Svi smo mi … (dopunite prazninu)

Svijet je s užasom reagirao na ubitačan napad na francuski satirični časopisCharlieHebdo. New York Times-ovveteranski dopisnik za Evropu,StevenErlanger, nakon toga grafički opisuje ono što mnogi nazivaju francuskim 9/11, kao “danom sirena za uzbunu, nebom punog helikoptera, furioznih vijesti, policijskih kordona i zabrinute svjetine; djecu odvode iz škola u sigurnost. Bio je to dan kao i prethodna dva, dan krvi i užasa u Parizu i oko Pariza.” Golemo negodovanje širom svijeta popraćeno je razmišljanjima o dubljim korijenima ovog zvjerstva. „Mnogi doživljavaju Sukob civilizacija“, ističe jedan od naslova u NewYork Times-u.
piše Noam Chomsky
Opravdana je reakcija užasa i gađenja zbog zločina, kao i potraga za njegovim dubljim korijenima, dokle god držimo neke principe čvrsto na umu. Reagiranje treba biti potpuno neovisno od onoga što bilo tko mislio o ovom časopisu i o onome što on proizvodi. Gorući i sveprisutni pripjevi “Ja sam Charlie”, i slično, ne bi smjeli označavati, čak ni naslućivati, bilo kakvu povezanost sa časopisom , barem ne u kontekstu odbrane slobode govora. Radije, trebali bi očitovati obranu prava na slobodno izražavanje bez obzira što god tko mislio o sadržaju, čak i kad ga smatra prožetom mržnjom i izopačenošću.
A pripjevi isto tako trebaju izraziti osudu nasilja i terora. Vođa Radničke partije Izraela i glavni izazivač na predstojećim izraelskim izborima, Isaac Herzog, sasvim je u pravu kada kaže „Terorizam je terorizam. Tu nema dva pristupa“.Također ima pravo reći da su „Sve nacije koje teže miru i slobodi [su suočene] s ogromnim izazovom ” od smrtonosnog terorizma – stavljajući na stranu njegovu predvidivo selektivnu interpretaciju pojma izazova.
Erlangerživo opisuje scene užasa. Navodi riječi jednog od preživjelih novinara koji je rekao „Sve se srušilo. Nije bilo izlaska. Svuda dim. Bilo je užasno. Ljudi su zapomagali. Bilo je poput noćne more ”. Jedan drugi preživjeli novinar izvjestio je o „ogromnoj detonaciji iza čega je nastalo potpuno zamračenje ”. Prizor, izvješćuje Erlanger, “bio je jedan od često poznatih sa razbijenim staklom, srušenim zidovima, iskrivljenom drveninom, izgorjelom bojom i emotivnom devastacijom”. Najmanje je desetero ljudi trenutno poginulo u eksploziji, a dvadesetak nestalo, “vjerojatno pokopani u ruševinama ”.
Međutim ovi navodi, kako nas neumorni David Petersonpodsjeća, nisu iz siječnja 2015. godine, već iz Erlangerove priče iz 24. travnja, 1999 koja je objavljena tek na šestoj stranici New York Times-a, ne dostižuči značaj kakav je bio napad naCharlieHebdo,Erlangerje tada izvještavao „o raketnom napadu NATO-a (odnosno SAD-a) na sjedište državne televizije Srbije” da “izbaci Radio-Televiziju Srbije iz etera”.
Dano je i službeno opravdanje. “NATO i američki dužnosnici opravdalisu napad, “nastojanjem da se potkopa režim jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića”. Kenneth Bacon, glasnogovornik Pentagona rekao je na brifingu u Washingtonu da je “TV Srbija velikim dijelom Miloševićev stroj za ubijanje kao što je i njegova vojska”, prema tome i legitimna meta napada.
Jugoslavenska vlada odgovara da je „Cijela je zemlja uz našeg predsjednika, Slobodana Miloševića ”, javlja Erlanger i dodaje „Nije jasno otkud jedna vlada to s takvom preciznošću može znati ”.
No mjesta nema takvim zajedljivim primjedbama kad čitamo kako Francuska oplakuje mrtve i kako je svijet ogorčen ovim zvjerstvom. Tu također nema mjesta ispitivanju dubljih korijena, niti dubljih pitanja o tome tko zastupa civilizaciju, a tko barbarstvo.
IsaacHerzog, onda, griješi kad kaže „Terorizam je terorizam. Tu nema dva pristupa.”Sasvim je definitivno da o tome postoje dva pristupa: terorizam nije terorizam kada daleko ozbiljniji teroristički napad izvede onaj koji je pravičan snagom svoje moći. Slično, nema napada na slobodu govora kada pravičanuništi TV kanal zato što podržava vladu koju pravičan napada.
Po istoj logici, lako možemo shvatiti komentar FloydaAbramsa poznatog po svojoj silovitoj obrani slobode izražavanja, odvjetnika za građanska prava, da je napad na CharlieHedbo “najstrašniji napad na novinarstvo otkako postoji živo sjećanje.” Potpuno je u pravu što se „živog sjećanja“ tiče, jer pomno smješta napade na novinarstvo i akte terora u odgovarajuće kategorije: njihove, koje su zastrašujuće; inaše, koje su pune vrlina pa ih je lako odbaciti iz žive memorije.
Podsjetimo se također da je ovo samo jedan od mnogih napada na slobodu izražavanja od strane pravičnih. Spomenut ću samo jedan primjer koji se lako briše iz „živog sjećanja“, napad na Falluju od strane američkih oružanih snaga iz studenog, 2004. godine, jedno od najgorih zločina u vrijeme invazije na Irak, započet sa okupacijom Opće bolnice u Falluji, naravno, već samo po sebi ozbiljan ratni zločin, čak i bez obzira na način njegova izvršenja, a o tome na naslovnoj strani blago izvještava New York Times uz popratnu fotografiju koja prikazuje zločin. Priča izvještava da su „Pacijenti i bolničko osoblje žurno izjureni iz svojih soba od strane naoružanih vojnika i naređeno im je da sjednu ili legnu na pod dok su im trupe vezivali ruke iza leđa.“Zločini su opisani kao vrlo zasluženi i opravdani: „Ofenziva je također spriječilaono što oficiri zovu propagandno oružje militanata: Opća bolnica Falluja, sa njenom bujicom civilnih žrtava.“
Evidentno je da se takvoj propagandnoj agenciji ne smije dozvoliti da bljuje svoje vulgarne opscenosti.
Preveo Slobodan Drenovac
Izvor: http://www.chomsky.info