Rad=glad. Promišljanja o Prvom maju
Kako je moguće obeležiti mađunarodni dan rada u vremenu u kojem je rad potpuno obezvređen?
piše Stefan Aleksić
Ovo pitanje će progoniti svako obeležavanje Prvog maja koje se dešava u senci neoliberalnog i novokonzervativnog diskursa rada. Jer u njihovom dometu, čak i ako se rad predstavlja kao ono što će vas osloboditi, stvarnost je sasvim drugačija: on se dizajnira na takav način da vam em oduzima bilo kakvo slobodno vreme (ili vam ostavlja samo ono “slobodno vreme” koje može da tržišno eksploatiše a posredstvom te eksploatacije i strogo kontroliše) em obezvređuje i uništava sve one oblike rada koji nisu profitabilni – i sve to da bi u tržište uključli sve one eventualne džepove društvenog života koji su se do sada uspevali od njega izlovati.
A ovaj odnos kapitala prema radu je samo naizgled ambivalentan, jer je u pitanju dvostruko dikurzivno delovanje: na njegovom materijalnom obezvređivanju kao pojeftinjanju ali i vrednosnom obezvređianju kao oduzimanju dostojanstva radu ne bi li se oni koji rade definisali kao bezvredni. Zarad izgradnje te propagande desilo se i diskurzivno uvrtanje pojmova: buržoaziju danas zovemo „poslodavci“ da bi ispalo da smo svi mi ostali „posloprimci“ na njihovoj grbači, koji samo zauzimamo prostor, vazduh i resurse; i da bi izgledalo da je rad koji stvara njihov. Pa da bi se to i naturalizovalo, ideolozi kapitalizma i kapitalizam kao ideologija služe se tržištem kao misaonom matricom – dakle ideologijom u najčistijem obliku – koja treba da nam tu iluziju naturalizuje i učini prihvatljivom. Jer osnovni mehanizam dikurzivnog pomeranja rada je postavljanje tržišta kao jedinog valorizatora rada: a tržište valorizuje samo onu vrstu rada koja proizvodi profit i stavlja ga u ruke vlasnika kapitala.
Kroz tehnokratske strategije rad se obezvređuje jer globalne tendencije deregulacije rada ostavljaju prostor kapitalu za iskorišćavanje egzistencijalne ugroženosti stanovnišava. Tako su sva nova radna zakonodavstva u stvari pokušaji sustizanja jugoistočne Azije po jeftinoći i lošim uslovima rada a posledica je globalna trka ka dnu, trka u osiromašenju stanovništva, uništavanju radničkih prava i pojeftinjenju rada posredstvom deregulacije. Dikrepanca između kapitalističkog etosa po kojem “rad oslobađa” i realnosti u kojoj on postaje oblik ropstva – robovanja tržišnoj utakmici u kojoj se takmičite prihvatanjem sve niže i niže cene rada – i u kojoj vas oblici rada koji se ne daju tržišno valorizovati osuđuju na siromaštvo postaje očigledna i na dugi rok neodrživa. Sloboda na tržištu je sloboda da radite (budete eksploatisani) ili da eksploatišete. Sve ostalo je nesnosni i nedopustivi višak a samo iznimno privremeno prigrljeno sredstvo za postizanje jedne od ove dve slobode – baš kao što na primer imperijalni ratovi u ime demokratije prave stanovništva oslobođena egzistencijalne sigurnosti i slobodna za eksploataciju.
Jedna stvar sa svetom rada je danas sigurna: radnička prava i politike su u ovom trenutku nepredstavljivi u okviru savremenog oblika parlamentarne demokratije jer je izuzetno mali broj nadležnosti ostao demokatski upravljan (kroz eksplicitno ukidanje nadležnosti putem deregulacije ili kroz diskurzivno umanjivanje političke sfere putem obesmišljavanja političke participacije i demokratije). U toj situaciji radničko angažovanje mora se usmeriti u pravcu ponovnog zamišljanja političke sfere kao protivteže tržištu. I to je jedini izlaz koji ovog prvog maja mogu da vidim.
Novi Plamen (Blog) 