Pitanje Rusije i euroatlanska propaganda


Od izbijanja ukrajinske krize zapadni mediji su neprekidno navaljivali sa zaglušnom kampanjom dezinformacija, čiji je cilj predstavljanje Ruske Federacije odgovornom za građanski rat u Ukrajini te su na osnovu toga potvrdili i ozakonili evropsko opredjeljenje za sankcije protiv Rusije. Glasanje u Evropskom Parlamentu od 15 januara, koje je objedinilo glasove evropskih narodnjaka i socijalista, potvrdilo je tu agresivnu politiku Evropske Unije, koja predstavlja direktnu prijetnju miru u Evropi. Nedavne izjave NATO-a i aluzije izvjesnih evropskih leadera morale bi zabrinuti i uzbuditi svakoga, kome je stalo do mira.

piše Federico La Mattina

Evropa je od samog početka imala prvu rolu u režiranju puča protiv Janukovičeve vlade te je povlađivala u svemu SAD i podilazila sjevernoamerčkim imperijalističkim politikama, čiji je cilj bio vršenje pritiska na Rusiju i njeno sabijanje napredovanjem Natoa. U Italiji gotovo da ne postoji debata o euro-ruskim odnosima; onaj tko smatra da bi trebalo održati normalne političke i ekonomske odnose kao i odnose kulturne razmjene s Rusijom, odmah je s prezrenjem ožigosan kao „filo Rus“ ili čak kao „neprijatelj Evrope“. Jasno je, da u imaginaciji običnih ljudi (a ona je odraz propagande informativnih organa, koji su na različitim razinama povezani sa dominirajućim grupama) ne postoji Evropa izvan euro-atlantskog okvira.

Manlio Dinucci naglasio je kako strategija Sjedinjenih Država u Ukrajini ima dvostruki cilj: s jedne strane isporučiti Ukrajinu u ruke MMFa i priključiti je Natou, kako bi Rusija i njena vanjska politika dobile sasvim drugačiju dimenziju; s druge strane, piše Dinucci, „iskoristiti ukrajinsku krizu, koju je u velikoj mjeri provocirao Washington, kako bi pojačao sjevenoamerički utjecaj na evropske saveznike, pothranjujući u Evropi stanje napetosti, što omogućava SAD-u da putem Natoa učvrsti vlastito vodstvo nad svojim saveznicima, koje SAD takvima procjenjjuju prema izvjesnoj vrijednosnoj ljestvici: sa njemačkom vladom Washington pregovara o podjeli interesnih sfera, s talijanskom („koja je među nama najdražima na svijetu“) ograničava se na prijateljsko tapšanje po leđima, budući da zna da može postići sve što hoće“./1/

Izjave grčkog predsjednika vlade Aleksisa Tsiprasa, koje idu u smjeru evropske politike ukidanja napetosti u odnosu na Rusiju, izazvale su slične (predvidive) reakcije u politički šarenoj talijanskoj štampi. Netko je od novinara čak pisao o riziku da se pojavi nekakva „Putinova Grčka“i lansirao nevjerojatne usporedbe s Atenom iz doba Perikla (ili točnije, riječima, koje Tukidid pripisuje Periklu): “Zašto ove ovdje iz nove Tsiprasove vlade zamišljamo kao neke suvremene Perikle te ih smatramo sposobnima da uče demokraciji Evropu i svijet?“/2/.

Već je Luciano Canfora u prekrasnoj knjizi „Demokracija, historija jedne ideologije“ destrukturirao neprilične usporedbe (koje se nalaze u predgovoru nacrta Ustava Evroske Unije iz 2003) kao logos epitaphios za tog Tukididovog Perikla/3/. Tsipras je, prema spomenutom autoru, mogao biti „suvremeni Periklo“, ali su ga simpatije za Rusiju udaljile od njegovog ‘pretka’ (dakle Rusija bi, pitamo se kroz smijeh, morala odgovarati Sparti oligarha iz V stoljeća prije Krista?). A zašto onda netko na Orijentu ne bi našao one koji odgovaraju barbroi iz imperija Ahemenida?

U jednom drugom našem poznatom dnevnom listu objavljena je geografska karta, koja jasno pokazuje, kako je Rusija odasvud opkoljena od strane Natoa, a naslov članka je „Ovako Nato pokušava zaustaviti ruski vojni ekspanzionizam“/4/. Sličnih primjera ima bezbroj.

Antiruska propaganda ima za cilj predstaviti Rusiju kao zemlju u neprestanoj ekspanziji, agresivnu, naročito ako seradi o pitanju Ukrajine. Malo je važno pri tom što vlada iz Kijeva bombardira civile, što je pustila s ulara neonacističke bataljone u Dombasu i što vrši političko ugnjetavanje, čije su glavne žrtve ukrajinski komunisti. Ukrajinska Komunistička partija je jedna od prvih, koja se silom usprotivila puču protekle zime. Jasno je da Rusija XXI stoljeća nije više polukolonijalna zemlja, u što je bila pretvorena u doba Jeljcina, kad ju je sasvim pregazio talas divljih privatizacija, dok je grupa oligarha zgrabila u vlastite ruke bogatstva zemlje i na taj su se način formirala ogromna privatna bogatstva, dok se gotovo 40% stanovništva srozalo ispod praga siromaštva. Tek kasnije, piše Losurdo, „Rusija je uspjela uspostaviti kontrolu nad energetskim nasljeđem i to po dolasku političkih snaga i ličnosti, koje u Washingtonu i u Bruxellesu mrze“/5/. Jasno je da Rusija XXI stoljeća – koja pretendira da joj se prizna status multilateralne euroazijske sile – ne odgovara hegemonoj sili (na zalasku) Sjedinjenih Država. Nije slučajno Obama prošlog 25 marta provokativno definirao Rusiju „regionalnom silom“ i „izoliranom“, dobro znajući da ne govori istinu, osim ako ne smatra G7 (i još poneku od podređenih država) da se iste u potpunosti poklapaju s „međunarodnom zajednicom“.

Dovoljno je pogledati bilo koju geografsku kartu, koja pokazuje napredovanje Natoa od početka devedesetih godina do danas, pa se uvjeriti, da tko god govori o prijetnji Evropi s ruske strane, naprosto fantazira. Korisno je napraviti kratku ponovnu rekapitulaciju: godine 1999 u Nato savez su ušle Republika Češka, Mađarska i Poljska; 2004 ušlo je još sedam novih država: Bugarska, Estonija, Letonija, Litva, Rumunija, Slovačka i Slovenija. Godine 2009 integrirane su Albanija i Hrvatska. Rusija, koja je još bila slaba, nije se usprotivila tim proširenjima. Agresivni ekspanzionizam Natoa, postavljanje antiraketnog sistema BMD (formalno protiv Irana, a ustvari s antiruskim ciljem) kao i takozvane ‘šarene revolucije’ uzbudile su Rusiju; danas prisustvujemo atlantskom pokušaju integracije Ukrajine i Moldavije. Progresivno širenjeNatoa na Istok tamo se shvaća kao jasna prijetnja u odnosu na Rusiju, koja je 26 decembra 2014 objavila značajan zaokret strategije i drugačije postavljanje vlastitih prioriteta: Nato se sada doživljava kao prvorazredna prijetnja za nacionalnu sigurnost.

Domenico Losurdo napisao je u svom zadnjem eseju „Otsutna ljevica“o ruskoj reakciji nakon puča u Kijevu:

Bilo je mnogo indigniranih zbog promjene režima i alarmiranih zbog uloge, koju su odigrale nasilničke rusofobne i fašistoidne snage te se u svakom slučaju radilo o obrambenoj reakciji protiv širenja Natoa u istočnoj Evropi, koje, još uz pratnju proturaketnog zračnog štita, ima za cilj da zaprijeti Moskvi strahom od prvog nuklearnog udara /6/.

Propašću SSSR-a i procesom ‘kolonizacije’ Rusije devedesetih godina počeo je period od petnaest godina sjevernoameričkog jednopolarizma, koji je posljednjih godina doveden u krizu ekonomskim i vojnim jačanjem Kine, novom ulogom ponovo pronađene snage Rusije i porastom značenja zemalja BRICS-a; dakle stvara se globalno uređenje, koje je već post-zapadno. Sjedinjene Države, iako su velesila ‘na dug’ , zadržavaju vlastitu vojnu prednost na globalnoj razini i imaju jednopolarnu viziju svijeta (Obama, u jednoj prilici, govoreći kadetima u West Pointu prošle godine, nije odustao da spomene američku„izuzetnost“).
Giovanni Arrighi (znanstvenik koji proučava hegemone tranzicije) naglasio je da je financijska ekspanzija krajem dvadesetog stoljeća bila okarakterizirana izvjesnom anomalijom. U procesu „ponovne centralizacije“ globalne ekonomije na Istočnu Aziju (a naročito na Kinu) našli smo se pred biforkacijom bez premca između financijske i vojne moći, koja bi mogla dovesti do različitih scenarija u budućnosti, uzrokovanih reakcijama na sjevenoameričku hegemonu velesilu, koja je na zalasku.

Korisno je potsjetiti se na predviđanja politologa, koji je bio organski uključen u imperij, Brzezinskog, što je postao slavan djelom iz 1997 godine „Velika šahovska ploča“. Brzezinski u nekoliko navrata podvlači središnju ulogu Ukrajine (kao i interese Sjedinjenih Država da je otkače od Rusije) te piše:

Čvrsta volja Ukrajine da brani vlastitu nezavisnos ohrabrena je izvana. Prvo je upravo Zapad, a naročito Sjedinjene Države, prekasno shvatio geopolitičku važnost autonomne ukrajinske države, ali su sredinom devedesetih godina Amerika i Njemačka postale žestoki podrživači nezavisnosti Kijeva. U julu 1996 američki Sekretar za odbranu izjavio je:“Ne možemo potcijeniti važnost nezavisne Ukrajine za sigurnost i za stabilnost cijele Evrope“,dok je u septembru njemački kancelar Kohl,iako je snažno podržavao Jeljcina, otišao još dalje te kazao da „čvrsto vezivanje Ukrajine za Evropu ne može od nikoga biti stavljeno u pitanje“ /…/

Brzezinski predstavlja nekoliko mogućih budućih scenarija za Rusiju: odbacuje eventualnu mogućnost rusko-njemačkog slaganja ili rusko-francuskog zbližavanja usmjerenog na poljuljavanje transatlantskih veza sa Sjedinjenim Državama. Slavni politolog Sjedinjenih Država drži posve nevjerojatnom i neku „antihegemonu koaliciju“ sastavljenu od strane Kine i Irana. Brzezinski piše:
Neophodna polazna točka svakog protusaveza tog tipa značila bi ponovno lansiranje bilateralnog odnosa između Kine i Rusije, zasnovanog na reagiranju vodećih snaga obadvije te zemlje, usmjerenog protiv perspektive da Amerika postane i ostane jedina svjetska supersila./…/ Ali rješenje između Rusije, Kine i Irana može se dogoditi jedino ako Sjedinjene Države budu tako kratkovidne da uđu u sukob sa Pekingom i Teheranom i to simultano: ta mogućnost naravno ne može biti isključena, kako se to vidjelo 1995 -1996, kad je Washigton istovremeno imao zategnute odnose s oba glavna grada. No ni Iran ni Kina nisu ni pomislili na jednu takvu koaliciju, iako je Rusija bila slaba i nestabilna,budući da su znali da bi jedna takva koalicija dovela u pitanje njihov odnos sa najindustrijaliziranijim zemljama svijeta, jedinima koje su u stanju investirati i preseliti u njih najnaprednije tehnologije, neophodne za njihov razvoj. Rusija, naprotiv, je u to vrijeme imala zaista malo što da ponudi podršci jedne protuameričke koalicije/8/.

Malo zatim nastavlja, osvrćući se na geopolitička opredjeljenja, koja bi Rusija „morala učiniti u budućnosti“:

Nikakve hipoteze o nekom protivničkom savezu,zbog toga, ne predstavljaju valjanu alternativu./…/ Jedina stvarna geopolitičks opcija za Rusiju – koja bi joj mogla dati – realistički, međunarodnu ulogu, dopuštajući joj da maksimalizira svoje mogućnosti transformacije i društvene modernizacije – jeste Evropa. I to ne bilo koja Evropa, već transatlanska Evropa, koju predstavlja širenje Evropske Unijje i transatlantska Evropa Natoa. Jedna takva Evropa (kako smo vidjeli u trećem poglavlju već dobija obličje, a vjerojatno će ona biti tijesno povezana s Amerikom. S takvom Evropom Rusija mora ući u odnos, ukoliko želi izbjeći opasnu geopolitičku izolaciju. /…/ Pa iako je geopolitički rusko-kineski savez i to još na duži rok,posve nevjerojatan, jasno je, da Amerika mora izbjegavati vođenje takvih politika, koje bi Rusiju mogle odalečiti od toga da učini to nužno geopolitičko opredjeljenje./9/

Ako su s jedne strane predviđanja u smjeru euro-atlantskih odnosa u potpunosti potvrđena, kako to primjećuje politolog i marksist Atilio Boron /!0 /nedavni dogovori ekonomskog, političkog i vojnog tipa, legalizirani od strane Rusije s Kinom, kreću se upravo u onom pravcu, koji Brzezinski smatra vrlo dalekim. Stvaranje euroazijske Carinske unije, koju taj sjevernoamerički politolog smatra nevjerojatnom, predstavlja prvi korak euroazijske integracije.“Nužno geopolitičko opredjeljenje“ s ruske strane, kojem se nadao Brzezinski, to jest sve čvršća veza s transatlantskom Evropom, danas rezultira kao evidentno odbačena. Unutar pogoršanja političke slike uzete u globalu za Sjedinjene Države, misli Boron, treba prosuđivati promjene geopolitičkih kalkulacija od strane „stratega imperija“, uzevši u obzir i zatopljenje odnosa s Kubom, do kojeg je došlo baš u času, dok se pojačavaju sankcije protiv bolivarske Venecuele.Stručnjak međunarodne politike Pepe Escobar,u jednom članku od 16 decembra o „Kineskom novom putu svile“ postavio je u središte vlastitog razmišljanja pomak prema istoku globalnih ravnoteža:

Now, mix the Silk Road strategy with heightened cooperation among the BRICS countries (Brazil, Russia, India, China and South Africa), with accelerated cooperation among the members of the Shanghai Cooperation Organization (SCO), with a more influential Chinese role over the 120-member Non-Aligned Movement (NAM)—no wonder there’s the perception across the Global South that, while the United States remains embroiled in its endless wars, the world is defecting to the East. [11]

U tom pravcu kreću se globalne ravnoteže i u tom kontekstu smješta se Rusija XXI stoljeća. Razlozi mira i mirnog suživota između nacija i naroda danas su dovedeni u pitanje od strane agresivne politike Sjedinjenih Država i Natoa, a njima čuva leđa Evropska Unija. Promjena globalnih ravnoteža u korist velesila, kojesu na pomolu (BRICS) i progresivno stvaranje multipolarnog poretka otvaraju nove perspektive narodima Juga. Pred tom promjenom Zapad predvođen od „neizrecivo izuzetno nužne nacije“, gurnut je, kako piše Losurdo, u „geopolitički i vojni ustreptali aktivizam“/12/. Te u tom pravcu moraju djelovati komunisti i ljevica, kako bi se suprotstavili vojnoj eskalaciji u srcu Evrope.

izvor: Marx 21.it

Bilješke:

/1/ Dinucci Manlio, Istinski ulog ukrajinske krize, u MarXVentuno“1-2, 2014 godina XXII, str.7-12.
/2/http://www.huffingtonpost.it –ferraro/tsipras-kammenos-e-il ris b 6559260.html
/3/Canfora Luciano, La democrazia. Storia di un ideologia, Bari, Laterza, 2004, str.11-30.
/4/http://www.lastampa.it/2015/02/esteri/cos-la-nato-prova-a-contenere.lespanionismo–militare- russo-3ni2NEFuOOyGNtpOG5VyvJ/pagina html
/5/ Losurdo Domenico, La lotta di classe.Una storia politica e filosofica, Bari, Laterza, 2013, str. 267.
/6/ Losurdo Domenico, La sinistra assente. Crisi, società, spettacolo, guerra, Rim, Carocci editore, 2014, str. 125.
/7/ Brzezinski Zbigniew, La Grande Scacchiera,Milano, Longanesi &C,1998, str.153-154.
/8/Ivi, str.157-158.
/9/Ivi, str.160-161.
/10/http://www.atilioboron.com.ar/2014/cuba-y-estados-unidos-ni-un-tantico-asl.html
/11/http.//www.thenation.com./artcle/193001/chinas-new-silk-road#
/12/193 Losurdo D., La sinistra assente, cit.,str. 278.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: