Protiv krize


S ovom dugom i razrađenom analizom profesor Luciano Vasapollo daje svoj prijedlog rekonstrukcije krize, koja potresa svjetski kapitalizam. To je prije svega politička kriza, iz koje neće biti izlaza nikakvim ublažavajućim receptima, već jedino radikalno alternativnim prijedlogom. Sadašnju krizu, nemire i potrese u Evropi koji se događaju, prema profesorima primijenjene ekonomije, Lucianu Vasapolli i direktora Cestes-Proteo (Studijskog Centra USB), treba promatrati unutar vrlo dugog histrijsko-ekonomskog procesa, o kojem treba precizno voditi računa, kako bi se shvatio njegov stvarni doseg.

Vasapollo:

„Ono što se danas događa je političko-ekonomska posljedica niza godina i nije moguće samo putem neke pojedinosti shvatiti tip, porijeklo i učinke ove krize. U načinu proizvodnje može se, u marksističkim terminima, analizirati tipologije ove krize, koja ima karakter konjunkture, ali je ujedno strukturalna i sistemska. Danas svi govore o krizi sistema, a malo njih zna o čemu se radi, a osim toga, kad smo mi, marksistički analitičari, govorili o tome devedestih godina, nisu nas uopće ozbiljno shvaćali.“

U čemu su suštinske razlike?

„Konjunkturnu krizu treba smatrati kao »normalnu«, jer nije istina da je kapitalistički način proizvodnje uravnotežen i da je stalno u kvantitativnom porastu. Marks je potpuno bio u pravu kad je prepoznao krizu kao unutarnju fazu ciklusa izvjesnog ekonomskog modela, koji je neuravnotežen, pa tako nailaze faze hiperprodukcije, a to stanje dovodi do posljedica kao što su neizbježno prisiljavanje na uništavanje proizvodnih snaga, što znači uništavanje suviška radne snage kao i suviška kapitala. A ti su kapitali, koje treba uništiti, materijalni, tehnološki i financijski, kako bi se ponovo stvorili uvjeti za masovni rast i kako bi se profitne stope smatrale »zadovoljavajućim«, te se tako moglo postići ponovno investiranje viška vrijednosti u nove procese akumulacije kapitala, koji bi davali još veći profit.

Velika kriza iz 1929 poprimila je međutim strukturalni karakter, jer je međunarodnom kapitalu bio potreban nov i drugačiji model akumulacije, iako je sama tadašnja kriza u ono vrijeme bila predstavljana, kao i ova današnja, kao kriza financijskog karaktera, ali je ustvari i ona počela od temelja sistema, odnosno imala je duboku makroekonomsku bazu u samom načinu kapitalističke proizvodnje.

Izlaz iz krize bio je postavljanje fordizma i taylorizma kao proizvodnog modela uz primjenu keynesizma kao podrške potražnji. Ujedno su bile učinjene velike intervencije u javnu ekonomiju, odnosno povećene su investicije u javnu potrošnju, koja smjesta ne biva prevedena u socijalne troškove.

Tako da se iz krize 1929 nije izišlo new dealom već ratnim keynesizmom, koji je dostigao svoju najveću razinu u Drugom Svjetskom ratu i u posljeratnoj izgradnji. Sjedinjene Države postaju nova svjetska lokomotiva kapitalističkog razvoja, i doista one pojačavaju svoj industrijsko vojni aparat u pripremi za rat, a pošto je rat završen, ne moraju misliti ni na obnovu, jer se rat nije vodio na njihovom teritoriju, pa mogu svoja sredstva usmjeriti u proizvodne investicije i u rekonstrukciju evropskih zemalja, koje su podnijele velika ratna razaranja i na taj način su SAD ostvarile veliku državnu investiciju, putem politike pomoći Evropi po modelu »Marshallovog plana«.

