Radikalna ljevica i njene nevolje


”Radikalna ljevica,  pojam koji sam obradio, doživljava vlastite nevolje. Ključno pitanje je zašto Lijevi Front slabi pred Nacionalnim Frontom?”

Razgovor s Aurélienom Bernierom, autorom ”Radikalne ljevice i njenih nevolja”, vodio Pascal Fournier za site ”Memoari borbe”.

Tema: Politika!

Aurélien Bernier, napisali ste knjigu ”Radikalna ljevica i njene nevolje”, ali ono što me najviše zanima jest podnaslov: „Zašto Lijevi Front propada pred Nacionalnim Frontom? Da, zašto…?

Zašto? Po mom mišljenju, jer Lijevi Front nije dovoljno jasan o suštinskim pitanjima, kakva su protekcionizam, nacionalni suverenitet, kao i prekid s evropskim institucijama. Kad pogledate program Fronta Ljevice iz 2012  vidite da se tamo javlja pojam protekcionizma, program koji sam obradio u knjizi izišloj 2011, a koja govori o „evropskoj neposlušnosti“, ali tu se taj pojam pojavljuje krajnje plašljivo. Na primjer Lijevi Front predlaže neposlušnost na skali Evropske Unije, gdje se predlaže ne slušanje izvjesnog broja odredaba Evropske Unije, pogotovo onih koje se odnose na javne usluge, kako bi trebale biti rgulirane Unijom Kad se radi o Euru Lijevi Front ne predlaže da se izađe iz jedinstvene monete.

On predlaže da se promijeni jedinstvena moneta, a to pretpostavlja da se s tim slože sve zemlje ćlanice monetarne Unije, a to nikako nije sitna želja, jer je zajednička moneta napravljena kako bi s vodile ultraliberalne politike i tu politiku brani najveći broj država te za tako nešto uopće nema nikakve šanse. Čak i kad bi se promijenila monetarna politika u kratkom roku nema apsolutno nikakve šanse da se uspostavi neki vid evropskog protekcionizma, budući da je Evropska Unija potpuno odana slobodnom tržištu.

Lijevi Front je dakle lud kad se radi o tim pitanjima. Stoga Nacionalni Front, koji je to dobro shvatio, stiče simpatije stanovništva, kad se radi o protekcionizmu, ili kad se radi o prekidu s Evropskom Unijom.

I u tim je pitanjima daleko jasniji – i s tog razloga Nacionalni front ostvaruje dalko bolji omjer glasova nego Lijevi Front na izborima.

Kao da iznenada smatrate da je glas za Nacionalni front glas koji ima smisla? Zar to nije samo glas protesta?

Ne, to nije glas protesta. On je to bio u jednom razdoblju. Osamdesetih godina to je još bio glas protesta. Mislim da se od časa Predsjedničkih izbora 2002 ne može tvrditi da je glas dat za Front national  glas protesta. Treba se sjetiti da  Jean Marie  Le Pen ušao u drugi izborni krug predsjedničkih izbora. I da je bio 2 po redu u prvom krugu izbora. I kako  Nacionalni front dobija glasove primjećuje se da su ljudi, koji su glasali za druge kandidate ili koji nisu izišli na glasanje u drugom krugu da bi glasli za  Jean Marie Le Pena, kao da ne primjećuju jednu sasvim nevjerojatnu kampanju protiv Nacionalnog fronta u medijima. Na  svaki način i uz sve poteškoće izvjestan broj ljudi napravio je spotove protiv Nacionalnog fronta i to je učinio s pravom; ali ta mobilizacija protiv Nacionalnog fronta nije dala rezultate, koje se moglo očekivati. A ti bi bili opadanje glasova Nacionalnog fronta, a dogoilo se  upravo suprotno – Nacionalni front još je i povećao glasove. Dakle, ne može s govoriti o glasovima protesta: tosu glasovi pristanka.

Kad je na čelo Nacionalnog fronta došla Marine Le Pen, ona je sakupila nove elemente oko  prrograma Nacionalne fronte i u svakom slučaju govor Nacionalne fronte više nije  jedino socijalan. Tu s radi o pravoj dreci oko socijalnih pitanja, jer se pitanjima ne pristupa na način na koji to čini Front Ljevice. Ali ipak se to čini s argumentima, koji su posuđeni i koji su ponekad doslovno prekopirani od Lijevog Fronta, kad se radi o zabrani otpuštanja iz poduzeća, čija je beneficija da obavljaju javne sližbe. I vidi se po anketama kako  Marine Le Pen dobija podršku od onih, koji nemaju nikakve veze s njezinim ocem.

Marine Le Pe ostvaruje pristanke bez veze s  klasičnom Nonalnom frontom..Vide se nove klase, koje ga glasaju i u izbornom tijelu ima sve više radnika, koji mu prilaze s argumentima, koji su posve jasni, a oni tvrde, da je ljevica napustila svijet radnika te da se danas, bar djelimično, svijet radnika osjeća daleko bolje branjenim od Front nationala i naravno od argumenata, koje on razvija protiv protekcionizma i protiv mondijalizacije.

Pređimo na jedan od diskusrsa Nacionalnog fronta o temama o kojima govorimo, jer, ustvari, radi se o taktici u koju Nacionalni front  sam uopće ne vjeruje…

To se može s pravom misliti jer Nacionalni front ima apsolutno neočekivano ponašanje. U osamdesetim godinama Jean Marie Le Pen pjevao je hvalospjeve Ronaldu Reganu i Margaret Tacher. U svom programu iz 1988 on je navodio kako je EvroskaUnija kao evropska tvorevina pogodna prilika i da će ona pomoći da se francusko društvo adaptira evropskoj konstrukciji i da će značajno smanjiti državna opterećenja, smanjiti broj činovnika kao i reducirati velik broj pravila.Bio je to u svakom slučaju ultraliberalni stav i govor.

Ali taj je govor iznenada promijenjen početkom devedesetih godina. Zašto? Jer je historijski neprijatelj u Francuskoj Nacuionalnog fronta oduvijek bio Sovjetski Savez, ali i Komunistička partija Francuske, a oni su upravo propali na Istoku. Komunistička je partija bila u velikim izbornim poteškoćama, pa se stoga historijski neprijatelj Nacionalne Fronte nalazio u veoma lošoj poziciji. Antikomunistički govori iz 70 i iz 80 godina nisu više mogli funkcionirati s uspjehom. Osim toga došlo je do akceleracije ultraliberalne mondijalizacije, naravno nakon usvajanja Traktata iz Maastrichta.A Nacionalni front shvaća da može daleko više zaraditi govorenjem protiv mondijalizacije i odbacivanja evropske konstrukcije, nego da nastavi s ultraliberalnim govorenjem. I tako je zaista odjeća potpuno promijenjena u razdoblju od svega nekoliko godina.  I od tog časa Nacionalni front zaista osvaja teren kod radničkih birača, u naroddnim klasama, koje trpe zbog mondijalizacije. I doista, zaokret je jako nagao i može se pitati nije li govorenje o socijalnim pitanjima, koji toliko voli držati Marine Le Pen, ta prilično žestoka kritika kapitalizma – takav da podsjeća na govore funkcionera svjetske ljevice ili pripadnika alter-mondialista – doista  vrlo sumnjivo…I doista to je govorenje sumnjivo, ali se na tome ne mogu bazirati argumenti, koji bi mogli oslabiti Front National i to stoga, što naše najmlađe stanovništvo nije uopće upoznalo nekadašnji Front National, koji je tada bio ultraliberalan i naročito ne shvaćaju da je ultraliberalan Front National bio u rukama Jean Marie Le Pena. Danas osoba koja drogira Front National nije više ista i zato je jako teško upotrebiti taj argument.

Nasuprot tome, ima argumenata koji su još više korisni. Čak i kad bi Marina Le Pen doista vjerovala u ono što govori, zna se da u samom tijelu Nacionalne fronte ta anti-mondijalistička politika i politika protiv  takve prirode evropske konstrukcije nije prihvaćena od svih članova. Ukoliko dođu na vlast ima velike šanse da će biti jako teško da oni brane taj program, za čiju se obranu tobože danas zalažu.

No pošto je to kazano, ljevica svakako mora uspjetispriječiti vrtoglavi uspon Nationalne fronte, jer to predstavlja jedino rješenje za ljevicu, a to  ljevica jedino  može postići tako da sa uspne na političku scenu i uspije potvrditi pomoću jasnog govora o mondijalizaciji i o evropskim pitanjima.

Konačno, zar to nije  ono što ste na izvjestan način željeli, a to je da se radikalna ljevica i Front de gauche – Lijevi front – okupe i obrade tematike koje su danas u rukama ekstremne desnice?

Ne, želio bih da se ljevica vrati svom istinskom govoru, kako je to bilo još nedavno, jer prije no što Nacionalni Front ponovo počne govoriti o protekcionizmu i o pitanjima prekida s Evropskom Unijom treba se podsjetiti, da je radikalna ljevica,  u prvom redu  Komunistička partija Francuske, ranije branila te stavove i te pozicije.

PC – ovdje se govori o nečem novom…

Komunistička partija se kai i  Nacionalni Front vratila  politici, koja je formirana krajem devedesetih godina, ali bilo je to vraćanje u  jednom drugom smislu. Do 1997 Komunistička je partija bila za odbranu francuske industrije, pa čak ukoliko su u tu obranu morale biti uključene protekcionistčke mjere. Ona je s pravom kritizirala pregovore u okviru  GATT-A, koji su rodili Svjetsku Trgovinsku Organizaciju.

Oni se koriste sloganima kao proizvedeno u Francuskoj

„Komunistička je partija bila krajnje radikalna, kad se radilo o evropskom pitanju. Ona je s punim pravom smatrala da je evropska konstrukcija kapitalistička konstrukcija na evropskoj ljestvici te da ona ima za cilj da liši narode vlastitog suvereniteta. Kad se sad ponovo čita ono što su pisali vođe Komunistčke partije u devedesetim godinama i naravno u času kampanje za Maastricht, vidi se da su se oni borili protiv ratificirja Maastrichta. Komunistička je partija bila sasvim protivna evropskim konstrukcijama.

Ali je Komunistička partija napustila ovu poziciju 1997, da bi ušla u pluralnu ljevicu, koju je formirao Lionel Jospin. Bilo je to učinjeno pod ultimatumom, koji je  od nje zahtijevala sasvim određeno Socijalistička partija i koja je to zahtijevala  određno i jasno, a te sam rečenice naveo u svojoj knjizi – da se Komunistička partija  – prirodno – mora odreći vlastitih pozicija o evropskoj konstrukciji po pitanju jedinstvene monete. KP, koja se bila oduprla stvaranju zajedničke monrte, sada prelazi na jedan daleko neodređeniji govor, tvrdeći kako treba izmijeniti uvjete kreiranja jedinstvene monete. KP koja se također protivila evropskim konstrukcijama sada postaje alter-evropska, ona je za stvaranje drugačije Evrope „i počinje vjerovati da će se evropska konstrukcija moći izmijeniti iznutra“.

Jasno je, da je takav stav bio daleko prihvatljiviji za Socijalistčku partiju, nego da je Komunistička partija zadržala svoj stav prekida s Evropskom Unijom, budući da jeSocijalistička partija željela nastaviti graditi Evrpu i stvarati zajedničku monetu, jer bi u protivnom slučajuu zaista došlo do raskida.

Kad KP kaže da želi drugačiju Evropu to je uredu, ali ona postaje iznenadno sklona evropskim  socio-kompatibilnim integracijama. „Konačno je Komunistička Partija napustila svoj historijski stav o kritici Evropske Unije kao i o kritici mondijalizacije, kako bi ušla u vladu pluralne ljevice.“

Problem je  što je Nacionalni front ptije nekoliko godina upravo napadao stavove Komunistčke partije o kritici Evropske Unije i mondijalizacij. Kad Komunistička partija izvodi ovu promjenu Nacionalni front iznenadavpostaje jedina partija, koja zaista radikalno  kritizira mondijalizaciju i evropsku konstrukciju.

Meni je pomalo teško shvatiti zašto na primjer Melanchon nije na vrijeme shvatio da se treba vratiti na te teme: važnost protekcionizma, istinsko pitanje nacionalnog suvereniteta…

Partija ljevice je po mom mišljenju daleko radikalnija u evropskim pitanjima kao i u pitanjima protekcionizma, nego što je to Lijevi Front u cjelini. Problem je što na izborima 2012 Lijevi front predstavljao predsjedničkog kandidata  na legislativnim izborima. A Program Lijevog fronta bio je rezutat prregovaranja izmđu različitih stavova unutar Lijevog fronta.

Čak je Partija ljevice više sklona neposlušnosti prema Evropi i protekcionizmu, iako postoji problem oko izlaska iz eura, jer je to još uvijek linija reforme jedinstvene monete, koja po mom mišljenju nije održiva ni jedne jedine sekunde. U pregovorima sa Komunističkom partijom stvari su se usaglasile na jednoj srednjoj poziciji, koja je ustvari pozicija evropskog protekcionizma.

„Reforme evropske politike  iznutra i djelomična evropska nposlušnost  su prihvaćene  .Lijevi je front spreman ne poslušati, a to se razumije čitajući program, kad se radi o nekim ultraliberalnim evropskim  direktivama, ali on nije spreman ponovo uspostaviti nacionalni suverenitet u odnosu na evropsko pravo. To znači da neposlušnost, kako je shvaća Nacionalni front vodi u ćor-sokak.er ukoliko se ne obnovi suverenitet nacionalnog prava, te da ono bude više od evropskog,  što praktički znači, ukoliko se optuži neka direktiva, da će ona moći biti napadnuta pred Državnim Vijećem i pred Ustavnim Vijećem te da će u svakom slučaju propasti , jer je francuska konstrukcija danas, nakon Lisabonskog dogovora je utvrđemana, i da će zakon  protivan  Lisabonskom dogovoru  u tom slučaju biti upravo vanustavan. Zaista se nalazimo između dvije vode i imamo program, koji odustaje da ide do kraja svake logike.I meni izgleda da je on zbog togaa malo vjerodostojsan.

Kako bi naveli još jedan primjer, kad se radi o Lijevom frontu, kad on tvrdi da želi ići pregovarati s našim partnerima, naravno misli se na naše njrmačke partner e,  misli se zalagatiza povratak na monetarnu politiku. On nema tu baš nikakve šanse da u tome uspije kod Nijemaca, i da postigne da se urade monetarne korekcije. Lijevi front nije svjestan da se radi o dogovaranju, koje služi Socijalističkoj partiji i da je to upravo ono s čim Socijalistička partija vrši  najveću izdaju.Da li je to jedamput,  Mitterand ili Jospin, ili kao lani Hollande, šta ustvari svi oni rade? Oni su nam kazali:“Vidite, ići ćemo razgovarati s partnerima i vi ćete vidjeti ono što ćete vidjeti: napravit ćemo socijalnu Evropu!“

„Otišli su razgovarati sa tim svojim partnerima i vratili su se a da nisu postgli apsolutno ništa. I birači su se s pravom osjetili izdani.Konačno se predlaže reforma unutar eura, alLijevi front govori na isti način kao i Socijalistička partija i koristi iste argumrnte da prevari svoje izborno tijelo.To nema apsolutno nikakve šanse da funkcionira i da uvjeri ljude.  Nema nade  da će se priroda EvropskeuUnije promijeniti takvim sredstvima.

Front ljevice je trebao kazati ne samo da zajednička moneta ne funkcionira, već da predstavlja  vrlo loše sredstvo. A on čini upravo suprotno i vrlo je moguće da će surađivati sa zemljama, koje imaju nacionalnu monetu i koje vode monetarne operacije. Razgovor o izlasku iz eura je pravi tabu za Partiju ljevice.

Slušajući vas, malo sam iznenađen… Ako se misli da protekcionizam može biti dobra stvar, a to se može misliti, ako ste radnik i ako vidite da vaš posao odnose drugamo – a isto vrijedi za neku vrstu jedinstvene monete  – onda treba glasati za Nacionalni front. Vaša knjiga nas navodi da mislimo da treba glasti za Nacionalni front. To mi malo smeta. Nacionalni front nije „toliko protiv sistema“ kako to izgleda.

On to uopće nije. Ne postoji nikakav rizik.I opet je po mom mišljenju upravo greška Fronta ljevice što stalno miješa mjere, koje se odnose baš na raskid sa ekonomskim poretkom i sa njegovim projektom. Za Nacionalni front nije uopće ozbiljno kazati da u jednom času treba izaći iz evropskih konstrukcija i da treba izići iz eura.To nije ozbiljno, jer se ustvari radi jedino o tehničkim  mjerama i jer je politički projekt radikalno drugačiji. Zašto? Jer je projekt Nationalnog fronta  da uspostavi kompetitivnost Francuske u nepromijenjenom kontekstu. Misli da treba uspostaviti međunarodni poredak na drugačijoj osnovi. Nacionalni front želi da njegova zemalja projektira francuski kapitalizam sa protekcionističkim mjerama i da nam dozvoli da se isti što masivnije izrazi i da izvjestan broj zemalja preplavljuje vlastitim proizvodima. Ne postoji apsolutno nikakav projekt suradnje s trećim zemljama u smislu prelaska sa slobodne trgovine na odnose solidarnosti. Virtualno se brani franco-francuski  kapitalizam.

Zašto radikalna ljevica sama sebe osuđuje na nemoć? Projekt ljevice je radikalno različit od svega toga i on mora takvim da bude. Cilj nije ostati u tom ekonomskom poretku.Treba koristiti logiku izlaska iz eura,  kao i protekcionizma, kako bi se vodila politika sasvim suprotnog smjera. Spojiti radikalnunu ljevicu i  Nacionalni front predstavlja još veći problem. No postoji još veća razlika. Radikalna ljevica  se boji da ukoliko predloži spajanje s  Nacionalnim frontom, ukoliko ovaj predloži ista tehnička sredstva, može doći do raskida. Po mom mišljenju to je strašna greška.Jer svak može shvatiti da su projkti suštinski različiti.  Jer nema nikakvog rizika da radikalna ljevica padne u nacionalizam i da skrene i da se zadrži unutar ganica nacionalizma“.

„Upravo suprotno, radikalna ljevica mora afirmirati internacionalizam. Ali dok tvrdi kako je potreban protekcionizam i evropska neposlušnost i kako treba izići iz eura radikalna ljevica je osuđena, budući da ona samu sebe osuđuje na nemoć.  Ujedno ona se osuđuje na izborni poraz, jer ne uspijeva uvjeriti ni onu populaciju, koja je najpogođenija mondijalizacijom i tako dolazi do odustajanja od izbora, jer ona ne uspijeva uvjeriti vlastite glasače da za nju glasaju. A sva korist od tog odustajanja bit će neke polumjere. Ili još jači Nacionalni front.

Nisam baš toliko uvjeren vašim argumentima da postoje dva projekta koja su radikalno suprotna. Da Nacionalni front želi ostati u okviru  režima slobodne razmjene ne izgleda mi sasvim baš evidentno…

Ne radi se samo o ostajanju u okviru režima slobodne razmjene, već o prakticiranju onoga što praktičkim čine Sjedibjene Države, a to znači donositi protekcionističke mjere, kako bi se štitila nacionalna ekonomija,a koristiti se povoljnim prilikama slobodne razmjene,kako bi se nastavilo iskorištavanje i kako bi se podigla vrijednost  u ovom slučaju francuskog kapitala.To je dvostruki odnosno dvosmisleni stav i govor, koji vrijedi i za Sjedinjene Države, a koje godinama, zapravo već decenijama vode taj dvostruki govor, propagirajući slobodnu razmjenu i donoseći istovremeno protekcionistčke mjere.To danas čini Marine  Le Pen i to je u neku ruku povratak na slavne tridesete godine.To je produktivan govor, koji brani nacionalni kapitalizam, iako je kritičan prema multin cionalnim kompanijama i velikim ekonomskim silama.No ne postoji s druge strane nikakva kritika kapitalizma, onako kako toj kritici treba da pristupa Lijevi front!

Radikalna ljevica morala bi imati u svom programu napisano da ona želi raskinuti međunarodni ekonomskimporedak i postaviti protekcionističke mjere. I to ne zato da bi ostala u nacionalnoj funkciji, već kako bi dala odgovor i pružila otpor moći multinacionalnih kompanija, koje su uspjele zahvaljujući razmjeni i delokalizacijama da dovedu Evropu u stanje nemoći. Radi se dakle o dvije sasvim različite logike.

Drugačiji međunarodni poredak? Vi govorite o kooperaciji? Kakvoj? Postoji i protumondijalizacija na ljevici!.

Živimo u sistemu koji postoji po slobodnoj razmjeni u kojem kapitali i robe moraju moći cirkulirati, a ta cirkulacija  tih roba je u rukama velikih multinacionalnih kompanija, što im dozvoljava da nabavljaju robe u zemljama, gdje ih mogu dobiti po niskim cijenama te da je njihova proizvodna cijena niska te da one prodaju te proizvode gotovo svugdje, a da na to ne motaju plaćati porez, niti kvote, niti postoje pravila, koja ih stišću..Uz to osvajaju nova tržišta i žele doći po svaku cijenu do novih roba.U godinama sedamdestim i još više u osamdestim slobodna je razmjena postala prirodna mjera da se dovede u konkurenciju radne snage na Zapadu. Kako je to funkcioniralo u zemljama, koje su s nazivale „razvijenima“ „donoseći takva pravila za poduzeća“ Sjedinjene Države i Evropa neće više htjeti donijeti ograničavajuće mjere za međunarodnu konkurenciju. Dakle postji sredstvo koje stvara konkurenciju među zemljama.

Tako ja shvatam lijevu demondijalizaciju i kao takvu je branim. Cilj nije slobodna razmjena,  već pravo svake zemlje da izvozi i da uvozi, i da projektira vlastito okruženje u odnosu na druge države. Ne treba praviti socijalni doping prema drugim državama..Ima tekstova koji su sev oprdijelili i postavili jedan drugačiji ekonomski poredak, da se štiti nacionalna privreda i da se štiti poljoprivreda i trgovina, ali na osnovi ujednačene razmjene. Neka zemlja mogla bi izvoziti ili uvoziti, ali ne bi smjela uvoziti tri puta viiše no što izvozi. Ima tekstova koji se odnose na takav poredak, koji je danas poznat pod imenom Carte de Havre, a to je bilo uređenje iz četrdesetih godina…Zašto ne stvoriti trgovinsku organizaciju na toj osnovi i koja će imati za cilj uravnoteženje trgovinske razmjene te koja daje pravo državama da štite vlastite ekonomije. Evidentno je, da su principe Carte de Havre – poveljje iz Havra – pometene metlom od strane Sjedienih Država. Ugovorimaje nastao prvo GATT, a zatim SvjetskaTrgovačka Organizacija. No Havarska povelja – Carte de Havre_- još može poslužiti kao inspiracija. Ona nije dovoljna, jer se odnosi samo na trgovačka pitanja, ali daje priliku da se razmišlja o nekomercijalnim odnosimai da se oni razvijaju..Naravno da povelja iz Havrea u četrdesetim godinama nije imala dimenzije okoline,.S obzirom na okolinu mora se također misliti u međunarodnom ekonomskom poretku i razmišljati na takvo upravljanje resursima, koje je kompatibilno s ekološkom ravnotežom.Treba dakle ponovo povratiti želju za poveljom iz Le Havrea, ali princip poretka, koji je njom zasnovan na uravnoteženoj razmjeni već postoji i bio je napisan 1947 i 1948.

A nije li to Nacionalni front?

Ni govora!

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: