Mario Tronti: Poražen sam, ali ne i pobijeđen. Izgubili smo rat dvadesetog stoljeća!


Na đonovima njegovih cipela još je prepoznatljivo blato historije. „Evo što ostaje od svega. Mješavina slame i izmeta s kojim smo gajili iluzije da ćemo podići katedrale radničkog sna“. Eto čovjeka, mislim u sebi, koji je toliko uronjen u dosljednost, da je došao do najčišćeg oblika melanholije. Govorim o Mariju Tronti, najčuvenijem ideologu operaizma – radničarstva (teorije supremacije radnika u klasnoj borbi prim. prev.). Upravo je napisao knjigu o onom što je bila njegova teoretska misao, kako se ona transformirala i šta je ona danas. Ne znam tko će tu knjigu objaviti (nadam se ozbiljan izdavač). Prepoznajem u onome što on govori duboki očaj. Kao dnevnik poraza, kojeg je označila dugačka agonija prošlosti, koja nikad posve ne prolazi, koja nikad definitivno ne umire. Ali koja više ne koristi.

piše Antonio Gnoli

„Drugi nas održavaju na životu“, kaže Tronti ironično. U času kad bi život možda zahtijevao drugačija iskušenja i drugačije izbore. „Možda sam zbog toga, izlanuo se, tražio neku razbibrigu u Taj Či-u. To su pokreti orijentalne tehnike, koji otkrivaju, svojom sporošću, skrivenu harmoniju. Sve je koncentrirano na disanje. Time sam se malo bavio. Radoznalo i pažljivo. No na kraju sam osjetio da nisam za to prikladan. Kako sam u tome van svoga mjesta. Istok zahtijeva pamet sposobnu da stvori prazninu. A moja pamet živi u punini, koju je stekla i akumulirala prolaskom vremena“.

Kako ste se zainteresirali za Tai –Či?

Zahvaljujući svojoj kćeri, koja se bavi orijentalnim kulturama. Htjela je postati opatica, a zatim je s istom dubokom dosljednošću izabrala da živi u tom orijentalnom svijetu, koji sam ja samo okrznuo.

Kako ste doživjeli tu njezinu odluku u porodici?

S uvažavanjem, koje je nužno za sve stvari što nas se tiču i što nas pogađaju iz bliza.

Da li i kod vlastite djece postoji elemenat nepredvidljivog?

Taj elemenat postoji uvijek: kod pojedinaca i u historiji.

Da li ste očekivali da će historija – mislim i vaša – završiti ovako?

Čovjek uvijek očekuje najbolje. Zatim dođe vrijeme provjere. Udariti u činjenice bez airbag-a – zračnog balona – može biti veoma bolno. Bio sam komunist, marksist, operaist. Nešto se srušilo. Ponešto je ostalo. Shvatio sam i primijenio lekciju političkog realizma: činjenice se ne mogu zaobići.

Danas činjenice govore o velikoj krizi.

Velikoj i dugotrjnoj. Ona se tiče, na raznim razinama, svih nas. A traje najmanje sedam godina i ne postoji nitko, tko je u stanju reći na koji će se način izići iz te krize. Živimo u vremenu bez epohe.

Šta to znači?

Postoji naše vrijeme, ali mu nedostaje epoha: ona njegova faza koja se uzdiže i ostaje u budućnosti. Historija je postala malena, uglavnom se sastoji od svakodnevne kronike – svakodnevnih sitnih događaja: brbljanja, jadikovki, banalnosti.

Epoha je vrijeme kojem misao daje akceleraciju?

I ne samo to. U eposi vrijeme korača gigantskim koracima. A ono postaje istinitim tada, kad se događaju stvari, koji očigledno preobražavaju naše načine življenja.

Da li ste nostalgični u odnosu na revolucije?

Ne, prije sam nostalgičar dvadedsetog stoljeća, a ono je bilo i stoljeće revolucija. No ne samo revolucija. Gdje je danas velika misao, velika književnost, velika politika i velika umjetnost? Ne vidim više ništa od onog što je proizveo prvi dio dvadesetog stoljeća.

Kada je završila eksplozija kreativnosti?

Šezdesetih godina.
To su bile vaše zlatne godine.
Ironija historije. Postojalo je Veliko dvadeseto stoljeće i Malo dvadeseto stoljeće, koje se sastoji od svijesti što nije više u stanju da promišlja samu sebe.

Da li je to opraštanje od ideje progresa?

Progresizam je danas ideja, koja je vrlo daleko od mene. Odbijam misao da je sve novo što se događa, uvijek bolje i uvijek naprednije od onog što je bilo ranije.

Ali to je bilo jedno od najčvršćih uvjerenja marksizma.

Postojala je lažna sigurnost u to da je poraz samo epizoda. Jer, mislilo se, u svako slučaju, historija je na našoj strani.

Međutim?

Pa zar niste vidjeli što se dogodilo?

Da li se osjećate poraženim ili promašenim?

Poražen sam, ali nisam pobijeđen. I pobijede nisu nikad definitivne. Pa ipak nismo izgubili samo jednu bitku; izgubili smo rat u dvadesetom stoljeću.

A tko vas je nadvladao?

Kapitalizam. No bez klasne borbe, bez protivnika, on je izgubio vlastitu vitalnost. Postao je nešto doslovno monstruozno.

Da li priznajete da u vama postoji izvjesna doza intelektualne oholosti?

Priznajem i ne smatram to ružnim. Oholost daje lucidnost, distancu, snagu da se djeluje na stvari. U svakom slučaju bolje od odbijanja da se shvati. U cijelom tom velikom bordelu želio bih spasiti bar izvjesno gledište.

Gledište?

Da. Nikako ne uspijevam da se postavim u ravan općeg interesa. Bio sam i ostao samostalni mislilac, onaj koji misli drugačije, koji se izdvaja.

Kada ste otkrili to svoje izdvajanje?

Još dok sam bio vrlo mlad. Neki to pripisuju mojem opearizmu (radničarstvu) iz šezdesetih godina. Vidim oko sebe naučne radove, što opisuju moju misao i njezin razvoj.

U jednoj knjizi Franco Milanesi govori o vama – a knjiga se ne baš slučajno zove ”U Dvadesetom vijeku” (izdanje Mimesis) – i opisuje vašu misao.

Kad je ta misao nastala?

Još prije operaizma bio sam komunist. Moj je otac bio staljinist, živio sam u velikoj porodici roditelja, koji su se razišli; bio je to svijet pristojne gradske periferije. Tu su moji korijeni.

U kojem dijelu Rima ste rođeni?

Na via Ostiense, koje je već dijelom Testaccio (radnička četvrt. prim. prev.). Sjećam se kad se tu nalazili Mercati generali (Zelena tržnica, prim prev.). Sjećam se istovarivača sanduka, koji su na njoj bili zaposleni. Nije to bila radnička klasa, već narod. Ja sam dio te historije. Kasnije je došlo intelektualno promišljanje.

Tko su vam bili uzori? Tko vam je otvorio, kako se veli, oči?

Često kažem: mi smo generacdija bez učitelja.

Vi ste, na svoj način, slovili za učitelja.

Mislite?

Radnici i kapital, vaša najpoznatija knjiga, imala je ogroman utjecaj. Objavio ju je čak Einaudi. Sjećate li se?

Bio je to sretan slučaj. Nisam imao nikakvih odnosa sa tom izdavačkom kućom iz Torina. Palo mi je na pamet da im pošaljem rukopis, ne očekujući pozitivan odgovor. Znam da je došlo do velikih diskusija tim povodom i da se mnogi nisu slagali s mojim rukopisom i njegovim objavljivanjem; naročito mu je veliki protivnik bio Bobbio.

To se moglo i predvidjeti.

Apsolutno točno, obzirom na njegove stavove. U tom času obratio sam se direktno Giuliu Einaudi objašnjavajući mu, koji je smisao moje knjige.

A on?

Sve je shvatio u potpunosti. Protiv mišljenja cijele svoje redakcije pokazao se odlučnim i tvrdoglavim te je knjiga objavljena. Izdanje je ubrzo rasprodato. Bilo je to 1966 godine. Imao sam 35 godina. Taj tekst, kasnije prerađen i sa pogovorom, koji je dopisan, još uvijek je u opticaju po cijelom svijetu.

Zar niste zbog toga zadovoljni?

Ta me knjiga u neku ruku zarobila. Za ljude ja sam još uvijek to. Teško im je objasniti da sam se u međuvremenu promijenio. Misle da sam još uvijek operaista, kao što sam nekad bio.

A nije tako?

Operaizam je kod mene vrlo kratko trajao. Zatim je počela ona sezona, zbog kojeg su me doslovno svi prokleli, sezona moje autnomije u politici.

Zašto su vas prokleli?

Postao sam neprijatelj i čak i post-operaističkoj genraciji.

Mislite li na šezdeset i osmu?

Da, šezdeset i osme je počelo Malo dvadeseto stoljeće. Od tada počinje glavinjanje i posrtanje po osijeci.

Po vama, radilo se o velikom nesporazumu?

Pa to treba priznati; radilo se o pobuni jednog pokoljenja, pobuni protiv patrijarhata, o pobuni slobodnjaka. Nikad nisam bio slobodnjak.

Gdje je promašila 1968?

Radilo se o dvodstrukom kolosjeku, a svaki od tih kolosjeka, svaki od tih puteva, bio je pogrešan. S jedne strane dogodila se nepotrebna radikalizacija, osuđena da propadne i stiglo se do terorizma. Za mene, koji sa strašću tražim tragično u historiji, u tim sam događajima vidio beskorisnost i besmislenost tragedije.

I šta još?

Na kraju je 1968 značila samo veliku promjenu upravljačke klase. Na kraju se pretvorila u trku da se nađe slobodno mjesto u establishmentu!
Nije loše kao ironija historije.
To su paradoksi historije i historijske nepredvidivosti.

A mit radničke klase? „Gruba poganska rasa“kako ste to vi kazali i napisali?

Ona zacijelo nije bila ono što smo mi mislili. Radnici su htjeli povećanje plaća, a ne revoluciju. To je jedan od razloga, koji su me natjerali da otkrijem vrlinu političkog realizma.

Da li je to bio oproštaj od iluzija?

Vidjeli smo crveno. Ali to ne bijaše crvenilo zore, već crvenilo zalaska.

Gdje smjestiti „poraženog“ Marija Tronti?

Živim izvan ovog vremena. Uvijek sam dijelio misao sa starim Hegelom da čovjek više nalikuje svom vremenu nego svom ocu. Moj svijet bilo je jučerašnje vrijeme: Dvadeseto stoljeće. A ono nikada neće biti doba odmora za nježne duše.

Sa kojim osjećajnim odsjajem ga se sjećate?

Moj je ton mirnog očajanja. Možda stoga nikad ne posjećujem javne susrete. Isuviše je patetično ići okolo i pričati o tom svijetu. I na kraju, istinu da velim, njegov svršetak nije bio na onoj visini na kojoj je bila cijela njegova historija. Nema tu ničeg tragičnog.

Vi ste prešli sa operaizma – radničarstva, na Machiavellija i na Hobbesa, a sada na političku teologiju, na proroke, na lik Pavla.

Da su mi to predskazali prije trideset godina, nikad im ne bih povjerovao. Pa ipak vidite, Pavle je bio velik političar kršćanstva. U njegovim pismima već se nalazi Šta da se radi? Lenjina. Mnogo se bavim katoličkom dimenzijom, njezinim institucionalnim aspektom. U njoj se kriju snaga i trajnost.

Optužuju vas da isuviše flertujete s reakcionarnom mišlju?

S intelektualnog gledišta nalazim vrlo stimulativnim horizont na kojem su likovi kao što je Taubes, Warburg, Benjamin, Kojève, Rosenzweig. Oni predstavljaju anomaliju u sazvježđu ljudske misli i nemoguće ih je podvesti pod tradiciju pravovjernog načina mišljenja. Oni su posmrtni mislioci i posmrtni ljudi.

Ne zove li se to eklektizmom?

Ne, nije to. Uzimam ono što mi može poslužiti. Moj mentalni kompas je bez ikakvih predrasuda. Pitali ste me o rekacionarnom mišljenju. Pa eto: ne odričem se filozofa Restauracije, ukoliko mi oni pomažu da shvatim Francusku revoluciju daleko bolje od Prosvjetitelja.

Da li ste još uvijek čovjek ljevice?

Krasne li kontradikcije. U smislu Waltera Benjamina. Predočite sebi sad njegovu figuru Anđela? On gleda unazad, sa krilima, koja su mu se zaplela u oluji.

To je lijepa slika. Tjera nas da mislimo na nemilosrdnog i strašnog Boga iz Biblije. U što vi vjerujete ili ste vjerovali?
Onome tko dijeli ljude na vjernike i nevjernike odgovaram, da nisam ni jedno ni drugo. Nalazim se na nekoj vrsti granice, koju je dobro opisala Simone Weil: ne prelaziti je, a niti se vraćati nazad. Istovremeno mislim da „krivo drvo“ čovječje, kako bi preživjelo, ima potrebu za nekim oblikom vjere.

A vi ste je našli?

U izvjesnom smislu bio sam vjernik i ja. Vjerovao sam da se kapitalizam može srušiti, da je moguće izgraditi socijaliam, a zatim komunizam. Ništa od svega toga nije imalo ni najmanjeg znanstvenog pokrića.

Zar od te vjere nije ostalo ništa?

Postao sam oprezniji. Vrlo jasno shvaćam razliku između realizma i strasti. Sam realizam je oportunizam, čisto prilagođavanje realnosti. Da se ispravi ta vizija potreban je izvjestan oblik strasti.
Živimo u vrijeme ugaslih strasti.
Tužnih, svakako. Ali nisu posve ugasle. Nevolja je u tome da je danas historija izmakla kontroli.

A to znači?

Ovo je vrlo konfuzna faza. Svaka stvar ide kuda ona hoće. U početku Dvadesetog stoljeća govorilo se o velikoj krizi moderniteta. Onda je ona i došla. A sada, kad smo do grla u toj krizi, ne znamo u kojem pravcu poći. To je stanje stagnacije. Gledamo, a stvarno ne vidimo.

Vaše brige izgledaju kao brige prevaziđenog čovjeka.

U izvjesnom smislu je tako. No to me uopće ne brine. Zašto bih se morao zabrinjavati zbog toga? Sjećam se izvjesnih staraca, koji su u blizini smrti govorili: nažalost, moram da odem. Moj otac je vjerovao da će doći bolji svijet. Želio ga je vidjeti. Blago njemu. A ja mladima velim: kakva sreća što nemam vaše godine! I vrlo sam zadovoljan, što uskoro neću više gledati ovaj svijet. To velim.

Ništa drugo ne očekujete?

Budućnost je uzapćenica sadašnjosti. Nemoguće je zamisliti ništa, što nije nastavak naše današnjice. To je vječna sadašnjost o kojoj se govori. I u tom smislu vrlo sam zadovoljan, što sam prevaziđen čovjek. Tješi me pomisao da onaj tko trči ne razmišlja. Razmišlja jedino onaj tko hoda.

Tronti je bio jedan od vodećih ljudi KP Italije, ideolog operaizma i teolog političkog značenja historije. Danas je senator PD-a. Intervju se odnosi na njegov protekli život i politička uvjerenja.

Izvor: „La Repubblica“

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: