Laži i istine o Evropi i Balkanu


»Tko ne vidi istinu je glupan, a tko, znajući istinu,

za istu tvrdi da je ona laž, je zlotvor.« (Bertolt Brecht)

piše Jasna Tkalec

Zabrinjavajući porast na posljednjem izbornom izjašnjavanju za institucije EU stranaka, što najotovrenije kontestiraju ovu zajednicu te žele izlazak iz nje odnosno njeno komadanje, ne može ne podsjetiti na danas već davni raspad Jugoslavije i njeno besprimjerno, bezdušno i ostrvljeno komadanje, sve do zatiranja njezinog imena.

Komadanje Jugoslavije, koja je od zavešetka Drugog svjetskog rata postojala kao zemlja između suprotstavljenih blokova te se isticala vlastitom samosviješću i međunarodnim ugledom, bilo je posljedica obračuna s socijalističkom idejom, mrskom kapitalizmu, nesvrstanom osionošću i predvođenjem tog međunarodnog pokreta kao i kažnjavanje zbog hvalisanja o najvećoj antifašističkoj epopeji u Evropi.

Postojanje i napredovanje poslijeratne Jugoslavije u do tada postojećem međunarodnom političkom kontekstu u to doba, bilo je poželjno, potpomagano i priznato od tadašnjih moćnika. No došlo je do pada Berlinskog zida i raspada zemalja takozvanag »socijalističkog lagera« te do posrtanja i same ideje socijalizma. Kolateralna žrtva, koja je morala platiti veliki račun, čak i za pobjedu u Drugom svjetskom ratu, bila je Jugoslavija, čije je cijepanje izvršeno unutar zemlje, bilo je odlučeno, pripremano, omogućeno i na kraju sankcionirano daleko izvan njenih nekadašnjih granica.

Bio je to kraj »jugoslavenskog eksperimenta« samoupravnog socijalizma, kraj ostvarenja zajedništva odnosno bratstva i jedinstva njenih naroda te strmoglavljivanje mita o epopeji narodonooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe u zemlji.

Umjesto samoupravljača njeni građani sada imaju gazde i gospodare te su i samu službeno privatiziranu, a mahom propalu, privredu u Hrvatskoj okrstili novim imenom gospodarstvo, umjesto bratstva i jedinstva dobili su skandalozna ubijanja – mahom civila – u građanskom ratu, koji je trajao u raznim fazama gotovo cijelo desetljeće. Građani, novonastale vojne i paravojne formacije, brutalno su se obračunavali sa najbližim susjedima, često i sa vlastitim srodnicima, u ime apstraktne državne nezavisnosti vlastite uže sredine, koja uzgred budi rečeno nikada nije postignuta, uprkos proglašavanih vojnih i političkih pobjeda i suvereniteta, a revizionistički val koji je usljedio s velikom silovitošću, uspio je ne samo uprljati, već gurnuti u provaliju sramote, čak i svijetlo naljeđe antifašizma.

Nove elite

Građanske elite na čelu tobože samostalnih državica, kako ih nazivaju u novinskom i političkom žargonu, sve su prije nego elite, jer su plod tribalnih instinkata grabeža i ubojstva ispoljenih u ratovima za samostalnost, a ti su instinkti u pristojnim društvima i državama civiliziranog zapada odavno obuzdani i onemogućeni. Još je apsurdniji pridjev građanski za izdanke društva, koje je desetinama godina gradilo ili bar željelo graditi socijalizam, u kojem je socijalna mobilnost bila ogromna, a mase porijeklom seljačkog stnovništva u golemoj većini sticale nova znanja, zanimanja i zaposljenja u novoindustrijaliziranim mjestima, koja teško da su mogla stvoriti buržuja u klasičnom smislu tog termina, s tradicijom, ukusom, navikama pa i etikom razvijenih građanskih društava Zapada.

Ovdje negdje krije se odgovor zašto su, nakon krvave kupelji, pripadnici novopečene famozne nove klase upravljača neznatnih državnih tvorevina, prihvativši kao vlastiti politički moto liberalizam, koji bi u suštini morao značiti respektiranje svačijeg načina mišljenja, postali Savanarole nove državne ideje i novog poretka i paradoksalno, najžešći osporivači, ako treba i nasilno, svakog drugog političkog razmišljanja i viđenja osim vlastitog odnosno onog, koje je na vlasti. Ti Savanorole liberizma – što je samo po sebi apsurd kao drveno željezo – nisu uopće poput istinskog Savanorele republikanski borci protiv raskoši i raspuštenosti, u korist vrline i skromnosti. Štaviše, njihovo razmetanje primitivnim shvaćanjem opulencije i isticanje bogatstvom, kako vlastitim tako i javnih ustanova, izazivalo bi grohotan smijeh, da nije ustvari sramotno i bijedno.

Dvostruka mjerila

Da li ista ili slična gorka sudbina prijeti i Evropi? Vjerojatno ne, ne samo zato što bi razbijanje Evrope i prijetnja ratom, što bi bila njegova posljedica, bilo neizmjerno tragičnije i krvavije no razbijanje Jugoslavije u trenutku pada Berlinskog zida i propasti socijalizma, već zato što Evropsku Uniju drži zajedno kapital, odnosno novci i moćnici, koji ga posjeduju, a oni nikada i nipošto ne bi dozvolili apsurdnu destrukciju s mukom stvaranih dobara, zasnovanih na profitu iz rada čitavih generacija te uvećanih finacijskom ekvilibristikom, što je još umnogostručila bogatstva, kojima su oni posve legalno zavladali i kojima se koriste u dalnjim performansama kapitalizma i njegovog globalnog širenja.

To ne znači da to širenje ne nailazi na otpore i u samoj EU. Zajednica zemalja, koje nisu jednako razvijene i prihvaćanje zajedničke monete od većine njih, dovela je veliki broj evropskih zemalja u nezavidan ekonomski položaj, a neke od njih gotovo u očajan. Prezadužene zemlje mediteranske Evrope na čelu sa Grčkom nikako ne mogu isplivati iz dugova i što ih više vraćaju, više su dužne, jer njihova privreda sve dublje propada, a sve u korist najbogatijih zemalja EU i napokon jedine zemlje koja je u posljednjih pet godina zabilježila stopu rasta od 5%, a to je Njemačka.

Tako se Evropa 70 godina nakon najtragičnije ratne godine već gotovo potpuno razorene Njemačke, u ljeto 1944 godine, kad je otvoren i glasoviti »drugi front«, a trupe Crvene Armije nadirale s istoka, nalazi pred problemom prejake Njemačke, koja je opet, prešutno ili ne, glavnokomandirajući u Evropskoj Uniji.

A u tu se zemlju po neumitnim finacijskim zakonitostima, kao voda niz kosinu, slivaju finacijska sredstva svih siromašnih zemalja Evropske Unije. Posljedica financijskog isisavanja siromašnih zemalja – putem Pakta o stabilnosti – je propadanje privrede mediteranskih zemalja EU i siromašanje njenih građana i privrede, što je pogodovalo porastu protuevropskog raspoloženja izraženog na posljednjim izborima.

Naravno ni EU nije nezavisna i ona ima vlastite supervizore i nalogodavce, u prvom redu Sjedinjene Države i moćnike iz multinacionalnih kompanija, ali Njemačka je s njima u biti u najprijateljskijim odnosima, pa mada je najurila špijune CIA-e, danas čak i njena ljevica pristaje na učešće u NATO-vim ratnim pohodima i političkim pritiscima, koji im prethode.

Kakve to sve veze ima s događajima na Balkanu od prije dvadesetak ili petnaestak godina ili sa sudbinom Hrvatske i njenih građana? Čime je razorena Jugoslavija? Podivljalim nacionalizmima, kojima su evropske i svjetske velesile dale ako ne najizravniju podršku, a ono prešutni pristanak i pravo postojanja. Pa ako je nacionalistička politika značila porod sedam malih državica na prostorima bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj je Tuđmanova politika bila forceps, koja je iz krvavog bratoubilačkog sukoba izvukla novorođenče: demokratsku i nezavisnu republiku Hrvatsku.

Zatvaranje očiju pred skandalom

Nad zločinima počinjenim u tom ratu, pošto se godinama u Haagu kopalo po truplima i trgovalo ucjenama svjedoka, koji su pak oni ucijenjivali sa svoje strane, što je sve jako daleko od pravde, prava i pravičnosti, spuštena je zavjesa definitivnog zaborava, sudski su progoni ugasli ili postepeno gasnu, a cijeli taj nemio događaj čerečenja Balkana i Jugoslavije uljuđena i pristojna Evropa odnosno EU potpuno je potisnula i zaboravila. Nagrađeni su jedni, a nagrđeni drugi – narodi i države – ali to više nikog ne zanima. Možda još samo one koji se u EU bave problematikom političkog azila. U protekloj godini prema izvještaju Evropske komisije za političke azilante bilo je više zahtjeva za dobijanje azila sa Balkana, no iz zaraćene Sirije1. Na svu sreću Hrvatska je već članica Unije, pa se taj podatak na nju ne odnosi, ali se odnosi na sve druge nekadašnje republike bivše zemlje, a najbrojniji zahtjevi za sticanje političkog azila dolaze od pripadnika romske nacionalnosti sa Kosova i iz Srbije, u koju su ove romske porodice opet izbjegle s Kosova. Još jedna zavrzlama, koju je pristranim i iskamčenim priznanjima izazvala svjetska koliko i evropska politika, koja je momentalno, zbog postojećeg stanja, zaledila daljnje širenje Evropske Unije.

Što se tiče Roma jasno je da su oni prve žrtve, kao i drugi neevropski narodi, probuđenog nacionalizma, koji uvijek i neminovno sadrži u sebi i rasističku komponentu. Jedni se tretiraju ovako, može im se pogledati kroz prste, suosjeća se s njihovom patnjom i čak s bivšim tragedijama, dok drugi ostaju u sjeni, istina o njima se prešućuje ili, kako proizlazi iz početnog Brechtovog citata, o njoj se namjerno i besramno laže. A tko laže je zlotvor. A zašto laže? Iz političke koristi. A ako politička korist podrazumijeva djelovanje zlotvora i amnestiju njihovih javnih postupaka, onda je takva politika nedopustiva i zlotvorna odnosno zločinačka. Vrijedi za Balkan, koliko i za Evropu i za svako drugo mjesto na geografskoj karti. Kakvu demokraciju mogu donijeti političke opcije čiju značajnu komponentu čine fašisti, koji se meću u prve redove borbe za domovinu i njenu teritorijalnu cjelovitost i suverenost?

Danas je to pitanje aktualno u odnosu na ukrajinska zbivanja, ali je isto toliko ono bilo jučer u odnosu na rađanje novih nezavisnih, suverenih i demokratskih država na Balkanu, pa tako i Hrvatske. Mogu li se osuditi zločini etnocida i protjerivanja jednog naroda koji je vjekovima živio na teritoriju Hrvatske, podnio zajedno s ostalima i teže od ostalih, napore adnifašističkog i oslobodilačakog rata od 1941-1945 godine, jer je bio izložen genocidu, a da ga se nakon toga jednostavno izbriše iz novog ustava, svede na neznatnu manjinu, (dok se većina,) nakon više od pola milenija zakjedničkog života jednostavno najuri iz Hrvatske i nikom ništa? Pojeo vuk magare!

A to nas opet vraća na odavno postavljeno pitanje: mogu li se osuditi zločini počinjeni u bratoubilačkom ratu, može li se zatvarati oči pred skandalom bratoubilačkog rata, a miropomazati ili bar priznati Tuđmanova politika i njezini rezultati? Da li su učesnici tog rata heroji i branitelji neovisnosti zemlje, ili u najmanju ruku, ljudi koji su bili izigrani? I koje se sada novčano nagrađuje da budu mirni, dok se prilična sredstva dodjeljuju »lojalnim Srbima«, odnosno onima koji su pristali da se lojalno odnose prema hrvatskoj politici u posljednje dvije decenije? Ili da se ponovo vratimo na već upotrebljenu metaforu: može li se osuditi Musolinija, a amnestirati politiku fašizma?

Zašto se EU uzbuđuje zbog ponovnog rađanja nacionalizma u različitim njezinim sredinama i državama, dok je iste i daleko opasnije nacionalizme, iako je prepoznala njihov lice i karakter, dopustila i pomagala na Balkanu, kao i u Hrvatskoj? Zašto se žigoše kao skandalozna izborna pobjeda Nacionalne fronte u Francuskoj ili Lege Nord (Sjevernog saveza) u Italiji, koji najotvorenije pozivaju na izlazak iz EU, dok se istovremeno podržava Pravy Sektor u Ukrajini, kao što su podržane, štaviše vojno pomognute, umirovljenim američkim generalima u vidu »savjetnika«, vojne operacije kao Bljesak i Oluja 1995? I zašto se zatvorilo oči nad zločinima, koji su nakon njih uslijedili? Naravno te su krvave vojne operacije imale sve značajke Njemačkoj tako dragog »munjevitog rata«: izvršene su brzo, za lijepa vremena, dok je evropsko »pučanstvo« uživalo u zasluženom godišnjem odmoru na moru ili u planinama i samo su novine (naročito ljevičarske) donijele po koji napis pun zgražanja, ali nakon strahota, koje su se godinama događale u Bosni to više nikog nije zanimalo.

Postoje i još crnje političke kalkulacije, čija je vjerodostojnost upitna: skretanje pažnje na srpski vojni prodor u Bosni te zločin u Srebrenici, kako bi se mirne savjesti dopustila Oluja. To je otrilike kao i nekadašnje optuživanje Roosewelta kako je dopustio Pearl Harbor, kako bi postigao odobrenje javnog mnijenja za rat s Njemačkom. Ružno i nevjerojatno, ali ne i nemogiuće.

Da li je prošlost prošla?

Danas je to već donekle davna i potpuno potisnuta prošlost, a EU se upravo upušta u njenu reprizu na svom geografskom istoku. Uvjerena da Rusija neće reagirati. Jednako tako ona optimistično vjeruje da će uspjeti zauzdati sve svoje nacionalizme, koji su narovno, kad se radi o njoj, svi odreda »zločesti« i maligni i moraju se metnuti pod najstrožu kontrolu, dok su, a kad se radilo o Jugoslaviji, oni bili itekako dobrodošli, umjesni, upotrebljivi i poslužili su svrsi.

Nedopustivi i okarakterezirani kao nepristojni unutar EU ti novi, a ipak toliko stari i poznati iz najgorih historijskih kontekasta, nacionalizmi i rasizmi, bili su prihvatljivi u razaranju Jugoslavije i nastanku pojedinih tobože samostalnih i suverenih republika. Upravo su suprotstavljeni nacionalizmi – onaj srpski koliko i onaj hrvatski, a za njima svi ostali- dopustili da se jednim zrnom uhvate dva goluba: da se uništi socijalizam, pa i svaka primisao na njega pod maskom etničkog oslobodilačkog rata, uključivši u igru i religijsku komponentu te da se ustoliči novi kapitalistički privatnoposjednički poredak, opet pod lažnom maskom demokracije.

Formalno, nitko ne može tu ništa prigovoriti: u Hrvatskoj se za Tuđmana i njegovu politiku te od njega raspisane refrendume glasalo mnogo puta. Čak i nakon smrti »oca nacije« umjerena lijeva koalicija, koja nastupa u novom mileniju ne može dočekati kraj legislature. Nadmeni nasljednik i nastavljač Tuđmanovih politika na čelu njegove stranke, iako se pokazao kao lopuža međunarodnih razmjera, još uvijek nije »ohladio« široke mase od velikih simpatija prema stranci, koja je sama po sebi značila nacionalno oslobođenje tobože od velikosrpske čizme i nasilnog socijalističkog ugnjetačkog poretka, te se većina Hrvata i dalje opredijeljivala za »demokraciju« tuđmanovskog tipa, to jest onu u znaku vrlo izraženog nacionalizma i srbožderstva, sve dok ekonomska kriza nije pokazala naličje kapitalizma i novoj naglo obogaćenoj navodnoj društvenoj eliti.

Posljednji izbori, koji su u ovoj zemlji potvrdili labavu koaliciju još sumnivije nazovigrađanske ljevice nisu ispunili opća iščekivanja privrednih i političkih promjena nabolje. Zato će vjerojatno pri sljedećem izbornom ispitu ta koalicija i vrlo umjereno liberlane i ljevičarske snage biti kažnjene, a građani će opet osjetiti stisak hadezeovske desnice.

To su rezultati primjenjivanja dvostrukog mjerila za Evropu i Balkan kao i potiskivanja nedavnih nemilih događaja u tom dijelu Evrope.

Nova bogatstva kao i skorojevići na Balkanu i u Hrvatskoj nastali su ne vlastitim radom ili domišljatošću, kako teoretiziraju ideolozi kapitalizma, nego najgrubljom otimačinom i pljačkom vlastitog naroda. I nakon splašnjavanja urnebesnog nacionalističkog zanosa, ne samo da nisu obeštećene njegove brojen žrtve, u koje treba ubrojiti ne samo one fizički uništene etničkim čišćenjem, nego ljudski ponižene ili zatrovane nakaznom rasističkom ideologijom, koja je nerijetko od njih napravila zločince, ne treba li se već jednom zapitati: tko je kriv i koji su rezultati te zasljepljenosti? Zar ne treba obeščastiti njene tvorce i konkretne izvođače?

Kamo su nestali toliki ljudi, građani ove republike, šta je s njihovim uništenim domovima i presječenim životima? Tko je uništio hrvatsku proizvodnju i njenu privredu doveo gotovo do sloma? Kakvom igrom nastaju ogromana nova bogatstva i kako se neka od njih preko noći tope? Zašto su neki i danas na optuženičkoj klupi, pošto su decenijama počinjali najodvratnije grabeže, dok njihovi suučesnici slobodno uživaju u stečenom?

Umjesto zaključka

I na kraju, ali ne manje važno: zašto građanin ove zemlje živi sve teže, pritisnut dugovima, nesigurnošću radnog mjesta, sve skupljim javnim uslugama u oblasti zdravstva ili obrazovanja, strahuje za budućnost i ne vjeruje više nikome, najmanje vlastim političarima? Zašto o njegovoj sudbini odlučuju drugi i drugdje, a on je samo periodično pozivan da bacanjem listića u izborne kutuje potvrdi tuđe odluke?

Većini nije još uvijek jasno da je sve to rezultat rata vođenog ne za demokraciju, već protiv nje, odnosno protiv jedne makar i godinama nagrđene i izrođene, vizije svijeta, koja se opredijeljivala za jednakost svih u ekonomskom i društvenom životu, kao i odnosima među nacijma vlastite zemlje i svih drugih zemalja.

Današnja demokracija kao i današnja samostalnost i suverenost te naveliko trubljene liberalne ideje u svojem su postvarenju upravo njihova persiflaža. I opet se treba vratiti na početnu Brechtovu misao: tko ne razumije je glupan, a tko namjerno podmeće laž umjesto istine je zlotvor. Vrijedi za EU koliko i za njenu djecu iz morgantskog braka sa SADom: sedam samostalnih suverenih balkanskih državica nastalih čerečenjem bivše zemlje.

Jasna Tkalec

1 Iz balkanskih zemalja upućeno je Evropskoj Uniji 72.840 zahtjeva, što je 17 posto od ukupne cifre zahtjeva, dok je iz Sirije politički azil zatražilo svega 50.455 lica.

Oglasi
Comments
2 komentara to “Laži i istine o Evropi i Balkanu”
  1. BiH kaže:

    Slazem se sa svime napisanim, ali imam jednu malu primjedbu. Cesto kada meni dragi pisci sa ljevice pisu o Oluji, samo se spominje Tudjmanova namjera i realizacija etnickog ciscenja Srba iz Hrvatske, sto je tacno, ali se nikada i bas nikada ne spominje da je Milosevicev rezim sudjelovao u odgovornosti za ta desavanja. Milosevic je prethodno isto to napravio sa Istocnom Hrvatskom, etnicki je ocistio od nesrba i nastojao pripojiti Srbiji. Da je Oluja bila samo oslobodilacka akcija bez etnickog ciscenja i zlocina, niko ne bi imao primjedbi na to. No, Oluja je dakle imala i tu zlocinacku fasisticku komponentu ciscenja Srba iz Hrvatske. Medjutim, isto tako treba reci da kada je krenula Oluja, postoje mnoge indicije da je i Milosevic dao naredbu da se srpsko stanovnistvo organizirano povuce preko granice, simultano sa hrvatskim napadima na tu teritoriju. Dakle, koliko god je Tudjman odgovoran za ono sto se desilo u Oluji, a jeste odgovoran i zlocinacka namjera je sigurno postojala, toliko je i Milosevic jednako zlocinacki sudjelovao u sudbini tog (i drugih) naroda, prije i tokom Oluje. Dakle, postoji odgovornost i na strani Milosevicevog rezima a ne samo Tudjmanovog. Moglo bi se reci da je to bio “fasizam na fasizam”. Ne znam zasto se to presucuje, kao da je Milosevic bio dobrotvor u Hrvatskoj i Bosni. Ja samo zelim da se postuje istina, ma kakva ona bila.

  2. Koca Popovic kaže:

    Sjajan tekst sa sjajnim zakljuckom!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: