Kijev i Atena, prijestolnice krize?!
”Početak ukrajinske krize označilo je odbijanje organizama Evropske Unije da pomogne novčanom posudbom da se premosti ekonomska kriza. Državna kriza je buknula u Kijevu, naročito nakon „revolucije“ kada je potjeran jedan oligarh, da bi se na prijestolje postavio drugi i započeo još jedan građanski rat u internacionalnim okvirima, i to tako da se zemlja sada nalazi na rubu ekonomskog sloma i potrebne su joj desetine milijardi eura.”
piše Tommaso di Francesco
Razglednice iz Evrope. U korijenu ukrajinske krize nalazi se odbijena pomoć Evropske Unije
Nije to zlobni čin kalendara, ukoliko krajem današnjeg dana na dnevnom redu evropskog leadershipa propadaju dva presudna sastanka: sastanak na vrhu Eurogrupe o Grčkoj krizi i dogovori u Minsku o ratu u Ukrajini.
Dva glavna grada, Atenu i Kijev, bez ustezanja se usuđujemo definirati scenarijem za ruševine Evrope.
Obje „razglednice“ odražavaju najniži nivo onog na čemu tvrdoglavo inzistiramo – i nastavit ćemo inzistirati – nazivati Evropska Unija. U prvoj od tih prijestolnica neosporno je da je najveći čvor cijene krize, koja dovodi u pitanje ne samo evropsku politiku, već i demokraciju na cijelom Starom kontinentu. U drugoj prijestolnici smo na vrlo opasnom rubu vrućeg rata nakon 1989, rata Zapada s Rusijom. No to je upravo kršćanska Evropa – ona pravoslavna – podsjetila papu Francesca, izrazivši zgranutost zbog oružanog sukoba između „kršćana“ u vrijeme takozvane prijetnje Isisa.
Centralno pitanje za ove dvije prijestolnice krize, bilo je kako su središnji organizmi Evropske Unije, već potpuno učvršćeni od strane zapadnih vlada, odgovorili na veliku ekonomsko-financijsku krizu godine 2009; kako su izbjegli nužnost društvenog i političkog odgovora na veliku krizu, koja nije bila više samo podložna interesima međunarodnih banaka, niti „tržištima“; kakav je učinak izazvala paradigma štednje – austerity – te kako je brisanje javnih troškova odnosno historijskog welfare, pretvoreno u dogmu.
A na početku ukrajinske krize bilo je odbijanje organizama Evropske Unije da pomogne novčanom posudbom, da se premosti ekonomska kriza, koja je buknula u Kijevu, nakon „revolucije“, što je potjerala jednog oligarha da bi na prijestolje postavila drugog i započela još jedan međunarodni građanski rat, i to tako da se zemlja sada nalazi na rubu ponora ekonomskog sloma i potrebne su joj desetine milijardi eura.
Vlada predsjednika Janukovića ujesen 2013 je pred opasnošću bankrota zatražila pomoć Evropske Unije, predlažući ujedno mogućnost i dobrih odnosa sa Zajednicom nezavisnih republika, što znači dobrih odnosa sa Rusijom, sa kojom se graniči, imajući u vidu usmjerenje istočne Ukrajine.
Odgovor je bio neodgovorno i suho evropsko ne. Sve ono što se dogodilo poslije – kao smjesta dobijena zainteresirana pomoć Putina, čemu je potom uslijedilo opredjeljenje o „nepridruživanju“ Evropskoj Uniji – bilo je direktna posljedica tog evropskog odbijanja, za koje se svi danas prave kao da su na njega potpuno zaboravili. Tako se sasvim zaboravilo i bezrezevno podržavanje antiruske nacionalističke ukrajinske revolucije, što znači navodne revolucije usmjerene protiv dijela ukrajinskog stanovništva, a zatim pojava krajnje desnice, koju smo vidjeli na trgu Majdan. A tu krajnju desnicu sponzorirali su zapadni mediji kao i američka desnica, a aktivan je bio na Majdanu i sam šef CIE, John Brennan, poslan da bude na neki način iskorišten od Bijele kuće i to na inzistiranje republikanaca. Na sve ovo ne čudi što je uslijedila jednako žestoka reakcija istoka Ukrajine, koja historijski predstavlja rusku komponentu, govori ruskim jezikom i filoruska je po svom opredjeljenju.
Zapadne sankcije, koje pogađaju između ostalog i samu Evropsku Uniju – i naročito Italiju, vidi blokiranje plinovoda Southstream odnosno Južni tok – a ne samo Rusiju, te ekonomska katastrofa u Ukrajini, koja se još uvijek nalazi na rubu bankrota i gotovo šest hiljada poginulih, većinom civila, predstavljaju trag ljudskog razaranja međunarodnih odnosa i to krvavi trag, koji je iz svega toga proizašao i koji mora biti zaustavljen. I to smjesta, prekidom vatre, linijom razdvajanja zaraćenih strana, kontroliranim razoružanjem obje strane i definiranjem stvarnog autonomnog statusa pobunjeng Dombasa. Ratna spirala mora biti prekinuta na svaki način, jer je u pitanju mir u Evropi. I mir u svijetu.
Sjedinjene Države putem Natoa ovoga su puta u sukobu čak i sa svojim britanskim saveznikom, zbog toga što su pokazale spremnost, da pošalju oružje Kijevu i da ubrzaju procese ulaska Ukrajine u Atlantski savez. To je ponovio – na sreću samo na riječima – predsjednik Obama, misleći da će tako pozitivno utjecati na pregovore koji se vode, na što je dobio jednako oštar odgovor od strane Moskve: „Ukoliko dođe do isporuke oružja Kijevu, vojna eskalacija bit će neizbježna.“
Ono što danas imamo od Evrope jest dvostruka prijetnja. Mora da su to razumjeli, odnosno shvatili da se radi o posljednjoj obali, i Merkel i Hollande, pošto su prvo posjetili „neprijatelja“ Putina, a potom prisustvovali novom, i nadajmo se, odlučujućem sastanku na vrhu u Minsku. Taj sastanak na vrhu je sastanak na rubu bezdana dvojice „Normana“; sastanak kojeg su se usudili kritizirati u nekim glavnim gradovima istočne Evrope i to oni, koji su sada postali veći pristalice Atlantskog saveza od samog Starog kontinenta.
Tragedija, koju svi vide, je inzistiranje na vanjskoj politici Evropske Unije, koja nije ništa drugo do li puki surogat izbora i opredjeljenja Natoa. A ovaj je ostvario ukrajinsku krizu kao i svoj davni projekt, započet još u devedesetim godinama, vlastitog proširenja na istok, projekt neprestanog širenja svuda oko ruskih granica, u igri rizika, koja je nažalost vidjela novne dislokacije vojnih baza, nove oružane sisteme, protivraketni štit, obnovljene ratne budžete u istočnoj Evropi i to počevši od Poljske i od Baltičkih zemalja. A Evropska Unija je sve to mirno posmatrala.
I nipošto nije dovoljna s tog stanovišta posljednja izjava Mogherinijeve, koja je stalno inzistirala kako je kriza „politička“. Ona to izjavljuje i sada, pošto se godinu dana ograničila isključivo na posmatranje. Kao što je Evropa posmatrala ljudski i društveni potres, koji je izazvala zločinačkim opredjeljivanjem za Memorandum, čime je Evropska Komisija u zemlju sabila život Grka, dovevši ih do krajnje bijede i bacivši ih u očajanje. I sada, dok se na negativu i dalje ratuje i teče krv, u pozitivu u Ateni pobijedila je Syriza i dobila mandat naroda, koji briše postojanje Trojke, super organizma povezanog s „tržištima“: te Trojke, što predsjedava svim ekonomskim diktatima, koja je konačno otvorila pregovore o dugu i blokirala perverznu spiralu privatizacija.
Te ako razglednice iz Evrope ovako izgledaju, sada je postalo nemoguće pretvarati se kao da se ne događa ništa, dok s jedne strane prijeti oružani sukob bar kontinentalnih razmjera, a s druge strane propast granica Eurozone.
Izvor: il Manifesto
Novi Plamen (Blog) 