Od inteligentne moći do nekonvencionalnog rata


Doboljno je naznačiti kako 2003. Sjedinjene Države interveniraju u Iraku bez pristanka OUN-a, pretendirajući da dokrajče oružje za masovno uništenje, koje uopće nije ni postojalo, kako bi ta zemlja postala raskrsnicom napretka i demokracije, a nju je upravo strana agresija podijelila i raskrvarila, kako se to nije dogodilo nikada ranije, zgazivši jednu od najstarijih kultura čovječanstva, ugnjetavajući i primjenjujući torturu, ubijajući nevine obitelji, kradući i pomažući sjevernoameričkim poduzećima da ona dobiju projekte za pretpostavljenu obnovu te zemlje.

piše Jorge Autié Gonzales

Ukoliko se ubrajate u osobe koje žele biti informirane o događajima što se zbivaju u „našem svijetu“, sigurno ste se poneki put sreli sa vrlo širokom ljestvicom definicija koje, s većim ili s manjim uspjehom, upotrebljavaju izvjesna sredstva informiranja, kako bi opisala različite načine koje Sjedinjene Države primjenjuju kako bi danas udovoljile vlastitoj ambiciji za svjetskom hegemonijom.

Ukoliko više nije čudno vidjeti, slušati ili čitati vijesti koje se odnose na „inteligentnu moć“ (smart power), na „lagani trag“, na „blagi državni udar“, na „nekonvencionalni rat“, ili onaj „nepravilan“, te se čak govori i o ratu „četvrte generacije“.

Problem postaje složeniji ukoliko je pažnja zaokupljena oko „nekonvencionalnog rata“, čiji manjak „konvencionalnosti“ služi jedino da pobudi maštu.

Suptilnosti koje prave razliku

Mnoge od tih koncepcija su povezane s drugima, čiji su sastavni dio, pa su njima inherentne ili su im subordinirane, a odnose se na specifične aspekte manje ili više značajnih pojava, itd. One utječu i na jezik, na kulturu, na profesionalni profil i čak na politički stav onog tko se njima služi, pa tako u mnogo slučajeva suptilnosti postaju izraz razlikovanja.

Ukoliko niste specijalisti te tematike i ne raspolažete neophodnim sredstvima da osvijetlite pojedinačne aspekte pitanja, vaši napori da ih shvatite, mogli bi rezultirati konfuzijom.

Cijela je priča počela prije dvadeset godina, kad je rušenje socijalizama u Evropi i upućivanje Sovjetskog Saveza prema vlastitom nestanku navelo mnoge da se zapitaju, koji će oblik sad dobiti ono što se mnogi vrlo eufemistički – ublaženo – usuđuju nazvati „svjetskim poretkom“. To jest stanje koje proizlazi iz međudjelovanja dominacije moći s jedne strane i s druge strane svih onih nad kojima se ta ista moć i vlast kani vršiti.

To je tema od specijalne važnosti za Sjedinjene Države, jer one sebe vide bez osporavanja na svjetskom prijestolju, a pred njima se ostatak svjetskih podanika iz „globalnog sela“ mora pokloniti ili mora platiti carinu za svoj plemićki status. Tu mesijansku ambiciju podržavala je „moć bez premca“ njihove vojske, sposobne da učini da drugi osjete „grmljavinu njihovog bijesa“ na bilo kojem kutu planete i to na zemlji, na moru i u zraku, u vasioni, pa čak i u ovoj novoj dimenziji ljudskog postojanja koju predstavlja kibernetički prostor.

I usred te debate, 1990, izlazi u Sjedinjenim Državama knjiga nazvana „Predoređeni sudbinom za vladanje: promjenjiva priroda moći Sjedinjenih Država“ /Bound to Lead: The Changing of American Power/ u kojoj autor, politolog Joseph Nye izlaže koncept „soft power“ /blage moći/, podrazumijevajući pod njom sposobnost „privlačenja na našu stranu, bez prisiljavanja“.

U svojem tekstu Nye je izložio tezu, kako bi navodno samo vojna vlast bila nedovoljna za Washington, da uspješno vodi svoju politiku. Autor je primjetio, da je svjetska politika uzimala oblik, koji je činio „nemogućim da najveća svjetska velesila još od vremena antičkog Rima postigne izvjesne svoje međunarodne veoma važne ciljeve“ bez pomoći drugih i bez da za to plati cijenu. Nye je okarakterizirao tu pojavu kao „paradoks moći Sjedinjenih Država“.

Smatrao je dakle da će upotreba kulturnog i ideološkog instrumentarija, diplomacije novog tipa, strategije informiranja koja koristi „moć primjera“, između ostalog, povećati sposobnost Sjedinjenih Država da postignu vlastite ciljeve putem „privlačnosti“, koju pobuđuju, umjesto upotrijebe tradicionalne strategije prisile.

Ipak, sve do atentata 11 rujna 2001. Sjedinjene Države su koristile prisulu u ograničenom, ali ponavljanom obliku – u bezbroj primjera, uključujući u nju i otvorenu borbu – kako se to dogodilo u Iraku, u Somaliji, na Haitima, u Liberiji, u Bosni i Hercegovini, u Sudanu i u Jugoslaviji.

Priroda akcije, koje je poduzela Bushova administracija prvo u Afganistanu, a potom u Iraku, kao i najočotije kršenje međunarodnog prava i stupanj barbarstva primjenjivan u sjevernoameričkim intervencijama i u intervencijama njihovih saveznika u tim zemljama, opovrgavao je svaki trag „blagosti“ u upotrebi vojne sile.

Doboljno je naznačiti kako 2003. Sjedinjene Države interveniraju u Iraku bez pristanka OUN-a, pretendirajući da dokrajče oružje za masovno uništenje, koje uopće nije ni postojalo, kako bi ta zemlja postala raskrsnicom napretka i demokracije, a nju je upravo strana agresija podijelila i raskrvarila, kako se to nije dogodilo nikada ranije, zgazivši jednu od najstarijih kultura čovječanstva, ugnjetavajući i primjenjujući torturu, ubijajući nevine obitelji, kradući i pomažući sjevernoameričkim poduzećima da ona dobiju projekte za pretpostavljenu obnovu te zemlje.

Toliko poniženje i uvreda nije mogla drugo do da se pretvori u otpor naroda, koje je Washington natjerao u trku bez kraja i konca za „stabilizacijom“ tih zemalja, što je ironičan izraz, što ga upotrebljavaju oružane snage, kad misle na pacifikaciju, koja se pretvorila u neostvarljiv san.

U tom kontekstu godine 2007, iz napisa samog Nyea, ideja o „blagoj moći“ mijenja se u „inteligentnu moć“, varijacija koja prepoznaje funkciju što je nastavlja igrati vojna sila kao sredstvo da se druge prisili da pokorno prihvate „poziv“ imperija. Kristalno jasan refleks značenja te koncepcije može se naći u izrazu „diplomacija podržana silom“.

U svom jednostavnom prihvatanju to znači ne postojanje direktne i izričite prijetnje vitalnim interesima, jer vlada Sjedinjenih Država daje prioritet „blagim“ instrumentima svoje moći – odnosno diplomatskim sredstvima, kao i ekonomskim te sredstvima informiranja – nad vojnim sredstvima.

Upotrebljava se i sila u ograničenijem i točnijem obliku, koji nije nužno ni često manje ubojit no ranije, kako dokazuju napadi „drona“u Jemenu i u Pakistanu, a sila služi bilo kao simbol u odnosu prema saveznicima i suučesnicima ili kao garancija njihove sigurnosti ili sigurnosti Sjedinjenih Država, kao u slučaju NATO-a, ili pak kao pomoć pobunjeničkim grupama u mjestima u koja nije moguće poslati trupe, da naprave invaziju i da okupiraju zemlju, kao što je to slučaj sa Sirijom.

Tragovi stonoge

I koncepcija „inteligentne moći“ izraz je prihvaćenog oblika – koji će se kratkoročno i srednjoročno primjenjivati – za vojno prisustvo SAD-a u različitim krajevima svijeta.

Tim se putem dolazi do još jedne koncepcije, jako u modi u hodnicima Pentagona: „lagani trag“ koji se materijalizira kroz slanje sa prekidima vojnih snaga u regije ili u zemlje, koje ih zanimaju, s time da ove ne razvijaju u biti borbene djelatnosti, ali da iste ne budu ni isključene.

Te aktivnosti karakterizira relativno ograničena upotreba osoblja, ciljevi i rok trajanja naročito s obzirom na desetine tisuća vojnih lica odnosno jedinica s ratnim rasporedom, koje borave u Afganistanu ili u Japanu.

Primjer tog „laganog traga“ je operacija „Promessa Continuada“ /Neprekidno obećanje/ koje američki vojnici održavaju u Latinskoj Americi i na Karibima već petnaest godina, iz tobože humanitarnih motiva. U tom smislu bio je pozvan veliki ratni brod, posuđen od Ratne mornarice, koji je posjetio desetak zemalja tokom više mjeseci, kako bi pružao medicinsku pomoć i pomoć drugog tipa lokalnom stanovništvu.

Nije nipošto slučajno da je taj program aktiviran kad je Washington konstatirao priznanje i popularnost, koje u regionu dobijaju sanitetski i obrazovni programi, koje je promovirala ALBA.

Uprkos „dobroti“ tog tipa programa, sjevernoamerički Department Odbrane odlučio je da ih ograniči te da više favorizira, nasuprot njima, djelovanje snaga za specijalne operacije, vrlo prikladno sredstvo da se svijet ispuni „laganim tragovima“.

Ukoliko sumnjate, dovoljno je pogledati brojke. Prema komandi za specijalne operacije Sjedinjenih Država, osim dislociranih jedinica, raspoređenih u Afganistanu, oko 12.000 efektivnih vojnih snaga raspoređeno je u 70 –ak zemalja.

Rečeno drugim riječima svake godine „vrlo lagani“ trag sjevernoameričkih specijalnih snaga javlja se otprilike u polovici zemalja članica ONU-a.

Pred tim brojkama, pretpostavljeni „lagani“ trag ponovo postaje stvarno „moćan“.

Iako za 80% stanoovnika ovoga svijeta, koji preživljavaju svega sa 20% od njegovog bogatstva, globalizacija može izgledati kao apstraktni koncept te predstavljati još jedno od „čudesa“, koje pruža tržište u obliku novih tehnologija informiranja i komunikacija, što njima sliči na neostvariv san, a ustvari je sve to stvarnost te su oba fenomena izazvala i pospješila debatu o karakteru sadašnjih i budućih ratova.

Napredovanje tih tendencija dovelo je do prevladavanja teorija i terminologija koje, mada nisu službeno priznate kao doktrina od strane oružanih snaga Sjedinjenih Država, relativno se vrlo često upotrebljavaju od strane profesionalnih vojnika i od političkih ličnosti, pa čak se njima služe i u akademskom svijetu, a iz spiska ne treba isključiti ni profane komentatore.

Nove tehnologije i ratni sukobi

Neke od tih tehnologioja sugeriraju vezu s „nekonvencionalnim ratom“, kao u slučaju „rata četvrte generacije“ i tako zvanog „hibridnog sukoba“. U oba slučaja se, sa različitom perspektivom, kombinira novi napredak tehnologije sa taktikom nepravilnog rata, čiji je nekonvencionalni rat jedan od oblika.

Izraz „rat četvrte generacije“ pojavio se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u raspravu kakve će oblike imati rat u XXI stoljeću. Njegovi promotori opisivali su ga kao rat u kojem će protivnici elastično kombinirati terorizam, visoku tehnologiju i „visoko sofisticiran psihološki rat, naročito putem manipuliranja masovnih sredstava informiranja, u prvom redu televizijskih vijesti“.

Složenost pri razlikovanju stanja rata od stanja mira predstavljala bi prepoznatljivu značajku te četvrte generacije rata, jer u njoj više neće postojati frontovi, niti će biti jasno definirana bojna polja, već će prevladavati složenost u razlikovanju između rata i mira, a jednako tako bit će teško praviti razliku između boraca i neboraca.

„Vrhuška koplja“ tog tipa rata ne bi bile velike vojske snabdjevene bornim kolima, koje podržavaju flote ili sateliti, brodovi i avioni s visokom tehnologoijom, već jako male neovisne ćelije, koje bi se prilagođavale i mijenjale oblik prema misijama, što ih treba obaviti. Laganost tih struktura značajno bi reducirala ovisnost od logistike i favorizirala bi njihovu sposobnost manevriranja.

Te ideje nisu baš bile najbolje prihvaćene i mnogi su ih kritizirali. Za njih, daleko od toga da se bi se radilo o nekoj „novoj teoriji“, na rat četvrte generacije treba gledati kao evoluciju pobuna ili centra za podbunjivanje u „globalnoj eri“.

Tako se godine 2003. Pentagon uopće nije obazirao na ovu teoriju. Za napad na Irak SAD su upotrebile 200 tisuća efektivnih vojnih snaga, na manje više tradicionalan način, u zrakoplovno-kopnenim operacijama, zasnovanim na sposobnosti brzog manevriranja.

Uskladiti doktrinu

Od tog časa ratna se sreća počela mijenjati, kada su se napori SAD-a da se pacificira Afganistan počeli sukobljavati sa stvarnošću i kad se uvidjelo kaako moraju ratovati sa protivnikom, koji im izmiče, koji je bio dio samog stanovništva, koji je neprekidno napadao okupatora, a da mu nije davao prostor, kojeg treba osvojiti niti vojsku, koju treba poraziti u odlučnoj pobjedi.

Ponovo se pojavila stvarnost Vijetnama. Razlika je bila jasna u novim informatičkim i komunikativnim tehnologijama, pošto su one lišile velike informativne lance monopola u informacijama. Internet i društvene mreže otvorile su prostor za razmjenu informacija na samoj pozornici borbi i ratnog sukobljavanja. Mobilni telefon ili digitalna komora malog formata mogle su ispričati svijetu „drugačiju priču“ o ratu, realniju i dramtičniju.

Ta je evolucija prisilila vojno zapovjedništvo Sjedinjenih Država da preoblikuje svoju doktrinu o nepravilnom ratu i malo zatim, kao dio nje, o nekonvencionalnom ratu. Čudno, ali su neke od ideja pristalica rata četvrte generacije bile u nju uklopljene i to gotovo bez ostatka, a to je unijelo svježi zrak u samo poimanje ratnih sukoba.

Rad odnosno studija što je 1989 godine bila izvorištem te teorije doslovno je potvrđivala da, u tom tipu rata „stanovništvo neprijateljske zemlje pa čak i njegova kultura postaju ratni ciljevi“, ideja koja se potpuno slaže sa definicijom nepravilnog rata datom 2008. godine od američkog Departmenta za Odbranu, koji smatra da su nužna „nasilna borbena sredstva (…) zbog legitimiteta i zbog utjecaja na stanovništvo…“

Interes da se stanovništvo smatra za „ratni cilj“ još jasnije proizlazi iz sjevernoameričke doktrine o nekonvencionalnom ratu, koji je promovirao rušenje vlada neprijateljski raspoloženih prema Washintonu djelovanjem upravo građana zemlje napadnute nacije. U korist toga Cirkular uvježbavanja specijalnih vojnih jedinica 18-01 o nekonvencionalnom ratu preporučuje „dijeljenje“ protivničke vlade od lokalnog stanovništva, što znači lišavanje vlade podrške vlastitog stanovništva.

Ta publikacija predlaže da subverzija potkopa moć vlasti i da ujedno ukaže na njezinu nemogućnost „vladanja“ na efikasan način. Čudno, ali i taj izazov u odnosu na mogućnosti vršenja vlasti ponavlja se u mnogim studijama i u obilnim tiskanim materijalima o ratu četvrte generacije, u kojima se pojačava ideja o iskorištavanju slabosti protivnika i o miniranju njegove snage.

Novijeg je porijekla koncept „hibridnog konflikta“, koji je nastao na osnovu promašene agresije Izraela na Libanon te iskustava izvučenih iz oblika borbe, upotrebljavanih od strane šitske grupe libanskog Hezbollaha, kako bi porazili cionističkog agresora. Iako ta ideja potječe od kupole sjevernoamaričkog Departmenta za odbranu, ona do dana današnjeg nije još službeno prihvaćena.

Kao i za koncepciju rata četvrte generacije, pristalice i promotori idje „hibridnog sukoba“naglašavaju fizički prostor u kojem se odvijaju operacije, koji je rijetko točno definiran, jer bar jedna sukobljena strana ne raspolaže regularnom vojskom.

Ta klasfikacija pretendira da ispuni praznine svojstvene koncepciji nepravilnog rata, kao što je na primjer upotreba od strane neregularnih naoružanih skupina najnaprednijih tehnologija, koje su u drugim vremenima bile rezervirane isključivo za regularne oružane snage.

Iz dosada rečenog, željeli bismo da se razumije da se, kada se citiraju određeni izrazi, naročito česti, kao inteligentna moć, ili hibridni sukob, rat četvrte generacije, aludira na „teorije“ o prirodi i vrsti rata u tom specifičnom historijskom trenutku, čiji je profil u bazi deskriptivan i konkluzivan i, zbog toga, više ili manje dvoličan.

Nasuprot tome, kad se susretnemo sa izrazima kao što su nepravilni rat i nekonvencionalni rat, stojimo pred najavama doktrine koju promoviraju i upotrebljavaju sjevernoameričke oružane snage kao i ostale snage i ostale ustanove upravo te zemlje.

Budite na oprezu prijatelji i čitatelji, izgleda kao da su one jedno te isto…ali nisu.

 

 

 

 

 

 

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: