Perry Anderson: „Renzi? Kao Thatcherova“


Talijanima vlada prvi ministar koji podsjeća na Thatcherovu. Jučer su Talijani bili podanici SAD-a, a danas ekonomskog neoliberizma. Matteo Renzi, karizmatski vođa i apsolutni leader tog pravca, samo je njegov Trojanski konj. Analiza gurua New Lefta.

Razgovor s Perry Andersonom vodio Leonardo Clausi,

za L’Espresso od 20 juna 2014

To Perry Anderson ne poručuje. Posljednji esej u „London Review of Books“slavnog engleskog historičara, zaštitničkog božanstva New Left-a, ustvari jest upravo to: lucidan pregled nedavne talijanske historije. On nosi naziv, bez ikakvog ublažavanja „The Italian Disaster“ (Talijanska katastrofa prim.prev) . No to nije nipošto još jedna jeremijada o kulturnoj i građanskoj nesposobnosti Italije kao zemlje, da napokon postane vrijedan i vrli član općeg evropskog politički prihvaćenog pravca. Andersenov esej naprotiv otkriva izvor zala u samim načelima vezanim za governance Evropske Unije, kojima se Italija dosada odupirala: naročito u ekonomskom neoliberizmu, koji je čvrsto vezan za marginalizaciju politike i njenog predstavljanja. Matteo Renzi, karizmatski i apsolutistički leader upravo tog neoliberizma, iako se nalazi na čelu partije čijoj je političkoj tradiciji neoliberizam apsolutno stran, nije ništa drugo nego njegov Trojanski konj. Iza toga slijedi pedantna analiza različitih etapa talijanske novije historije, od kraja Tangentopoli (velike korupcionaške afere početkom devedesetih, koja je pomela i uništila s vihorom Demokršćansku i Socijalističku partiju, što su bile na čelu talijanskih vlada od Drugog svjetskog rata, prim. prev.) pa sve do kraha Berlusconija, a taj je krah i kraj Berlusconija silno želio Bruxelles i pomogao ga preko Napoletana kao Predsjednika Republike, sve do prihvatanja Renzija kao posljednje obale pred dezorijentirajućom heterodoksijom političkog fenomena kakav je Grillo. Andersonu smo se obratili sa nizom pitanja.

Vi ste pisali o degenerativnim pojavama i tendencijama u Evropi i o jako raširenoj korupciji političke klase. Da li se radi o strukturalnom razvoju ili o trenutnom pomanjkanju volje i morala?

» Nije lako izreći sud koliko su duboko ukorijenjene te i takve težnje. Ono što je danas posve jasno jest da su sile, koje su ih mogle osporavati, još uvijek silno raštrkane i slabe. U Italiji su spomenute dvije težnje dugo bile personoficirane u Berlusconiju, ali one zahvaćaju program koji ga nadaleko nadilazi. Što se tiče korupcije, budeći EXPO u Milanu, je tipčan primjer isprazne političke slavohlepnosti tog perioda, čak iako prijeđemo preko gigantskog skandala u Veneciji, u koji su umočeni PD (Demokratska partija) I PDL (Partija slobode), i to jedna koliko i druga, sve do vrata, a to nas podsjeća koliko je bio izliršan Pool (sudaca prim. prev.) od prije 20 godina: ruke onih koji odlučuju o konkursima za izvođenje radova, bili oni sa desnice ili sa ljevice, nisu ništa čišće no što su to bile prije dvadesset godina. Što se pak tiče same demokracije, performance Predsjedništva Republike ili Ustavnog suda daju daljnje sjajne primjere propadanja talijanske pravne države ovih godina, koje je sada još više pogoršano još jednim Novim »svinjskim« izbornim zakonom, nametnutim pod svaku cijenu parlamentu. Radi se o pritiscima, koji ne štede nikoga, čak ni one koji su se pobunili najoštrije protiv njih. Dovoljno je sjetiti se autokracije koja vlada unutar Pokreta 5 zvijezda – Movimento 5 stelle – i njegove uloge najnepopustljivijeg protivnika sistema i njegovih vlada.«

Vi baš ne vjerujete kako Matteo Renzi predstavlja promjenu na bolje. No da li je pravično završiti s njim kao s nekom zakašnjelom provincijskom verzijom Tonyja Blaira?

»Renzijevo divljenje Blairu, koje je jako istaknuto kod svih političkih novinarskih stručnjaka u Italiji, zacijelo je provincijalno, jer je danas u Velikoj Britaniji Blair uvelike diskreditiran i jako omrznut, te se jedva usuđuje javno pokazati, upravo onako kako se to dogodilo s Craxijem na kraju u hoteleu Raphael (kad su ga gađali sitnim novčićima, prim prev.). Ali pogrešno bi bilo podcijeniti Renzija kao političara: on je očito sposobniji od svog dalekog modela. Blair nije bio nikakav inovator: on je jednostavno naslijedio prestrukturiranje engleske ekonomske i političke panorame od Thatcherove i samo ga je gurnuo malo dalje. Kao ličnost bio je mediokritet, a njegova lična korupcija danas izaziva gađenje čak i onih što su mu se nekoć divili u „Finacial Timesu“, a jedinu njegovu značajnu inicijativu predstavljalo je pridruživanje Bushu u ratu u Iraku. Renzi želi postići daleko više, želi preobraziti Italiju i na taj način približiti se onom što je postigla Thatcher u Velikoj Britaniji«.

Da li može Italija, zemlja koja nikad nije uživala potpuni suverenitet, jer je uvijek bila podložna američkim gazdama putem Demokrešćanske partije, za vrijeme trajanja hladnog rata, a kasnije nadzoru evropskih financijskih tržišta, da se tako lako uspoređuje sa Velikom Britanijom?

»Zacijelo je Italija poslije rata imala takvu vanjsku politiku, koja je vrlo rijetko zavređivala to ime: možda je njezin jedini potez vrijedan tog imena bio Andreottijev gest, kojim je matirao Thatcherovu na evropskom summitu godine 1990 te uzrokovao njezin pad u Londonu. Osim toga radilo se o jednoj povijesti bez ikakvog reljefa. Sad Renzi obećava da će sve to promijeniti i da će od Italije napraviti polarnu zvijezdu Evropske Unije, a to je jedna hvalisava laž, koja bi svugdje drugdje natjerala ljude da podignu obrve, ako ne da se i nasmiju. A osim toga stepen autonomije, koju je uživala i sama Velika Britanija poslije rata bio je vrlo ograničen. I laburističke i konzervativne vlade , ove laburističke uvijek, konzervativne gotovo redovito – pokoravale su se američkim naređenjima. Poslije pada iz raja sa Suezom 1956, jedini stvarni izuzetak bio je Heath – koji ni jedan jedini put nije otišao u Washington – te Thatcherova, koja je predhodila u izvjesnim mjerama Reagana i nad njim imala određenu moć«.

PD je upravo dobio evropske izbore na trijumfalan način. A vi ste još prije no što su se doznali izborni rezultati napisali kako je Renzi zajašio talas uspjeha. A ipak, kako objašnjavate tu izričitu razliku u izbornim rezultatima između Italije, Francuske i Španije?

Ta razlika nije tako misteriozna, štaviše, ona je dosta logična. Gotovo četvrt stoljeća Francuska i Velika Britanija proživljavale su naizmjenične verzije – centra i desnog centra – istog neoliberističkog režima, vrlo radikalnog u Engleskoj, malo umjerenijeg u Francuskoj. I u jednoj i u drugoj zemlji birači su duboko nezadovoljni rezultatima, ali i u jednoj i u drugoj zemlji izborni sistem je tako koncipiran, da onemogućava bilo koji drugi odabir. Nijedna druga formacija ljevija od Laboura nije nikada bila sposobna da preživi stisak diahije – dvojne vlasti – Westminstera, koju je nametnuo jednoimeni većinski izborni sistem sistem, koji potječe još iz feudalnog doba. U Francuskoj se još opire Komunistička partija, ali samo u dvostrukom izbornom krugu, i to kao parazit Socijalističke partije i bez ikakve stvarne nezavisnosti od nje«.

Ali u izborima za evropske institucije ne glasa se na osnovi većinskih zakona…

»Istina je, ovi izbori se zasnivaju na demokratskoj proporcionalnosti i ovdje mehanizmi isključivanja ne funkcioniraju. Tako bar jednom birači imaju zaista slobodu izbora, a ne iznenađanja, da većina u svim zemljama optira za one političke formacije, koje izgleda da omogućuju beskompromisni protest protiv neoliberističkog poretka, koji se sada smješta na desnicu mainstream spektra, prije no na ljevicu. Tamo gdje izborni sistemi nisu bili toliko zatvoreni i gdje su lijeve formacije diarhije na vlasti bile u stanju preživjeti, usprkos tog sistema i sam glas protesta otišao je u drugom pravcu: to se uvelike dogodilo u Grčkoj i na Islandu, a u manjoj mjeri u Španiji. S druge strane u Italiji, gdje nikad nije bio na vlasti neliberistički režim po tom istom dualističkom modelu, Renzi može obećavati svoj Bing Bang kao nešto novo, nešto što Talijani nisu još nikad iskusili, da se mogu s tim mjeriti, i ,crpeći snagu iz te činjenice, on je postigao veliku izbornu pobjedu«.

Po prvi put nije opalo sudjelovanje na izborima za Evropu, iako bi bilo pretjerano kazati da se sudjelovanje na izborima povećalo. Neki promatrači pozdravili su to kao pozitivan znak, kao obnovljeni interes za politiku i za sudjelovanje u Evropskoj Uniji. Da li se slažete s tim?

»Takvo čitanje rezultata tipično je za zadovoljni Bruxelles. Istina je da je učešće na izborima opalo u 17 od 28 zemalja članica Evropske Unije i učešće u totalu je ostalo stabilno samo zato što se ono povećalo u četiri zemlje, koje su glasale protiv Evropske Unije, u čemu je zabilježen novi rekord: a taj rekord zabilježile su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka i Grčka. Ukoliko odbijemo (britanski) Ukip,(francuski) FN, (grčku) Syriza i Alternativa für Deutschland (Alternativu za Njemačku), pokrete kojih se u Bruxellesu najviše boje, „odogovorno“ sudjelovanje, odnosno konvencionalni lakejski glas, koji se zahtijeva, učešće je drastično opalo. A isto se također dogodilo i u Italiji, gdje je sudjelovalo 5,5% manje glasača. Zamišljati da se radi o ohrabrujućem rezultatu, kako to čini dominantno mišljenje u Evropi, jednako je samozavaravanju.

Šta vi predviđate za Renzija nakon izbornog uspjeha?

»Kako mu je bila i namjera prelazak na novi »Svinjski« izborni zakon učvrstit će ga kroz jedan dobar vremenski period. Neoliberistički režimi trube unaokolo o vrlinama ekonomske kompeticije, koje prikazuju kao model dinamičnog rasta, ali su apsolutni neprijatelji političke kompeticije. Posljednja stvar koju bi željeli jeste da se izbori odvijaju po onom istom modelu koji uzdižu u nebesa za tržišta. A taj oligopolij (vladavinu manjine prim prev.) koji traže, dobit će putem novog »Svinjskog« izbornog zakona. Pod njegovom kontrolom močvara koja sada okružuje sve djelove PD (demokratske partije) bit će po svoj prilici isušena: taj proces je tek započeo, ali on je već itekako vidljiv u SEL-u (ljevica, ekonomija, sloboda) i u Scelta Civica (građnski izbor, prim prev.), i zahvatit će vjerojatno i NCD (Nuovo centro destra – novi desni centar), čim Alfano, koji mu je na čelu, shvati da mu je sa 4%, kojim raspolaže, najbolje izabrati da postane drugi Dini (predsjednik vlade desnog porijekla za vrijeme lijeve koalicione vlade). Dakle, predvidivo je s političkog gledišta da Renzijeva velika kola krenu još brže.

A s ekonomskog gledišta?

Posmatrano u kraćem periodu on ima ispred sebe dosta raščišćen put: i zaista pred perspektivom proširenja privatizacija i još veće ekonomske deregulacije duhovi talijanskog businessa će oživjeti i ponovo će se upustiti u investicije, dok će se Bruxelles i Frankfurt pobrinuti da bude dosta tekućeg novca, da se vlast stabilizira. Ali na kraju, opće ograničenja neoliberizma – režima akumulacije nespsobnog da zadrži, kako se pokazalo, na cijelom Zapadu stope rasta i zaposlenosti, kakve su bile nakon rata – počet će djelovati. Tada će narod izgubiti iluzije, kako se to već dogodilo i drugdje«.

»Da li pokret 5 zvijezda predstavlja stvarnu alternativu, ili je Beppe Grillo samo još jedan izraz politike shvaćene kao društvo spektakla, kako je to dijagnosticirao Guy Debord? Na kraju krajeva, mi smo izmislili operu…

»Poslije izbornog podviga iz 2013, kad je Grillo od jednog dana u drugi dobio od 0 glasova 25% glasova, i mediji, koji su dotad bili jako protiv Pokreta 5s (pet zvijezda), morali su priznati njegov transformativni potencijal kao novi demokratski oblik. Ali u 18 mjeseci, koji su od tada protekli, Grilllo je prvo sterilizirao taj potencijal putem parlamentarnog izolacionizma, koji je nametnuo zemlji ponovni izbor Napoletana za predsjednika Republike i instalirao Renzija u Palazzo Chigi (palači vlade, prim. prev.), a potom je raspršio glasove u kampanji za evropske izbore, gdje se ponašao kao neozbiljni hvalisavac i u tom smislu prevršio svaku mjeru. Talijani se moraju nadati, da su, usprkos malo vjerojatnosti, Grillo i njegovi ipak izvukli pouku iz tog poraza. U protivnom Pokret 5s (pet zvijezda) će netragom nestati, upravo kao nekad „pobuna u gradu Reggio“, danas, u vrijeme Interneta, na veliko olakšanje političkog i intelektualnog pristojnog gostinjskog salona u ovoj zemlji«.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: