda iznosi popis razloga. Svaki od njegovih razloga je pojedinačno vrlo interesantan. Ipak najinteresantniji je onaj prema kojem je glavni krimen Irana taj što je podržao miliciju koja je ubijala američke vojnike.

Što će reći, kad mi napadamo i uništavamo neku zemlju onda je to stabilizacija; a ako se ta zemlja brani, onda je to destabilizacija. U popularnoj kulturi to se predočava kao u onom užasnom filmu Američki snajperist. Idite ga pogledati. Još gore od samoga filma je piščevo sjećanje iz čega proizlazi da mu je prvo ubijanje, plijen s kojim se istinski ponosi, žena s djetetom u naručju koja u ruci drži ručnu bombu dok američki marinci napadaju njen grad.

Napadnuti se predočavaju kao divljaci, monstrumi; mi ih mrzimo. Moraju biti pobijeni. Svi gledaoci aplaudiraju. Čak i stranica New York Times-a posvećena umjetnosti i kulturi govori kako je riječ o jednom divnom filmu. To je naprosto nepojmljivo.

Govoreći o nepojmljivosti i o međunarodnom terorizmu, htio sam vas pitati o domaćem terorizmu. Htio bih da kažete nešto o COINTELPRO-u. O njemu se malo govori u društvenoj nauci ilipovijesno-obrazovnom kurikulumu. Možete li nam nešto više reći o COINTELPRO-u i o važnosti poučavanja i učenja o kontrašpijunaži za jedno demokratsko društvo?

Malo je reći da se COINTELPRO-u nedovoljno posvećuje pažnja. COINTELPRO je bio program FBI-a, nacionalne političke policije, što ona u osnovi i jeste. Ona je prošla kroz četiri administracije (vlade), itoga je svjesna. Počela je tijekom 1950-ih progonom Komunističke partije. To se zatim proširilo na pokret za nezavisnost Portorika i na pokrete američkih Indijanaca, pa onda na ženski pokret i na cijelu Novu ljevicu. Ali glavni cilj imje bio crnački pokret.

Glavni program se sastojao uizazivanja poremećaja i protezao se sve do izvršavanja neposredna politička ubojstva. Najgori slučaj bio je Fred Hampton i Mark Clark, koji su jednostavno ubijeni u gestapovski izvedenom napadu koji je postavio FBI.Crni organizatori bili su vrlo učinkoviti. FBI nije brinuo za kriminalce, ali itekako je htio goniti efikasne organizatore. Dogodilo se da je to otkriveno u sudnicama nekako u isto vrijeme kad i aferaWatergate. Ali u usporedbi sa ovim programom, Watergate je čajanka, kamilica.

Kad je eksponiran Watergate, New York Review me zamolio za kraći članak i simpozij o tome. No ja sam tek bio nešto pročitao o aferi, pa sam odgovorio, čujte, Watergate nam prikazuje kako poznati ljudi privatno dolaze na loš glas a ta je činjenica uzdrmala temelje republike! Istovremeno je raskrinkan jedan nevjerojatan program koji ide sve do izvršavanja političkih ubojstava, a to je daleko značajnije.

Slijedom priča o sitnim zločinima moćnici se ograđuju od krupnih zločina.

Ako pogledate jučerašnji New York Times, dolazi se do jedne vrlo zanimljive usporedbe između dviju priča. Jedna je priča na naslovnoj stranici; veliki članak sa nastavkom. Radi se o nekom novinarski nezakonitom postupku u članku objavljenom u magazinu Rolling Stone. Opsežna je to izjava o lošem izvješćivanju. Posrijedi je zločin izobličavanja, u kojoj kažu da je krimen u nedostatnosti skepticizma i to je navodno strašan žurnalistički zločin.

List nadalje donosi i jedan članak o Laosu, koji je vrlo zanimljiv. Radi se o jednoj važnoj ženi, američkoj Laošanki koja se trudi poduzeti nešto u vezi sa neaktiviranim bombama, od kojih ljudi u Sjevernom Laosu ginu. Tu navode i izvor, a pravi izvor jeFredBranfman i njegova knjiga, Voicesfromthe Plain of Jars [Glasovi iz ravnice ćupova]. Otuda New York Times dobiva svoje informacije.

Zatim članak kaže da je meta američkog bombardiranja bila Ho Ši Minova staza kojom su sjevernovijetnamci dolazili u Južni Vijetnam a laoški kolaboratori odlazili u Sjeverni Vijetnam. Ali što kažu činjenice u knjizi Freda Branfmana? Sjedinjene Države su napale Sjeverni Laos. Zapravo, to je vidljivo i na karti, i nije imalo bilo kakve veze sa Ho Ši Minovom stazom niti sa sjevernovijetnamcima.
Zašto su to činili? Fred to dokumentira. On citira Monteaglea Stearnsa, koji je odgovarao na pitanja Senatskog odbora za vanjsku politikuo razlozima zašto se do istrebljenja bombardira ovo osamljeno područje Sjevernog Laosa? Stearns je dao odgovor. On kaže da je došlo do zastoja u bombardiranju Sjevernog Vijetnama, a naokolo smo imali sijaset avione i nismo znali kako ih zaposliti. Zbog toga odlučismo da uništimo Sjeverni Laos.

To se u New York Times-u preinačilo u direktnu vladinu propagandu. A ona je apsolutno jedna kolosalna laž. Hoće li se to istraživati od strane dvomjesečnika za žurnalizam Columbia Journalism Review? Hoće li tobiti priča za naslovnu stranicu? Neće. To je zapanjujuća usporedba, i to svakodnevna.

Saul Isaacson: Stephen Cohen tvrdi da smo bliži da zaratimo sa Rusijom nego u vrijeme kubanske raketne krize. Smatrate li da pretjeruje oko krize u Ukrajini?

Mislim da ne. Vlada u Ukrajini koja je zasjela nakon državnog udara kao i parlament glasali su skoro jednoglasno tražeći članstvo u NATO. Kao što ističe Cohen i mnogi drugi, to je nešto nepodnošljivo za bilo kojeg ruskog lidera. To nam nekako dođe kao da je Varšavski pakt zauzeo Južnu Ameriku i sada još hoće da uključi Meksiko i Kanadu. Dakle, da, to je ozbiljno.

Interesantan je način na koji je Putin tretiran. Mislim da je to možda ista ona Bliskoistočna politika o kojoj sam nedavno čitao, gdje je riječ o pružanju podrške američkom stavu u odnosu na Ukrajinu a za koji neki ozbiljni pojedinci kažu da će se tom stavu suprotstaviti Sjeverna Koreja, Islamska država i Stephen Cohen [jer izražavanje sumnje u američki stav o Ukrajini znači izlagati se prijetnjamastaljinističkih apologeta i biti proglašen otpadnikom i izložen ismijavanju].

On također sugerira da se nalazimo na pragu novog hladnog rata.

To je ozbiljno. Pa gledajte, Gorbačov je pristao na ujedinjenje Njemačke – čak i sa njenim pristupanjem NATO-u, što je ako gledamo povijesno predstavljalo iznenađujuću koncesiju. Ali posrijedi je bila i jedna usluga za uslugu (quid pro quo): da se NATO „više neće širiti prema istoku ni za centimetar“ u značenju prema Istočnoj Njemačkoj.

Kad se jednom NATO proširio na Istočnu Njemačku, Gorbačov je bio veoma ljut. Njega je obavijestila administracija George Busha Starijeg kako je to samo bilo verbalno obećanje. Nije bilo na papiru, a iz čega je proizlazilo da ako si dovoljno glup da prihvatiš džentlmenski sporazum sa nama, to je tvoj problem. Zatim je došao Clinton, i proširio NATO sve do granica sa Rusijom. A sada se išlo još dalje, čak do Ukrajine koja je, osim povijesnim povezanostima, u samom srcu ruskih geo-strateških interesa. To je vrlo ozbiljno.

A tome se daje vrlo malo pozornosti u tisku, tako malo medijske pokrivenosti u SAD.

Nije samo mala pokrivenost već i ono malo što se daje je suludo jer se sve svodi na to da je Putin nekakav sumanuti luđak. Jedan članak u nekom psihološkom časopisu govori o tome kako Putin mora da boluje od Aspergerova sindroma, dok neki drugi članci navode da ima oštećen mozak.Pa zaboga, on vam se može sviđati ili ne, ali njegovi su stavovi savršeno razumljivi.

Dan Falcone: Na kraju, možete li komentirati o Memorijalnom muzeju holokausta i na koji način ga povezati sa doktrinom o „Odgovornosti za zaštitu“ (“Responsibility to Protect?”) ili (R2P)? Što je američki interes u R2P ili “Odgovornosti za zaštitu?“

Memorijalni muzej holokausta ustanovljen je sedamdesetih godina prošlog stoljeća u okviru jednog masovnog proširenja izučavanja o Holokaustu, objavljivanjima ljetopisa, i sličnih akcija. Datum ima određeni značaj. Pravo vrijeme je trebalo biti desetljećima ranije, ali tada se još nisu uspostavili američki odnosi sa Izraelom u ovoj današnjoj formi (nakon rata 1967.) i došlo bi do nezgodnih pitanja oko američkih stavova prema Holokaustu, osobito u odnosu na preživjele.

Uočljive su, također, bilo kakve pa makar i približno usporedive reakcije na ogromne američke zločine, kao što su nekad bila stvarna istrebljenja autohtonog stanovništva i uspostava radnih logora za robove koji su zapravo odigrali značajnu ulogu u napretku zemlje. Čini se da je pouka jasna: mi možemo oštro osuđivati stravične zločine što ih drugi čine, ali samo kad to drugi čine.

Što se tiče R2P, postoje dvije verzije ove doktrine. Jednu je usvojila Opća skupština UN-a. Kod nje su izmjene u odnosu na ranije rezolucije UN-a neznatne i važno je da ona odražava bitne odredbe Povelje UN-a ozabrani upotrebe sile bez odobrenja Vijeća sigurnosti.

Druga verzija, u izvješću povjerenstva na čijem je čelu bio Gareth Evans, skoro je ista ali sa jednom ključnom razlikom: ona ovlašćuje regionalne skupine da interveniraju silom bez odobrenja Vijeća sigurnosti ako smatraju da to spada u nadležnosti te regionalne skupine. Postoji samo jedna regionalna skupina koja može postupati na taj način: NATO.

Pa tako Evansova verzija u biti omogućuje NATO-u (što znači SAD-u) da posegne za silom kad god odluči da to čini. To je operativna verzija. Apelira se na bezopasnu UN-ovu inačicu da opravda to pribjegavanje upotrebe sile.

Slučaj koji svakom pada na um bio je napad NATO-a na Srbiju u vrijeme sukoba na Kosovu, koji je većina u svijetu ogorčeno osudila ali uz aplauze zemalja članice NATO-a, koji su to prezentirale gorostasnim doprinosom njihovoj slavi.

Preveo Slobodan Drenovac

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: