Lomovi unutar „Die Linke“: spremna da žrtvuje borbu za mir i borbu protiv NATO-a …da bi se povezala sa SPD-om!


Bivši izlog Partije Evropske Ljevice, Die Linke (Ljevica) ima olovna krila…Ne samo da ona više ne otjelovljuje alternativu u odnosu na tradicionalnu socijaldemokraciju, već je i njen pomak udesno sve evidentniji, pa čak i u onom što bi trebao biti element njenog političkog identiteta, a to je borba za mir.

Osim za komuniste, za napredne snage u Njemačkoj, za njemačke borce na ljevici, za aktiviste za mir to je od suštinske važnosti u zemlji, u kojoj je militarizam i imperijalizam uvijek bio pratilac najgorih oblika dominacije kapitala, a nacizam predstavljao vrhunac toga.

Die Linke je likvidirala najveći dio komunističkog nasljeđa u Njemačkoj u korist izvjesne institucionalne koncepcije, potpuno reformističke, spremne na suradnju sa socijaldemokracijom i pristajanjem uz kapitalističku Evropsku Uniju. Borba protiv rata, borba protiv imperijalizma ipak se činilo da ostaje elementom njezinog identiteta.

Međutim otpor „Die Linke“ je prestao na poziv trube njemačke vlade, koja je učinila militaristički zaokret, jer Bundeswehr (njemačke oružane snage) interveniraju na mnogo mjesta u Africi i usmjerene su na istočnu ukrajinsku frontu.

Jasno, Die Linke nema sasvim jednoznačan stav, kad se radi o ovom pitanju, važnom za njezin identitet. Ispoljava se drugačije mišljenje pojedinih njezinih frakcija, vezanih uz pojedine zastupnike, u partiji koja ima prije svega namjeru da bude i ostane parlamentarna partija.

Zastupnik Die Linke u središtu preformuliranja njemačke militarističke vanjske politike

Mladi vuk Stefan Liebich ubraja se u aktualne „refomatore“: desno je krilo sklono preorijentacije Die Linke na prećenje militarističkog zaokreta RFT. Taj je zastupnik također član Komisije za vanjske poslove Bundestaga.

Liebich je također istaknuti član mnogih nevladinih organizacija, čija je specijalnost „pomaganje u razvoju“ i tako zvane „humanitarne misije“, kakva je na primjer nevladina organizacija „HELP“, potpuno vezana za njemačku vladu, ali isto tako za nevladinu organizaciju, kakva je „Atlanatic Brücke“ /Atlantic Bridge), nevladinu organizaciju za jačanje atlantske orijentacije putem razmjene američkih i njemačkih elita.
Prije dva tjedna Liebich je sudjelovao s jednim zastupnikom Zelenih, Jurgenom Trittinom i sa SPD-ovkom Hildegard Buhman sastanku, čiji je zadatak bio utvrditi „perspektive zajedničke politike za mir“, a iz tog sastanka, prema Liebichu proizišla je „vjerodostojnost“ dogovora među tim partijama, vezana za buduću suglasnost sa vladom.

Liebich je već doprinio , prošle jeseni, objavljivanju teksta „Vanjska politika ljevice: perspektive reforme“iznoseći i nastojeći progurati na taj način takve stavove ljevice pred „novom međunarodnom odgovrnošću“ Njemačke, koji se slažu sa podržavanjem „humanitarnih intervencija“u inozemstvu i pojačanjem „transatlantskog pargtnerstva“ sa Sjedinjenim Državama.

Još u januaru mjesecu Liebich je potpisao zajednički dokument sa zastupnicom Zelenih Bruggerovom, kojim se potiče razvoj njemačkih vojnih misija u inozemstvu „po međunarodnom mandatu“ i u „humanitarnoj“ optici. To je humanitarna optika u svjetlu bacanja bombi! Liebich je podržao širenje njemačkih oružanih snaga Bundeswehra na Mediteranu tokom mjeseca aprila.

Jedan dio zastupnika die Linke spreman je podržati njemačku vojnu misiju u Siriji!

Ti „reformatori“ nisu se zadovoljili samo brbljanjem. U mjesecu aprilu rascarinili su još jedan tabu partije kakva je Die Linke; rascarinjeno je pitanje podrške oružanih snaga Njemačke u inozemstvu.

Poljednjih je mjeseci njemačka vojska ubrzala realizaciju svoje – Weltpolitik -svjetske politike na globalnom planu i tako došla do toga da podržava francuske snage u Maliju i u Centralnoj Africi.

Osim toga jedna njemačka vojna misija nalazi se i na Mediteranu. Radi se o fregati sa 300 vojnika, koja treba da deaktivira kemijsko naoružanje Sirije, zajedno sa snagama SAD-a.

Lažnom prijetnjiom „kemijskog naoružanja“i nužnošću humanitarnog interveniranja Gregor Gysi – jedan od „reformatora“, a inače leader Partije Evropske Ljevice – pokušao je unutar te partije izvesti nasilan udar negiranjem jedog od temeljnih principa Die Linke: „Nikakvih misija u inozemstvu“.

Javna podrška imperijalističkom manevriranju u Siriji te agresivnoj politici Njemačke nije dobila podršku većine članova Linke: 35 zastupnika glasalo je protiv, 18 je bilo suzdržanih, a svega pet je glasalo za tu misiju u inozemstvu, što je otkrilo frakturu unutar partije.

Nije to prvi put da se Linke dijeli u pitanjima mira.

Kad se radilo o podršci „Freedom Flotilla“, koja je bila organizirana u znaku solidarnosti s događajima u Gazi juna 2011, mnogi zastupnici Die Linke aktivno su podržali tu inicijativu…dok je Gysi, sa parlamentarnom manjinom bio jako protiv nje, štaviše taj su pokušaj stigmatizirali kao nasilnu antisemitsku kampanju.

Vođstvo Die Linke tada je predložilo novu motivaciju, da zabrani svojim članovima sudjelovanje u „Freedom Flotilli“u korist Gaze te je partija svoj stav nazvala borbom protiv „antisemitizma“. Sve u svemu 19 članova je odbilo da sudjeluje u donošenju te rezolucije, dok je 57 pristalo uz nju.

Treba se sjetiti da je Gysi za 60 obljetnicu rođenja Izraelske države izjavio: „Antisemitizam ne može, ili ne može više biti stav, koji se može braniti na ljevici uopće, au u partiji kakva je Die Linke pogotovo.“

U mjesecu martu 2012 Die Linke se odvažila podržati predsjedničku kandidaturu Beate Klasfeld, lične prijateljice Nicolasa Sarkozyja, poznate po svojoj revnoj obrani cionizma u najekstremnijoj desnoj verziji, kolonijalističkoj na najbrutalniji način.

Podjele u vezi s Ukrajinom: „reformatori“ i Gysi u poteškoćama

Namjerne dvosmislenosti, teško postignuta ustezanja, perfidne kalkulacije koje su se ispoljile, kad se radilo o Ukrajini, kojima su pritekli „reformatori“ nisu postigle svoj cilj.

U prvoj fazi krize, centar, koji je držao direkciju partije (i to nažalost desnog centra), a koji su predstavljali Bernd Reixinger, Katia Kippig i Gregor Gysi, podržao je martovskus deklaraciju, u kojoj se potvrđivao stav sasvim sličan stavu partije Evropske Ljevice.

Tobože stavljajući u isti plan dvoje zaraćenih, apelirali su na njemačku vladu i na vodstvo EU, kako oni moraju odigrati „značajnu diplomatsku ulogu“prisiljavajući vladu Kijeva na „zaokret“, a da ničim nisu spomenuli ogroman udjel fašista, koji su predvodili događaje u Ukrajini.

Tu su poziciju smjesta osporili mnogi zastupnici, vjerni izvjesnim stavovima, koji su već postali historijski, naročito onih dijelova ljevice, koja se ustrajno bori za mir, a tako su istupili u prvom redu Sevim Dagdelen i Sarah Wagenknecht , a oni su prstom upirali na prisustvo fašista u ukrajinskoj vladi i zato je došlo do oštrog parlamentarnog sukoba sa predstavnicima Zelenih u njemačkom parlamentu. Ta parlamentarna kampanja „ljevice“natjerala je vođu grupe Gregora Gysija da preciznije cilja, tako da su bile donošene parlamentarne rezolucije i davani intervjui u medijima, koji su uglavnom ispoljavali daleko više kritičnosti prema istočnoj politici i prema razvoju situacije u Ukrajini.

Njegov govor u parlamentiu od prošlog 13 juna bio je daleko uravnoteženiji, čak je bio kritčan u odnosu na ulogu NATO-a i EU , iako je izražavao veliko žaljenje, ponešto u Gorbačovljevom duhu, što Rusija i Ukrajina nisu već bile primljene u „zajednički evropski dom“ (pazi!).

To ipak nije nimalo spriječilo Gysija, uz upravljački dvojac Reixinger/Kipping da se javno distancira od člana Linkea Sevima Dagdelena, koji se usudio 4 juna snažno optužiti dvoličnost Zelenih i socijaldemokratskog ministra vanjskih poslova.

Zatim je Dagdelen našao jedan jak citat, posudivši ga od Bertolta Brechtta: „Tko ne vidi istinu je glupan, ali tko, poznajući istinu, za istu kaže da je laž, je zlotvor“. Jer ukoliko je Gysi spreman na sve, da sačuva jedinstvo partije, ipak se prije svega radi o „reformi stava prema EU“ i prema „NATOu“, imajući u vidu vladu „crveno-ružičasto-zelenu“, za koju se nada da će biti formirana 2017.

Reformirati NATO? Nova moda u Linke!

Posljednjih mjeseci Gregor Gysi je započeo svoj posao bacanja u staro željezo dijelova odnosno stavova partije, kako bi ublažio tradicionalne antiimperijalističke pozicije njemačke ljevice.

Ishod tog truda doveo je do predefiniranja programa partije na izborima za evropske organe. Gysi je postigao dva cilja: 1) brisanje zahtjeva da Njemačka iziđe iz NATO-a; i 2) da se ukine identificiranje EU sa „militarističkim blokom, liberističkim i suštinski antidemokratskim“.

Ta dva stava, za koje bi se moralo pretpostaviti, da ih podržava ljevica partije, stvarno su izbrisani iz programa partije, a da nije došlo do unutarnje partijske borbe, jer je on jednostavno objavio, kako oko toga postoji suštinski konsenzus nakon javne debate.

Treba se sjetiti da je Gregor Gysi bio uhvaćen na djelu od prije 5 godina, pošto je Weekileaks objavio njegove tajne razgovore s američkim ambasadorom u Berlinu godine 2009, kad je ovog uvjeravao o bezopasnosti parola partije Die Linke, žrtvujući tako i konkretan stav o izlasku Njemačke iz NATO-a u ime apstraktnog i nerealnog ukidanja NATO-a.

U oktobru 2013 partijski vođa Katja Kipping ide još mnogo dalje i to za vrijeme izbijanja skandala prisluškivanja od strane Sjedinjenih Država. Ona je optužila Sjedinjene Države da „ nanose nepopraljivu štetu ustrojstvu sigurnosti regiona Atlantskog Pakta“.

Izrazila je nadalje žaljenje što je Merkel isuviše kasno shvatila kako „Sjedinjene države ne žele jaku Evropu“ (pazi!) i zazivala je preobražavanje NATO-a u „transantantsko partnerstvo za mir“.

Savez sa SPD-om za 2017: to je objavljeni cilj „reformatora“ iz Die Linke

Ta ideja stoji iza poteza Gyzija, čiji je cilj stvaranje drugačije pozicije partije prema vanjskoj politici zemlje, pozicije usklađene sa dominantnim militarističkim konsenzusom: treba pripremiti koaliciju „pluralističke ljevice“crveno-ružičasto-zelene za 2017 godinu.

Prema mišljnju promatrača glavna prepreka za to je njemačka vanjska politika: pored SPD i Zelenih, koji žele politiku potpunog slaganja sa NATO-om , sa Evropskom Unijiom, sa misijama u inozemstvu, sa ponovnim naoružavanjem Njemačke, Die Linke, sa poretpostavljenim kritičkim stavom prema svemu tome, ometa takvu politiku.

Gysi je u intervjuu listu Deutschlandfunk inzistirao na ovoj točci:“ Želimo slaganje u vanjskoj polotici, kao i slaganje u politici odbrane, sa našim partnerima na ljevici“.

U tom cilju Gysi je spreman da vidi čudesa: „nadam se da je SPD shvatila da intervenuranje u Afganistanu, u Jugoslaviji, u Iraku kao i u Libiji nije donijelo željene reultate, naprotiv, još je pogoršalo i zaoštrilo napetosti.“

Ta primjedba je upravo nevjerojatna, budući da ministar vanjskih poslova Steinmler, iz SPD-a, vodi najagresivniju moguću politiku u zadnjih pedeset godina: SPD u „velikoj koaliciji“ sa CDU podržava vojne intervencije u Maliju, Siriji i u Centralnoj Africi!

Ali u svim tim intervjuima javlja se neizbježno javlja pitanje o toj koaliciji ljevice za godinu 2017. Gysi odgovara oprezno , ali za njega :“neće postojati u vanjskoj politici nikakvih faktora za značajnije neslaganje“.

To je pametan način da se kaže kako će, da bi se složili, biti dovoljan po jedan korak sa svake strane (na kraju krajeva to je korak Die Linke prema pristnanku na atlantizam i to na ratni atlantizam!). Sada su sve oči uprte uTiringiju, gdje će se ove jeseni održati regionalni izbori i gdje bi mogao biti izabran novi predsjednik partije „Die Linke“, Bodo Bambelow, sa glasovima SPD-a i Zelenih. To bi bila najava izgleda „pluralne ljevice“ za 2017 godinu.

Prema Gysiju ta činjenica predstavlja „važan trenutak za ljevicu u Njemačkoj“. Lokalni vođa Zelenih Katrin Goring-Eckardt, s jedne je strane dobrohotno prihvatila Gysijev trud, izrazivši vlastito zadovoljstvo što se partija lišila nasljedstva SED-a (Ujedinjene socijalističke partije Njemačke)“ kako bi postala „istinskom socijaldemokratskom partijom“. S druge strane je izrazila zabrinutost zbog stava nekih članova Die Linke, koji predstavljaju prepreku na regionalnom kao i na nacionalnom nivou.

Treba se podsjetiti da sada u Tiringiji ima vlast SPD…zajedno s konzervativcima iz CDU-a!

Gysijevo ekvilibriranje na konopcu je razumljivo, budući da on sam sebe vidi kao ministra vanjski poslova Njemačke, pošto je bio već birokrat i disident u DDR-u, mijenjajući pravac i ciljeve prema onome, što je u tom času najbolje odgovaralo unutarnjoj opoziciji te ispuštajući probne balone, kako bi vanjsku politiku ismjerio, koristeći se prilikama, prema evropskim stavovima, koji su militarisitčki i proatlantski, kakvi su naime i stavovi SPD-a i Zelenih.

No njemački narod zaslužuje daleko više od Gysijevih političkih kalkulacija, njemu je potrebna revolucionarna organizirana politika i organizirana borba, koja će jasno i glasno kazati: više nikada ratova, nećemo nikada više preporod njemačkog militarizma i imperijalizma.

izvor: http://solidarite-internationale-pcf.over-blog.net

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: