Otpor disciplinovanju studenata i urušavanju autonomije univerziteta: slučaj Makedonije


U proteklih nekoliko sedmica mogli smo svjedočiti masovnim studentskim protestima u Makedoniji. Razlozi protesta između ostalog su i reforma Zakona o visokom obrazovanju koja uključuje uvođenje eksternog testiranja studenata, čime se direktno urušava autonomija univerziteta. Protestu su se ubrzo priključili i radnici, nezaposleni, srednjoškolci, ali i djelovi akademske zajednice Makedonije. Razgovarali smo sa Senkom Anastasovom, filozofkinjom, univerzitetskom profesoricom pri Univerzitetu u Skoplju o poziciji studenata i akademske zajednice u Makedoniji danas.

Za Novi plamen razgovor vodio Emin Eminagić 

1senka

EE: U proteklih nekoliko sedmica svjedočili smo ogromnim studentskim protestima u Skoplju. Možete li nam dati hronološki pregled kako došlo do protesta i da li je bilo sličnih pokušaja u prošlosti? Koliko se sjećam bilo je nekoliko pokušaja da se uspostavi studentski plenum krajem 2009 odnosno početkom 2010, koji su navodno propali. Šta je drukčije danas?

SA: Pozadina protesta u Makedoniji nije samo u birokratskim propustima u zakonu o visokom školstvu, već u je suštini borba studenata da odbrane svoje osnovno pravo na slobodu studiranja. Povod za masovne proteste su bile česte promjene zakona o visokom obrazovanju koje su rezultirale lošim reformama i visokom obrazovanju u obliku kojeg imamo danas. Dok je sam razlog za ovaj marš bila izajva Ministarstva za visoko obrazovanje o uvođenju eksternog testiranja, odnosno državnog ispita kojim bi se provjerilo znanje studenata. To je bio trenutak u kojem su studenti prepoznali diskurse moći i izašli na ulice da se bore protiv istih. Signali studenta su bili jasni: volja za autonomijom univerziteta i volja za demokracijom u uvjetima medijskog bojkota protesta. Da, tačno je da su u Makedoniji bili masovni studentski protesti i ranije međutim, povod je bio drukčiji nego danas, tad su studenti protestovali protiv nacionalizma i ksenofobije, dok su studenti 2009. godine dizali glas za osnovna prava u obrazovanju, kao što su besplatno školstvo, stipendije, poboljšanje standard obrazovanja, itd. Međutim, ovaj put studentski plenum je izašao na ulice ne samo protiv zbog eksternog testiranja, već i protiv bilo kakvih pregovora o modusima implementacije ovakvih nacrta zakonskih izmjena u visokom obrazovanju, štaviše, odbacujući ih kategorički. Iz analitičke perspektive, poruka je, ovaj zakon se mora prekinuti zato sto je los, a ovo je borba studenta i profesora protiv invazivnih i nedemokratskih sila Vlasti Republike Makedonije koje žele implementirati ovaj zakon. S druge strane, nakon oba studentska protesta, vlasti su najavile i više reformi u obrazovanju. Suverenost građana, da odlučuju o ključnim stvarima koje su u njihovom interesu se ne uzima u obzir. Na kraju, izlaskom na ulice, u atmosferi solidarnosti, studenti naglašavaju legitimnost protesta kao takvih, protiv svih struktura discipline, u neku ruku izaći otvoreno i glasno, spremni da zaštite svoja prava.

EE: Koje su to reforme u školstvu koje su student izvele na ulice, kao što se moglo vidjeti postojalo je dosta tvrdnji da su reforme protuustavne? Možete li nam reći kako bi neke od reformi, kao što su “eksterno testiranje”, uticale na studente, kao i zaposlenike univerziteta? Da li bi ste nam mogli dati primjer nekih od studentskih zahtjeva?

SA: Većina univerzitetskih zaposlenika, profesora, predavača, kategorično odbacuju nacrte reformi. To je njihova prva i posljednja tačka. To sto čujemo je da je službeni stav studentskog plenuma – odbacivanje nacrta zakona na isti način. Autonomija univerziteta nije samo apstraktni koncept, već suština slobodnog razvoja kritičke misli. Više od 9000 studenata i građana podržava ovaj stav izlazeći na ulice, kako bi odbranili gore navedene principe. Zahtjevi studenata pokazuju duh koji se bori protiv mehanizama kontekstualizacije prevelike regulacije i potpune kontrole vlasti nad univerzitetom. Ovaj nacrt zakona direktno utiče na studente, ali i na profesore. Neki od zahtjeva usmjereni su direktno vlastima, kao npr.: da vlasti ne relativiziraju problem eksternog testiranja (državnog ispita); zahtjev studenta i profesora je da se ovaj zakon ukine, a onda da se stvore pravi uvjeti za esencijalnu debatu o kvalitetu visokog obrazovanja. Ove ”nove mjere” otvaraju fantomska pitanja poput, sta znači promjena struktrure prvog i drugog ciklusa obrazovnog procesa, kakvo je to uvođenje prijemnog ispita za studente koji su ostvarili pravo na treći ciklus studija, na primjer ili, ko to priprema pitanja za državni ispit; kako će se mjeriti ”znanje” kao kategorija? Kako je to moguće? Ko će kontrolirati taj Odbor Akreditacije koji se predlaže da ”kontrolira” ovaj proces merljivosti znanja? Ovaj čin Ministarstva za visoko obrazovanje se može gledati kroz kontekst kontinuiranih promjena politika o visokom obrazovanju bez transparentnih i inkluzivnih mjera. Tako da, u ovakvim uslovima, Akreditacijski odbor postaje najveći autoritet za kontrolu univerziteta, a ljudi koji bi tu radili bi bili samo izvršioci u evaluacijskom sistemu, čije pozicije ne dodjeljuje univerzitetski senat, već Ministarstvo, čime se direktno ukida autonomija univerziteta. Odbor bi bio direktno ovisan o Ministarstvu, čime bi imao neposredno pravo da utiče na autonomiju univerziteta. Ovakva interpretacija nas dovodi do kompleksnog simboličkog nivoa kontekstualne društvene kritike: eksterno testiranje je direktan PREKID autonomije i slobode univerziteta, zarad razvoja akademskog kapitalizma pokušajem stavljanja univerziteta u konkurentno tržište. Ovdje ne vidim kvalitativne namjere, samo determinizam, disciplinski pristup i kontrolu. Treba istaći još jednu stvar prvenstveno se reforma zvala ‘eksterno testiranje’, nakon toga državni ispit. Osnova za ovo jeste ideja Bolonjske deklaracije – gdje je univerzitet reduciran na praktčnost, te odbacuje nauke i znanja, profesori se tretiraju kao ‘eksperti’ koji onaniraju u područje vještina, tehnika i organizacijskih sposobnosti, umjesto razvoja potencijalne kritičke misli i kritičkih diskursa. Kako vidimo niz sve te slike, tendencije prema političkom autoritarizmu u ovaj nacrt zakonu, profesori i studenti će se boriti sa administrativnim i tehničkim stvarima, a ne onim suštinskim. Studenti su prepoznali nastojanje da budu disciplinovani i kontrolisani i izašli su na ulice! Sa podrškom akademske zajednice, podrškom većine profesora koji žele reagovati na legislativne promjene u visokom obrazovanju.

EE: U proteklih nekoliko godina, svjedočili smo ogromno restrukuisanje centra grada Skoplja, gdje su vladajuće elite izgrađile mnogobrojne spomenike. Neki od medija tvrde kako politička opozicija stoji iza studentskih protesta. Možete li nam reći nešto o tome?

SA: To je duboka pozadina. Iz perspektive ‘službene’ politike na protest se gleda sa sumnjom da jesu došli od opozicije. Nacionalni mediji su u potpunosti ignorisali proteste, nisu imali vremena organizovati ‘anti-proteste’ (kao što to obično rade), a ostatak toga je populistički segment narativnog stava tih medija. U Makedoniji, mnogi od trenutnih zakona su prošli bez prethodnih javnih debata u parlamentu, dok je ova studentska akcija, odnosno bolje rečeno, svi narativi protesta, popraćeni su jakim medijskim bojkotom i pritiskom od strane ‘službenih medija’. Studenti su konstantno bili pod pritiskom od jake političke/medijske propagande, te su prozvani kao članovi najveće opozicijske stranke u Makedoniji, danas. Međutim, studenti su se udaljili od bilo kakve službeno-političke pozadine (od slogana i simbola opozicije). Nakon masivnih protesta nacionalni mediji su podmetali proto-neprijatelja u lice opozicije. Druga strana priče je ipak: ako bi opozicija imala moć da mobilizuje mali spontani studentski pokret, postali bi stvarna lijeva partija, ne slabašna, u fokusu, koje djeluje na ovoj sceni, danas. Jedna stvar je jasna, ako se kaže da politička opozicija stoji iza protesta, to onda služi za stvaranje sumnje u javnom mjenju. Iz analitičke tačke gledišta, studentski plenum u ovom obliku kakvom jest, pokazuje početak studentskog djelovanja pri donošenju odluka koje se direktno tiču njih kao studenata (tj. mogućnosti razvoja i poboljšanja studentskih standarda, nezaposlenost, politizacije pri zapošljavanju, diskriminacije, povratka na osnove poboljšanja studentskog života). Kao profesori zajedno sa svim ostalim učesnicima, osjetili smo da ovi protesti ne dolaze samo iz dubine studentskog nezadovoljstva sa kvalitetom obrazovnog procesa, pa zbog toga se maršu priključuju mnogi građani Makedonije, uključujući i nezaposlene, aktivne i penzionisane nastavnike, preostale radnike, srednjoškolce, Albance i Makedonce, svi marširaju zajedno.

EE: Kakva je uloga akademske zajednice i ideje univerziteta u ovim protestima? The role of academics and idea of universities Univerziteti su mjesta otkrića, gdje profesori i studenti razvijaju intelektualni uvid i želju za znanjem, a ne samo stručno obrazovanje. Akademici kao znanstvenici, mogu posticati aktualizaciju znanja, nade, strasti, vrijednosti na usluzi formama djelovanja. Univerziteti bi trebali biti domovi za razvoj imaginacije koji će proizvoditi kritički nastrojene studente i građane uključene u debate i dijaloge, oblike otpora, procese uzimanja rizika, društvene odgovornosti, emancipatornih diskursa, mjesta gdje studenti i profesori razvijaju ideje o znanju, kreativnost u životu, odnosno mjesta gdje se bore za pravdu i slobodu uopšte. Sloboda se treba prihvatiti kao praksa, ne samo kao sposobnost da se svijet razumije kao takav, ali i da se DJELUJE prema tom razumjevanju, te da se prema tome oblikuju naše vizije života u širem društvenom smislu demkoratskog društva. Poznata je rečenica Angele Davis,gdje kaže da demokracija nije samo obećanje i ideal, već je praksa; ili kako Toni Morrison to postavlja, ako univerziteti ozbiljno i rigorozno ne private svoju ulogu kao čuvari širih građanskih sloboda, branioci dubljih demokratski praksi, onda će neki dugi režimi ili domaći režimi to uraditi za njih, uprkos nama ili bez nas. To je srž svega. U tom smislu moramo “praktikovati slobodu” uvijek spremni. Visoko obrazovanje je jedna od nekolicine preostalih javnih sfera koja obećava obrazovanje ka kritičnom mišljenju, kao i razvoj jezika kritike i mogućnosti. Mi kao “akademici/građani” univerziteta moramo preuzeti odgovornost, ali i prihvatiti sve posljedice naših vlastiti vrijednosti života i obrazovanja. Autonomija univerziteta se nastavlja od univerziteta (u arhitektonskom smislu) prema srcu javnih diskursa. Nema mjesta za flertovanje sa autoritativnim kapitalizmom. Sloboda bi trebala odbaciti neoliberalno shvatanje izraza kao slobode bez smetanja vlasti. Visoko obrazovanje ne može biti odvojeno od onog što Jacques Derrida naziva demokracijom koja uvijek dolazi, tj. demokracija koja uvijek mora “biti otvorena mogućnosti osporavanja, kritikovanja i beskonačnog poboljšavanja same sebe.”

EE: Posljednje pitanje, o takozvanoj ‘transnacionalnoj solidarnosti’, na ulicama smo mogli vidjeti transparente napisane na albanskom jeziku, dok su se čule parole na makedonskom, i obrnuto. Kakvu ulogu ima etnička pripadnost u univerzitetskim strukturama u Makedoniji danas, postojili diskriminacija na službenom nivou? Da li ovi protesti predstavljaju otvorenu borbu protiv toga, da li je to artikulisano u zahtjevima, ili je to samo zastupljeno na diskurzivnom nivou, tj. da se ovakvi zahtjevi artikulišu samo na ulici i plenumima?

SA: Kada imate opštu krizu sistema, uspostava ‘transnacionalne solidarnosti’ uvijek se fokusira na konfrontaciju sa državom (u ovom slučaju je to Ministarstvo visokog obrazovanja). Bilo je parola na jezicima svih etničkih grupa sa jednim ciljem. Ovo je važno jer studenti različitih etničnih pripadnosti postaju društveni akteri kroz krizu koja je praćena kroz odnos sa Ministarstvom, te ih na taj način čini protagonistima ključnog procesa društvene transformacije u ovom vremenskom periodu. Manjak transparentnosti u demokratski procedurama pri donošenju odluka od strane vlasti u državi je uvrijedio studente, a eksterno testiranje nije jedini problem, već je samo dio cijelokupnog seta politika trenutnog autoritativnog sistema u Makedoniji. Sad, kada su studenti ušli u konfrontaciju, natjerani su da idu dalje i prošire polje konfrontacije zajedno sa drugim građanima koji se solidarišu s njima. Analiza demokracije u državi pokazuje da struktura otpora ne može biti sačinjena samo od studenata, već od cjelokupnog društva. Ono što nam dopušta da govorimo o transnacionalnoj solidarnosti jeste politička priroda pitanja, ne riješavanje problema, već čin prepoznavanja momenta da se nešto da promjeniti izražavanjem solidarnosti na poleđini razvoja države i visokog obrazovanja. Sa analitičke tačke gledišta to je taj transnacionalni karakter protestne strukture u smislu sve je počelo kao studentski protest, a razvilo se u masovni pokret sa aspiracijama i jasnom artikulacijom stava subjekta. Nadolazeći dani će biti jako važni za studente u nastavku borbe. Čim se jednom otvori javni prostor, onda subjekt demokracije mora postati eksplicitno direktan i proaktivan prema toj tendenciji.

Senka Anastasova je filozofkinja, doktorica filozofskih nauka, univerzitetska profesorica u Skoplju, osnivateljica Istraživačkog centra za društvene nauke i umjetnosti, autorica teoriske knjige: Cultural Studies (2012), Narrative Identities: Christa Wolf and Dubravka Ugrešić (2007).

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: