Kako nimalo slučajno fojba u Bassovizzi zamračuje spomenik antifašističkim herojima iz Basovizze


Govor gradonačelnika Udina bio je jasan, jasan u osudi fašističkog ugnjetavanja u odnosu na slovensku zajednicu, jasan u optuživanju nacionalističke retorike oko fojbi, jasan u priznavanju presudne uloge za vrijeme Pokreta otpora i za sam Pokret otpora slovenske manjine. Riječi koje bi bilo jednom lijepo čuti i od gradonačelnika Trsta. Gradonačelnik Udina održao je ovog septembra 2014 važnu političku lekciju svojim političkim podrživačima, PD (Demokratskoj partiji Italije) in primis – na prvoim mjestu – a želja nam je da se njegove riječi čuju i na drugim mjestima. Da se nešto mijenja u odnosu na slovensko pitanje, a također i kad je u pitanju bivša Jugoslavija – te kad je riječ o talijanskoj odgovornosti u odnosu na manjine te također kad se radi o etničkom čišćenju, koje se dogodilo na Istočnoj granici Italije i to od talijanske ruke, i u slučajukad se radi o nacionalističkoj retorici vezanoj za fojbe, a povezano sa historijskim revizionizmom – danas je neosporna činjenica. A ta činjenica ne nastaje ni iz čega. Ona je plod studija i istraživanja, koja su rezultat rada malog, zaista premalenog broja znanstvenih istraživača, optuženih za negacionizam (žrtava titoizma prim prev.), ožigonisanim kao bacači ili bacačice ljudi u kraške jame -fojbe, po hiljadu puta lažno denunciranih, samo zato jer su javno iznijeli historijske istine, koje u Italiji nikako ne smiju isplivati na površinu, već jednostavno moraju potonuti i se utopiti u zaboravu. Nažalost, istina, ma kako neugodna, pliva na površini, ona ne tone, i ta će istina prije ili kasnije postati dominantna. Nije to pitanje historijskog rivaliteta, to je jednostavno pitanje pravde. Govor, koji ću ovdje iznijeti u cjelosti, bio je jako dobro primljen i slušatelji su ga u potpunosti podijelili te dočekali s ogromnim pljeskom, koji ne treba zaboraviti.

piše Marco Barone

Govor Furia Honsella, gradonačelnika Udina 7/9/2014 u čast mučenika iz Basovizze:

„Predsjedniče Komiteta za počast herojima Basovizze i svi prisutni, budite svi lijepo pozdravljeni!

S velikim uzbuđenjem danas uzimam riječ u ovoj toliko neočekivanoj prilici na etičkom, političkom pa i na ljudskom planu. Duboko osjećam značenje ove godišnjice za slovensku manjinu iz Trsta, a taj dan morao bi biti značajan i za cijeli grad Trst, značajan za našu regiju, za Italiju i za sve talijanske i slovenske građane, koji osjećaju da im je dužnost utvrditi vrijednosti slobode, pluralnosti, solidarnosti, jednakosti, istih mogućnosti, te pravde i demokracije. Te vrijednosti su naša jedina nada za civilizacijski napredak čovječanstva. A ovo je i prilika da se osude fašisti i njihovo barbarstvo, da se osude politike homologizacije, čiji je cilj zanijekati specifičnosti i poništiti razlike, oduzimajući na taj način dostojanstvo različitim identitetima i kulturama, koje su autentični temelji zajednica.

Divlja politika prisilne denacionalizacije, a bilo bi ispravnije kazati fašizacije, čijim je objektom postalo stanovništvo, što je govorilo slovenskim jezikom u ovim krajevima, počevši od dvadesetih godina i to od strane tadašnje talijanske vlade, ostat će za oba naroda simbol grozote i barbarstva. Prvo eliminacija slovenskih škola, potom izbacivanje slovenskog jezika iz škola i iz crkava, zabrana slovenskih kulturnih organizacija, pa čak i sportskih društava, zabrana izlaženja slovenskih novina, zabrana svake slovenske kulturne aktivnosti i slovenskog jezika, a zatim postupna eliminacija slovenskih prezimena i toponima, sve do mijenjanja imena rječnih tokova, predstavljaju najodvratnije i najpodmuklije forme negiranja kulture jedne zajednice. Naročito je kukavički i podlo bilo izbaciti slovenski jezik iz sudova, negirajući na taj način da stranke imaju jednake mogućnosti da se brane.

Otvoreno krešći međunarodne ugovore talijanske vlasti nisu kažnjavale ni fizička nasilja, čijim je objektom postala slovenska manjina od strane fašista-skvadrista, već štaviše sa jačanjem fašizma nasilje u odnosu na slovensku manjinu dobilo je legitimitet i stalno je bilo u porastu i dostizalo sve veće razine, sve do paljenja Casa del Popolo te Narodnog doma u Trstu, dok konačno nije u potpunosti legalizirano interniranjem slovenske inteligencije i premještanjem slovenskih učitelja.

Te dramatične događaje, tako tragične za sve one, koji su ih doživjeli na vlstitoj koži ili kroz priču starije generacije, danas ne treba smjestiti isključivo u problematiku ugnjetene manjine, već treba shvatiti njihovu daleko širu simboličnu vrijednost. Priznati i dozvoliti da se ukaže na istinsku vrijednost te „etničke bonifikacije“ predstavlja danas dužnost za zemlju kao što je Italija, koja se nikada nije znala obračunati sa vlastitim fašističkim zločinima, zemlju koja nikad nije doživjela vlastiti Nirnberg. I danas kao istinski evropski građani, građani antifašističke Evrope, čiji je moto „ujedinjeni u različitosti“, što je u potpunoj antitezi s idejom nacifašističke Evrope, moramo reći da smo svi slovenski partizani:“vsi smo slovenski partizani“. Ovi heroji su univerzalni mučenici, jer su znali pružiti otpor diktaturi i nisu samo besmisleno podnosili život, već su se znali i žrtvovati za ljudske vrijednosti i za ljudska prava svih nas. Oni su i naši mučenici.

Kako bi se iskazala počast ovim barbarski streljanim herojima u 5,43 ujutro, 6 septembra 1930, poslije užasnog mučenja i poslije sudskog procesa, koji je bio prava farsa, bilo bi dovoljno izgovoriti, štaviše uzviknuti njihova imena, Ferdinand Bidovec, star 22 godine, Franjo Marušić, star 24 godine, Zvonimir Miloš, star 27 godina i Alojz Velenčić, star 34 godine, a njima bi trebalo dodati još i hrvatskog heroja, Istranina Vladimira Gortana, streljanog u Puli 17 oktobra 1929.
Koliko su bili mladi, bili su isto toliko i hrabri. Shvatili su koli

ko je bilo važno pružiti otpor i uvidjeli su da u izvjesnoj točci nastupa čas, kad se mora stupiti u akciju. Koliko bi tada bilo lakše biti, a možda je tako u svim vremenima, puki posmatrač nego li akter događaja. Ti su mladići ubrzo shvatili, da indiferentnost pred nepravdom već sama po sebi predstavlja saučesništvo. I danas, u antropološkoj krizi, koja traje duže i koja je veća od ekonomske krize, što je proživljavamo, a čije je prva žrtva današnja omladina, moramo izvući duboko nadahnuće iz velike mladosti ovih heroja. Sloboda i pravda rađaju se od mladih. Bili su mladi, ali su već bili giganti.

Današnja svečana prilika je malena stvar u odnosu na njihovu epopeju. No za to je ona za nas velika prilika za obnovu univerzalnog značenja onog, što su oni znali pokazati svojim djelima. Ovi heroji su model koji se ne smije zaboraviti. I osjećam se duboko počašćenim što imam priliku sudjelovati na ovoj manifestaciji i predstavljati cijelu zajednicu iz Udina.

Fašizam uvijek vreba iz prikrajka, naročito u Italiji. Kako je kazao Gobetti odmah sutradan nakon Marša na Rim:“Ovo nije nikakva revolucija, već otvoreno pokazivanje starih boljki od kojih boluje Italija“. U svako vrijeme postoji rizik od upadanja u fašizam, upadanja u totalitarizam. To smo vidjeli u nedavno, proteklih godina u Italiji i danas vidimo u drugim zemljama naše„veoma civilizirane“ Evrope. Upadanje u fašizam je sporo, događa se gotovo neopazice, a hrani se raširenim pristankom, što se zasniva na predrasudama, na općim mjestima, sve dok ne postane prekasno, a kad se izgube demokratska prava, nastupa diktatura. A onda je neophodna krvava Oslobodilačka borba, kako bi se oslobodili fašizma. To je jedina velika lekcija XX stoljeća, tragičnog kratkog stoljeća. Dakle treba stalno pružati otpor i nikad se ne zamoriti od osuđivanja fašizma i od stigmatiziranja njegovih znakova, čim ovi opet počnu da „izviruju“. Nije dovoljno biti svjestan rizika fašizma, treba svaki dan živjeti u antifašističkom otporu i onda kad se čini da je rizik daleko. Zbog toga ovakva odavanja pošte nisu puke retoričke ceremonije, već vrlo značajne prilike na etičkom i političkom planu.

A ovaj dan je veoma važan i na historijskom planu, jer pruža priliku da se naglasi ono što je možda nedovoljno poznato , ili je zaboravljeno ili čak namjerno nepriznato: evropski domet slovenskog i hrvatskog antifašističkog otpora u Trstu i u Gorici, na Kršu, u Istri i u Primorju.

Zahvaljujem vam što ste mi dali priliku da se danas potpuno uvjerim i postanem tumačem ovih činjenica, koje su nažalost još uvijek premalo poznate, a koje bi se morale učiti i u školama:“ono što se proširilo po slovenskim krajevima počevši od dvadesetih godina bio je prvi autentičan oblik antifašizma u Evropi, antifašizma kao pokreta raširenog u narodu“. Ukoliko pomislimo kakva je bila svijest u javnosti, naročito talijanskoj, egzaltiranoj mistifikacijama i fašističkom propagandom, moguće je shvatiti ogroman domet, idealan i proročki, što ga je ispoljila slovenska zajednica. Izuzev izvjesnih sektora antifašističke intelektualne elite i članova Komunističke partije, vrlo malo njih je u to vrijeme u Italiji znalo prepoznati, što se zapravo događa. Potpuno shvaćanje među talijanskim stanovništvom i izraženo protivljenje fašizmu došli su tek nakon prvih vojnih poraza u imperijalističkom ratu, u kojem je Italija stajala uz bok Njemačke, a to znači gotovo dvadeset godina kasnije. U Italiji istinsko osvješćivanje masa odozdo, kao i duboko antifašističko osjećanje i idejni polet prema Pokretu otpora, koji je prerastao u kolektivni pokret i u potrebu za aktivnim uzimanjem učešća u njemu, bilo da se radilo o građanskom otporu ili o oružanoj borbi, nastupa tek od 1943 pa nadalje.

Tek tada je talijansko stanovništvo postalo ono što je divno Calamandrei okrstio tajanstvenim i divnim narodnim preokretom i pokretom te što se danas može pročitati na spomeniku partizanskoj borbi u Udinama: “Kad danas razmišljam o tom velikom dobrovoljnom poletu i ulasku u oružanu borbu najobičnijih ljudi, koji su do tada bili posve nenaroužani i mirni i koji su, u jednom iznenadnom prosvjetljenju osjetili, kako je došlo vrijeme da se krene u partizansku borbu i da se i oni prihvate puške te da se svi nađu u gori, kako bi se borili protiv terora, to mene podsjeća na izvjesne neobjašnjive ritmove kozmičkog života, na izvjesne tajne pokrete na nebeskom svodu, koji određuju kolektivne pojave, kao što je rađanje pupoljaka na drveću, što sve propupa istoga dana, na laste nekog kontinenta, koje sve istoga dana osjete da je došao čas, da krenu na put. Bio je tada došao čas da se pruži otpor, došao je bio čas da svi postanu ljudi: da umru kao ljudi, da bi živjeli kao ljudi.“

Presudno je na etičkom planu danas priznati da su oni što su prvi shvatili da se u Italiji rađa odvratno i barbarsko fašističko čudovište bili upravo stanovnici Trsta i goriškog kraja, koji su govorili slovenskim jezikom, prema kojima je bila upotrebljena tako barbarska brutalnost. Oni su bili prvi antifašisti u Evropi. Njima pripadaju zasluge i čast. Oni su nam dali veliku pouku o civilizaciji i o slobodi i svi mi smo dužnici te poruke. Kamo sreće da su se talijanski građani ugledali na svoje slovenske sugrađane, koliko bi ranije znali prepoznati znakove tragedije, koja će ih kroz kratko vrijeme sve odreda zahvatiti i oboriti. Koliko se boli i koliko patnje i koliko nasilja prema nevinima moglo izbjeći.

Treba dakle naglasiti „kol’ko sna bješe puna“, kako bi kazao Dante, svijest Talijana u tim godinama, i treba priznati i osuditi nasilje ispoljeno prema slovenskom i hrvatskom stanovništvu, koje će fašistička vojska nastaviti kroz sljedećih dvadeset godina i koje je kulminiralo invazijom i same Slovenije 1942, sve do represije, racije i čišćenja Ljubljane te masovne deportacije nepokornih Slovenaca u talijanske koncentracione logore, kakav je bioi logor u Gonarsu.

Tu na Kršu i u Istri i u Primorju velika slovenska duša bila je proročka u odnosu na patnju, ali i u odnosu na Oslobođenje. Za što su se borili ti mladići, ako ne za dostojnu budućnost, koju nikad nisu uspjeli upoznati, no mogli su je samo zamišljati snagom svojih ideala. Koju su svijest posjedovali ti dječaci, što su bili pioniri buduće Antifašističke borbe kao i velikog narodnog pokreta u Evropi! Upravo njihova mladost navodi nas da shvatimo, koliko je duboko ukorijenjena u slovenskoj zajednici svijest o slobodi i pravdi.

Manifestacije poput ove su važne, jer su to trenuci kada treba ukazati i uhvatiti se u koštac sa historijskim revizionizmom, koji baš tu u Basovizzi poprima još dramatičnije značenje. Tragediju izbjeglica iz Istre i Dalmacije u posljeratnom razdoblju ne treba podcijenjivati ni zaboraviti, i oni su bili žrtve, žrtve tragedije imperijalističkog nacifašističkog rata. A sjećati se Basovizze, kako se nažalost događa, samo zbog njezine Fojbe, a ne zbog ovih heroja, predstavlja mistifikaciju, koja ne doprinosi shvaćanju historije i neponavljanju grešaka i užasa. Ona samo povećava predrasude i stereotipe i vrijeđa sjećanje na ove heroje. Treba međutim priznati, da je retorika o fojbama bila izmišljenja od strane nacističke propagande već 1943 godine, paradoksalno čak i ranije no što su se zbili dramtični događaji, radi kojih je sada ustanovljen dan sjećanja. Presudno je za stvaranje Evrope mira i zajedničkog života da se priznaju fašistički zločini i da se oslobodimo od mistifikacija i da priznamo tragedije bez prebrojavanja žrtava i bez traženja neizrecivih opravdanja. Treba odbiti i osuditi sve pokušaje ponovnog pisanja historije. Odgovornost se ne može nikada izbrisati. Mračna snaga revizionizma uvijek vreba kako to pokazuju brojni – bilo ih je 13 – atentati na ovaj spomenik.

Važnost slovenskog Pokreta otpora je presudna da se shavati novi evropski osjećaj državljanstva, koje tek moramo stvoriti. Nacionalizmi, kad postanu fundamentalizmi, rađaju čudovišta. Slovenski pokret otpora u ovim krajevima pokazuje nam kako može postojati odbrana vlastitog identiteta, koja nije uništavanje različitog, već je štaviše prilika za uspoređivanje s različitim. Pluralizam je najveća demokratska vrijednost, koju treba braniti, osim što predstavlja i veliku povoljnu priliku. Upoznajemo sami sebe kroz suprotnosti. Ideja nacifašističke Evrope predviđala je totalno homologiziranje i uništavanje svih razlika, dok je Evropa rođena iz Oslobodilačkog pokreta razlike ugradila u vlastiti temelj:“jednakost u različitosti“ je njen moto. Nacionalizmi su drama, kad postanu, kakvi su postali neki skorašnji politički pokreti i ovdje,u Italiji, odbijanje i uništavanje različitog, dok su različiti identiteti, naprotiv, prilike za obogaćivanje, kad su življene s ponosom i sa tolerancijom, kako se to tu sada događa. Kako bi se potpuno ostvarila, Evropa mora napustiti deventaestovjekovnu koncepciju države-nacije. Cijelu Evropu treba osjećati kao vlastitu domovinu, a pluralitet jezika i kultura mora biti zacementiran vrijednostima demokracije i tolerancije.

Posljednje razmišljanje odnosi se na dilemu, koja je tako duboko bila proživljavana u slovenskom Pokretu otpora u ovim krajevima: da li legalni Otpor ili tajni i oružani Otpor. XX stoljeće je pokazalo da je nažalost, kad nestane demokracije, neizbježna oružana akcija. To je dakle motiv više, da se svim snagama brani demokracija i da se brane prava manjina. Ustvati svi smo manjina, svi smo mi dio neke manjine. Ukoliko se neka manjina stavi izvan zakona, kao takva, od strane izvjesne vlade, svi potencijalno postajemo žrtve. To su bili motivi, kako se s pravom ovdje, u Basovizzi podsjećamo, zbog kojih su ovi mučenici dali svoje živote i dali su ih za sve nas, bez obzira koji jezik govorimo kao maternji. Njihova borba za puno priznavanje prava slovenskog identiteta jest borba, koju su vodili i za naš identitet, za Čovječanstvo i za demokraciju.
Hvala vam dakle Ferdinande, Franjo, Zvonimire, i Alojze, hvala vam za vašu žrtvu. Naše zalaganje za antifašizam i za demokraciju i za obranu slovenskog jezika i kulture znače vaše iskupljenje.

Završavam sa tri kratke opaske. Prva je da najvažniji spomenik za neku zajednicu predstavlja vlastiti jezik, a ovdje je to slovenski jezik. Nije slučajno da su se fašisti s tolikom žestinom oborili upravo na slovenski jezik. Jezik je kultura. Potreba za identitetom neke zajednice i nekog naroda ostvaruje se kroz vlastitu naraciju. A upravo jezik kroz koji se odvija ta naracija postaje sam najautentičnija naracija, postaje „samo sredstvo poruke“. Jezik je naracija identiteta u najčišćem stanju. Upućujem poziv kako bismo iskupili ove žrtve, neka budu što češće prilike na ovom talijanskom i slovenskom teritoriju za sve mlade ljude da nauče slovenski jezik. U svim školama, bar ove regije, trebalo bi učiti slovenski jezik, a mnogo više trebalo bi biti i dvojezičnih škola.

Kako kaže pjesnik Miroslav Košuta:

I neka nikad ne umre sjećanje
Na vrijeme koje neka se nikad ne povrati!
Završavam posvojivši kao vlastiti herojski uzvik Ferde Bidoveca:
„Živjela Jugoslavija – Smrt fašizmu! Živio otpor naroda fašizmu, živjela istina, živjela sloboda, živjela pravda! Živjela prava manjina!“

Furio Honsell, gradonačelnik Udina
Basovizza, 7 septembra 2014

Izvor XCOLPEVOLEX

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: