Ulična kontrarevolucija i cinizam socijaldemokratske vlasti
Politički i društveni život Hrvatske u protekloj je godini određen sa dva nadopunjujuća faktora. S jedne strane na djelu je ulična kontrarevolucija desnice, koja je s druge strane dodatno osnažena podilaženjem ili potpunom pasivnošću bezidejno socijaldemokratske vlasti. Pokret ulične desnice, potpomognut infrastrukturom HDZ-a i Katoličke crkve, profilirao se kroz nekoliko ključnih momenata, otvarajući svjetonazorski rat u društvu. Pri čemu se posebno bizarnom ističe činjenica da su kao ključni instrument pritiska koristili referendumsko izjašnjavanje, tj. ideju direktne demokracije.
piše Dragan Markovina
Čitav proces započeo je uspješno organiziranom akcijom provociranja referenduma o pitanjima istospolnih brakova, da bi se točno godinu dana nakon toga, u času nastajanja ovog teksta okončalo kontinuiranim prosvjedom ispred Ministarstva branitelja. Između ta dva događaja našao se cijeli niz nastojanja u kojima je desni front pokušao uzdrmati aktualnu vlast i kreirati atmosferu mržnje i latentnog građanskog rata u društvu. To se očitovalo kroz referendumske inicijative za zabranu upotrebe ćirilice u Vukovaru, kroz upotrebu ustaških slogana na nogometnim stadionima, kroz napade na proslavu Dana ustanka u Srbu, kroz doček Darija Kordića, spomenik bojni Rafael vitez Boban u Splitu i čitav cirkus oko imenovanja nekih ulica po partizanskoj baštini u tom gradu, kroz javne napade na kazališni rad Olivera Frljića, kroz široko djelovanje Katoličke crkve u obračunu s avetima komunizma i kroz nesmiljene napade na Dejana Jovića zbog iznesenog vlastitog stava o referendumu za osamostaljenjem Hrvatske. Sve to skupa naišlo je u pravilu na otpor od strane pojedinih nezavisnih intelektualaca i nevladinih organizacija, dok su se institucije vlasti pravile da taj problem desne kontrarevolucije ne postoji, ili mu čak i povlađivale, kao što je slučaj u Splitu ili s braniteljskim prosvjedima u Zagrebu.
Za puno razumijevanje okolnosti u kojima se trenutačno nalazi politički i društveni život zemlje, bit će dovoljno taksativno pobrojati ključne teze desnice po gore navedenim pitanjima, kao i reakcije vlasti na te akcije.
Nakon što je bivša, hadezeova gradska vlast u Vukovaru, sukladno Zakonu o nacionalnim manjinama, izglasala upotrebu i ćiriličnih natpisa u tom gradu, tada aktualna socijaldemokratska vlast, počela je taj zakon sprovoditi, postavljanjem ćiriličnih natpisa na javne objekte. Što je dovelo do formiranje nečega, prozvanog ‘Stožer za obranu hrvatskog Vukovaru’ i žestokog uličnog bunta, koji je doveo do razbijanja spomenutih ploča. Ključna teza stožeraša, vođenih od strane Tomislava Josića, mogla se sažeti kroz zaključak o tome kako je uvođenje ćirilice nagrada agresorima, kako se pod tim pismom napadao grad i sl. Takve teze dovele su do pokretanje peticije za raspisivanje referenduma o zabrani uvođenja ćirilice u Vukovaru, koji na kraju nije održan zbog odluke Ustavnog suda o neustavnosti takvog referendumskog pitanja. No ovdje nas puno više od formalnosti zbog kojih je ta ideja povučena i kontradiktornog ponašanja HDZ-a, od otvorenog podržavanja pokreta do kasnijeg primjetnog distanciranja, na poticaj iz Europske Unije, zanima ponašanje socijaldemokratskih vlasti. Koje su, umjesto da odbiju pregovarati sa radikalnom desnicom i jasno kažu da je lomljenje ploča s natpisima i čitavo djelovanje stožera amoralno i ispod svake civilizacijske razine, ušle u argumentaciju poput one da je zakon takav i da to treba poštovati. Premijer Milanović je doslovno rekao da “uvođenje ćirilićnih natpisa na javnim ustanovama i tijelima državne uprave u Vukovaru nije nikakva provokacija nego provedba zakona. Nikoga ne provociramo, samo provodimo zakon, nikoga ne tjeramo na određenu vrstu ponašanja, samo na običnu plemenitu susjedsku trpeljivost i ništa drugo. Znam i razumijem da ima ljudi koji su u ratu bili u logorima, čija su braća ubijena u Borovu Selu, koji se protive provedbi zakona, koji se protive ćirilici, i to s ljudske strane mogu i razumjeti, rekao je Milanović. Oni koji žele drukčije, molim neka ne prijete, neka ne pozivaju na protuzakoniti otpor jer ovo je hrvatska država, oni su pobijedili za tu državu, i najveći trijumf je činjenica da se hrvatski zakoni provode u Vukovaru”.
No postavljanje Vlade prema ovom problemu, koliko god bilo praćeno s velikom količinom kalkulacija i nastojanjem da se izbjegli otvorena konfrontacija, ipak je bilo u određenoj mjeri i principijelno.
No potezi koje su predstavnici vlasti vukli u Splitu i u slučaju hajke na Dejana Jovića, sigurno se ne mogu smatrati takvima.
U Splitu je, naime socijaldemokratski gradonačelnik Ivo Baldasar osobno sudjelovao na svečanosti otvaranja spomenika IX. Bojni HOS-a ‘Rafael vitez Boban’, koja je, da cinizam bude još veći, održana 9. svibnja, na Dan pobjede protiv fašizma. Pri čemu je mirno, čak i s aplauzom popratio ustaški pozdrav ‘Za dom, spremni’. Ima li se u vidu činjenica da je taj spomenik postavljen u kvartu, u kojem je izvršena najveća otimačina tuđih stanova, kroz nasilno izbacivanje ljudi iz njihovih domova, otkrivanje ovog spomenika dobija dodatnu dimenziju koju se, ni u jednoj analizi ne može jednostavno zanemariti. Takvo gradonačelnikovo ponašanje nagnalo je Viktora Ivančića da mu u otvorenom pismu, između ostalog napiše: “Ovim putem želim Vam javno čestitati na maestralnom utjelovljenju vladajućeg cinizma. Gotovo da je riječ o konceptualnoj umjetničkoj gesti, hrabrome iskoraku kojim se eliminiraju zadnje iluzije i do srži demaskira sustav proklamiranih vrijednosti o kojima Vaši stranački drugovi diljem Hrvatske drže redovite pjevane mise. Postavi li tkogod logično pitanje – „Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!
Meni, doduše, nije baš najjasnije zbog čega je vojna formacija nazvana po nacističkome oficiru uopće zakonom dopuštena, a kamoli da joj se podiže spomenik, niti razumijem zašto nositelji fašističkog znamenja, čim su stupili na javnu površinu, nisu privedeni u najbližu policijsku stanicu, no Vas, kao pragmatičnog političara, zainteresiranog za osjetljivu problematiku nacionalnog jedinstva, to ne mora brinuti. Hoće li Vas korisnici usluga pritom smatrati antifašističkim fašistom ili fašističkim antifašistom – hoćete li svoje glazbene simpatije udijeliti Leonardu Thompsonu ili Marku Perkoviću Cohenu – od sporedne je važnosti, dok god Vaša uzvišena nakana nije opterećena misaonim stranputicama kakve se, avaj, vrzmaju po glavi ovoga potpisnika: na primjer da gori od ustaša mogu biti samo oni koji ih opslužuju antifašističkom ambalažom.”
Sličnu stvar Ivo Baldasar je ponovio kroz odnos prema zahtjevu splitskih antifašista da barem dvije ulice u gradu odaju počast partizanskoj borbi te da se Dan oslobođenja grada ukleše u štandarac na Pjacu. Sam gradonačelnik je dva prijedloga praktično u potpunosti odbio, dok je trećeg modificirao, predlažući da se jedna periferna ulica nazove imenom Prvog splitskog odreda. Osobno sam u jednom novinskom komentaru tada napisao: “Međutim ovdje je od rezolutnog odbijanja puno pogubniji cinizam manifestiran od strane gradske vlasti. Voditi ikakvu suvislu raspravu sa likovima poput Podruga i Škorića, koji bi polemizirali o tome jesu li partizani bili partizani ili marsovci čini se prilično besmislenim. No naići na potpuno nerazumijevanje gradskih vlasti, koje su praktično u potpunosti odbile sve navedene zahtjeve, zakamufliravši vlastiti stav imenovanjem nepostojeće ulice na periferiji imenom Prvog splitskog odreda, da bi na kraju i od toga odustali, u punom je smislu riječi ponižavajuće. Posebno u svjetlu činjenice da se gradonačelnik Baldasar usudio tim odbijanjem javno pohvaliti, ističući kako nije prihvatio sve zahtjeve antifašista. Tražimo li kao građani i antifašisti doista previše kad očekujemo da se socijaldemokratski gradonačelnik ponaša kao istinski antifašist, a ne kao netko tko antifašistima udijeljuje milostinju i slijedom toga, zar doista očekujemo previše, ako tražimo da se poštuje tradicija grada kojim trenutačno upravlja, umjesto da se podilazi duhu i ljudima koji su tu tradiciju nekoć temeljito razgradili i ponizili?”. Nije potrebno napominjati da taj problem još uvijek nije riješen, tj. da Split i dalje ni na koji način u imenima ulica ne odaje počast partizanskoj borbi.
U skladu s ponašanjem socijaldemokrata na lokalnoj razini, ponio se i socijaldemokratski predsjednik na državnoj razini, u vezi sa svojim tadašnjim savjetnikom Dejanom Jovićem. Naime, nakon što je Jović u vlastitom članku, objavljenom u ‘Političkoj misli’, reagirajući na škotski referendum o nezavisnosti, naveo kako nijedan ovdašnji referendum, pa tako i hrvatski, osim eventualno crnogorskog, nije održan u demokratskoj atmosferi, susreo se s ozbiljnim javnim progonom. Iako je Jović ustvrdio notornu činjenicu, kako u javnosti nije bilo prostora za argumente obiju strana, Ivo Josipović ga je ekspresno smijenio s dužnosti, uz obrazloženje kako je riječ o izjavi koja je štetna i pogrešna. Usvojivši tako glavnu tezu radikalne desnice, Josipović se na taj način de facto uključio u medijski progon vlastitog savjetnika, umjesto da ga pred tim progonom zaštiti.
Četvrti primjer kalkulantskog odnosa aktualnih vlasti prema akcijama radikalne desnice, vezan je uz aktualne braniteljske prosvjede, motivirane isključivo činjenicom da je pomoćnik ministra branitelja, Siniša Glavašević također ukazao na bjelodanu činjenicu, kako je nelogično da nitko od ljudi koji su sudjelovali u ratu sa druge strane, nema dijagnozu PTSP-a. Tolerirajući sad, već višetjedno okupljanje branitelja, koji koriste krajnje desnu retoriku u svojim istupima, predstavnici Vlade, ne samo da se nisu upustili u ozbiljnu polemiku s njihovim stavovima, nego ih uporno pozivaju na pregovore oko ničega.
Svi ovi slučajevi navode nas na zaključak kako u Hrvatskoj postoje određeni tabui, izrasli na tuđmanističkoj mitologizaciji stvarnosti, poput Domovinskog rata i branitelja, koje socijaldemokratska vlast nije spremna ni na koji način razgraditi.
Takav izostanak želje za bilo kakvom ozbiljnom konfontacijom s naslijeđenim mitovima, dovodi i do potpune pasivnosti prema ostalim manifestacijama nacionalističkog ludila, poput već spomenutog stadionskog skandiranja ustaških pozdrava, izostanka reakcija na doček Darija Kordića i pasivnog promatranja medijskog linča uperenog protiv redatelja Olivera Frljića. Najgora od svega je činjenica što u pozadini svih navedenih nastojanja stoji Katolička crkva, čiji velikodostojnici, poput biskupa Koščića, otvoreno veličaju ratnog zločinca Darija Kordića ili pak u svojim glasilima, poput Glasa Koncila objavljuju intervjue sa ljudima koji negiraju zločinačku narav ustaškog režima, poput razgovora s tzv. povjesničarom Mladenom Ivezićem, koji posve miran tvrdi kako u Jasenovcu nije egzistirao logor smrti, a da Vlada ni na koji način nije dovela u pitanje Vatikanske ugovore ili utjecaj takve institucije na društvo. Štoviše, ako je suditi po najnovijim ministarskim akvizicijama, poput novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, Vedrana Mornara, Vlada u svoje redove prima ljude kojima koncept sekularno države uopće nije jasan. Novi je ministar, naime kao jedan od svojih prvih poteza najavio odlazak kod kardinala Bozanića, na pregovore u pogledu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, da bi se potom istaknuo kao osoba koja ne vidi ništa sporno u činjenici da je u jednoj zadarskoj osnovnoj školi na hodniku postavljen Gospin kip.
Iako je zbog kratkoće teksta, naveden tek dio primjera agresivne desne revolucije i puzajućeg klerikalizma koji prijeti da u potpunosti razgradi i ostatke sekularnog nasljeđa, već i ovako sažet pogled jasno ukazuje na ozbiljan problem nedostatka snažne lijeve alternative u zemlji. Što posebno dolazi do izražaja i kroz revizionistički odnos prema prošlosti kojeg i sama Vlada potiče putem obilježavanja ‘Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima’, stavljajući u istu ravan ustaški logor u Jadovnom i stratište ubijenih kolaboracionističkih vojnika u Jazovki. Ovakvim pristupom kojim se desnici u punom kapacitetu prepuštaju institucije i javni prostor, hrvatsko društvo dovedeno je u situaciju iz koje uskoro možda neće biti povratka.
Novi Plamen (Blog) 
Click to access 519.pdf