Benito Mussolini i fasci d’azione rivoluzionaria (decembar,1914 – decembar, 2014)


O Mussoliniju, duceu, fašistčkom vođi, mnogo se piše i zna. O Mussoliniju, socijalisti i siromahu, te njegovom putu od revolucionarnog socijaliste do ratnog intervencionista i tvorca režima koji je zaludio Italiju i grubo se obračunavao sa bivšim drugovima socijalistima, zna se malo ili ništa. A od tog sudbonosnog Mussolinijvog prevrata upravo je prošlo 100 godina.

pise Jasna Tkalec

Benito Amilcare Andrea Mussolini rođen je u mjestu Dovia di Predappio, 29 jula 1883, od oca Alessandra, kovača i majke Rose Maltoni, učiteljice. Otac, uvjereni socijalist, dao mu je ime Benito zbog sjećanja na Benita Juareza (1), meksičkog revolucionarnog vođu, a Amilcare zbog Amilcara Ciprianija , talijanskog patriote, garibaldinca i sociaiste i po Andrei Costi, iz Imole, koji je 1881 formirao Revolucionarnu socijalistčku partiju Romanje. Majka, katolkinja, ipak je krstila sina u crkvi.

Majka ga je upisala i koledž kod Salezijanaca, iz kojeg je Benito bio izbačen, jer je nožem uboo jednog druga. Već u tom koledžu Mussolini je zamrzio i Salezijance i klerikalce, jer su ga prvi fizički kažnjavali, od a od drugih se osjetio prezren kao siromašnan provincijalac u odnosu na školske drugove, pripadnike viših socijalnih klasa. Na kraju je završio učiteljsku školu i mjestu Folimpopoli, iako je i tu napravio incident, potukavši se nekim drugim đakom te je bio prisiljen polagati ispite bez prava polaženja nastave. Kako nije nakon završetka učiteljske škole uspio dobiti nigdje ni mjesto pomoćnog nastavnika, jer su ga u tome sprečavali katolički krugovi, budući da je dijelio socijalističke ideje svog oca, u julu mjesecu 1902 emigrirao je u Švicarsku, kako bi izbjegao služenje vojnog roka. U Švicarskoj je živio u Losaanni, među građevinskim radnicima, u čiji se sindikat upisaao te postao sekretar te organizacije i objavio svoj prvi članak u listu L’Avvenire del lavoratore. Preživljavao je purtujući od mjesta do mjesta i radeći najskromnije poslove te bio više puta hapšen: u Bernu zbog socijalističke propagande, u Ženevi zbog krivotvorenja dozvole boravka. U međuvremenu stigla je i osuda na godinu dana zatvora zbog izbjegavanja služenja vojnog roka u Italiji. Zaštitili su ga neki istaknutiji anarhisti i socijalisti, među kojima Angela Balabanoff , s kojom je započeo ozbiljnu sentimentalnu vezu. U to vrijeme piše za talijanski list u Švicarskoj L’Avanguardia socilista. Neprijatelj je pozitivističkih ideja, koje su tada bile u modi među socijalistima u Italiji te je stao na stranu revolucionarnih socijalista i ideja, koje je zastupao Arturo Labriola.

Revolucionarni socijalist

Vremenom mu postaju sve antipatičniji socijalisti reformisti i sve se više približava u stavovima i u razmišljanjima ispoljenim u revolucionarnom sindikalizmu Sorela . Isto tako postaje sve uvjereniji antiklerikalac i ateist i ne ustručava se da javno ispolji svoje stavove.

Mussolini nije možda duboko razmišljao o ekonomskim teorijama ili sasvim shvatio učenje Artura Labriole odnosno u to doba od Labriole prenesen marksizam na tlo Italije, ali je njegova omraza na popove i kler bila neosporna. Da je izrazi upotrebljavao je grube izraze, bombastičan rječnik pun krvavih metafora i pretnji, što je bilo nrprihvatljivo za mnoge socijaliste-reformiste, koji su imali daleko pomirljivije stavove naspram religije, bilo zbog vlastitih uvjerenja, bilo zbog porodice. Mussolini je na primjer Katoličku crkvu nazvao „trulim lešem, koji će se raspasti, ukolikio se otvori prozor i pusti u prostoriju svježi zrak“.

Kad je prilikom štrajkova, naročito težaka – odnosno seljaka bezzemljaša – koji su se unajmljivali za poljoprivredne radove, obasipao psovkama gazde, policiju i popove, nigdje i nikada nije pisao o dramatičnom položaju seljaka u Lombardiji, na rubu gladi, o familijama opterćenim velikim brojem djece, koje uništavaju težak život i boleštine, kao malarija i pelagra. Pelagra je bila vrst avitaminoze, koja se edemski širila, jer su se u Lombardiji, Venetu i Furlaniji seljaci hranili jedino palentm, odnosno isključivo kukiruznim brašnom.

Prilikom nereda i pobune u Parmi, koje je podržao, Mussolini nije propustio priliku da se obruši na socijaliiste-reformiste, koje je ubrajao u izdajnike:

„Na kraju konstatiramo, kad se radi o današnjim događajima, kolosalnu propast „klasne suradnje“, kojom su reformistički šarlatani htjeli nadomjestiti klasnu borbu. Vi, o radništvo Parme, držite da je nemoguće „surađivati“ sa delikventima, koji su plaćenici gazda.“

Godine 1904 sasvim se vraća u Italiju, koristeći kraljevo pomilovanje zbog rođenja naljednika te mora u bersaljere, gdje ne ostaje dugo, jer dobija dopust da bude uz umiruću majku. Na kraju godine 1907 uspijeva predavati čak i u gimnaziji. U mjestu Oneglia je nastavnik francuskog jezika i dalje pišući u socijalističkim novinama i napadajući Giolittijevu vladu, zbog toga što ona, kako smatra Mussolini, zastupa i brani interese kapitalista. Piše pod pseudonimom, kako bi izbjegao teškoće u službi, što ne uspijeva i uskoro je protjeran iz Oneglie. Novinska aktivnost svakodnevno mu daje dokaze, koliko se tim putem može utjecati na javno mnjenje i na politiku.

Vrativši se nakon Ligurije u Predappio, predvodi štrajk težaka, zbog čega biva uhapšen, navodno jer je prijetio žbirima i čuvarima imanja gazda. Ubrzo biva pušten, no ponovo završava u zatvoru zbog toga što je u mjestu Meldola održao nedozvoljen politički skup.

U međuvremenu otac mu se preselio u Forlì, gdje je otvorio gostionicu sa novom ženom, a Mussolini, sve tješnji pristaša revolucionarnog sindikalizma Sorela, čije ideje sad slijedi i Arturo Labriola , odlaziu u Trento, koji je tada bio još dio habsburškog imperija i glavni centar talijanskog iredentizma, gdje postaje sekretar Radničke komore. U Trentu izdaje vlasti list L’Avvenire dei lavoratori.

Od 1912-1914 bit će direktor socijalistčkig dnevnika „Avanti!“ U listu će napasti Alcide De Gasperija , direktora lista Trento, narugavši se katoličkom praznovjerju člankom, koji je doživio velik uspjeh i bio i zasebno publiciran, kao izdvojeno izdanje: „Santa di Susa“, o slučaju neke seljanke, Rose Broll, koju su popovi proglasili sveticom. Nakon toga bio je uhapšen u Roveretu, pod optužbom da širi zabranjene novine. Rovereto je u to vrijeme, kao i Trento, bio dio habsurškog imperija, a kad je 26 septembra „profesor Mussolini“ bio izbačen iz Austrije, slučaj je dobio nacionalne razmjere i doživio obraćanje u Parlamentu ministru vanjskih poslova od strane socijalističkih delegata, zbog sve češćeg protjerivanja Talijana iz Austrije – na što je ministar odgovorio da se ne kani miješati u unutarnje poslove Austrougarske. Ipak su ti događaji u Italiji u Socijalističkoj partiji doveli do izvjesnog pomaka sa interancacionalističkih pozicija na nacionalistčke.

Godine 1910 Mussolini je bio delegat Forlìja na Kongresu socijalista u Milanu, a 1911 socijalistička sekcija grada Forlì, pod vodsvom Mussolinija, proglasila se autonomnom u odnosu na SPI. Iste godine ugledni časopis La Voce, kojeg je uređivao Prezzolini , objavio je Mussolinijeve zapise iz Trenta, pod naslovom Il Trentino visto da un socialista.

Nakon boravka u Onegli, u Liguriji, gdje je kratko bio profesor, ponovni povratak u Doviu, u Romagni, predstavljao je prilično razočaranje i u profesionalnom i u političkom smislu. Predappio, Dovia pa i cijela Romaga Mussoliniju postaje sve tješnja za njegove nimalo skromne poilitičke ambicije.

Evo kako sam Mussolini piše o stanju u Romanji: „Sve je političko u ovom lijepom kraju, gdje ne cvatu naranče, već preljub, jer tota mulier in utero – kako su govorili stari Latini, a prema istraživanjima liječnika-kriminologa, u Romanji postoje crvene i žute matrnice…U dnu svakog Romanjolca krije se nešto od Tartarina iz Tarascona. Tu je još srednjevjekovni partikularizam, pretjerano obožavanje vlastitog crkvenog zvonika, na rječima i na djelu. Iz Romanje se malo emigrira. Ne poznajući druge zemlje i krajeve Romanjolac na kraju povjeruje da je Romanja cijeli svijet i da izvan Romanje ne postoje političke strasti te da samo u Romanji postoji stranačko natjecanje.“

Sprema se rat s Turskom zbog Libije. 25 septemra u Forlìju došlo je tim povodom do velikog štrajka i antiratnih manifestacija, prevrtanja tramvaja i teretnih vagona i, kako se umiješala policija na konjima, bilo je ranjenih i povređenih na obje strane.
Tom je prilikom Mussolini sa svojim prijateljem, tada još republikancem, Pietrom Nennijem, sudjelovao u organiziranju burne antiratne manifestacije, u kojoj je došlo do žestoke tuče s policijom, protiv rata s Turskom, a za zaposijedanje Libije. Mussolini je definirao ratni pohod, koji je Giolitti kanio poduzeti protiv Turske “aktom međunarodnog razbojništva“. Istovremeno je talijansku trobojnicu nazvao „krpetinom, koju bi trebalo baciti na stajsko đubre“. Zbog toga je u oktobru uhapšen i procesuiran, ali ga je Apelacioni sud u martu mjesecu 1912 mjesecu oslobodio.

Istovremeno s hapšenjem Mussolinija u redovima socijalista razvija se diskusija, da li socijalisti treba da podrže rat s Turskom i libijsku avanturu.

Arturo Labriola bio je pristalica kolonijalne avanture Italije, ali Mussolini ostaje čvrsto na antiimperijalističkim pozicijama.
Na Kongresu socijalista u Reggio Emiliji, iste godine, podnio je listu proskribiranih socijalista-reformista, koja je bila prihvaćena. Na toj su listi bila ipak značajna imena talijanskog socijalističkog reformizma kao Leonida Bussolati , Ivanoe Bonomi i Angiolo Cabrini. Nakon toga postao je član nacionalne direkcije Socijalističke partije. Iste je godine, sve do izbijanja rata, uređivao Avanti!, dok je Angelica Balabanooff bila zamjenik direktora lista. Iako nije uspio biti ponovo izabran za socijalističkog delegata grada Forlì, istakao se na Kongresu socijaista u Anconi te postao gradski vijećnik u Milanu.

Na čelu lista „Avanti“

Nakon izvanrednog kongresa socijalista u Reggio Emiljii, gdje su socijalisti reformisti nadvladani od socijaliosta-revolucionara, postavilo se pitanje, tko će upravljati partijskim listom „Avanti!!“, kojeg je vodio do tada Treves, najbliži suradnik Turatija. Treves je pisao s mnogo konciznosti i bez pretjerivanja i gromoglasnog parolašenja, obrazlažući razloge tako zvanog „lijevog refotmizma“. Nakon pobjede ljevije – Mussolinijeve radikalno revolucionarne linije – u socijalističkoj partji morala se promijeniti i direkcija lista.

U decembru 1912 Mussolinije imenovan za direktora lista „Avanti!“ a zamjenica mu je Angela Balabanof. Položaj mu nije lak, jer je staro i ugledno vodstvo partije ipak ostalovu rukama reformista, a nakon rata u Libiji i nad Balkanom se zgušnjavaju ratni oblaci i politička situacija u Italiji je sve prije nego jednostavna. Grmeći protiv ratova i zazivajući na manifestacijama svjetsku revoluciju iz prepiske sa ostalim socijalistima čini se da sam Mussolini nije baš bio ubijeđen u vlastitu retoriku. I u vrijeme kad je dizao najviše galame i kad su na Mussolinija ukazivali čak i protivnici kao na kao uzor političke dosljednosti u radikalnim i revolucionarnim stavovima, izgleda da on ipak nije do kraja vjerovao u vlastite riječi.

No svojim žustrim izrazima i perom Mussooini ne samo da je dobio napokon značajnu funkciju u partiji, već promovira onu liniju i one stavove, koje su tada mase najradije slijedile.

U času izbijanja svjetskog rata 1914 čvrsto je zastupao pozicije Socijalističke Internacionale, smatrajući da taj ratni sukob ne može koristiti interesima talijanskog poletarijata, već isključivo interesima kapitalista.

Već mnogo kasnije – kad je potpuno izmijenio svoj stav i osnovao „fasci di cobatimento“(borbene faše – borbene strukove), koji su na trgovima i cestama Italije batinali i maltretirali njegove stare drugove socijaliste, Mussolini je kazao da će, kad dođe čas, talijanski proletarijat pitati svoje vođe, zašto, kad se moglo, nije došlo do revolucije i zašto nisu htjeli revoluciju? Može se dakle pretpostaviti da je to pitanje Mussolini postavio sebi i prije no što je potpuno promijenio političku zastavu i političko polje, i možda ga je strah od neuspjeha u revolucionarnim predviđanjima predao – sa oružjem i prtljagom – u neprijateljsko polje.
U tom ludilu bilo je ipak nekoga sistemma…Mussolini je izveo revoluciju na desnici, uz pomoć industrijalaca i gazdi, kad ona maglovita u njegovoj glavi, ali tim strasnije zazivana, nije izbila na ljevici. Ta bipolarnost elemenata bit će kasnije prisutna i u cijelom fašističkom periodu.

Svi su tražili oduvjek u Mussoliniju, direktoru „Avantija“, elemete identifikacije s njegovom ekstremističkom politikom, ili neku političku vezu s tadašnjim gromoglasnim grdnjama Giolittijeve vlade i pretnjama revolucijom neprekidno joj upućivanih, ali radilo se samo o ispraznoj galami, bez kakvog realnog sadržaja.

„Avanti!“, dok ga je vodio Treves, bio je ozbiljan list, sa socijalnom analizom zbivanja, mada ponešto provincijalan. Pod Mussolinijevim vodstvom list jako pada u kvaliteti, uprkos Mussolinijevog živog tona i krvlju natopljenih izraza. Dok se radilo o istupanju protiv reformista ili o opisivanju revolucionarnog raspoloženja Romanje, napisi Mussolinija mogli su se činiti zanimljivi, ali kad je to postala službena linija partje, nakon protestnog tona kongresa u Reggio Emiiji, inkonzistentnost i infantilizam urednikovih napisa postaju bodoočni.

Ni Mussolinijeva dvostruka igra nije ovdje izuzeta – pošto se 1912 u Italiji u radnim masama ponovo razbuktavaju ideje revoucionarnog sindikalizma Sorela – koje je propagirao Arturo Labriola – a koje su ranije bile su poražene 1907-1908 na Kongresu opet u Reggio Emiliji, iako je Mussolini lično ostao pristašom anarho-sindikalista, prisiljen je braniti suprotan stav od Labriole, jer je to bila službena linija partije.. Unione Sindacale Italiana (Talijanski sindikalni savez) u otvorenom je natjecanju sa reformističkom Confderazione di lavoro (Konfederacijom rada).

Mussolini je morao, držeći se službene partijske linije, podržati Konfederacju rada, a sam se založiti da ova promijeni politiku te joj stvoriti unutar partje protuoltar, usklađen s njegovim blankistčkim i četrdesetosmaškim stavovima, bližim Sorelu. Diskusija se vodila oštrim tonovima, jer je Mussolini shvaćao da će čvrsta reformistčka organizacija biti brana njegovim pretjerano radikalnim stanovištima. Na jednoj manifestaciji u Milanu, na kojoj je bio sa sindikalistom Filippom Corridonijem, a sudjelovao je i Alceste DeAmbris, anarho-sindikalist iz lista “Internazionale“, Mussolinija je toljaga policajca srušila na tlo. De Ambris je pritrčao da zaštiti oborenog Mussolinija. Kasnije će Corradini pisati – kad se već radilo o svađi oko ulaska Italije u Veliki rat – da se Mussolii „svakim danom pokazuje kao latrina, koja ima govana preko glave“.

Praveći konfuziju između anarho-sindikalista i sindikalista reformista direktor „Avantija“ postat će još nepredvidljivija figura. Mussolinijeva „linija“ negirala je vrijednost parlamentarne akcije, a dizala u nebo ekonomske pobjede, teoretizirala prezir i nepoštovanje srodnih političkih grupacija, nije vjerovala u glasanje, a dnevne događaje, umjesto da smjesti u društveni i politički kontekst, uzimala kao povod za dizanje protestne dreke. List više ne služi političkoj edukaciji masa, kao u doba Trevesa, već neprestanom dizanju buke, koja na kraju postaje ispraznom svrhom samoj sebi. Napadi na vladu i na njezinu vanjsku politiku bili su vrlo žestoki, ali se nije vidjela nikakva alternativa Giolittijevoj politici, osim one maglovite i neprecizne „revolucije“. Iz listova socijalista-reformista i socijaldemokrata napadaju Mussolinija:

„Otkad je „Avanti“ prešao s elegantnog i skeptičnog ekstremizma Trevesa na epileptičnu živahnost Mussolinija, čitanje ovog lista postalo je vrlo instruktivno. Na kraju se razumije kamo hoće da odvedu socijalistički proletarijat i kojim to revolucionarnim linijama kane ići.

U “Avantiju“od srijede 8. januara 1913 Benito Mussolini – vraćajući se na temu, koju je već razvio na zboru u Milanu – piše da se „gomilama ne može priznati ni velikodušnost, ni plemenitost“ i da nijedno nasilje nije više opravdano od onog koje dolazi odozdo, kao ljudska reakcija na zločinački pokolj.“

Razbijanje socijalista i sindikalista na stavovima prema ratu

Iako su na manifestacijama nastupali zajedno, predstavnici sindikata bili su podijeljeni i razjedinjeni u stavovima i to svakako nije doprinosilo uspjehu borbe radnih masa niti njihovom otporu ratovima i Velikom svjetskom ratu, koji je bio na pomolu.
Ministarstvo vanjskih poslova Italije u to vrijeme, tajeći to od javnog mnjenja, poduzelo je niz operacija uvjeravanja i propagande među socijalistčkim i katoličkim ambijentima Italije, šireći uvjerenje kako Italija mora sudjelovati u svjetskom ratu. Mislilo se, da se na socijalističke sredine treba djelovati preko socijalističkog lista i tako je izabran posrednik sa mnogo veza u financijskim krugovima, ali i među socijalistima, Filippo Naldi, zadužen da kontaktira direktora lista „Avanti!“

Mussolini pod utjecajem Naldija mijenja mišljenje i prvi put izražava sumnju, kako će socijalisti biti izolirani, ako i dalje budu inzistirali na neutralistčkim i pacifistčkim pozicijama. On počinje pisati, da je apsolutna neutralnost riskantna, da narodima treba dati oružje, kako bi se tokom rata obračunali s konzervativnim poretkom i kako će mase, kad dobiju oružje, upotrebiti isto u revolucionarne svrhe. Ovakav stav izazvao je skandal među socijalistima-reformistima i Mussolini daje 20 oktobra 1914 ostavku na mjesto direktora lista Avanti!

Preko Naldija financijske grupe već su i ranije davale novac „Avantiju!“, što će dovesti do naglog povećanja tiraža lista. Sad Mussolini vrši nočekivani preokret preko glave i osniva svoj novi list “Popolo d’Italia“, financiran od tih proratno nastrojenih krugova i grupacija industrijalaca te se pokazuje kao najvatreniji pobornik ulaska Italije u rat.

Od dana 15 novembra 1914 počinju redovito izlaziti Mussolinijeve novine „Popollo d’Italia“ u kojima on bez zadrške napada svoje dojučerašnje drugove iz socijalističke partije. Nakon tih napada biva izbačen iz socijalističke partije. U mjesecu aprilu 1915 biva uhapšen u Rimu zbog mitinga u korist ulaska Italije u rat.

Prema izvjesnim izvorima, koje objavljuju socijalisti, Mussolini je primio ogromne sume novca od francuskih agenata u Italiji, koji su ga uspjeli korumpirati i nagovoriti da propagira ulazak Itialije u rat na strani Antante. Novce su mu davali kako neki francuski proratno raspoloženi socijalisti, tako i predstavnici ministarstva vanjskih poslova Francuske. Skandal je završio pred moralnom komisijom novinara Lombardije, koja je tobože oslobodila Mussilinija svake ljage, zaključivši kako je Naldi preokret kod Mussolinija postigao isključivo vlastitom simpatijom!

Tek nedavno pojavili su se dokumenti, koji govore o direktnim kontaktima Mussolinija sa francuskoom vladom, koja mu je davala sredstva i kontaktirala s njim preko Švicarske. I francuski socijalisti-intervencionisti i agenti francuskog Ministarstva vanjskih poslova Francuske dobijali su novac za korumpiranje Mussolinija i pomaganje njegovih novinskih izdanja.

U decembru mjesecu 1914 Mussolini osniva “Fasci d’azione rivoluzionaria“, stalno ukazujući socijalistima na društvenu izolaciju, koju zbog neutralnosti riskiraju, te sve otvorenije se zalažući za ulazak Italije u rat i pledira da se narodu dade oružje, kako bi se sukob pretvorio u revoluciju protiv zastarjelih i nepravednih institucija vlasti. Najgrubljim riječima Mussolini napadae neke predstavnike države kao i parlamentarne zastupnike, nazivajući ih gomilom šarlatana i lopova, izjavljuje kako dio njih, kao i izvjesni minstri, zaslužuju da budu streljani od prijekog suda. Disciplina po njemu mora krenuti odozdo i kako se nju mora zahtijevati u ime naroda te dolazi do zaključka, da je talijanski parlament kužna izraslina, koju treba silom iščupati.

Godine 1915 kreće kao dobrovoljac u rat u rodu bersaljiera, ali ga prvo odbijaju, da bi ga potom ponovo unovačili 13 septembra 1915. Pisao je svoj ratni dnevnik u „Popolo d’Italia“ sve do kraja 1917, gdje je sebe prikazivao ne samo kao ratnog junaka već i kao nacionalnog vođu i to nacije sa strogom društvenom hijerarhijom i potpuno pokorne. Godine 1916 postao je kaplar, a smatran je i uzornim vojnikom.

Sljedeće godiine 1917 bio je na Krasu teško ranjen od eksplozije bambe, operiran je u mjestu Ronchi, a oporavljao se u San Giorgio di Nogaro. Za to vrijeme izmislio je dvije legende: kako je odbio anesteziju dok su mu vadili šrapnele iz tijela te kako su ga Austrijanci poznavali kao najgoreg i najopasnijeg neprijatelja i znajući gdje je, zbog njega bobardirali bolnicu.

U bolnici se civilnim brakom ženi sa Rachele Guidi, s kojom je već imao kćer Eddu, zapisanu u matičnim knjigama kao kćer„nepoznate majke“, dok je ustvari neprijatelj građanskog braka bio Mussolini i oženio se tom prilikom (ko zna da li prvi put) jedino zbog ratnih prilika i zbog pritiska porodice. Rachele će mu roditi još četvoro djece, iako je Edda, buduća supruga grofa Ciana, ministra vanjskih poslova, streljanog u Veroni za vrijeme tako zvane Repubbluche di Salò, ostati Mussolinijeva mezimica sve do prije spomenutih sudbonosnih događaja u Veroni.

Godine 1918 list „Popolo d’Italia“ promijenio je podnaslov od socijalističkog dnevnika i Dnevnik boraca i proizvođača, čime je Mussolini dao novo usmjerenje listu. U augustu 1918 objavio je članak Trincerocrazia (Vladavina rovova) u kojem izlaže stav, da poratnom Italijom imaju upravljati ljudi „koji su se borili u rovovima, te da oni moraju postati jezgra nove upravljačke klase“. Nakon poraza kod Caporetta dobio je veliku novčanu pomoć i od britanskih agenata da se i dalje u listiu zalaže za nastavak rata, a poznato je da je primio velike novce i od talijanskih industrijalaca. Navodno su i banke kao i sam Naldi davali velike ratne kredite, a u toj su operaciji u korist nastavka rata, uprkos stradanjima, porazima i velikom krvoproliću, sudjelovali tajanskial industrijalci Ansaldo i Toeplitz.

………………………………………………..

Benito Juarez (1806-1872), prvi predsjdnik Meksika porijeklom Indios. Advokat po struci zalagao se za liberalne i demokratske ideje, smatrao da Mekskom treba upravljati od naroda izabran parlament,a ne diktatori. Borio se za poboljšanje položaja seoskih masa, a protiv privilegija vojnog staleža i crkve. U više građanskih ratova borio se protiv diktatora, potpomognut od tadašnjih progresevnih krugova SAD-a. Kad je kao Predsjednik Meksika zbpg teške ekonomske situacije proglasio neplaćanje odnosno odgodu dugova Evropi, napale su ga Francuska, Engleska i Španija. Zadnje dvije zemlje su odustale od rata, ali Napoleon III šalje Maksimilijana Habsburškog protiv Benita Juareza, da bi ovaj postao vladarem Meksika. Ratna sreća se okreće protiv Francuza i Maksimilijana, koji biva zarobljen i streljan. Juarez nije htio odustati od streljanja Maksimilijana Habsburškog,(vlasnika dvorca Miramare u Trsutu) da oduči Evropljanje od miješanja u poslove Meksika. Nije pomogla ni intervencija velikih imena kao što je Victor Hugo.

Amilcare Cipriani (1843 -1918), talijanski patriot, garibaldinac i revolucionar, otišao je još maloljetan da se tuče sa Garibaldijem za oslobođenje Italije. Sudjelovao je u bitci kod San Martina i u pohodu na Siciliju. Nakon incidenta sa savojskim trupama kod Aspromontea, kojom prilikom je Garibaldi ranjen, odlazi u Grčku, da se bori za slobodu Grčke. Sudjeluje i u Pariškoj komuni. Prilikom dolaska u Italiju, u rodni Rimini, uhapšrn, izdržao duge zatvorske kazne, dok nije 1913 izabran za socijalističkog poslanika i stoga oslobođen i posredstvom Mussolinija, koji ga je nazvao „borcem za slobodu Italije i svijeta“. Guglielmo Natalini napisao je o Ciprijaniju knjigu:“Život kao revolucija“.

Angelika Balabanoff (1848-1945), rođena u Rusiji, u mjestu Černihiv, studirala filozofiju u Švicarskoj, Francuskoj i Belgiji. Približila se socijalističkim idejama i marksizmu preko Antonia Labriole. Nakon boravka s Antoniom Labriolom u Italiji širi socijalističke idej neđu radnicima Švicarske. Kad dolazi do svađe oko Prvog svjetskog rata odlučno istupa na Konferenciji u Zimmerwaldu protiv rata zajedno s Klarom Zetkin. Parola joj je, kao i konferencije u Zimmervaldu „Rat protiv rata“. Približila se Lenjinu i radi s Trockim obnašajući važne funkcije u III Internacionali. Nakon pobune u Kronštatu vraća se u Italiju u SPI. Vrijeme fašizma provela u Švicarskoj i Americi.

Georges Sorel (1847 -1922), francuski građevinski inžinjer, koji je za značajne radove na Korzici dobio Legiju časti. Ostatak života proveo u malom mjestu Boulogne sur Seine, baveći s filozofijom i pišući knjige o oslobađanju radničke klase. Njegovo je kapitalno djelo:“Reflexitions sur la violence“.Zaštitnik Dreifusa bio je pristalica marksistčkih ideja od 1893-1897, da bi kasnije stao na stranu revizioniste Bernsteina. Sorel je ipak imao originalnu ideju, iznesenu u svom kapitalnom djelu, kako su radničkoj klasi u borbi nepotrebne partije, a dovoljan sindikat i kako je poraz kapitalizma moguće postići generalnim štrajkom (anarho-sindikalizam). U klasnoj borbi ne odriče se nasilja, pristalica je direktne akcije, a marksizmu prigovara dogmatizam. Odlučan protivnik Svjetskog rata 1914 stao je na stranu Lenjina i boljševika i bio velik pobornik Oktobarske revolucije. U uskoj vezi cijelog života s Benedettom Croceom. Misao Sorela naišla je na veći uspjeh u italiji nego u Francuskoj.
Giovanni Giolitti (1842 -1928) umjereno liberalnih ideja,više puta predsjednik vlade ujedinjene Italije. Bio je pristalica općeg prava glasa te je donio niz zakona za unapređenje juga Italije, koji je bio u katastrfalnom stanju zbog latfundija. Početkom novog stoljeća došlo do izvjesnog ekonomskog oporavka zemlje sa Giolittijem kao predsjednikom, nakon što je sedam godina bio izvan politike poslije velikog financijskog skandala s Rimskom bankom 1893 i krvavog pokolja Bave Beccarisa, monarhističkog generala, demonstranata u Milanu. Socijalistički delegati glasali su za Giolittijevu vladu, kad je Giolitti radni dan zakonom ograničio na 12 sati, a dječji rad zabranio za dob mlađu og 12 godina.

Arturo Labriola (1873 -1959), pravnik po struci, bavio se ekonomijom. Eksponent napolitanskog revolucionarnog socijalizma, iako Turatijev prijatelj, staje uz anarhosindikalizam Sorela. Socijalist-revolucionar, sudjelovao u nemirima 1898 te morao emigrirati u Švicarsku. Bio pobornik ratne intervencije Italije u Libiji i tu se razišao s Mussolinijem-socijalistom revolucionarom, koji je uhapšen zbog protesta protiv libijskog rata.

Alcide De Gasperi (1888-1954), političar iz Trenta,po nacionalnosti Talijan inspiriran idejama kršćanske demikracije. Studirao u Beču klasičnu filologiju i filozofiju. Predsjednik Parlamenta u monarhističkoj Italiji i predsjednik vlade u posljeraatnoj Italiji, jedan je od pisaca posljeratnog talijanskog Ustava i pobornik stvaranja Ujedinjene Evrope.

Giuseppe Prezzolini (1882 -1982), novinar i književnik, blizak francuskoj kulturi, početkom dvaddesetog stoljeća propagirao ideje francuskih intelektualaca, Sorela i Bergsona.

Leonida Bussolati (1857-1920), jedan od najistaknutijih socijalističkih vođa na prelasku devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Mada je prevodio Marxa i Engelsa i preveo i dio Komunistićkog Manifesta, pristao je uz socijaliste-reformiste. S Mussolinijem dijelio stav protiv rata u Libiji, ma da se kasnije razišao kao vatreni protivnik Mussolinijevog intervencionizma. Živio i djelovao u Cremoni, izdajući novine i organizirajući štrajkove.

Ivanoe Bonomi (1873-1951), advokat po struci, angažirani je novinar i političar. Aktivan u socijalističkim redovima, pristalica rata u Libiji, bio je 1912 izbačen iz Socijalističke partije Italije, jer je čestitaokralju Vittoriju Emanule III, što je sa suprugom izbjegao atentat. Nakon crvenog dvogođa 1919-1920 imenovan, još uvijek u parlamentarnom režimu, za ministra unutarnjih poslova, tolerantno se odnosio prema prvim žestokim napadima fašističkih skvadri na radničke i demokratske institucije.

 

 

 

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: