Ogorčenje


Može li se američka politika promijeniti? Nije to nemoguće. Javno mnijenje znatno se pomjerilo zadnjih godina, naročito među mladima i to se ne može u potpunosti zanemariti. Već nekoliko godina stvara se dobar temelj za javne zahtjeve od Washingtona da se pridržava vlastitih zakona i da ukine pružanje vojne pomoći Izraelu. Američki zakon zahtijeva da se “nikakva sigurnosna pomoć ne može davati bilo kojoj zemlji u kojoj njena vlada dosljedno provodi teška kršenja međunarodno priznatih ljudskih prava.” Izrael je bez daljnjega kriv što dosljedno provodi takva kršenja, i to već godinama čini. Zbog toga je organizacija Amnesty International, u tijeku izraelske ubistvene operacije Liveno olovo u Gazi, zatražilo embargo na oružje protiv Izraela (i Hamasa). Senator Patrick Leahy, autor ove odredbe zakona, potakao je potencijalnu primjenljivost na Izrael u specifičnim slučajevima, i uz dobro vođene edukacione, organizacijske i aktivističke poduzetnosti, takve inicijative mogle bi se uspješno sprovesti. To bi moglo samo po sebi imati vrlo značajan utjecaj, a istovremeno poslužiti kao odskočna daska za daljnje akcije ne samo u kažnjavanju Izraela zbog zločinačkog ponašanja, već i primorati Washington da postane dio „međunarodne zajednice“ i da poštuje međunarodne zakone i pristojna moralna načela.

piše Noam Chomsky

Skoro svaki dan slušamo vijesti o strašnim zločinima, ali su neke od njih tako degutantne, tako grozne i zlonamjerne, da umanjuju sve ostale. Jedan od tih rijetkih dešavanja dogodio se 17. srpnja, kad je srušen MH17 Malezijske zrakoplovne kompanije nad Istočnom Ukrajinom, usmrtivši 298 ljudi.

Čuvar vrlina u Bijeloj kući osudio je to kao „besramnost neizrecivih razmjera,“ za koju on krivi „rusku podršku“. Njegova veleposlanica u UN-u zaurlala je da „kada je 298 civila ubijeno“ u „strašnom obaranju“ jednog civilnog zrakoplova, “ništa nas ne smije zaustaviti da utvrdimo čija je to odgovornost i da krivca privedemo pravdi.“ Također je prozvala Putina da prestane sa tim sramotnim nastojanjima da izbjegne svoju vrlo jasnu odgovornost.

Istina, onaj „iritantni čovječuljak“ sa „licem štakora“ (Timothy Garton Ash) zatražio je osnivanje neke nezavisne komisije za ispitivanje, ali to je isključivo moglo biti zbog sankcija od strane one jedine zemlje dovoljno hrabre da ih nametnu, odnosno Sjedinjene Američke Države, dok su se Evropljani šćućurili od straha.

Na CNN-u, bivši američki veleposlanik za Ukrajinu, William Taylor, uvjerava svijet da je razdražljivi čovječuljak „vidljivo odgovoran… za obaranje ovog zrakoplova.“Tjednima su udarne vijesti izvještavale o duševnim patnjama obitelji stradalih, o životima ubijenih, o međunarodnim nastojanjima da se utvrde tijela, o bijesu zbog užasnog zločina koji je „zapanjio svijet“, dok je tisak svakodnevno izvještavao o svakom jezovitom detalju.

Svaka pismena osoba i nedvojbeno svaki urednik i komentator trenutačno se sjetio jednog drugog slučaja kad je letjelica srušena sa sličnim brojem žrtava i usporedivim brojem izgubljenih: zrakoplov Iran Air 655 sa 290 mrtvih, uključujući 66-ero djece, oboren u iranskom zračnom prostoru u jasno identificiranom komercijalnom koridoru. Zločin nije izvršen američkom podrškom,“ ali njegov vršilac bio je itekako poznat. Radilo se o dirigiranom projektilu sa krstarice USS Vincennes, koji je djelovao u iranskim vodama Perzijskog zaljeva.

Komandant obližnjeg američkog broda, David Carlson, zapisao je u američkim Zakonskim postupcima Ratne mornarice da se on „u nevjerici pitao naglas“ kad je Vincennes najavio svoju namjeru “da napadne“ ono što je jasno bio civilni zrakoplov. Pretpostavio je da “Robo Cruiser,” kako su zvali Vincennes zbog njegovog agresivnog ponašanja, „osjećao potrebu dokazati sposobnost Aegis-a (sofisticirani protuavionski sustav na krstarici) u Perzijskom zaljevu, pa su žudjeli za priliku da pokažu što imaju.”

Dvije godine kasnije, zapovjedniku Vincennes-a i dežurnom časniku uručena je nagrada Legije za zasluge zbog „izuzetno pohvalnog ponašanja u ispunjavanju jedne izvanredne dužnosti“ te zbog „smirenosti i profesionalnosti“ tijekom uništenja iranskog putničkog aviona, a koji se ne spominje u obrazloženju o nagradi.

Predsjednik Reagan pripisao je krivicu Irancima i ustao u obranu postupka ratnog broda, koji je „postupio u skladu sa borbenom naredbom i naširoko reklamiranom procedurom, pucanjem radi zaštite od mogućeg napada.“ Njegov sukcesor, Bush I, proglasio je: „Ja se nikada neću ispričavati za Sjedinjene Države — nije me briga za činjenice … Nisam tip koji za Ameriku traži isprike.“
Nema tu nikakvih izbjegavanja odgovornosti, za razliku od barbara sa Istoka.

U ono vrijeme bilo je vrlo malo reakcija: nije bilo bijesa, ni očajničkih potraga za žrtvama, ni strastvenih denuncijacija prema odgovornima, ni elokventnih lamentacija od strane američkog ambasadora pri UN-u „o neizmjernom i srce-parajućem gubitku“ kad je zrakoplov oboren. Iranske osude su od vremena do vremena zabilježene, ali su odbačene kao „standardni napadi na Sjedinjene Države“ (Philip Shenon, New York Times).
Onda nimalo ne čudi što se onom beznačajnom ranijem događaju posvetilo tek nekoliko raštrkanih riječi u američkim medijima za vrijeme ogromnog bijesa zbog jednog pravog zločina, u koji je možda neizravno umiješan i naš demonski neprijatelj. .

Našao se jedan izuzetak u dnevnim novinama London Daily Mail, gdje Dominick Lawson piše da iako bi “Putinovi apologeti” mogli potaknuti slučaj napada na zrakoplov Iran Air, takva usporedba zapravo demonstrira naše visoke moralne vrijednosti naspram bijednih Rusa, koji nastoje lažima izbjeći svoju odgovornost za MH 17 dok Washington odmah objavljuje kako je američki ratni brod oborio iranski zrakoplov — pravedno. Zar bi i moglo biti snažnijih dokaza o našoj plemenitosti i njihovoj izopačenosti?

Znamo zašto se Ukrajinci i Rusi nalaze u svojim zemljama, ali bismo se mogli zapitati što je zapravo ratni brod Vincennes radio u iranskim vodama? Odgovor je jednostavan. Branio je Saddama Husseina, velikog prijatelja Washingtona, i njegovu ubojitu agresiju na Iran. Za nastradale, obaranje zrakoplova projektilom nije mala stvar. Dilip Hiro, povjesničar, ističe da je to bio glavni faktor pritiska na Iran da prizna da se više ne može boriti.

Vrijedi se podsjetiti u kojoj mjeri je Washington iskazivao svoju odanost prijatelju Saddamu. Reagan ga je skinuo sa popisa terorista da bi mu mogao poslati pomoć kako bi ubrzao njegov napad na Iran, da bi kasnije demantirao druge Saddamove strašne zločine protiv Kurda, uključujući uporabu kemijskog oružja, čak je i blokirao osude od strane kongresa. Saddamu je također odobrio povlasticu koja je dotada jedino odobravana Izraelu: nije dolazilo do bilo kakvih ozbiljnijih reagiranja kad je Irak projektilima napao USS Stark, ubivši 37 mornara, vrlo slično slučaju sa brodom USS Liberty, koji je više puta napadnut od strane izraelskih mlaznih aviona i torpednih brodova 1967. godine, usmrtivši 34 mornara.

Reaganov nasljednik, Bush I, nastavio je pružati pomoć Saddamu, kome je bila neophodno potrebna nakon rata sa Iranom kojeg je i započeo. Bush je osim toga pozvao iračke nuklearne inženjere da dođu u SAD na usavršavanje u proizvodnji oružja. U travanj 1990., Bush je poslao izaslanstvo najviše razine na čelo sa Bobom Doleom, budućim predsjedničkim kandidatom Republikanaca, da prenesu tople pozdrave njegovom prijatelju Saddamu i da ga uvjere kako treba zanemariti zlonamjerne kritike od strane “nadmenih i razmaženih tiskovina, ” te da su takvi heretici udaljeni iz Glasa Amerike. To puzanje pred Saddamom nastavilo se sve dok se nije nekoliko mjeseci kasnije on nije pretvorio u novog Hitlera zbog neposlušnosti prema naredbama, ili ih možda nije razumio, pa je napao Kuwait, sa konzekvencama koje će dosta toga rasvijetliti pa bi bilo vrijedno ponovo ih razmotriti, iako ću ovu zanimljivu stvar zasad ostaviti postrani.

Drugi presedani već su odavno odbačeni u rupu zaborava kao beznačajni. Jedan od primjera je slučaj libijskog civilnog zrakoplova koji se izgubio u pješčanoj oluji 1973., kad su ga oborili od SAD-isporučeni izraelski mlaznjaci, na udaljenosti od Kaira od svega dvije minute leta, kamo se bio uputio. Broj poginulih bio je tada samo 110. Izrael je okrivio francuskog pilota, uz potporu New York Timesa, koji je dodao da je izraelski postupak bio „u najgorem slučaju… čin okorjelosti koji čak ni divljaštvo ranijih arapskih akcija ne može opravdati.“ U SADu se brzo prešlo preko tog incidenta, uz neznatne kritike. Kad je izraelska premijerka Golda Meir posjetila SAD četiri dana iza toga, suočila se tek sa malim brojem neugodnih pitanja i vratila se kući sa novim darovima u obliku ratnih zrakoplova.

Reagiranje je bilo dosta slično kad je, među ostalim slučajevima, od Washingtona favorizirana angolska teroristička organizacija UNITA tvrdila da je istovremeno oborila dva civilna zrakoplova.

Povratkom na jedinog autentičnog i istinski užasnog zločina, New York Times nas izvještava kako se američka veleposlanica UN-a Samantha Power “zagrcnula dok je govorila o dojenčadi koji su izginuli u nesreći Malezijskog zrakoplova u Ukrajini [i] nizozemski ministar vanjskih poslova, Frans Timmermans, kaže da je jedva suzdržavao svoj bijes kad se prisjetio da je vidio slike na kojima ‘siledžije’ skidaju vjenčano prstenje sa prstiju svojih žrtava.“

Na istom novinskom zasjedanju došlo je također „do jednog dugog nabrajanje imena i njihovu dob — a sva su se odnosila na djecu ubijenu u najnovijoj izraelskoj ofanzivi u Gazi.“ Jedino reagiranje o kojem se izvijestilo bilo je to da je izaslanik Palestine, Riyad Mansour, “umukao usred“ tog nabrajanja.

Izraelski napad na Gazu u srpnju, međutim, izazvao je ogorčenje Washingtona. Predsjednik Obama, “ponavljajući svoju ‘oštru osudu’ Hamasovih napada projektilima protiv Izraela i iz podzemnih tunela“, politička web stranica Bijele kuće The Hill nadalje ističe da „Predsjednik izražava ‘svoju rastuću zabrinutost’ zbog porasta broja ubijenih palestinskih civila u Gazi,“ ali bez osude. Senat ispunjava tu prazninu jednoglasnim izglasavanjem podrške izraelskim akcijama u Gazi i u isti mah osuđuje „neizazvane raketne paljbe na Izrael“ od strane Hammasa i poziva „predsjednika Palestinske samouprave, Mahmouda Abbasa, da raspusti vladu nacionalnog jedinstva sa Hammasom i osudi napade na Izrael.“
Što se Kongresa tiče, možda je dostatno što se pridružio onoj 80% javnosti koja ne odobrava njihovo djelovanje, premda je izraz „ne odobrava“ u ovom slučaju preblag. Ali u obranu Obame, možebitno je kako zapravo nema pojma što Izrael čini u Gazi sa naoružanjem kojom ga on ljubazno daruje. Ipak, on se oslanja na američke obavještajne službe, koje su možda prezauzete prisluškivanjem telefonskih razgovora i skupljanjem e-mail poruka građana da bi se previše posvetile takvim marginalijama. Stoga možda neće biti naodmet da se osvrnemo na nešto što bi svi mi već trebali znati.

Cilj Izraela dugo je vremena bio posve jednostavan: mir za mir, povratak normali (iako sada nije isključeno da se traži mnogo više od toga). Što je onda normala?

Za Zapadnu obalu, normala je da Izrael nastavi sa svojom ilegalnom izgradnjom naselja i infrastrukture kako bi je mogla integrirati u Izrael sve što bi bilo od vrijednosti za Izrael; u međuvremenu prepuštajući Palestincima život u neodrživim kantonima i podvrgavajući ih intenzivnoj represiji i nasilju.

U proteklih 14 godina, normala je bila da Izrael ubije više od dvoje palestinske djece svaki tjedan. Najnovije izraelsko divljaštvo potaklo je i brutalno ubojstvo triju izraelskih dječaka u naseljeničkoj zajednice na okupiranoj Zapadnoj Obali. Mjesec dana prije toga, ubijena su dva palestinska dječaka hicima iz vatrenog oružja u gradu Ramallah na Zapadnoj Obali. No taj događaj nije izazvao nikakvu pozornost, što se i podrazumijeva, jer to je rutina. “Institucionalizirana bezobzirnost Zapada u odnosu na život Palestinaca ne samo što pridonosi pojašnjenju zašto Palestinci pribjegavaju nasilju, kako izvješćuje ugledni analitičar sa Bliskog Istoka, Mouin Rabbani, “već razjašnjava i povod za najnoviji napad Izraela na Pojas Gaze.”

Mir-za-mir isto tako omogućava Izraelu nastavak provođenja svog programa odvajanja Gaze od Zapadne Obale. Taj se program intenzivno provodi, uvijek uz američku podršku, otkako su SAD i Izrael prihvatile sporazum iz Osla, kojim se proglašava da su te dvije regije nerazdvojna teritorijalna cjelina. Pogled na kartu će razjasniti tu argumentaciju. Gaza daje Palestini njen jedini pristup vanjskom svijetu, pa ako bi se to dvoje odvojili, bilo koja autonomija koju bi Izrael dao Palestini na Zapadnoj Obali bi je učinkovito ostavilo zarobljenu između neprijateljskih država, Izraela i Jordana. Ta zarobljenost postati će još žešća kako Izrael bude nastavio svoj sustavni program protjerivanja Palestinaca iz Jordanske doline i nastavio tamošnjom izgradnjom izraelskih naselja, zadovoljno uživajući u toj „mir-za-mir“ razmjeni.

Normalu u Gazi detaljno opisuje odvažni norveški kirurg traumatologije, Mads Gilbert, koji je radio u glavnoj bolnici u Gazi tokom najgrotesknijih izraelskih zločina i ponovo se vratio u ovaj sadašnji jurišni napad. U lipnju 2014., neposredno prije posljednjeg izraelskog napada, on je podnio izvještaj agenciji UNRWA, agenciji UN-a koja očajnički pokušava, sa vrlo malo novaca, voditi brigu o izbjeglicama.

“Najmanje je 57 % kućanstava Gaze nesigurno u pogledu ishrane i oko 80 % su sada primatelji pomoći“, kaže Gilbert. “Prehrambena nesigurnost i rastuće siromaštvo znači da većina stanovnika ne može zadovoljiti svoje dnevne potrebe kalorija, a više od 90 % vode u Gazi se smatra neprikladnom za ljudsku konzumaciju,“a situacija postaje još gora jer Izrael opet napada vodovodne i kanalizacijske sustave i vrši još veća razaranje te na taj način više od milijun ljudi ostaje bez najnužnijih potreba za preživljavanje.

Gilbert izvješćuje: “Palestinska djeca u Gazi izložena su strašnim patnjama. Veliki dio je pogođen umjetno stvorenim režimom pothranjenosti nametnute izraelskom blokadom. Učestalost anemije u djece nakon 2 godine u Gazi porasla je do 72,8%, dok se dokumentirana učestalost iscrpljenosti, kržljavosti i pothranjenosti kretala 34,3%, 31,4%, 31,45%.” I dok pišem ovaj izvještaj stanje se pogoršava.“

Raji Sourani, ugledni odvjetnik za ljudska prava koji je ostao u Gazi tijekom svih godina izraelskih brutalnosti i terora, izvještava da je „najčešća rečenica koju je slušao dok su ljudi započinjali razgovore o obustavi vatre bila je ta da bi svima nama najbolje bilo umrijeti nego se vratiti na stanje kakvo smo imali prije ovog rata. Ne želimo da se to ponovi. Mi smo bez dostojanstva, bez ponosa; mi smo samo lake mete i to vrlo jeftine. Ili će se ovakvo stanje zaista popraviti ili je pak bolje jednostavno umrijeti. Tako misle intelektualci, akademici, obični ljudi: svi tako govore.“
Slični sentimenti su se posvuda širili: bolje umrijeti dostojanstveno nego pustiti mučitelja da te polagano davi.

Što se Gaze tiče, planove za normalizaciju sasvim otvoreno je objasnio Dov Weissglass, prisan prijatelj Ariela Sharona i čovjek koji je 2005. godine vodio pregovore o povlačenju izraelskih doseljenika iz Gaze. U Izraelu hvaljen za veliku gestu među odanim sljedbenicima i obmanutima drugdje, povlačenje je u stvarnosti pažljivo odglumljena „nacionalna trauma,“ umjesno ismijana od strane informiranih izraelskih komentatora, među kojima i vodeći sociolog Izraela, pokojni Baruch Kimmerling.

Ono što se ustvari dogodilo bilo je da su izraelski jastrebovi, pod vodstvom Sharona, shvatili da ima smisla premještati ilegalne doseljenike iz subvencioniranih zajednica devastirane Gaze gdje su izdvajani prekomjerni troškovi za njihovo održavanje, u druga subvencionirana naselja na područjima pod izraelskom okupacijom koju Izrael namjerava zadržati. Ali umjesto da ih jednostavno presele, što bi zaista bilo jednostavno, pokazalo se mnogo korisnije to preseljenje prikazati svijetu sa slikama male djece kako mole vojnike da im ne sruše kuće, uz vapaje “nikad više“, sa sasvim jasnom insinuacijom. Ono što je činilo ovu farsu još više transparentnom je to što je bila replika odglumljene traume kada je Izrael 1982. bio prinuđen izvršiti evakuaciju sa egipatskog Sinaja. Ali ipak je vrlo uspješno djelovala na ciljanu domaću i inozemnu publiku.

Weissglass je dao i svoj osobni opis preseljenja doseljenika iz Gaze u druga okupirana područja: “Ono s čim sam se djelotvorno usuglasio s Amerikancima bilo je da se [najvažnije naseljene oblasti Zapadne obale] neće uopće dirati sve dok se Palestinci ne pretvore u Fince” – ali u jednu posebnu vrstu Finaca, koji će bez buke prihvatiti da budu pod vlašću jedne strane sile. “Značaj toga je zamrzavanje političkog procesa,” nastavlja Weissglass. “A kada se politički proces zamrzne, sprečava se uspostavljanje palestinske države i sprečava se rasprava oko izbjeglica, granica i Jeruzalema. Efikasno, cijeli se taj paket nazvan Palestinska Država i sve što je s njim povezano, skida sa našeg dnevnog reda na neodređeno vrijeme. A sve to uz autoritet [predsjednika Busha] i odobrenje i ratifikaciju oba doma Kongresa ”.
Weisglass osim toga objašnjava da će stanovnici Gaze i nadalje „ostati na dijeti, ali ipak neće umirati od gladi ” – jer bi to bilo štetno za reputaciju Izraela koja je u opadanju. Sa svojom hvaljenom tehničkom djelotvornošću, izraelski stručnjaci precizno su odredili koliko je kalorija dnevno potrebno stanovnicima Gaze za golo preživljavanje, dok ih istovremeno lišavaju lijekova i drugih sredstava potrebnih za održavanje pristojnog života. Izraelske vojne snage zarobili su ih na kopnu, moru i zraku, što je britanski premijer David Cameron točno opisao kao zatvaranje u zarobljenički logor. Izraelsko povlačenje postavilo je Izrael u potpunu kontrolu Gaze, otuda je prema međunarodnom pravu i njena okupatorska moć. A da bi još tješnje zbila zatvorske zidine, Izrael isključuje Palestince iz jedne velike pogranične regije koja obuhvaća nešto više od jedne trećine, inače oskudnu u obradivoj zemlji. Opravdanje glasi radi sigurnosti Izraelaca, što se isto tako moglo dobro postići uspostavom zone sigurnosti na izraelskoj strani granice, ili još potpunije, ukinućem divljačke opsade i drugih nanošenja teških kaznih.

Službena priča glasi da nakon što je Izrael milostivo predao Gazu Palestincima, u nadi da će oni izgraditi državu koja bi procvala, otkrivena je njihova prava priroda koja podvrgava Izrael ustrajnim raketnim napadima a zarobljeno stanovništvo tjera da ispadnu mučenicima da bi Izrael prikazali u što lošijem svjetlu. Realnost je malo drugačija.

Nekoliko tjedana nakon povlačenja izraelskih trupa, ostavljajući okupaciju intaktnom, Palestinci počiniše veliki zločin. U siječnju 2006., krivo su glasali u pažljivo nadziranim slobodnim izborima, povjerivši Hamasu zastupništvo u parlamentu. Mediji su konstantno isticali da je Hamas posvećen destrukciji Izraela. U stvarnosti, vođe Hamasa su opetovano i eksplicitno pojašnjavale da će prihvatiti rješenje s dvije države u skladu sa međunarodnim konsenzusom koji su već 40 godina blokirale SAD i Izrael. Nasuprot tome, Izrael je posvećen uništenju Palestine, te osim poneko povremeno beznačajno obećanja, on zapravo provodi svoju posvećenost tom cilju.

Istini za volju, Izrael je prihvatio Plan za postizanje sporazuma o dviju država, što ga je inicirao predsjednik Bush i što ga je usvojila Četvorka za nadzor provedbe Plana: SAD, EU, UN i Rusija. Ali još dok je prihvaćao Plan, premijer Sharon ga je hitno dopunio sa četrnaest ograda, čime ga je odmah i učinkovito poništio. Aktivistima su činjenice bile poznate, ali su široj javnosti po prvi put tek otkrivene u knjizi Jimmya Cartera „Palestina: Mir a ne aparthejd“. U medijskom izvještavanju i komentarima te činjenice ostaju u tajnosti.
Neprerađena platforma (godine 1999.) izraelske vladajuće stranke Likud, Binyamina Netanyahua, “glatko odbija uspostavljanje Palestinsko-Arapske države zapadno od rijeke Jordan.“ A što se tiče onih koji su opsjednuti beznačajnim poveljama, središnja sastavnica Likuda, desničarska Herut partija Menahema Begina, još treba da odustane od svoje osnivačke doktrine da je teritorija sa obje strane Jordana dio Zemlje Izraela.
Zločin Palestinaca od siječnja 2006. smjesta je kažnjen. SAD i Izrael, uz sramotno priključenje Evrope, nametnule su oštre sankcije na zabludjelo stanovništvo pa je Izrael pojačao svoje nasilje. Do lipnja, kad su napastovanja žestoko eskalirala, Izrael je već bio ispalio više od 7700 [155 mm] granata na sjever Gaze.

SAD i Izrael hitro su inicirale planove za vojni puč radi svrgavanja izabrane vlade. Kad je Hamas pokazao drskost da pokvari te planove, izraelski napadi i opsade postaju žešći, pravdajući se tvrdnjom da je Hamas silom preuzeo pojas Gaze – što i nije potpuno netočno, iako je nešto što je veoma sudbonosno izostavljeno.

Ne bi trebalo biti potrebno opet razmotriti grozna svjedočanstva otada. Bespoštedne opsade i divljački napadi isprekidani epizodama „košenja trave“, da posudim živahan izraelski izraz za periodično vježbanje u gađanju riba u ribnjaku koja se zove „obrambeni rat”. Kad je jednom trava pokošena, očajni stanovnici nastoje nekako se rekonstruirati od posljedica devastacije i ubojstava, pa dolazi do sporazuma o prekidu vatre. Njih se redovito pridržava Hamas, što priznaje i Izrael, sve dok ih Izrael ne prekrši obnavljanjem nasilja.

Najnovije primirje uspostavljeno je nakon izraelskog napada od listopada 2012. Iako je Izrael održavao svoju razornu opsadu, Hamas se pridržavao primirja, što su potvrdili i izraelski dužnosnici. U lipnju se situacija promijenila, kad su Fatah i Hamas skovali sporazum o jedinstvu, s kojim se uspostavlja nova vlada tehnokrata u kojoj Hamas nema učešća te prihvaća sve zahtjeve Četvorke. Izrael je naravno bio razjaren, još više kada su se čak i Sjedinjene Države pridružile signaliziranju svog odobrenja. Ugovor o jedinstvu ne samo što dezavuira tvrdnju Izraela kako ne može pregovarati sa podijeljenom Palestinom, već ugrožava i njezin dugoročni cilj da odvoji Gazu od Zapadne obale i nastavi svoju destruktivnu politiku u obje regije.

Nešto se moralo poduzeti, a prilika se ubrzo pružila kad su tri izraelska dječaka ubijena u Zapadnoj obali. Netanyahuova vlada je odmah znala da su mrtvi, ali se pretvarala da ne zna, što joj je dalo mogućnost da lansira divljanje u Zapadnoj obali, ciljajući na Hamasa. Netanyahu je tvrdio kako ima određena saznanja da je odgovoran Hamas. To je bila laž, koja se ubrzo pokazala. Nije bilo niti privida o pretenzijama da se prezentiraju dokazi. Jedan od vodećih izraelskih poznavalaca Hamasa, Shlomi Eldar, gotovo odmah je izvijestio da su ubojice najvjerojatnije iz disidentskog klana iz Hebrona koji je već odavno trn u Hamasovu oku,. Eldar dodaje: „Siguran sam da nisu dobili zeleno svjetlo od vodstva Hamasa, nego su samo smislili kako je ovo pravi trenutak za akciju“. Otada je izraelska policija u potrazi za dva člana tog klana, i nadalje tvrdeći, bez dokaza, da se radi o “Hamasovim teroristima.”

Divljanje je trajalo 18 dana i uspjelo je potkopati bojazan od stvaranje vlade nacionalnog jedinstva te jako pooštrilo izraelsku represiju. Prema vojnim izvorima Izraela, izraelski vojnici uhapsili su 419 Palestinaca, uključujući 335 povezanim sa Hamasom, te ubili šest Palestinaca, usto što su pretražili više tisuću lokacija i konfiscirali $350.000. Izrael je također izvršio na desetine napada u Gazu, usmrtivši 5 članova Hamasa 7. srpnja.

Hamas napokon reagira ispaljivanjem svojih prvih raketa nakon 19 mjeseci, kako izvješćuju izraelske državne vlasti, pružajući Izraelu izgovor za Operaciju zaštitni rub od 8. srpnja.

Bilo je dovoljno izvješćivanja o podvizima samoproglašene Najmoralnije armije na svijetu, kojoj bi trebalo po mišljenju izraelskog veleposlanika u Sjedinjenim Državama dodijeliti Nobelovu nagradu za mir. Do kraja srpnja ubijeno je nekih 1500 Palestinaca, čime se prekoračio broj žrtava zločinačke akcije Lijevano olovo iz 2008-9., u kojoj su 70% bili civili uključujući više stotina žena i djece. Kao i 3 civila u Izraelu. Velike površine Gaze pretvorene su u krš. Tijekom kratkih prekida bombardiranja rodbina je očajnički tragala za raskomadana tijela ili kućanske predmete u ruševinama kuća. Napadnuta je glavna elektrana – i to ne prvi put; to je izraelska specijalnost — žestoko uskratiti inače vrlo ograničenu struju i što je još gore, dodatno reducirati minimalnu dostupnost slatkoj vodi. Još jedan ratni zločin. U međuvremenu stalno se napadaju spasilačke ekipe i kola hitne pomoći. Dok diljem Gaze zlodjela rastu, Izrael tvrdi kao je njen cilj da se unište tuneli na granici.

Napadnute su četiri bolnice, svaka je zasebice ratni zločin. Prva je bila rehabilitacijska bolnica Al-Wafa u gradu Gaza City, na dan kada su kopnene snage upale u zatvor. Nekoliko redaka u novinama New York Timesa, u okviru priče o kopnenoj invaziji, priopćavaju da su „većina ali ne svi među 17 pacijenata i 25 liječnika i bolničara evakuirano prije isključenja struja te da je teško bombardiranje skoro uništilo zgradu, kažu liječnici. `Mi smo ih evakuirali pod paljbom,’ reče Dr. Ali Abu Ryala, glasnogovornik bolnice. `Bolničari i liječnici morali su na leđima iznositi pacijente, od koji su neki padali niz stepenice. Bolnicom je vladalo neviđeno stanje panike’.”

Tada su napadnute tri aktivne bolnice a pacijenti i osoblje prepušteni su sami sebi da se snalaze kako bi preživjeli. Ipak je jedan od izraelskih zločina doživio osudu širih razmjera: napad na jednu školu UN-a koja je bila utočište za 3000 prestrašenih izbjeglica koji su pobjegli iz ruševina svojih kvartova po naredbi izraelske armije. Ogorčeni komesar UNWRA (UN-ova Agencija za pomoć Palestinskim izbjeglicama) – General Pierre Kraehenbuehl izjavljuje: “Osuđujem najjačim mogućim riječima ovo ozbiljno kršenje međunarodnog zakona od strane Izraleskih snaga…. Danas je svijet osramoćen .“ Došlo je do najmanje tri izraelska napada na sklonište za izbjeglice, položaj dobro poznat Izraelskoj armiji. “Precizan položaj Ženske osnovne škole Jabalia i činjenica da ona udomljuje više tisuća interno raseljenih lica sedamnaest je puta javljeno Armiji Izraela radi osiguranja njihove zaštite,“ rekao je Kraehenbuehl, “a zadnji put je javljeno sinoć u deset do devet, samo nekoliko sati prije fatalnog granatiranja.”
Napad je također osudio „najoštrijim riječima“ inače šutljivi Generalni sekretar UN-a, Ban Ki-moon. “Ništa nije sramotnije od napada na djecu koja spavaju, ” rekao je. Nemamo podatak da se američka veleposlanica pri UN-u „zagrcnula dok je govorila o poginuloj maloj djeci” u tom izraelskom napadu – ili o napadu na Gazu u cjelini.

Ali glasnogovornica Bijele kuće, Bernadette Meehan, je reagirala. Rekla je: „Mi smo krajnje zabrinuti što su na tisuće interno raseljenih Palestinaca od kojih je Armija Izraela zahtijevala da napuste svoje domove sada nesigurni u skloništima UN-a u Gazi. Osuđujemo također one koji su odgovorni za skrivanje oružja u objektima Ujedinjenih nacija u Gazi,“ dodala je, ali je izostavila napomenuti da su ti objekti bili prazni a oružje je pronašla UNRWA, koja je već osudila one koji su oružje sakrili.

Kasnije i vlada se pridružila s jačim osudama ovog konkretnog zločina – ali je istovremeno distribuirala još oružja Izraelu. Međutim, dok je to činila, glasnogovornik Pentagona, Steve Warren, priopćuje novinarima da je: „sada jasno da Izraelci moraju još više činiti da opravdaju svoje vrlo visoke standarde… radi zaštite civilnog života“ – visoke standarde koje već dugi niz godina javno pokazuju pri upotrebi američkog oružje, a to ponovo čine i danas.

Napadi na prostore UN-a koji se koriste kao skloništa za raseljena lica još su jedan od izraelskih specijaliteta. Jedno od poznatih slučajeva je izraelsko bombardiranje jasno označenog UN-ovog skloništa za raseljene u mjestu Qana za vrijeme ubitačne kampanje Shimona Peresa zvane Plodovi gnjeva, u kojoj je ubijeno 106 Libanonaca koji su tamo našli utočište, među kojima je bilo 52 djece. Bez sumnje, Izrael nije usamljen u ovakvoj praksi. Prije dvadeset godina, njihov južnoafrički saveznik lansirao je zrakoplovni udar duboko na teritoriji Angole protiv Cassinge, izbjegličkog logora pod upravom Namibijskog pokreta otpora SWAPO.

Dužnosnici Izraela hvališu se humanošću armije, koja ide tako daleko da unaprijed obavještavaju stanovnike da će njihovi domovi biti bombardirani. Takva praksa je zapravo „sadizam, koji se licemjerno skriva pod krinkom milosrđa,” kako kaže novinar Amir Hass: “Jedna snimljena poruka koja zahtijeva od više stotina tisuća ljudi da napuste svoje već ciljane kuće i to odlaskom u neko drugo mjesto, podjednako opasno, svega deset kilometara dalje.” Zapravo, nijedno mjesto ni u zatvoru nije sigurno od izraelskog sadizma.

Nekima je teško vidjeti bilo kakve koristi u izraelskoj brižnosti. Apel svijetu od strane Katoličke crkve za područje Gaze citira jednog svećenika koji objašnjava teško stanje stanovnika Kuće Kristove, patronažne kuće za brigu o djeci s invaliditetom. Djeca su premještena u Crkvu Sveta obitelj jer je to područje bilo na meti Izraela, no sada, on piše: “Crkva Gaze dobila je nalog da izvrši evakuaciju. Bombardirat će se područje Zeitun a ljudi su već u bježaniji. Problem je što svećenik Fr i tri redovnice Majke Tereze imaju 29 hendikepirane djece i devet nepomičnih starica. Kako će oni moći da odu? Ako netko može da se založi kod vlasti, i da se za njih pomoli, neka tako i učini.”

Zapravo, to ne bi trebalo biti teško. Izrael je već dao instrukcije Rehabilitacijskoj bolnici Wafa. I srećom, barem neke države interveniraju kako najbolje mogu. Pet država Južne Amerike — Brazil, Čile, Ekvador, El Salvador i Peru – povukle su svoje ambasadore iz Izraela, slijedeći kurs Bolivije i Venezuele, koje su još ranije raskinule odnose zbog izraelskih zločina. Veliki dio Južne Amerike započinje se oslobađati od dominacije Zapada, te je ponekad primjer civiliziranog ponašanja za one koji su već 500 godina njima upravljali.

Ova odvratna otkrića izazvala su sasvim drugačiju reakciju kod Najmoralnijeg Predsjednika na Svijetu, onu uobičajenu: velike simpatije za Izraelce, gorku osudu Hamasa, te pozive na umjerenost od jednih i drugih. U njegovoj press konferenciji od 1. kolovoza, on jeste izrazio svoju zabrinutost za Palestince „uhvaćene u unakrsnoj vatri“ (gdje?) a opet snažno podržavajući pravo Izraela da se, kao svatko drugi, brani. Ne baš svatko. Naravno, ne i Palestinci. Oni nemaju pravo na obranu, svakako ne kad se Izrael dobro ponaša, držeći se norme mir-za-mir: kradući njihovu zemlju, istjerujući ih iz njihovih kuća, podvrgavajući ih divljačkoj opsadi, te redovito ih napadajući oružjem s kojim ih snabdijeva njihov zaštitnik.

Palestinci su poput crnih Afrikanaca, primjerice, kao izbjeglice iz Namibije u logoru Cassinga, svi teroristi koji nemaju pravo na obranu.
72-satno humanitarno primirje trebalo je stupiti na snagu u 8 sati ujutro na dan 1. kolovoza. Propalo je gotovo istog časa. Dok ovo pišem, nekoliko sati kasnije, dolaze kontradiktorna izvješća i mnogo toga ostaje nejasno. Prema priopćenju Centra za ljudska prava Al Mezan u Gazi, koji uživa solidnu reputaciju zbog pouzdanosti, jedan od njihovih terenskih radnika u Rafahu, na južnoj egipatskoj granici, čuo je paljbu izraelskog topništva oko 8:05 ujutro. Već oko 9:30 ujutro, nakon izvješća da je jedan izraelski vojnik zarobljen, intenzivno zračno i topničko bombardiranje Rafaha već je bilo u tijeku, vjerojatno ubijajući na desetke ljudi i ranjavajući na stotine koji su se vratili svojim kućama nakon stupanja na snagu obustavu vatre, premda se točne brojke još nisu mogle verificirati.

Dan prije toga, 31. srpnja, javni Obalni vodovod, isključivi opskrbljivač vode u pojasu Gaze, objavljuje da više ne može isporučivati vodu ili sanitarne usluge zbog nedostatka goriva i čestih napada na osoblje. Al Mezan izvještava da su dotad „skoro sve primarne zdravstvene usluge u pojasu Gaze obustavljene zbog nedostatka vode, odvoza smeća i usluge zdravstvene zaštite okoliša. UNRWA je također upozorila na opasnost od neizbježnog širenja bolesti kao posljedice obustavljanja vode i sanitarnih usluga.” U međuvremenu, u predvečerje obustave vatre, izraelski projektili ispaljuju iz zrakoplova i nastavljaju ubijati i ranjavati žrtve diljem cijele regije.

Kad sadašnja epizoda sadizma napokon bude prekinuta, odnosno ako do toga dođe, Izrael se nada da će biti slobodan neometano slijediti svoju zločinačku politiku na okupiranim prostorima, i to uz istu američku potporu koju je u prošlosti uživao: vojnu, ekonomsku i diplomatsku; a isto tako ideološku, rješavajući probleme u skladu sa izraelskim doktrinama. Žitelji Gaze slobodno se mogu vratiti svojim kućama u taj zatvor kojim će Izrael upravljati, dok će iz Zapadne obale mirno gledati kako Izrael razmontira ono što je preostalo od njihovih posjeda.

Takav će biti vjerojatni ishod ukoliko Amerika održi svoju odlučnu i gotovo jednostranu podršku za izraelske zločine i izraelsko odbijanje da prihvati dugotrajni međunarodni konsenzus o diplomatskom rješenju. Ali će budućnost biti sasvim drugačija ako Amerika odustane od svoje podrške. U tom slučaju bit će moguće krenuti ka jednom „trajnijem rješenju“ u Gazi koje je zatražio Državni tajnik Kerry, što je potaklo histerične osude u Izraelu jer se njegovo izlaganje moglo interpretirati kao da traži prekid izraelske opsade i njenih redovitih napada. I – užas nad užasima – njegove riječi bi se mogle tumačiti kao poziv na implementaciju međunarodnog zakona na ostalim okupiranim područjima.
Ne radi se o tome da bi izraelska sigurnost bila ugrožena primjenom međunarodnog zakona; naprotiv vjerojatno bi bila i povećana. Ali kako je prije 40 godina objasnio izraelski general Ezer Weizman, kasnije predsjednik, Izrael onda ne bi mogao “opstati u razmjeru, duhu i kakvoći koju sada utjelovljuje.”

Bilo je sličnih slučajeva u novijoj povijesti. Indonežanski generali su se zaklinjali da nikada neće napustiti ono što je australski ministar vanjskih poslova, Gareth Evans, nazvao „Indonezijska pokrajina Istočni Timor“ kad je sklapao posao da se domogne timorske nafte. I sve dok su vladajući generali skoro desetljećima primali američku potporu unatoč genocidnim pokoljima, njihovi ciljevi bili su realni. Konačno, u rujnu 1999., pod jakim domaćim i međunarodnim pritiskom, predsjednik Clinton ih je tiho informirao da je igri došao kraj i oni su se odmah povukli – a Evans se okrenuo svojoj novoj karijeri kao hvaljeni apostol takozvane „zaštitarske dužnosti“, nesumnjivo, u verziji osmišljenoj kako bi se zapadu omogućilo uporabu nasilja po volji.

Drugi relevantni slučaj je Južna Afrika. Godine 1958., ministar vanjskih poslova Južne Afrike obavijestio je američkog ambasadora da iako se njegova zemlja počela pretvarati u parija-državu, to ne bi bilo važno ukoliko se nastavi američka podrška. Njegova procjena pokazala se prilično točnom. Trideset godina kasnije, Reagan je bio posljednje značajno uporište u podršci tog aparthejd režima, koji se još uvijek do tada sam održavao. Unutar nekoliko godina Washington se pridružio svijetu, i režim se srušio – naravno ne samo iz tog razloga; jedan ključni faktor bila je izvanredna uloga Kube u oslobođenju Afrike, što se općenito ignorira na Zapadu ali ne u Africi.

Prije četrdeset godina Izrael je donio sudbonosnu odluku da odabere ekspanziju umjesto sigurnost, odbacujući cjelovit mirovni ugovor što ga je nudio Egipat u zamjenu za evakuaciju iz okupiranog Egipatskog Sinaja, gdje je Izrael poticao ekstenzivno naseljavanje i projekte razvoja. Od onda se pridržava te politike, čineći u suštini iste prosudbe kao što je činila Južna Afrika 1958. godine.

U izraelskom slučaju, kad bi SAD odlučile da se pridruže svijetu, utjecaj bi bio daleko jači. Odnosi moći ne dopuštaju ništa drugo, kao što se to opetovano pokazalo kad god je Washington zahtijevao od Izraela da napusti svoje najdraže ciljeve. Osim toga, Izrael sada ima malo alternative nakon što je usvojio politiku koja ga je pretvorila iz zemlje kojoj se nekad naveliko divilo, u zemlju od koje se boje i koja se prezire, koja je zauzela kurs koji provodi sa slijepom odlučnošću i u tom odlučnom maršu ide u smjeru moralnog propadanja i mogućeg konačnog uništenja.

Može li se američka politika promijeniti? Nije to nemoguće. Javno mnijenje znatno se pomjerilo zadnjih godina, naročito među mladima i to se ne može u potpunosti zanemariti. Već nekoliko godina stvara se dobar temelj za javne zahtjeve od Washingtona da se pridržava vlastitih zakona i da ukine pružanje vojne pomoći Izraelu. Američki zakon zahtijeva da se “nikakva sigurnosna pomoć ne može davati bilo kojoj zemlji u kojoj njena vlada dosljedno provodi teška kršenja međunarodno priznatih ljudskih prava.” Izrael je bez daljnjega kriv što dosljedno provodi takva kršenja, i to već godinama čini. Zbog toga je organizacija Amnesty International, u tijeku izraelske ubistvene operacije Liveno olovo u Gazi, zatražilo embargo na oružje protiv Izraela (i Hamasa). Senator Patrick Leahy, autor ove odredbe zakona, potakao je potencijalnu primjenljivost na Izrael u specifičnim slučajevima, i uz dobro vođene edukacione, organizacijske i aktivističke poduzetnosti, takve inicijative mogle bi se uspješno sprovesti. To bi moglo samo po sebi imati vrlo značajan utjecaj, a istovremeno poslužiti kao odskočna daska za daljnje akcije ne samo u kažnjavanju Izraela zbog zločinačkog ponašanja, već i primorati Washington da postane dio „međunarodne zajednice“ i da poštuje međunarodne zakone i pristojna moralna načela.

Za tragične palestinske žrtve dugogodišnjeg nasilja i ugnjetavanja ništa ne može biti značajnije.

izvor: http://www.zcomm.org
Preveo: Slobodan Drenovac

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: