Rossana Rossanda: „Ljepota svijeta spasila me od propasti politike“
Rođena u Puli 24 aprila 1924, Rossana Rossanda bila je novinarka, književnica, protagonistkinja talijanske politike. Bila je učesnica partizanskog poktrta i militantni čla KPI te član talijanskog parlamenta od 1963 do 1968, a dala je i golem doprinos osnivanju lista „il manifesto“. Kod svoje kuće u Parizu osnivačica „Manifesta“ se sjeća prisnih susreta, ali i nerazumijevanja, prijatelja i protivnika kao i velikih snova, koje je proživjela sa Komunističkom partijom Italije.
Autor intervjua Antonio Gnoli
Kako smo svi navikli na starost, više ne uspijevamo razlikovati bolesničku stolicu od pokretnog tepiha i mobilnih stepenica. Stereotip nasmiješene starosti, koja trči i gimnastcira na kraju je pobijedio nad daleko žalosnijom slikom, koja izaziva bol i tugu. Posmatram Rossanu Rossandu i njen poznati madež, dok joj tanka zapešća počivaju na bolesničkoj stolici. Sve to u prostranoj palači u stanu uzduž obale Senne. Piljim u taj koncentrat važne prošlosti i nesigurne sadašnjosti, koju predstavlja njezin život. Negdje je Philup Roth napisao, da starost nije bitka nego pokolj. Gledam je s nježnošću onog tko zamišlja krhke stvari, koje nestaju. Posmatram je i mislim da je ona važna ličnost naše zajedničke prošlosti. Vezana za Komunistčku partju, bila je iz nje izbačena 1969 zajedno s drugima, Pintorom, Pariatom, Natolijem i Castellinom. Zajedno s njima osnovala je „il Manifesto“. Posmatra me pomalo rezignirano, a i pomalo radoznalo. Prije nekoliko mjeseci izgubila je supruga K. S. Karola.“Za ženu poput mene, koja je imala sreću da prođe kroz zanimljive godine života, ljubav je predstavljala posebno iskustvo. Nisam imala uzora na koji da se ugledam. Sa Karolom sam živjela zajedno vrlo dugo. Zajedno smo živjeli u Rimu i u Parizu. Kad je oslijepio, preselili smo se definitivno u Pariz. Postali smo kao dvoje supružnika sa vlastitim privatnim alfabetom“, veli.
Kada ste se točno upoznali?
„Godine 1964, kada je došao kao novinr na jedan sastanak KPI iz Nounel Observateura. Upravo je te godine umro Togliatti. Ostavio je Memorandum, koji mi je preporučio Luigi Longo i koji sam ja sa svoje strane dala novinaru Le Monda, što je razbjesnilo francusku Komunistčku partju.“
Zašto su se razbjesnili?
„KP Francuske bila je zatvorena partija, ortodoksna, poslušna prema sovjetskim ritualima. Louis Aragon mi se požalio, kako je on htio povesti diskusiju o tom memorandumu u partiji. A poslije ne bi uradio ništa. Bilo je to tada tipično.“
Što to?
„Obožavati te autoritativne ličnosti, koje su na kraju krajeva mislile samo na vlastite interese.“
Zar nije bio komunist?
„Prije svega bio je nemoguć. Smatrao je da je sudbinski obilježen, što je baš on „Louis Aragon“. Ne sjećam ga se rado. Imao je divnu kuću u Rue Varenne. Matisse i Picasso divili su mu se i pravili mu poklone kao da je on kakav renesansni princ. Šta da na to kažem? Tako nešto u meni je izazivalo tjeskobne osjećaje.“
Kako ste postali komunist?
„Izabrala sam da to budem. Učešće u Pokretu otpora imalo je svoju težinu. A također moj profesor filozofije Antonio Banfi. I njemu sam prišla prilično blesavo i nesavjesno. Kažu mi da ste komunist. Radoznalo me pogledao. Očito sam ga alarmirala. Bilo je to 1943 godine. Zatim mi je dao spisak knjiga, koje treba pročitati. Među njima bila je i Država i revolucija od Lenjina. Postala sam komunist, a da to moji uopće nisu znali, naročito moj otac. Kad je doznao, obratio mi se veoma strogo. Odgovorila sam mu, da bih to ponovo učinila još sto puta. Govorila sam zlim glasom, provokativnim. Zapanjeno me pogledao. Odgovorio mi je, dok ne budeš samostalna, zaboravi na komunizam.“
A vi?
„Jako brzo sam diplomirala. Zatim sam se zaposlila kod Hoeplija. U izdavačkoj kući nedaleko trga San Babila. Radila sam u redakciji, a navečer odlazila u partju.“
U četrdesetim i pedesetim godinama bio je jak utjecaj staljinizma. Kako ste ga proživjeli?
„Danas se mnogo govori o staljinizmu. Tada se na njega nije pozivalo. Partija je bila vertikalno strukturirana. I nije se radilo uvijek što je tko htio. Ali bila sam prilično slobodna. Udala sam se za Rodolfa, Banfijevog sina. U partiji sam počela od najnižih poslova. Sve dok nisam 1956 ušla u Sekretarijat partje. Dobila sam zadatak da sređujem domove kulture.“
Bili ste tvorac kulturne hegemonije, koju danas predbacuju komunistima.
„Ma kakva hegemonija. Nisu nas uopće puštali na sveučilišta.“
No imali ste izdavačke kuće, kinematografiju i kina, teatar.
„Imali smo prije svega s autorima lične odnose.“
Ali i liniju koju ste morali slijediti.
„Togliatti je bio mentalno daleko slobodniji, no što se to kasnije govorilo. U meni je sovjetski realizam izazivao užasavanje. Šta da vam kažem? Ne vjerujem da sam ikada bila staljinist. Nikada nisam gazila po bližnjima. Katkad su odnosi bili vrlo složeni. Ali i oni su dio života.“
Tko vam je komplicirao život?
„Anna Maria Ortese, na primjer. Pomogla sam joj da organizira i ostvari jedno putovanje u Sovjetski Savez. Kad se vratila opisala je siromašnu i zapuštenu zemlju. Nisam bilaa zadovoljna. Mislila sam da nije shvatila kako je cijena revolucije koji put jako visoka. Kao i osjećaj tuge, koje su moje riječi u njoj izazvale. Iznenada smo se zagrlile i rasplajkale.“
Da li ste mislile da ste u pravu? ‘
„Mislila sam da je Sovjetski Savez pravična zemlja. Tek sam 1956 godine shvatila, da to nije zemlja, koju sam zamišljala.“
Te su godine neki vratili partijsku knjižicu.
„A drugi su ostali u partji. Iako s kritičkim stavom. Moja sloboda nikad nije bila ozbiljno ugrožena niti pogažena. Još godine 1956 napisala sam u Rinascita ćlanak o Togliattiju. Uspoređivala sam ga sa junakom Sartrovog djela Prljave ruke. Kad je članak izašao Giorgio Amendola htio je da me raskomada. Kako si se usudila napisati tako nešto? Među mladima on je bio najnetolerantniji.“
Citirali ste Sartrea. On je bio doista blizak talijanskim komunistima.
„Jedno vrijeme je to bio. Sa Simone De Beauvoir svake godine dolazili su u Italiju. Uvijek bi odsjedali u Hotel Nazionale. Redovno sam se s njima susretala. Jedne večeri došao je i Togliatti.“
Gdje?
„U jedbu rimsku tavernu 1963. Togliatti je bio vrlo ljubopitljiv prema Sartrovoj slavi, a Sartre je gledao na vođu talijanskih komunista kao na političko bogatstvo. Svakako ga je smatrao zanimljivijim od francuskih komunista. No rekla bih da nisu naročito impresionirali jedan drugog. Jedina koja je govorila o svemu bez mnogo uzbuđenja bila je Simone De Beauvoir. Što se tiče Sartrea bio je to vrlo jednostavan i ljubazan čovjek. Iznenadila sam se kad sam mu spomenula Michela Foucaulta. Oštro je reagirao.“
Faucolt je iz svih oružja pucao na egzistencijalizam. Razumljiva je Sartreova reakcija.
„Imali su dvije potpuno suprotne vizije. Sartre je osjećao da mu Foucoult kao i strukturalizam, da se tako izrazim, kosi travu ispod nogu.“
Da li ste lično upoznali Foucaulta?
„Jako dobro. Bio je divan čovjek. Zadržavao se često , čitao i studirao u biblioteci Mazarine. Katkad je svraćao kod nas, na čaj, na Quai Voltaire, gdje sam stanovala sa Karolom. Bio je rijetko inteligentan, a bio je i izvrstan pisac. Kad je otkrio da boluje od Aidsa dirnula me njegova obrana mladog prijatelja s kojim je živio.“
Druga tragična sudbina bila je ona Louisa Althussera.
„Bila sam u Parizu, kad je ubio ženu. Nazvala me jedna zajednička prijateljica. Kazala je da je Helene, supruga, umrla od infarkta. Naravno, stvari su se odigrale sasvim drugačije.“
Kažu da ju je zadavio. Nikad se nije shvatio razlog tog gesta.
„Helene me posjetila nekoliko dana ranije. Bila je očajna. Rekla mi je, da je shvatila do kojeg ga je stanja dovela njegova bolest.“
Koja bolesti?
„Althusser je patio od strašne depresije. Mislim da je za njega to postalo nepodnošljivo. Ne vjerujem da je htio ubiti Helene. Bio je to prije nesretni slučaj, izazvan mentalnom konfuzijom, prospiješenom lijekovima.“
Bio je jedan od velikih inovatora marksizma.
„Neke od njegovih knjiga su od fundamentalnog značaja. No ne zadnje stvari, koje su izišle poslije njegove smrti. Ne može se baš sve objavljivati.“
Kad se radi o depresiji, htio bih vam reći da je Luigi Magri odabrao da umre, godine 2011. Vi ste u tome sudjelovali. Kako se toga danas sjećate?
„Luigi nije uopće bio deprimirana osoba. Bio je užasno nesretan. Imao je pred sobom politički poraz i mislio je da je u svemu pogriješio. Ili točnije: da je bio on zapravo bio u pravu, ali da je izgubio. Pošto sam se toliko puta posvadila s njim, otpratila sam ga da ode umrijeti u Švicarsku. Ne kajem se zbog toga. Mislimda je to bio jedan od najtežih izbora, ali i duboko ljudski.“
Među značajnim ličnostima vašeg života bio je i Luigi Pintor.
„On, ali i Aldo Natoli i Lucio Magri. Bila su to za mene tri čovjeka od fundamentalne važnosti. Međusobno nisu podnosili jedan drugog. Isplela sam vrlo tanku čvrstu nit, da bi ih držala zajedno.“
Govorili ste o političkom porazu. Kako ste proživjeli vlastiti?
„S istom dramatičnom intenzivnošću kao i Lucio. Ono što me spasilo bila je velika znatiželja za svijet kulture. Kad je Karola blokirala bolest, događalo mi se da ujutro sjednem na vlak i da odem posjetiti izvjesna prekrasna mjesta francuske provincije ili francuska sela, pa da se vratim navečer. Uživala sam u ljepoti tih mjesta, koji za razliku od Italije, nisu nagrđena.“
Da niste bili komunistički funkcioner i novinarka, što biste drugo željeli raditi u životu?
„Zavidim nekim svojim prijateljicama – kao što je Margarethe von Trotta – koje se bave filmom. Na kraju krajeva dobri filmovi kao i dobre knjige ostaju. Moj rad, ako dopustimo da je bio dobar, nestao je. U svakom slučaju, kad se radi jedno, ne može se raditi drugo.“
Kao komunist, da li ste istovremeno mogli živjeti i s nekom vjerom?
„Nemam više ideju o bogu od svoje petnaeste godine. Ali religije su velika stvar. Pavle ili na primjer Augustin bili su apsolutni mislioci. Voljela sam Dietricha Bonhoffera. Njegov magisterij je izvanredan. Kao i njegova žrtva.“
Dali je lakše prihvatiti disciplinu učitelja ili disciplinu oca?
„Učitelje sam biraš ili oni biraju tebe. Oca ne.“
Kakav je bio odnos s vašim ocem?
„Bio je starinski čovjek. Znao je dobro grčki i latinski. Diplomirao je u Beču. Imali smo velikih ekonomskih problema u porodici. Nakon krize 1929 oborila se kriza i na nas, iako smo bili još uvijek dio nekadašnjeg austrougarskog imperija. Naš lijep odnos nagrdile su beskorisne riječi. Sa majkom, koja je od njega bila dvadeset godina mlađa, imala sam odličan odnos. Izgledale smo kao da smo sestre. Katkad bi pobjegle na biciklu i vozikale se po uličicama Pule.“
Tamo ste rođeni.
„Da, mi smo pogranični svijet.“
Da li u sebi prepoznajete romantičnu crtu?
„Da, i jako se bojim da je pokažem. Nema žene koja jako ne osjeća strast. Od svoje sedamnaeste godine nadalje često sam osjetila potrebuda se zaljubim. Imala sam sreću da se udam za dvojicu muževa, prilično duhovitih, kojima nikad nije palo na kraj pameti da mi govore, što moram činiti. Prilično mnogo stvari sam s njima podijelila. A potom životni slučajevu katkad veslaju protiv tebe.“
Kako živite sadašnjost, ovu sadašnjost?
„Kako hoćeteda je živim? Polovica mojeg tijela više ne odgovara. I tad sagledaš svu njegovu bijedu. Nastojim ne biti nemoguća s onim tko mi je u blizini i mislim da sam se sve do 88 godina dobro osjećala. Bilans je s te točke gledišta pozitivan. Žao mi je umrijeti zbog knjiga koje nisam pročitala i zbog mjesta, koje nisam vidjela. Ali kunem vam se da uopće više nisam vezana za život.“
Da li ste ikad pomislili da se vratite u Italiju?
„Ne. Danas u Francuskoj uopće mi nije mi žao što više nisam nitko. A to bi me u Italiji smetalo.“
Da li vas i ponos sprečava?
„Možda je i to jedna od komponrnti. No u kojoj to zrmlji živimo? Bah!“
A vaši korijeni? Istra? Pula?
„Šta biste htjeli da znače korijeni? Ne mislim na to. Pravi identitet je onaj kojeg netko izabere. Ostalo je slučaj. Ne idem u Pulu već toliko godina, da ni ne uspijevam da ih izbrojim. Sjećam se mora u Istri. Nekih malih otoka sa divljim narcisima i divljim kunićima. Nedostaje mi to stalno promjenjivo more kao i nestati na suncu Mediterana. Ali ne osjećam nostalgiju.Nijedna nostalgija nije tako jaka, da je sjećanje ne bi moglo zamijeniti. Svako toliko pogledam poneku sliku iz tog svijeta i iz tog vremena. Mog oca i majku. I mislim da sam usprkos svega dio njih, kao što su i oni dio mene.
Izvor: La Repubblica
Novi Plamen (Blog) 