Moldavija na raskršću. Ukrajinski scenarij i u Kišnjevu


Danas se odigrava važna partija u sukobu velesila, koji je obilježio početak XXI stoljeća: izbori u Moldaviji. Moldavija je prema podacima Svjetske banke najsiromašnija zemlja Evrope. Ona je još jedna zemljana posuda među željeznim posudama, kao što je to Ukrajina, s kojom se graniči i sa čijom nedavnom političkom sudbinom i događajima ima mnogo sličnosti. I moldavska privreda sasvim je destrukturirana nakon pada SSSR-a. Kao važan sektor u Moldaviji ostala je isključivo poljoprivreda, dok zemljom upravlja financijska elita, koja ničim nije vezana za lokalnu proizvodnju i za stvaranje unutarnjeg tržišta: zemlja praktički živi od novca što ga šalju oni koji su zaposlni van zemlje.

piše Giovanni Di Fronzo

Vodeća politička snaga dugo vremena bila je Komunistička partija Moldavije, direktan nasljednik moldavskog krila Komunističke partije SSSR-a, a koja je dio Evropske ljevice Ciprasa. Ta je partija u razdoblju od 2001 do 2009 davala i Predsjednika republike (izabranog od parlamenta) u vidu svoga sekretara Vladimira Voronina. Vlade Komunističke partije držale su izvjesnu ravnotežu između postepenog otvaranja prema Evropskoj Uniji i potrebe da se održi na životu lokalni poljprivredni sektor, kojeg je ipak na kraju potpuno satrlo ubrzano približavanje evropskom imperijalističkom polu: u svakom slučaju, gazde u Moldaviji i njihovi sektori nisu bili napadnuti, kako bi se to moglo očekivati od vlade koju je predvodila Komunistička partja. Štoviše, držanje te partije bilo je slično onom – sad jedan udarac u bačvu, sad udarac u njezin željezni ovoj, kako je to činio i Janukovič.

Do prve teške situacije dolazi 2009, kada novoizabrani Parlament ne uspijeva izabrati novog predsjednila Republike, jer se sve neoimperijalističke partije ujedinjavaju kako bi spriječile izbor Voronina, iako je Komunistička partija još uvijek najjača partija u zemlji.

Iz toga je proizišla neka vrsta šarene revolucije ili pak mali moldavski Majdan, na kojem su manifestanti, predvođeni filozapadnim partijama, napali parlament i natjerali ga na raspuštanje, kako bi se ponovo održali izbori. Ovoga puta prozapadne partje, iako Komunistička partija još uvijek ima relativnu većinu, uspijevaju imenovati vlastitu vladu i izabrati predsjednika kojeg one žele. Predsjednik Timofti ubrzava približavanje Evropi, predstavljeno kao opći lijek za sve nevolje zemlje, i zaglušna propaganda kulminira Dogovorom o pridruživanju institucijama EU, vrlo sličnom onom što ga je potpisao Porošenko.

Glavni rezultat tog Dogovora je uništavanje moldavskog poljoprivrednog sektora, koji je potpuno nemoćan pred evropskim kolosima; ekonomska se situacija još više pogošava, sa posljedicom protusankcija, koje još otežavaju već teško stanje, od strane Rusije, kao odgovor na evropske sankcije, što su posljdice krize u Ukrajini. U njoj su moldavski avanturisti i rukovodioci iznenada odigrali ulogu proimperijalistčkih jastrebova, jer je rusko tržište bilo glavno područje konzumiranja moldavskih proizvoda.

Zbog toga su poljoprivrednici zadnjih mjeseci okupirali trgove, pravili velike manifestacije i blokirali puteve i prijetili da će marširati i na sam Kišnjev.

Sad će doći do obračuna. Uravnoteženi stavovi više nisu mogući jer je globalna kompeticija zaoštrena. S jedne strane je tu Demokratska partija, pa Liberlno-demokratska partija (prva prati Socijalističku partiju Evrope, a druga je član Evropske narodne partije, dakle velike koalicije u moldavskom sosu), a još je tu i Liberalna partija, sklona evroskim integracijama i stoga izraz gazdinske elite, financijske i parazitske, dok su na drugoj strani Socijalistička partija Moldavske republike (bez međunarodnih veza) i partija Patria, koja zagovara jako miješanje države u ekonomiju, zaštitu proizvodnih sektora, jačanje socijalne države i na prvom mjestu ulazak u Carinsku Uniju u kojoj sada participiraju Rusija, Bjelorusija i Kazahstan, i koja će 2015 postati Euroazijska Unija i još će se više proširiti. Između ova dva tabora nalazi se Komunistička partija, čiji je program nejasan kad se radi o vanjskoj politici, jer ona ponovo predlaže ravnotežu, kakva je postojala za vrijeme osam godina njene vladavine (uopće ne vodeći računa o novonastalim promenama) i čini se da još uvijek želi integriranje Moldavije u Evropsku Uniju, govoreću kako zemlja dosad još „nije bila spremna“ za potpisivanje takvog sporazuma, ali da u načelu nije protivna integriranju. Smatra se da bi komunisti mogli dobiti 53 do 55 mjesta u parlamentu i da bi se mogao postići savez između Socijalističke partije, komunista i Patrie, koje bi mogle otkazati dogovor sa EU i koje bi se jako orijentirale na Rusiju kao na političko-ekonomskog partnera, ali to u slučaju da oni drugi ne dobiju više od 47-50 mjesta u patlamentu, koji ima 101 zastupnika. Ipak put da se postigne savez između socijalista, komunista i Patrie ne izgleda tako lak ukrajinskoj revolucionarnoj organizaciji Borotba, niti ona misli da bi taj savez mogao naškoditi ogromnoj moći lokalnih oligarha, te ona drži da bi to bilo jako, jako teško. Prema mnnogim analitičarima, Komunistička partija bila bi prije orijentirana na čuveno savezništvo sa filoimperijalističkim partijama: u ovom času, kako se može pročitati i iz službenih dokumenata, dijalektička borba između komunista i socijalista je vrlo žestoka i ne može se nazrijeti nikakav budući savez: komuniste optužuju da žele promijeniti pravila igre i podići pragove ulaska u političku scenu na štetu socijalista.

U svjetlu tih događaja takav stav u odnosu na EU, te izbor između reforme ili raskida, pretvara se u demarkacionu liniju unutar klasne ljevice i one radikalno proevropske: to održavanje ravnoteže, svjesno ili nesvjesno, sve je više smokvin list istinske subalternosti u odnosu na imperijalizam.

U Moldaviji se osjećaju napetosti, moguć je ponovo ulazak u ćor-sokak, kao što je također moguć i „ukrajinski razvoj“ i završetak sukobom; i ovdje etnički faktor komplicira situaciju i utječe na političke podjele: velika većina Rumuna (70%) ima na suprotnoj strani rusku i ukrajinsku manjinu. Filoimperijalističke partije najviše računaju na Rumune, dok su filoruske partije zauzele stav zaštite organskog odraza stanovništva ruske kulture i jezika, a Komunistička partija je etnički transverzalna.

Faktor tenzije je i Transnistrija, koja je oduvijek komplicirala odnose s Moskvom, ali i s Ukrajinom, i koja se proglasila nezavisnom državom (istakavši moldavsku socijalistčku zastavu) godine 1990, a da je na međunarodnom planu uopće niko nije priznao. Nad njom Moldavija zahtijeva suverenitet i u devedesetim godinama izvršila je na nju krvave vojne napade, te izazvala dolazak ruskog vojnog kontingenta na granicu s tom regijom, koja se proglasila nezavisnom. Nakon referenduma, koji je značio pridruživanje Krima Ruskoj federaciji, Vlada Transnistrije je zahtijevala da se sa Transnistrijom učini isto, izazvavši zaoštravanje odnosa između Kišnjeva i Moskve.

Vidjet ćemo kako će se razvijati ovaj sukob, koji bi mogao predstavljati još jedan fitilj da se izazove još jedna eksplozija velikih razmjera na perferiji Evrope.

Izvor: http://contropiano.or

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: