Pobeda Sirize u Grčkoj: puca li lanac neoliberalizma?
Kao u davna antička vremena, istorija ponovo počinje u Grčkoj. Koalicija radikalne ljevice ili Siriza (SYRIZA), osvojila je na parlamentarnim izborima 36 % glasova ili 149 od ukupno 300 poslaničkih mandata. Predsjednik partije Aleksis Cipras je sljedećeg dana u 16 časova položio zakletvu kao premijer. Tako ljevica formira vladu! Ogroman uspjeh Sirize nije slučajan i nije se dogodio odjednom. Partija, koja je nastala 2013. godine iz koalicije radikalno lijevih, marksistički orijentisanih stranaka i organizacija, osvojila je na izborima 2009. godine svega 4,6 % glasova, u maju 2012. godine 16,78 %, da bi došla do današnjih 36 %. Prije toga, partije-članice Sirize godinama su bile aktivne u antiglobalističkim socijalnim pokretima, studentskom pokretu i sindikatima, učestvujući kao vidljiva snaga u protestima i štrajkovima. Krah vlada koje su vodile dvije glavne partije, opredijeljene da provode drastične mjere štednje i da se povinuju zahtjevima „trojke“, doveo je do jačanja Sirize, koja je formulisala jasan i konkretan program mjera usmjerenih protiv diktata evropskog kapitala. Grčka, u kojoj mnogi ljudi nemaju električnu struju (pa je Ciprasova vlada obećala besplatnu struju za 300.000 domaćinstava), u kojoj mnogi gladuju (pa je Ciprasova vlada obećala pomoć u hrani za 300.000 porodica bez primanja), a stopa nezaposlenosti je 26 % (među mladima 50 %), odlučila je da napusti sistem u kome su se dvije partije, Nova demokratija i PASOK, decenijama smjenjivale na vlasti.
piše Goran Marković
Siriza je osvojila vlast na temelju vrlo konkretnog programa, koji nije bio zasnovan na uopštenim obećanjima, kao što to čine naše partije. Program je sadržao vrlo konkretne mjere, koje je Cipras odmah počeo da sprovodi. Neke od tih mjera su značajne za veliki broj osiromašenih građana, prije svega za radničku klasu, ali ne zadiru u prirodu sistema. Druge su, pak, izričito antisistemske, i ne mogu se okarakterisati prosto kao kozmetičke promjene. U stvari, u Grčkoj, koja je dotakla dno neoliberalnog kapitalizma, samo radikalna ljevica može sprovoditi promjene koje ne bi imale kozmetički karakter. Vlada je odlučila da smanji broj savjetnika u ministarstvima i da vrati na posao 600 čistačica, otpuštenih prethodnih godina. Ovo je simboličan potez, koji predstavlja početak ostvarenja plana ponovnog zapošljavanja 12.000 otpuštenih radnika u javnom sektoru. Radikalno ljevičarska vlada je odlučila da minimalnu platu poveća sa 586 (510 za one mlađe od 25 godina) na 751 evro, što je vrlo značajno za životni standard velikog broja građana. (Vlada je objavila da ova mjera neće biti sprovedena odmah, već tokom 2015. godine.) Tu mjeru godinama nisu htjele da sprovedu dvije vladajuće partije: konzervativna Nova demokratija i socijaldemokratski (socijalistički) PASOK. Nacionalna konfederacija trgovine podržala je ovu mjeru Sirizine vlade, smatrajući da će ona povećati potražnju i podstaći razvoj grčke ekonomije.
I neki naši ekonomisti su odmah rekli kako je lijepo povećati minimalnu platu, samo je neizvjesno ko će to da finansira. Siriza je na ta pitanja odgovorila u svom programu. Povećanje plata može se finansirati samo ako država obezbijedi dodatne izvore prihoda, a ona to može učiniti po dva osnova: ako poveća poreske prihode i ako obezbijedi realni ekonomski rast. Izbjegavanje plaćanja poreza jedan je od velikih grčkih problema, a nova vlada najavljuje obračun sa onima koji ne plaćaju porez. Dosadašnje vlade to nisu činile, jer su bile vlade krupnog kapitala. Po prvi put, to može izvesti jedna socijalistička stranka koja je ideološki i politički protivnik krupnog kapitala. Osim toga, Siriza insistira na progresivnom oporezivanju, koje treba da obezbijedi preraspodjelu društvenog bogatstva. Ove mjere danas su vrlo neuobičajene u Evropi i, mada ne dovode do rušenja samog sistema, predstavljaju udar na vladajuću klasu.
Istina je da je progresivno oporezivanje davno izmišljeno i da su ga provodile mnoge vlade, od kojih neke nisu bile ljevičarske. Međutim, progresivno oporezivanje danas, u doba dominacije neoliberalnog kapitalizma, nije prihvatljivo za vladajuću klasu i zato se ono ne može smatrati „uobičajenom“ mjerom jedne vlade sklone postojećem sistemu. To pogotovo ne važi za nekoliko mjera koje su direktno usmjerene protiv krupne kapitalističke svojine. Ciprasova vlada je odlučila da neće privatizovati luke Pirej i Solun, i da neće privatizovati elektroprivredu (ovu odluku je najavio ministar Lafazanis, marksistički vođa Lijeve platforme Sirize). Odluka o obustavi privatizacija utoliko je značajnija ukoliko se zna da su privatizacije bile uslov za dobijanje 240 milijardi evra kredita od EU i MMF-a.
S druge strane, vlada je najavila podržavanje radničkih kooperativa (preduzeća u vlasništvu radnika, kojima oni sami upravljaju), osnivanje državne investicione banke, provođenje programa javnih investicija vrijednog četiri milijarde evra, predložila je nacionalizaciju banaka i dr. Ove i druge mjere ne samo da pokazuju kako vlada ima ideju odakle obezbijediti potrebna sredstva, već i da time udara na interese krupnog kapitala. Istina, time se ne ruši kapitalistički sistem u Grčkoj, ali se umanjuje njegova snaga. Jedna vlada to čini prvi put poslije više decenija povlačenja svih vladajućih garnitura pred kapitalom, i u tome je istorijski značaj ovih mjera. One pokazuju da ne samo da jedna antikapitalistička partija može da pobijedi, već da ona može da preduzme i antikapitalističke mjere. Nije slučajno Zigmar Gabriel, zamjenik njemačke kancelarke, kritikovao Ciprasovu vladu što je zaustavila privatizacije, i to još bez dogovora sa evropskom buržoazijom. Drugi Nijemac, Marcel Fracšer, rukovodilac berlinskog DIW ekonomskog instituta, izjavio je da Cipras igra vrlo opasnu igru. Naravno, ne toliko zbog povećanja minimalnih plata i najave da će penzionerima biti vraćena „trinaesta“ penzija, koju su ranije dobijali za Božić, već zato što Ciprasova vlada pokazuje očiglednu namjeru da ograniči privatni kapital, a ojača ekonomsku ulogu države.
Ne treba smetnuti s uma da je Siriza prije svega radnička stranka, da je za nju glasalo 45 % nezaposlenih, 39 % činovnika, ali i 33 % seljaka. Dakle, Sirizina vlada mora ispuniti obećanja onih klasa koje su za nju u velikoj mjeri glasale, i ona je to počela da čini. Osim toga, Siriza ima jasnu antikapitalističku orijentaciju. Iako je čine različite struje, što umanjuje njenu homogenost, većinu članstva i vođstva čine ljudi koji ne žele samo da mijenjaju kapitalizam već i da ga, u perspektivi, prevaziđu. Pored lijevih socijalista, koji su više reformistički nastrojeni, tu su i evrokomunisti, trockisti i maoisti, svi odreda marksistički orijentisani. Tako se izjašnjavaju i sam Cipras i njegov ključni ministar, Janis Varufakis. Nova vlada, dakle, i ideološki predstavlja najljeviju vladu u Evropi, sa marksistima na mnogim važnim položajima, pa je prirodno da će voditi politiku potpuno različitu od one koju smo imali priliku viđati ne samo u Grčkoj nego i u drugim evropskim zemljama.
Ključni problem za Sirizu biće borba za otpis dijela grčkog duga. Dug je dostigao 175 % BDP-a, a samo 14 % je potrošeno na realnu ekonomiju. Ostalo je potrošeno na državni aparat (koji je, prema principu klijentelizma, prepun partijskih kadrova starih partija, čije čišćenje Siriza najavljuje), i saniranje dugova banaka. U početku, Siriza je zagovarala odbijanje plaćanja duga u cjelini, ali je taj zahtjev, barem u sadašnjem odnosu snaga, potpuno nerealan. Zato se Siriza orijentisala na ono što možda može biti ostvareno i što je za većinu građana prihvatljivo kao cilj. Siriza zahtijeva i da započne evropska konferencija o otpisu duga, jer ovo nije samo grčki problem. Ona insistira i na tome da vraćanje dijela duga bude povezano sa rastom proizvodnje, kako njegovo vraćanje ne bi bilo vršeno iz budžeta već iz realnog rasta privrede, uz grejs period, koji bi omogućio da budu sačuvana sredstva za privredni rast.
Glavni pregovarač sa Evropom, libertarijanski marksist Janis Varufakis, jedan od vodećih ministara u novoj vladi, imaće težak posao. Ovaj profesor ekonomije na Univerzitetu Teksas u Ostinu (dao je otkaz na univerzitetu da bi bio kandidat Sirize na izborima) moraće da se suoči sa evropskim birokratima koji unaprijed odbijaju otpisati dio duga, plašeći se da bi primjer Grčke mogao biti zarazan za druge države Evropske unije, pogotovo za Španiju, u kojoj je izgledna pobjeda radikalno lijevog Podemosa. Međutim, Grčka nema alternativu, a vlada radikalne ljevice je jedina spremna da to prizna i uhvati se u koštac s problemom. Drugim riječima, nastavak mjera štednje značio bi potpun ekonomski i socijalni slom Grčke. Bez otpisa barem dijela duga, grčko društvo i ekonomija su propali. U suprotnom, mogla bi se desiti jedna od dvije stvari: Grexit (izlaz Grčke iz evrozone, što bi teško pogodilo evropsku monetarnu uniju) ili mjere ekonomske sabotaže protiv radikalno-lijeve vlade (seljenje kapitala iz zemlje, vještačko izazivanje nestašica namirnica i sl.). Siriza zasad ne zagovara izlazak iz evrozone, mada u partiji ima onih koji smatraju da partija mora biti spremna i za tu strategiju. Sabotaža na simboličnom nivou već je započela: bivši premijer, desničar Samaras nije došao na Ciprasovo polaganje zakletve. Ali, zato je odnio toalet papir i sapun iz zgrade vlade (ko bi rekao da je takva kriza pogodila i desničarske premijere!), a novi ministri i njihovi službenici nisu mogli komunicirati putem interneta, jer je bivši premijer „zaboravio“ da im ostavi šifru za wi-fi.
Pobjeda Sirize u Grčkoj višestruko je značajna. Ona predstavlja prvi uvjerljiv i snažan dokaz da je alternativa moguća. I to, ne bilo kakva alternativa, već alternativa sa programom, sposobnim ljudima (znatan broj vodećih ljudi čine univerzitetski profesori, ugledni stručnjaci i sindikalni aktivisti) i masovnom podrškom. Siriza u ovom trenutku ne namjerava dostići svoje krajnje ciljeve, koji idu u pravcu socijalističkog društva. Nju ipak podržava „samo“ 36 % birača, od kojih su neki koliko do juče glasali za PASOK ili Novu demokratiju. Ipak, biračko tijelo se snažno pokrenulo ulijevo. Ne treba smetnuti s uma da Siriza (koja je nastala iz komunističkog pokreta) i Komunistička partija Grčke (KKE) uživaju podršku 42 % glasalih birača! Osim toga, vidjećemo kakav je i kako se provodi prvi vladin antineoliberalni program. Isto tako, imaćemo priliku da pratimo kakve sve smicalice će preduzeti evropski kapital, s ciljem očuvanja svojih pozicija, a zatim i obaranja radikalno ljevičarske vlade. Prvi dani Sirizine vlade ukazuju na veliku odlučnost i principijelnost Ciprasa i drugova. Nastave li tako, pokazaće put mnogima u Evropi, što će promijeniti političku i društvenu sliku kontinenta. Zato, uspjeh Sirizine vlade nije značajan samo za Grčku već i za Evropu u cjelini.
Kakva partija?
Jedno od čestih pitanja jeste kakva je Siriza partija? Da li je ona reformistička ili revolucionarna? Dio ljevičara kritikuje Sirizu i naziva je reformističkom, lijevom socijaldemokratskom partijom. Takve kritike najčešće dolaze iz krugova neostaljinista i, jednim dijelom, trockista. Oni smatraju da je Siriza prihvatila jednu varijantu kejnzijanskog programa i da ne namjerava ići dalje od toga. Po njima, Siriza radi ono što su socijaldemokrati radili otprilike do početka 80-ih godina XX vijeka.
Ovi iskazi nisu posve netačni. Problem je samo u tome što je u njima suviše naglašena kritička crta. Tačno je da izborni program Sirize, koji je postao program Ciprasove vlade, ima karakter reformističkog programa. On ne smjera rušenju kapitalizma, već reformama unutar njega. Postavljaju se dva pitanja: 1) da li je izborni program Sirize njen maksimalni ili minimalni program, odnosno da li je ovo krajnji domet Sirizine političke borbe; 2) da li je u datom društvenom i globalnom kontekstu Siriza mogla više.
Odgovor na prvo pitanje glasi da izborni program Sirize nije skup njenih krajnjih ciljeva, već da je to njen minimalni program, prilagođen datom društvenom trenutku. Ima mnogo dokaza za to, kao što su ideološki i politički stavovi nekih od najvažnijih komponenti iz kojih je Siriza nastala. Na primjer, i bivši Sinaspismos (evrokomunistička partija koja čini okosnicu Sirize), i Komunistička organizacija Grčke (KOE) i trockisti, su bile partije koje su imale nesumnjivo antikapitalistički karakter. One su antikapitalizam, kao bitnu odrednicu, unijele u program Sirize. Osim toga, Siriza je neke svoje ciljeve namjerno ispustila iz izbornog programa za protekle izbore, smatrajući da oni u ovom trenutku ne mogu biti ostvareni. Takav je slučaj sa zahtjevom za nacionalizacijom banaka, koji je Siriza istakla na izborima 2012. godine, ali ne i u ovoj izbornoj kampanji. Sirizin program je namjerno reformistički. Partija se našla na korak do osvajanja vlasti, ali je bila svjesna da, kad dođe na vlast, neće moći da ostvari svoj maksimalni program, odnosno da neće moći da uvede socijalizam odmah. Socijalizam nije zadatak dana, jer ni unutrašnje ni međunarodne okolnosti nisu povoljne. Siriza je mogla formulisati izborni program u kome bi zapisala da teži uvođenju socijalizma odmah. Takav program sigurno ne bi dobio podršku 36 % birača, a Siriza ne bi mogla formirati vladu, čime bi izgubila priliku da preduzme one mjere koje su u ovom trenutku moguće. Štaviše, birači bi ocijenili Sirizu kao partiju koja ne zna da procijeni odnos snaga i političku realnost, što bi joj i dugoročno škodilo.
Nema sumnje da u Sirizi postoje struje čija ideologija je reformistička. Takvih je čak bilo i u Sinaspismosu, u vrijeme kad ova partija nije osvajala više od 3 do 4 % glasova. Međutim, dio reformista odvojio se od partije još 2010. godine i formirao Demokratsku ljevicu (DIMAR). Danas, Lijeva platforma, koju predvodi sadašnji ministar Lafanzanis, ima podršku oko 30 % članova Sirize (sudeći barem po sastavu partijskog kongresa iz 2013. godine), i ona je radikalnija u svojim zahtjevima od partijske većine. Većinska struja oko Ciprasa takođe nije reformistička po svom osnovnom ideološkom usmjerenju. Ako je program Sirizine vlade reformistički, to nije zato što je partija u svojoj većini usvojila reformističku ideologiju, već zato što je društveni trenutak takav. U političkoj deklaraciji, usvojenoj na prvom kongresu 2013. godine, Siriza zagovara, između ostalog, nacionalizaciju bankarskog sektora. Deklaracija ističe ideju socijalizma 21. vijeka, kao i ideju okupljanja u redovima partije komunističke, antikapitalističke i revolucionarne ljevice. Kad bi Sirizina ideologija bila reformistička, kongres ne bi usvojio ovakvu političku rezoluciju.
Strategija „Sve ili ništa“?
Pred Sirizom se postavilo pitanje koje se postavlja pred svakom radikalnom lijevom partijom koja se nađe nadomak vlasti. To je pitanje dubine i sadržaja promjena koje treba izvesti. Da li je potrebno opredijeliti se za strategiju „Sve ili ništa“, koja znači da radikalna ljevica treba da vrši vlast samo ako može odmah da započne sa socijalističkim preobražajem? Da li će formiranje vlade biti opravdano samo ako ona proglasi da je njen trenutni cilj uvođenje socijalizma?
Dio ljevice odgovara potvrdno na ta pitanja. Po ovim ljevičarima, suštinska greška Sirize je u tome što je usvojila program djelimičnih reformi, umjesto da odmah istupi sa maksimalnim programom: istupanje iz EU i NATO pakta, napuštanje eurozone, nacionalizacija preduzeća, uvođenje radničke kontrole, i dr. Takvu strategiju ne zastupa samo Komunistička partija Grčke (KKE), već i pojedine struje unutar Sirize, što je slučaj sa njenom Komunističkom tendencijom. Na prvi pogled, ova strategija je jedino revolucionarna, jer polazi od uvjerenja da nisu moguće reforme unutar kapitalizma, pogotovo ukoliko Grčka ostane članica EU. Osim toga, revolucionarnost se ogleda u tome što bi, prema ovom mišljenju, Grčka postala socijalistička država u kratkom roku. Time bi se izbjegli veliki problemi koji će neminovno nastati ukoliko grčka ekonomija nastavi funkcionisati na kapital-principu i ukoliko Grčka ostane dio kapitalističke EU.
Međutim, postavlja se pitanje ima li ičeg realnog u ovoj strategiji. Sirizi se zamjera što nije donijela odluku o istupanju Grčke iz NATO pakta. Kao da je to najvažnije pitanje u ovom trenutku, od kojeg će zavisiti rješavanje gorućih životnih problema! Po ovim kritičarima, umjesto da se bavi rješavanjem postojećih, ogromnih ekonomskih i socijalnih problema, Siriza bi trebalo da stvori još jedan, jednako veliki problem. Naravno da socijalistički preobražaj Grčke nije moguć dokle god je ona članica NATO pakta. Pitanje je samo može li grčka vlada u ovom trenutku proglasiti uvođenje socijalizma kao trenutni cilj. Moramo odgovoriti da ne može. Ne treba zaboraviti da je Siriza osvojila 36 % glasova, ali da nisu svi oni glasali za trenutno uvođenje socijalizma. Nema sumnje da je ideja socijalizma snažno prisutna u Grčkoj i da ima mnogo pristalica (ne treba zaboraviti da je i KKE osvojila blizu 6 % glasova), ali da je Siriza dobila ovoliku podršku prvenstveno za sprovođenje svog antikriznog programa. Put Grčke ka socijalizmu vodi kroz sprovođenje antikriznog programa, što će dovesti do daljeg jačanja radikalne ljevice, ali i do snaženja masovnog pokreta, oličenog u sindikatima i socijalnim pokretima. Nema nikakvih dokaza da je Siriza odustala od svoje socijalističke orijentacije. Neki o tome zaključuju samo na osnovu toga što Siriza nije „uvela“ socijalizam odmah. Volio bih vidjeti onoga ko bi to mogao u ovom trenutku!
Ciprasova vlada nalazi se u neprijateljskom okruženju. Njeni protivnici u Grčkoj su vladajuća klasa, dosad vladajuće partije, mediji, crkva i dio pripadnika potlačenih klasa koji nisu dovoljno svjesni da shvate da Siriza radi u njihovom interesu. Njeni protivnici van Grčke su privatni kapital, evropska birokratija i vlade država EU. U tako nepovoljnom okruženju, jedino što Ciprasova vlada može da učini jeste da postepeno ostvaruje svoj program, utvrđujući pritom prioritete. Ova vlada je uistinu radikalna, i to po više osnova. Ona je radikalna prvo zato što preduzima neke mjere koje se nikako ne mogu smatrati samo popravljanjem kapitalizma, iako još uvijek ne znače ni njegovo prevazilaženje. Vlada je, na primjer, obustavila tri privatizacije. Ona time nije uništila kapitalističku privatnu svojinu, ali je preduzela mjeru koja se nikako ne može smatrati kapitalističkom. Evropske vlade su posljednjih decenija sprovodile samo privatizacije, a Sirizina vlada je odlučila da sačuva državnu imovinu. Drugo, ona je najavila reformu poreskog sistema, s ciljem uvođenja progresivnog oporezivanja. Istina je da su tu mjeru poslije Drugog svjetskog rata praktikovale socijaldemokratske vlade. S te strane, ova mjera ne znači uvođenje socijalizma. Ali, istina je i to da ovu mjeru već nekoliko decenija ne smatraju popularnom ni socijaldemokratske, a pogotovo desničarske vlade. Progresivno oporezivanje ne ukida klasne razlike, ali omogućava preraspodjelu društvenog bogatstva i obezbjeđuje vladi dodatna budžetska sredstva. To može biti od odlučujućeg značaja za zemlju čija ekonomija se nalazi na ivici bankrota. Treće, vlada najavljuje ostvarenje programa javnih radova, koji treba da doprinese smanjivanju nezaposlenosti. Te mjere su primjenjivale i kapitalističke vlade tokom XX vijeka, tako da ni ova mjera nije revolucionarna. Međutim, ona ima jasan antineoliberalni karakter, jer stavlja akcenat na ekonomsku aktivnost države a ne na slobodno djelovanje tržišta i privatnog kapitala. Drugim riječima, Ciprasova vlada u ovom trenutku ne smjera ukidanju privatne svojine i kapitalizma, jer to i ne može, ali predlaže i provodi mjere koje znače: preraspodjelu bogatstva u korist radnika i drugih siromašnih i obespravljenih; obustavljanje daljeg uništavanja državne imovine; jačanje ekonomske uloge države.
Ciprasu i drugovima ponekad se zamjera i to što ne zagovaraju izlazak Grčke iz eurozone i EU. Kažu da time ostaju u okvirima kapitalističke Evrope. Međutim, ne treba zaboraviti dvije stvari. Prvo, većina Grka u ovom trenutku ne podržava takvu mjeru. Ako Ciprasova vlada hoće da ostane legitimna i da sprovodi svoj program, ne smije preduzimati mjere koje većina Grka u ovom trenutku ne razumije i ne prihvata. To bi ugrozilo opstanak Ciprasove vlade i značilo povratak neoliberalne vlade sastavljene od konzervativaca i socijaldemokrata. Kad bi slijedio svoje radikalne kritičare, Cipras bi, nastojeći da dobije sve, na kraju ostao bez ičega. A s njim i grčki narod. Drugo, svima je jasno da je teško ostvarivati i umjereni program kojeg je Ciprasova vlada usvojila. Koliko bi tek bilo teško sprovoditi daleko radikalniji program, i to u trenutku kad ga većina ne podržava, nije teško razumjeti. Treba istaći da Ciprasova vlada preduzima korake da ostvari jedan zaista revolucionaran prelom: ona otvoreno oponira evropskom kapitalu i evropskoj birokratiji, odbacujući dominantni neoliberalni model i mjere štednje, odbijajući daljnje zaduživanje i vraćanje dijela duga.
Dio ljevice skandalizovao se odlukom Sirize da uđe u koaliciju sa desničarskom partijom Nezavisnih Grka. Kritičari kažu da je Cipras imao dva rješenja: da privoli KKE na ulazak u koalicionu vladu ili da izazove vanredne izbore. Oba alternativna rješenja nisu realna. Prvo, dobro je poznato da je KKE tokom izborne kampanje agitovala protiv Sirize, ističući da ni pod kojim uslovima neće s njom ući u koaliciju. Ovo je vrlo pogrešna odluka. Siriza i Komunistička partija imaju u parlamentu 164 (od 300) mjesta. To predstavlja istorijski uspjeh radikalne ljevice. Ne treba zaboraviti da većinski dio Sirize predstavlja bivši Sinaspismos, partija nastala iz Komunističke partije Grčke, tačnije iz njenog umjerenijeg, evrokomunističkog krila. Sadašnja Komunistička partija Grčke je na izborima osvojila 15 mandata, što je za tri mandata više nego 2012. godine. Ipak, i prije izbora, KKE je odlučno izjavila da neće podržati Sirizu, smatrajući je reformističkom partijom. Kritičari Sirize tvrde da je Cipras morao uložiti više napora da ubijedi KKE da podrži Sirizu i uđe u koalicionu vladu. Ovo mogu tvrditi samo oni koji ne poznaju KKE, njenu ideologiju i način funkcionisanja. Naime, KKE već godinama ima negativan stav prema Sirizi, koji je u izbornoj kampanji potpuno javno i nedvosmisleno ponovila. Bilo bi nerealno očekivati od jedne partije da preko noći promijeni nedvosmisleno izražen politički stav. KKE bi time izgubila svoj kredibilitet, a, osim toga, ona ne smatra da može sa Sirizom doći do zajedničkog programa, koji bi onda sprovodila.
Koalicija Sirize i KKE bila bi dobra iz sasvim razumljivih razloga. U ovoj koaliciji, KKE bi predstavljala kontrolni i korektivni faktor, koji bi otežavao da u Sirizi ojačaju reformistički elementi, s kojima bi i sam Cipras mogao imati teškoća ukoliko se njegova vlada suoči sa suviše teškim problemima. Osim toga, ulaskom u vladu, KKE bi mogla ostvariti dio svog izbornog programa i time pokazati da je spremna i sposobna da preuzme odgovornost za sudbinu zemlje.
S druge strane, izazivanje vanrednih izbora ne bi bilo dobro za Sirizu. Neki misle da bi na vanrednim izborima Siriza dobila više od 149 mandata i time mogla formirati samostalnu vladu. To bi se moglo dogoditi, ali nema nikakvih garancija da bi zaista bilo tako. Ishod bi mogao biti i obrnut – da Siriza dobije manje mandata, pa da se nađe u težoj situaciji pri formiranju vlade. Jer, kad jedna partija ne uspije da sastavi vladu, kod dijela birača joj opada ugled, zbog vjerovanja tih birača da ona nije sposobna da formira vladu i da je neće moći formirati ni nakon vanrednih izbora. Osim toga, Siriza nije mogla čekati da budu održani još jedni, vanredni izbori, zbog težine ekonomsko-socijalne situacije.
Koaliranje sa desničarskom strankom nije popularno za ljevičare. Ideološke razlike između Sirize i Nezavisnih Grka zaista su ogromne. Međutim, ova koalicija ima samo jedan zajednički cilj – suprotstavljanje diktatu Trojke i sprovođenje programa suprotnog dosadašnjem programu štednje. Nezavisni Grci su prihvatili program izlaska iz krize koji je Cipras predstavio prije izbora (tzv. Solunski program). Sve dok se Nezavisni Grci ne protive Sirizinom programu, koalicija se može smatrati opravdanom, možda bolnom, ali izrazom realizma. Na koncu, to što su Nezavisni Grci dobili resor odbrane, treba da bude garancija Sirizi da vojni krugovi neće preduzeti neustavne mjere protiv Ciprasove vlade.
Hoće li izdržati?
Svaka radikalno-lijeva vlada suočava se sa mnogim izazovima, koji prijete njenom opstanku. Ona ima tri mogućnosti: da istraje na svojima ciljevima i pobijedi, da bude oborena nasilnim putem, da napusti svoj program i izborna obećanja. Ciprasova vlada dosad nije odustala, a i ne pokazuje znake oportunističke izdaje svojih birača, radničke klase i svog programa. Čak i manjinske struje u Sirizi, poput Komunističke tendencije, koja je kritički nastrojena prema Ciprasovoj većinskoj struji, priznaju da Ciprasova vlada dosad nije učinila ustupke koji bi se mogli smatrati neprihvatljivim popuštanjem klasnom protivniku.
Cipras i drugovi znaju da su u igri veliki ulozi. Prvo, krah njihove vlade predstavljao bi ogroman udarac ne samo za Sirizu već i za ljevicu u cjelini. Od toga bi štete imao i sindikalni pokret, jer bi buržoazija nametnula dodatne namete radnicima, ali ne bi dobro prošla ni Komunistička partija, uprkos njenoj kritici Sirize, jer se razočarani građani ne bi kretali ulijevo ka KKE već udesno, ka PASOK-u, Novoj demokratiji, a dijelom i neonacističkoj Zlatnoj zori. Drugo, krah Sirizine vlade značio bi veliki udarac za ljevicu u Evropi, koja se u više zemalja počela značajno oporavljati. Ne treba zanemariti činjenicu da dvije lijeve partije u Španiji u ovom trenutku uživaju podršku 34 % birača (Podemos 27,7 % i Udružena ljevica, koju predvodi Komunistička partija, 6,5 %). U parlamentima svojih zemalja značajnu ulogu ima radikalna ljevica u Portugalu (Komunistička partija ima 8 %, a Lijevi blok 5 % glasova), kao i u Irskoj. Treće, krah Sirizine vlade značio bi ne samo poraz nego i propast grčke radničke klase, koja bi došla u još teži položaj, dok bi grčka ekonomija potpuno propala. Cipras i drugovi bukvalno treba da preduzmu mjere kako bi spasili Grčku. Četvrto, poraz Ciprasove vlade značio bi jačanje neoliberalnog kapitalizma i bio znak da nijedna država ne može da se odupre najmoćnijim kapitalističkim silama.
Kao što vidimo, Siriza ne smije da izgubi, ne samo zbog sebe nego i zbog globalnih kretanja. U ovom trenutku, još uvijek traje odmjeravanje snaga. Nema sumnje da će i grčki kapital i evropska birokratija vršiti pritisak na Sirizu da odustane od svog programa i da se pokori evropskim zahtjevima. Ako u tome ne uspiju, grčki kapital će početi svoju akciju sabotaže. Uostalom, već je počelo izvlačenje privatnog kapitala iz Grčke. U toj situaciji, Siriza će možda biti primorana da izvrši neke mjere nacionalizacije, pogotovo bankarskog sektora, a u krajnoj liniji može doći do izlaska Grčke iz evrozone. Samo, ta mjera bi mogla biti štetnija za države koje su u evrozoni nego za Grčku. Zato, nije vjerovatno da će Grexit nastupiti prije nego što se obje strane uvjere da je bilo kakav prihvatljiv kompromis nemoguć.
Grčka radikalna ljevica ima važne prednosti koje joj idu na ruku. Prvo, grčki radnički pokret je masovan i dobro organizovan, sa dugom i bogatom tradicijom borbe. Siriza ima određene pozicije u sindikalnom pokretu, mada to nije njeno najjače oružje. Čini se da Komunistička partija ima veći uticaj među sindikalno organizovanim radnicima. Ona ima svoj sindikat PAME, a i snažne pozicije u zvaničnoj grčkoj konfederaciji rada, kontrolišući deset od 45 mjesta u njenom centralnom odboru. Postojanje razvijene tradicije klasne borbe omogućava da klasne radničke organizacije, pogotovo PAME, vrše pritisak na Sirizinu vladu u slučaju da ona promijeni svoju dosadašnju politiku otpora diktatu evropskog krupnog kapitala. U Grčkoj, dakle, postoje snage koje mogu vršiti pritisak na vladu odozdo, sa ulice, ili koje vladi mogu pomagati i podržavati je, ukoliko se pojavi potreba za tim. Osim toga, Siriza nije stranka orijentisana isključivo na parlamentarnu borbu, već ima iskustvo učešća u raznovrsnim socijalnim borbama. U slučaju potrebe, ona ima brojne aktiviste koje može mobilisati, s ciljem pružanja podrške vladi odozdo, u preduzećima, na univerzitetima, u kavrtovima, itd. Kombinacija borbe u institucijama i van institucija može, pod određenim okolnostima, biti ključ uspjeha.
Sirizina vlada prva je vlada u Evropi koja je formulisala konkretan program u interesu radničke klase i drugih obespravljenih i osiromašenih slojeva stanovništva. To je prva vlada čiji program nedvosmisleno osporava koncept neoliberalnog kapitalizma. Njen program osporava kapitalistički koncept Evropske unije i protivi se podjeli na kapitalistički centar i periferiju. Osim toga, Siriza nije samo formulisala program i dobila povjerenje birača, nego odlučno radi na ostvarivanju tog programa, uprkos tome što joj nijedan centar moći nije naklonjen. Zbog svega toga, Sirizina vlada zaslužuje povjerenje, a ne sektašku kritiku lišenu realnosti.
Novi Plamen (Blog) 