Noam Chomsky: Naša vlada u stanju je stvoriti totalnu katastrofu čovječanstva


Krucijalno pitanje je kako se odrediti prema vanjskoj politici u svjetskim poslovima. U ovim komentarima mogu samo dati nekoliko naznaka o tome kako ja mislim da se to pitanje može produktivno istražiti, držeći se isključivo Sjedinjenih Država iz nekoliko razloga. Prije svega, jer su SAD po svom globalnom značaju i utjecaju bez premca. Drugo, jer se radi o neobično otvorenom društvu, možda upravo jedinstvenom u tom pogledu, što znači da o njemu znamo više. Najzad, one su jasno najvažniji slučaj za same Amerikance, jer imaju mogućnost utjecati na političke odluke u SAD-u – a zbilja i za druge ukoliko njihovi postupci mogu imati upliva na takve odluke. Međutim, opći se principi protežu i na druge vodeće sile, pa i dobrano preko.

piše Noam Chomsky

Postoji jedna „prihvaćena standardna verzija“, opća u akademskim krugovima, te u vladinim izjavama i javnom diskursu. Prema njoj prvenstvena obaveza vlade je da osigura zaštitu, a primarna briga SAD-a i njenih saveznika od 1945. godine je ruska opasnost.

Postoji više načina da se procijeni ta doktrina. Jedno od očiglednih pitanja koja se nameću je: Što se zbilo godine1989., čim  je ruska opasnost nestala? Odgovor: sve se uglavnom nastavilo kao i ranije.

SAD su odmah izvršile invaziju na Panamu, vjerojatno pobile više tisuća ljudi i uspostavile jedan klijentelistički režim. To je bila rutinska praksa sa posjedima pod dominacijom SAD-a – ali u ovom slučaju nije ispala baš rutinska. Po prvi put, jedan vanjsko-politički akt  se nije mogao pravdati navodnom ruskom opasnošću.

Umjesto toga,  izmišljen je niz obmanljivih izgovora za invaziju ali su pri ispitivanju odmah propadali. Sredstva javnog informiranja su se oduševljeno pridružile sjajnom postignuću pobjede nad Panamom, ravnodušni prema činjenici da su izgovori bili smiješni, kao i da je sam čin predstavljao radikalnu povredu međunarodnog prava, te je drugdje sa gorčinom osuđen, i to najoštrije u Južnoj Americi.  Isto tako se ignorirao američki veto jednoglasne izabrane rezolucije Vijeća sigurnosti o osudi  zločina američkih trupa tijekom invazije, a jedino je Britanija bila suzdržana prilikom glasanja.

Sve rutinsko. I sve zaboravljeno (znači podjednako rutinsko).

Od El Salvadora pa do  Ruske granice

Vlada George-a H.W. Bush-a izdala je proračun za novu politiku nacionalne sigurnosti i obrane kao reakcija na slom njenog globalnog neprijatelja. Dosta je sličan ranijem proračunu, ali sada uz novi izgovor. Prema proračunu ispada da je potrebno održavati oružane snage u istoj veličini kao što sve ostale zemlje svijeta imaju zajedno,  i to uz daleko suvremenije tehnološke istančanosti – ali sada ne zbog obrane od nepostojećeg Sovjetskog saveza. Prije bi se reklo, da je novi izgovor sada postao “tehnološka sofisticiranost” kod sila Trećeg svijeta. Poslušni intelektualci shvatili su da bi bilo nepodesno dopustiti mogućnost da budu ismijavani, pa su održali prikladnu šutnju.

Novi programi SAD-a uporno nastoje na održavanju svojih “industrijskih obrambenih baza”. Fraza je zapravo eufemizam koji se općenito odnosi na industriju visoke tehnologije koja se pretežno oslanja na ekstenzivne državne intervencije za istraživanje i razvoj, često pod okriljem Pentagona, odnosno ono što ekonomisti nazivaju američkom “ekonomijom slobodnog tržišta”.

Jedna od najzanimljivijih odredbi u tim novim planovima odnosi se na Bliski Istok. Tamo, proglašeno je, Washington mora podržavati interventne oružane sile koje su usmjerene na presudnu regiju kod koje se glavni problemi “nisu mogli položiti na pragu Kremlja”. Za razliku od pedeset godina obmanjivanja, šutke se priznalo da glavna briga više nisu Rusi, već ono što su nazvali “radikalnim nacionalizmom“, što zapravo znači nezavisni nacionalizam koji nije pod američkom kontrolom.

Ovo ima očigledne veze sa standardnom verzijom, ali je prošla neopaženo – ili je možda prošla neopaženo upravo zato.

Druga važna događanja nastala su odmah nakon pada berlinskog zida, kojim se okončao Hladni rat. Jedno od njih je El Salvador, vodeći primalac američke vojne pomoći – osim Izraelsko-Egipatskoj koja pak spada u posebnu kategoriju – i jednom od najgorih izvještaja o poštivanju ljudskih prava igdje. Riječ je o jednoj poznatoj i vrlo bliskoj korelacija.  

Vrhovna komanda Salvadora naredila je brigadi Atlacatl da upadne u jezuitsko sveučilište (Jesuit University) i ubiju šestero vodećih latinoameričkih intelektualaca, svi jezuitski svećenici, uključujući i rektora, Fr. Ignacio Ellacuría, kao i sve svjedoke, što je podrazumijevalo kućepazitelja i njegovu kćer.  Brigada se tek vratila sa pohađanja viseg protubuntovničkog tečaja u Vojnom centru John F. Kennedy i školi Fort Bragg u Sjevernoj Carolini, ali već je bila ostavila svoj krvavi trag u tisućama običnih žrtava tijekom od strane SAD-upravljene državne terorističke  kampanje u El Salvadoru, dio jedne sire kampanje terora i mučenja diljem cijele regije.  Sve to rutinski. Ignorirano i u Americi i njenim saveznicima praktično zaboravljeno, opet rutinski. Ali nam govori mnogo o faktorima koji upravljaju ovom politikom, ako nam je stalo da vidimo stvarni svijet.

Još jedan važan događaj se zbivao u Evropi.  Sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov suglasio se sa ujedinjenjem Njemačke i sa njenim članstvom u NATO, jednim neprijateljskim vojnim savezom.  U svjetlu skorašnje povijesti, to izgleda kao krajnje zapanjujuća koncesija. Radilo se o quid pro quo (usluga za uslugu) dogovoru.  Predsjednik Bush i državni sektretar James Baker usuglasili su da se NATO neće širiti “ni za stopu” , što je značila prema Istočnoj Njemačkoj. Odmah su proširili NATO na Istočnu Njemačku. 

Prirodno, Gorbačov je to smatrao sramotnim, ali kad se potužio, Washington ga je podučio da je to bilo samo verbalno obećanje, džentelmenski sporazum, prema tome bez snage prinude.  Kad je bio tako naivan da prihvati riječ američkih lidera, to je njegov problem.

Sve to je također bila rutina, kao što je u SAD-u i općenito na Zapadu šutke prihvaćena i odobrena ekspanzija NATO-a.  Predsjednik Bill Clinton je zatim još vise proširio NATO, sve do samih granica Rusije. Danas je svijet suočen sa ozbiljnom krizom koja je velikoj mjeri rezultat ovakve politike.

Apel za pljačkanje siromašnih

Drugi izvor dokaza je skidanje oznake povjerljivosti sa povijesnih dokumenata. Tu nalazimo izvještaje koji otkrivaju stvarne motive državne politike.  Priča je bogata i kompleksna, ali nekoliko istrajnih tema igraju dominantnu ulogu. Jedna je jasno izražena na konferenciji zapadne hemisfere koju su Sjedinjene Države sazvale  1945. godine u Meksiku na kojoj je Washington nametnuo „Ekonomsku povelju za Amerike“ postavljena da eliminira ekonomski nacionalizam „u svim njegovim oblicima“. Ali tu je bio jedan neizrečeni uvjet. Za SAD će ekonomski nacionalizam biti odličan jer se njena ekonomija naveliko oslanja na masovnu državni intervenciju.

Ukidanje ekonomskog nacionalizma drugima oštro se sukobilo sa stavom Južne Amerike u tom momentu, za koje je Ministarstvo vanjskih poslova opisalo  kao „filozofiju Novog nacionalizma“ [koja] obuhvaća politiku projektiranu da ostvari širu distribuciju bogatstva i poboljša životni standard narodnih masa.“ Analitičari američke politike su tome dodali da su „Južno Amerikanci  uvjereni da prvi korisnici razvoja resursa njihovih zemalja treba da budu narodi tih zemalja.“

To, naravno, neće ići. Prema razumijevanju Washingtona „prvi korisnici“ treba da budu američki investitori, a Južna Amerika treba da ispunjava svoju uslužnu funkciju. Ona ne smije, kako su to jasno obznanile obje, Trumanova i Eisenhowerova, vlada, “poduzimati ekscesan industrijski razvoj” koji bi mogao ugroziti interese SAD-a. Tako je Brazil mogao proizvoditi nisko-kvalitetan čelik sa kojim se američke korporacije nisu htjele gnjaviti, ali bi bilo „ekscesno“ ukoliko bude konkurirao američkim firmama.

Slične zabrinutosti odjekuju kroz cijelo razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Globalni sustav kojim je SAD trebao dominirati ugrožen je onim što se u internim dokumentima nazivalo „radikalnim i nacionalističkim režimima“ koji reagiraju na narodne pritiske za nezavisnost razvoja. Takva zabrinutost motiviralo je u 1953. i  1954. godini i obaranje parlamentarnih vlada Irana i Gvatamale , kao i brojne druge. U slučaju Irana, glavna zabrinutost ležala je u potencijalan utjecaj što bi ga iranska nezavisnost imala na Egipat, gdje je tada vladao nemir zbog britanske kolonijalne prakse.  U Gvatemali, osim krivičnog djela nove demokracije što je opunomoćila seljačku većinu i narušila posjede američke korporacije United Fruit Company – već samo po sebi dovoljno neprijatno – zabrinutost Washingtona bile su i radnički nemiri i mobilizacija naroda u susjednim diktaturama koje su SAD podržavale.

U oba slučaja posljedice dosežu i do današnjih dana. Doslovce nije prošao ni jedan jedini dan od 1953. a da SAD nisu vršile torturu nad narodom Irana.  Gvatemala ostaje jedna od najužasnijih mučilišta na svijetu. Do dana današnjeg Maja-Indijanci bježe od utjecaja gotovo genocidnih vladinih vojnih kampanja po planinskim predjelima koje podupire predsjednik Ronald Reagan i njegova vrhuška.  Evo kako je direktor Oxfama u toj zemlji, gvatemalski liječnik, nedavno izvijestio:

Na djelu je dramatično pogoršanje političkog, socijalnog i ekonomskog konteksta. Napadi na branioce ljudskih prava povećani su za 300% tijekom prošle godine.  Postoje jasni dokazi o vrlo dobro organiziranoj strategiji od strane privatnog sektora i vojske. Jedni i drugi su uzaptili vladu da bi se održao status quo i nametnuo ekstradicijski ekonomski model, dramatično istjerivanje domorodačkih naroda sa njihove zemlje, a zbog industrije rudarstva, afričkih palmi i plantaža šećerne trske. Povrh toga društveni pokret koji brani svoje posjede i svoja prava kriminaliziran je, mnoge vođe su u zatvoru, dok su mnogi drugi ubijeni.”

U Sjedinjenim Državama nitko ništa ne zna o ovome a zataškavaju se vrlo očiti razlozi.

1950-ih godina predsjednik Eisenhower i državni sekretar John Foster Dulles sasvim su jasno objasnili dilemu sa kojom je Amerika bila suočena. Žalili su se da komunisti imaju nepravednu prednost. Oni mogu „neposredno apelirati na mase“ i „preuzeti kontrolu nad masovnim pokretima, nešto nad čim mi nemamo mogućnost da ih kopiramo.“  Siromašan svijet je onaj na koji oni apeliraju  a oduvijek su htjeli pljačkati bogate.“

To izaziva probleme. SAD-u je nekako nezgodno apelirati na sirotinju sa svojom doktrinom da bogati trebaju pljačkati siromašne.

Kubanski primjer

Kuba je jasna ilustracija jednog općeg obrasca kad je 1959. stekla nezavisnost. Unutar nekoliko mjeseci, započeli su vojni napadi na otok. Ubrzo iza toga, Eisenhowerova vlada donosi tajnu odluku za rušenje kubanske vlade.  Tada je John F. Kennedy postao predsjednik. Po preuzimanju dužnosti namjerava posvetiti više pažnje  Južnoj Americi pa je tako osnovao studijsku grupu za razvoj politike na čijem se čelu nalazio povjesničar Arthur Schlesinger,

Prema tumačenju Schlesingera, ugroza koju predstavlja nezavisna Kuba je „Castrova ideja da stvari uzme u svoje ruke“.  Radilo se o zamisli  koja je nažalost odgovarala širokim narodnim masama Južne Amerike u kojoj se „distribucija zemljišnih posjeda i drugih oblika nacionalnog bogatstva bili naveliko favorizirani u korist imućnih klasa, dok su oskudni i siromašni, potaknuti primjerom kubanske revolucije sada zahtijevali da im se pruži prilika za dostojan život.“ I ponovo, Washington pred uobičajenom dilemom.  

Prema objašnjenju CIA-e, “Široki utjecaj ‘Castroizma’ nije funkcija kubanske moći… Castrova sjena pomalja se velikom jer društveni i ekonomski uvjeti diljem Južne Amerike pogoduju opoziciji u odnosu na vladajuće autoritete te se ohrabruje agitacija za radikalnim promjenama“ za kakvim njegova Kuba služi kao model.  Kennedy se pribojavao da će pomoć Rusije učiniti od Kube „vitrinu“ za razvoj, dajući sovjetima prevlast u Južnoj Americi.

Vijeće za politiku planiranja pri Ministarstvu vanjskih poslova upozorava da „prvenstvena opasnost što ga predstavlja Castro je… u utjecaju što samo postojanje njegova režima ima na ljevičarske pokrete u mnogim zemljama Južne Amerike… Jednostavna činjenica je da Castro predstavlja uspješan prkos za SAD, negaciju naše politike već skoro stoljeće i po na našoj hemisferi – to jest od Monroeove doktrine 1823., kad su SAD objavile svoju namjeru da dominiraju nad hemisferom.

Neposredni cilj u ono vrijeme bio je osvajanje Kube, ali se to nije moglo ostvariti zbog nadmoćnosti britanskog neprijatelja.  No ipak je veliki strateg John Quincy Adams i intelektualni otac Monroe-ove doktrine i Sudbinskog manifesta informirao  svoje kolege da će Kuba s vremenom pasti u naše ruke zahvaljujući „zakonima političke gravitacije“, kao što jabuka pada sa stabla. Ukratko, američka moć će rasti a britanska slabjeti.

Godine 1898., Adamsova prognoza se ostvaruje. Sjedinjene Države napadaju Kubu pod izlikom da je oslobađaju. Zapravo, spriječile su oslobođenje otoka od Španjolske i pretvorile ga u „virtualnu koloniju“, da citiram povjesničare Ernest May i Philip Zelikov. Kuba je ostala takva sve do siječnja 1959., kad je stekla nezavisnost. Otada postaje meta glavnih američkih terorističkih ratova i ekonomskog gušenja, prvenstveno u godinama vladavine Kennedya. Ne zbog Rusa.

Lažni izgovor je za cijelo to vrijeme bio da se branimo od prijetnje Rusije – potpuno apsurdno objašnjenje koje se općenito prihvaćalo bez pogovora. Jednostavna proba za tu tezu je ono što se dogodilo po nestanku bilo kakve shvatljive ruske prijetnje. Američka politika prema Kubi postala još žešća, a jurišnici su liberalni Demokrati sa Billom Clintonom, koji je pretekao desničara Busha na izborima 1992. Na prvi pogled ovi su događaji trebali imati znatnu težinu na validnost doktrinarnog okvira kod rasprava o vanjskoj politici i faktorima što je pokreću. Ali opet, utjecaj se pokazao slabašan.

Virus nacionalizma

Da upotrijebim terminologiju Henrya Kissingera, nezavisni nacionalizam je “virus” koji bi mogao “širiti zarazu.” Kissinger je imao na umu Čile i Salvadora Allendea. Virus je bio Allendeov ideja da možda postoji parlamentaran put ka nekoj vrsti socijalističke demokracije. Način kako se nositi sa takvom prijetnjom bio je da se virus uništi  ubrizgavanjem cjepiva svima koji su se možda inficirali, tipičnom uspostavom nametanjem krvoločnih država nacionalne sigurnosti. To je u slučaju Čilea i ostvareno, ali važno je da se uvidi kako je takvo razmišljanje rasprostranjeno širom svijeta. 

Primjerice, takvo je rezoniranje stajalo iza odluke da se oponira nacionalizmu Vijetnama početkom 1950-ih i pruži potpora francuskim nastojanjima da ponovo prisvoji  svoju bivšu koloniju. Bojazan je nastao iz straha da bi nezavisni vijetnamski nacionalizam mogao biti virus  koji će proširiti zarazu na susjedne regije, uključujući Indoneziju bogatu resursima. To je moglo potaknuti čak i Japan – kojeg je azijski učenjak John Dower nazvao  “superdomino” – te postao industrijski i komercijalni centar jednog neovisnog novog poretka one vrste za koju se carski Japan donedavno borio da uspostavi.  To bi pak značilo da su Sjedinjene Države izgubile rat na Pacifiku, opcija koja nije dolazila u obzir 1950. godine. Lijek je bio jasan – i uglavnom uspješan.  Vijetnam je virtualno uništen i okružen vojnim diktaturama koje su spriječile „virus“ od daljnjeg širenja zaraze.

U retrospektivi, McGeorge Bundy, Savjetnik za nacionalnu sigurnost tandema Kennedy-Johnson, razmišlja kako je Washington trebao okončati rat u Vijetnamu u 1965. godini, kad je diktatura Suharta instalirana u Indoneziji  uz enormne pokolje stanovništva koje je CIA uspoređivala sa zločinima Hitlera, Staljina i Mao-a.  Ovi su masakri, međutim pozdravljeni u SAD i općenito na Zapadu sa neobuzdanom euforijom zato što je „zapanjujuće krvoproliće“, kako ga je tisak s veseljem opisao, priveo kraju svaku prijetnju od zaraze i otvorio bogate resurse Indonezije zapadnjačkoj eksploataciji. Nakon toga, rat za uništenje Vijetnama postao je izlišan, kako je retrospektivno priznao Bundy.

Isto je važilo i za Južnu Ameriku u tim godinama: jedan virus za drugim je žestoko napadnut ili oslabljen do točke golog preživljavanja. Od ranih šezdesetih kuga represije bez presedana u povijesti nasilja nametnula se kontinentu hemisfere, zahvaćajući i Centralnu Ameriku u osamdesetim godinama pod Ronaldom Reaganom, materija o kojoj ne bi trebalo biti potrebe za ponovno razmatranje.

Vrlo slično važilo je i za Bliski Istok. Jedinstveni američki odnosi sa Izraelom uspostavljeni su u njihovoj sadašnjoj formi još godine 1967., kad je Izrael nanio odlučni udar Egiptu, središtu sekularnog arapskog nacionalizma. Tim postupkom, zaštitili su američkog saveznika, Saudijsku Arabiju, koja se tada nalazila u vojnom sukobu sa Egiptom u Jemenu.  Saudijska Arabija, naravno, je najekstremnija radikalno-fundamentalistička Islamska država, a isto tako misionarska država koja troši goleme sume novca da uspostavi svoje Wahhabi-Salafi doktrine i izvan granica svoje države. Valja držati na umu da su  Sjedinjene Države, poput Engleske prije njih, bile sklone podržavati radikalni fundamentalistički Islam nasuprot sekularnom nacionalizmu, koji je obično percipiran da je veća prijetnja kao nezavisna i zarazna.

Vrijednost tajnosti

O ovome se mnogo više može govoriti, ali povijesna dokumentacija vrlo jasno demonstrira da je standardna doktrina od male vrijednosti. Sigurnost u normalnom značenju nije neki istaknutiji faktor kod formiranja politike.

Ponavljam, u normalnom značenju.  Ali kod procjene standardne doktrine moramo se pitati što se zapravo podrazumijeva pod „sigurnošću“: sigurnosti za koga?

Jedan od odgovora je: sigurnost za državnu moć. Imamo mnogo primjera. Uzmimo jednu od sadašnjih. U svibnju, SAD se složila da će podržati rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Naroda kojom se traži od Međunarodnog kaznenog suda da istraži ratne zloćine u Siriji, ali uz odredbu: da ne smije biti bilo kakva istraga o mogućim ratnim zločinima od strane Izraela. Ni od strane Washingtona, iako je zaista bilo nepotrebno dodati taj zadnju uvjet. SAD su jedini koji sami sebe izuzimaju iz međunarodnog pravnog sustava. Fakat, čak postoji i kongresno zakonodavstvo prema kojem se predsjednik ovlašćuje primijeniti vojnu silu za „spašavanje“ bilo kojeg Amerikanca dovedenog pred sudom u Hag radi suđenja – „Zakon o Haag invaziji“, kako ga ponegdje zovu u Europi. To još jednom ilustrira važnost koja se pridajie zaštiti sigurnosti za državnu moć.

Ali zaštita države od koga? Ovdje fakat postoje jaki razlozi da je primarna zabrinutost vlade da sačuva sigurnost državne moći od vlastitog stanovništva. Kao što dobro znaju oni koji provode puno vremena kopajući po arhivama, tajne vlada vrlo rijetko da su motivirane nekom istinskom potrebom za sigurnost, već definitivno služe da stanovništvo drže u mraku. A za to imaju dobre razloge, o kojima je lucidno dao objašnjenje ugledni liberalni učenjak  i vladin savjetnik, Samuel Huntington, profesor znanosti o vlasti na sveučilištu Harvard.  Prema njegovim riječima: “Arhitekti moći u Sjedinjenim Državama moraju stvoriti silu koja se osjeća ali se ne vidi. Moć ostaje jaka dok ostaje u mraku; izložena svjetlosti sunca ona počinje isparavati.”

Godine 1981., kad se Hladni rat počeo zagrijavati, on je nadalje izložio „možda ćemo morati prodavati [intervencije ili druge vojne operacije] tako da stvorimo pogrešni utisak da se borimo protiv Sovjetskog saveza . To SAD stalno čine još od nastanka Trumanove doktrine.”

Ove jednostavne istine vrlo rijetko se priznaju, ali daju uvida u državnu moć i politiku, sa ponavljanjima sve do sadašnjeg trenutka.

Državna moć mora biti zaštićena od domaćeg neprijatelja; u oštrom kontrastu, od državne moći stanovništvo nema sigurnosti. Frapantan sadašnji primjer je radikalan napad na Ustav putem programa masovnog nadzora od strane vlade predsjednika Obame. On se, naravno, opravdava „nacionalnom sigurnošću“. To je rutina za doslovce sve operacije svih država pa stoga donosi vrlo malo informacija.

Kad je NSA-ov program nadzora otkrio Edward Snowden, visoki dužnosnici su tvrdili da je taj program spriječio 54 terorističkih napada.  Nakon istrage, to se svelo na dvanaest. Jedna visoka vladina komisija je zatim otkrila da se radilo o jednom slučaju: netko je poslao $8.500 u Somaliju. To je bio ukupni plod tog velikog napada na naš Ustav i, naravno, na druge napade diljem svijeta.

Zanimljiv je stav Britanije.  Godine 2007., britanska vlada pozvala je Washingtonsku kolosalnu špijunsku agenciju “da analizira i zadrži bilo koji broj mobilnih telefona ili faksova, e-mail i IP adresa  britanskih građana što ga otkrije njihova mreža za traganje, ” kako je izvještava The Guardian.  To je korisna indikacija o relativnom značaju, u očima vlade, privatnosti vlastitih građana i o zahtjevima Washingtona.

Druga zabrinutost je za sigurnosti privatne moći. Jedna od ilustracija su golemi trgovački sporazumi o kojima se danas pregovora, Trans-Pacifička i Trans-Atlantska partnerstva. O njima se pregovara u potaji – ali ne potpuno u potaji. Oni ne predstavljaju tajnu stotinama korporativnih odvjetnika koji sastavljaju detaljne odredbe. Nije teško pogoditi kakvi će rezultati biti, a ono nekoliko curenja informacija o njima sugeriraju da su očekivanja točna.   Poput  Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) i druga slična partnerstva, to nisu sporazumi o slobodnoj trgovini. Zapravo, to nisu čak ni trgovački sporazumi, već pretežno sporazumi o pravima investitora.

I opet, tajnost je od kritične važnosti  primarno da štiti domaće grupacije upletenih vlada, korporativnog sektora.

Završno stoljeće ljudske civilizacije?

Ima i drugih primjera toliko brojnih da ih ne spominjem, činjenice koje su tako dobrano utvrđene da bi se u slobodnim društvima mogle podučavati u osnovnim školama.  

Drugim riječima, postoji obilje dokaza da je ograđivanje državne moći od domaćeg stanovništva i osiguranje koncentrirane privatne moći pogonska snaga kod formiranja politike. Naravno, nije to baš tako jednostavno. Imamo interesantnih slučajeva, neki upravo skorašnjih, gdje se ove angažiranosti nađu u sukobu, ali gledajte na to kao prilično dobru prvu procjenu koja je radikalno u opreci sa stečenom standardnom doktrinom.

Hajde da se osvrnemo na jedno drugo pitanje: Što je sa sigurnošću stanovnika? Lako ćemo demonstrirati da je to za planere politike marginalna briga. Uzmimo dva istaknuta suvremena primjera, globalno zatopljenje i nuklearno naoružavanje.  Nedvojbeno je svaka pismena osoba svjesna da su posrijedi sudbonosne prijetnje za sigurnost stanovništva. No ako se osvrnemo na državnu politiku, vidimo da je posvećena ubrzavanju svake od ovih prijetnji – u interesu njihovih primarnih briga, zaštita državne moći i koncentrirane privatne moći koja naveliko određuje državnu politiku.

Razmotrimo globalno zatopljenje. Danas u Sjedinjenim Državama ima dosta radosti oko navodnih „100 godina energetske nezavisnosti“ jer postajemo „Saudijska Arabija sljedećeg stoljeća“ – možda završnog stoljeća ljudske civilizacije ako se ustraje na sadašnjoj politici.

To vrlo jasno ilustrira prirodu brige za sigurnost, ali svakako ne za stanovništvo. To isto tako ilustrira moralnu računicu suvremenog anglo-američkog državnog kapitalizma: sudbina naše unučadi je bezvrijedna u usporedbi sa imperativom većih profita sutra. 

Ovi zaključci se mogu potkrijepiti pažljivijim pogledom u promidžbeni sustav. U SAD-u je u tijeku ogromna PR (Odnosi sa javnošću) kampanja koju sasvim otvoreno organiziraju najkrupnije (Big Energy) naftne kompanije poslovnog svijeta, pokušavajući uvjeriti javnost da je globalno zatopljenje nerealno ili pak da nije rezultat ljudske aktivnosti. Kampanja ima određenog uspjeha. SAD su niže rangirane od drugih zemalja glede javne zabrinutosti oko globalnog zatopljenja a rezultati su raslojeni: među Republikancima, stranka je potpunije odana interesima bogatih i korporativne moći, pa se svrstavaju daleko ispod globalne norme.

Tekuće izdanje vodećeg časopisa za medijsku kritiku, Columbia Journalism Review,  ima interesantan članak po ovom pitanju, pripisujući ovakav ishod medijskoj doktrini o „fer i izbalansiranom“ objavljivanju. Drugim riječima, ako časopis objavljuje mišljenje koje je odraz 97% naučnika, onda također mora objaviti kontra-mišljenje koje je gledište energetskih korporacija.

To se odista događa, ali svakako tu ne postoji bilo kakva „fer i izbalansirana“ doktrina. Stoga, ako časopis objavi mišljenje u kojem se osuđuje ruski predsjednik Vladimir Putin za kazneni čin okupiranja Krima, časopis sigurno ne mora objaviti tekst kojim se ističe da iako je to kazneni čin, Rusija danas ima daleko jače opravdanje nego što su SAD imale prije više od sto godina okupacijom jugoistočne Kube , uključujući i glavnu luku te zemlje – te odbacivanjem kubanskog zahtjeva (otkako je nezavisna) da joj se vrati. Isto važi i u mnogim drugim slučajevima. Prava medijska doktrina je „fer i izbalansirana“ kad su u pitanju interesi koncentrirane privatne moći, ali svakako nigdje drugdje.

Po pitanju nuklearnog oružja, arhivska dokumentacija je na sličan način zanimljiva – i zastrašujuća. Ona nam vrlo jasno otkriva da je pitanje sigurnosti, još od najranijih dana, bilo non-issue (ne-pitanje, to jest pitanje bez važnosti) i takvo i ostaje.  Ovdje nemamo vremena da prođemo kroz svu tu šokantnu dokumentaciju, ali nema sumnje da ona snažno potkrepljuje jadikovku generala Leea Butlera , zadnjeg komandant Strateškog zapovjedništva zraka koje je bilo naoružano nuklearnim oružjem. Prema njegovim riječima, dosad smo preživjeli nuklearno doba „nekom čudnom kombinacijom vještine, sreće i božanske intervencije, i mislim da je ovog potonjeg bilo u najvećoj mjeri.” I jedva da možemo više računati na božansku intervenciju dok oni koji određuju politiku igraju rulet sa sudbinom ljudske vrste u  traženju pokretačkih faktora za formiranje politike.

Kao što smo svi vjerojatno svjesni, sada smo suočeni sa najzloslutnijim odlukama u ljudskoj povijesti.  Postoje mnogi problemi kojima je potrebno pristupiti, ali dva su porazna po svom značaju: ekološko uništenje i nuklearni rat. Po prvi put u povijesti sučeljeni smo sa mogućnošću da srušimo  sve izglede za pristojnu egzistenciju – i to ne u dalekoj budućnosti. Već samo zbog toga, imperativno je da rastjeramo ideološke oblake i u oči iskreno i realno pogledamo kako se tvore političke odluke, i što možemo učiniti da ih izmijenimo prije nogo što je prekasno.

Preveo: Slobodan Drenovac

izvor: http://www.alternet.org

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: