Hillary Clinton i politika oportunizma
Autor ovih redaka je zapanjen i potpuno izbačen iz koncepta, kako se čini, zbog izraza sveopće ljubavi demokrata, zato što su ovi pronašli zaista velikog kandidata partije, koji je već takvim oglašen. Autor dobija pitanja bez kraja i konca od strane organizacija kao“Emili’s List democratique de campagne du Congres“ i „Florida za Hillary“ za vlastiti novac teško zarađen, kako bi podržao krunisanje bivše prve dame, državne senatorice. U svom navaljivanju za dobijanje novca on se najčešće obraća izvjesnim osobama, koje su već dale prilog, ali sume koje dobija su uvijek daleko manje od zamišljenog iznosa, mada je jasno da bi autor ovog napisa mogao gurnuti gospođu Clinton na sam vrh.
piše Robert Fantina
Zašto taj autor toliko traži da dozna postoji li takav entuzijazma za gospođu Clinton? Što je to ona učinila svih ovih godina u javnom životu, da postane tolikom garancijom? Pomišljati na gospođu Clinton izaziva primjerice asociranje na Pariz Hotel Hilton, koji je suštinski nepotreban i koji je slavan zbog vlastite slave. Da li je gospođa Clinton toliko različita? Nije li toliko drugačija? I nije li ona manje opasna?
Nije li ona ikad, kad bi tobože napravila neku krupnu stvar, izazvala razočaranje?
Pogledajmo sad situaciju u kojoj je gospođa Clinton mogla zauzeti vrlo principijelnu poziciju, ali u tom je slučaju ona izabirala, jednostavno, umjesto toga, najednostavniji put i politički najoportunistčkije držanje.
Često je za napade 11 septembra na Sjedinjene Države 2001 Bucheva administracija nastojala izfabricitati dokaze i povezati ih sa napadom na Irak, zaboravljajući na naftu.
Obavještajne agencije ipak nisu uspijevale pronaći vjerodostojnu verziju za Bushovu administraciju,koju Congres tada uopće nije dijelio. Ipak je zahtijevana invazija od strane predsjednika samoprozvanog „predsjednikom rata“.
Da do toga dođe, odnosno do tobožnjeg dokaza neke vrlo sumnjive veze između Al Quaede i Iraka, kao i optužbi, javno su objavljene neke informacije, prema kojima bi Irak navodno raspolagao „oružjem za masovno uništenje“, direkto uperenim na SAD-a. U to vrijeme 29 demokratskih senatora pristalo je na takvo mišljenje.Kod lakovjernog stanovništva SAD-a to je izazvalo užas, osjećaj da se treba revanširati za zločin od11 septembra i volju da se nešto slično više nikad ne ponovi. Među podrživačima tog stava našlo i ime gospođe Clinton, aktualne ljubimice demokratskih senatora.
Dvije godine kasnije, kad se povečavao broj poginulih i kad je Irak gorio u građanskom ratu, gospođa Clinton je izjavila da uopće ne žali što je dala takav glas, iako je smatrala da Bush loše vlada cijelom situacijom.
A sada, kad je gospodin Bush odlučio ga prikrije neke važne činjenice Congresu, ispitajmo događaje, koje su već tada bile uveliko poznati.
Tako je odluka za rat protiv Iraka (službena dozvola administraciraje da se koristi vojna sila) bila donesena 2002 i primijenjena iste godine i između demokrata, koji su se izjasnili za tu nesretnu listu i zaključka za rat bila je i gospođa Clinton.
Inspektori za naoružanje, koje je u to vrijeme vodio Hans Blix iz Nacionalne agencije za energiju – ( AIEA) – postigla je, tko zna kako istragu i pristup bez presedana bilo kojem mjestu za vrijeme tih pretraga Iraka, ali oružje za masovno uništenje uopće nisu pronašli.
Neki bliski suradnici SAD-a, kao Rusija, Kanada i Francuska nisu pristali da sudjeluju u agresiji. One su inzistirale da inspektori za kontrolu naoružanja nastave vlastiti posao i izražavali nepovjerenje te smatrali sumnjivim da Amerikanci sumnjaju u posao stručnjaka i na sebe preuzmu rizik, koji je Irak predstavljao za svijet. Po svijetu su milioni ljudi protestirali protiv invazije, koja je bila u pripremi.
Tako postoje tri pitanja na koja gospođa Clinton nikad nije dala nikakav prikladan odgovor.
Zašto dozvoliti rat, koji će izazvati masovna razaranja, kad je postojanje sredstava za masovno uništenje bilo u najmanju ruku sumnivo?
Na kraju su Sjedinjene Države odlučile da Irak predstavlja opasnost za svijet. Ako je trebalo objaviti rat (a ovaj autor je daleko od toga da smatra da taj posebni oblik pokolja može jednog dana bude smatran kao nužan) zašto ne pričekati konačne rezultate istrage kao važeće?
Zar nije bilo od nikakve važnosti da se poslušaju promišljene primjedbe saveznika, koji su uživali povjerenje? I zar toj odluci nije bilo potrebno posvetiti daleko više pažnje, pošto su druge zemlje, naročito one koje nisu bile toliko ovisne o međunarodnoj američkoj pomoći i koje su stoga mogle izraziti poštenije mišljenje i isto slobodnije kazati, bile protiv te američke odluke, posvetivši joj više pažnje?
Uostalom ako predstavnici, koje su izabrale Sjedinjene Države žele ignorirati mišljenje svijeta, zar masovna opozicija protiv invazije, vrlo snažno ispoljena po amerčkim ulicama, nije zavređivala nikakvu odgodu ratnog procesa? Kakav je bio stav gospođe Clinton? Ona zacijelo nije držala do toga da se pokaže slabom nasuprot terorizmu, ( u 21 stoljeću u američkim političkim krugovima to bi moglo bit vrlo štetno, jer bi značilo čekati da bude sakupljeno više informacija) i zar ne bi moglo dovestido toga da stanovništvo bude manje zabrinuto?
No bilo je daleko bolje ne talasati, naročito kad je još mlada senatorica imala aspiracija da se vrati u Bijelu kuću? Na kraju što ima leadership i moral sa upravljanjenjem Sjedinjenih Država? Tu se uvijek računa na spretna usta večernjih informacija..
No možda gospođa Clinton nije dovoljno razmislila, da bi propustila jednu tako ozbiljnu priliku? Može se tvrditi da je 2008 ta senatorica arivistkinja neće biti izabrana ukoliiko bude glasala protiv odluke za rat.
Jednako razorno bilo bi ukoliko bi tako nešto značilo odgađanje ratnog procesa, kako bi se moglo doći do više informacija i kako bi proces rata, umjesto da bude podržan snažnijim argumentima, uklonio zabrinutost stanovništva, koje bi konačno shvatilo?
No naizgled tako nevažne primjedbe, kao što je ne brinuti se zbog pozivanja na odgađanje rata od strane saveznika, pa isto mišljenje izraženo i glasom građana, zar nisu bile dostojne pažnje gospođe Clinton? Izgledati slabom pred terorizmom moglo je biti jednako pogubno za gospođu Clinton kao ne pokazati čvrstinu u odnosu na komunizam.
Bilo je bolje ne putovati previše okolo, naročito ukoliko se misli na povratak u Bijelu kuću, ovoga puta kao glavna zvijezda, a ne kao podrška, što ne može preokrenuti ono što od te senatorice čini ambicioznu arivistkinju, koja će 2008 biti imenovana predsjednicom, ukoliko bude glasala za tu odluku o ratu.
Danas, čak ako baza pamćenja demokrata ima vrlo kratko trajanje, gospođi će Clinton biti potreban cijeli ostatak demokratske ljevice, kako bi pobijedila. Isuviše mnogo ljudi prezire desnicu,tako da će joj za pobjedu biti potrebni glasovi i ljevice i centra.
No može li ona na njih računati? Ovaj autor iskreno misli da ne može.I dok republikanski cirkus tek počinje sa očekivanim klovnovima, koji ga podržavaju, vrijeme je za demokrate da u gospođi Clinton vide oportunistkinju i da traže alternativu, da ih stavi na pravi put. Da jedna takva osoba odjednom iskoči iz skupinre jako je malo vjerojatno. A i to tužno stanje političkih poslova i vlade utjelovljuje dio diplomatskog stanja vrlo neveselog razvoja političkih događaja i vlade Sjedinjenih Država.
Izvor:
Contre Punch
Michel Colon
Investig’Action
Novi Plamen (Blog) 