To stanje je dozvolilo SAD da se ekonomski razvije na osnovu uvoza i zaduživanja unutarnjeg i vanjskog, javnog i privatnog. Tako strukturirana ekonomija, koja počiva na zaduživanju, jer je zasnovana na uvozu, određuje količinu dolara i vrijednosnih papira u dolarima zacijelo daleko veću od bogatstva Sjedinjenih Država, kršeći na taj način temeljne odredbe dogovora u Bretton Woodsu.

Zemlje kreditori tako skupljaju valutu SAD-a u svijetu, koji je jako »dolariziran«. To dovodi do situacije u šezdesetim godinama, da na svjetskoj razini kruži više dolara – i to bar šest puta više no što je bogatvo Sjedinjenih Država – pa prema tome dogovori iz Bretton Woodsa neminovno odlaze dođavola i to jednostranim nametanjem takvog ponašanja od strane Sjedinjenih Država, koje žele imati slobodnog prostora za dalji razvoj uvozno-dužničkog modela, koji namjeravaju naturiti svijetu u političko-komercijalnim terminima, kao i političko vojnim i ekspanzionističkim.“

Da li zbog toga što se u međuvremenu promijenio i scenarij svijeta?

„Naravno, jer su u međuvremenu u igru ušli još dva međunarodna natjecatelja, a to su zemlje koje su bile u Svjetskom sukobu poražene, Njemačka i Japan. Obje zemlje izabiru kao model vlastite obnove pojačanje vlastitog unutarnjeg sistema, znači kapitalistički model različit od sjedinjenoameričkog, daleko manje agresivan. Taj je model nazvan rajnsko-japanskim, a zasnivao se prije svega na moćnom i na nov način kvalificiranom industrijskom aparatu, u funkciji vrlo pomno razrađene i konkurentne usmjerenost na izvoz, a pri tom zadržavaju još uvijek vrlo snažnu ulogu javnih poduzeća; taj je model podržavao surađivanje sa sindikalnim snagama i njegovu je uravnoteženost jamčio model kapitalizma socijalnog karaktera, različit od modela kapitalizma SAD-a, ili, bolje rečeno, od anglo-saksonskog modela, nazvanog još agresivnim i divljim kapitalizmom.

Rajnsko-japanski model je dozvolio tim zemljama veliko povećanje unutarnjeg industrijskog aparata, zadržavajući relativno visoke plaće i održavajući tim putem nisku društvenu konfliktnost. Ta je situacija odmah stvorila probleme konkurencije Sjedinjenim Državama, koje su prema Japanu usmjerile pravi pravcati rat raznim špekulacijama, kako bu umanjile njegovu međunarodnu konkurentnost, kao i konkurentnost yena. A Njemačka je u međuvremenu nastavila jačati vlastitu industriju i još više pojačala izvoznu sposobnost, a da bi zadržala taj model i njoj je trebala jaka valuta kao i izvjesna evropska zona, koja bi predstavljala ekonomsko-komercijalni pol pod njemačkim vodstvom i zato je bilo nužno da uništi druge natjecatelje, koji su postajali unutar tog novog geoekonomskog pola, a to je postigla time, što ih je deindustrijalizirala i učinila zavisnima u njemačkom izvozu…

I upravo u tom času počinje sistemska kriza, koja se danas vrlo jasno vidi.

U međuvremenu, budući da su dogovori u Bretton Woodsu 1971 doživjeli svoj kraj, od toga datuma počinje današnja sistemska kriza, jer iste poteškoće ima međunarodni kapital da ostvari novi model akumulacije, koji će biti u stanju ne samo da dozvoli rast ukupne mase viška vrijednosti, nego još i takav rast, koji će uspjeti zadržati u zemljama razvijenog kapitalizma profitne stope sposobne da pokrenu cijeli sistem rasta, koji će garantirati željenu profitabilnost.
Posljedice ove krize dovode nužno do zaoštravanja globalne konkurencije, koju definiraju kao novu fazu globalizacije; to je ustvari samo nova faza kapitalističke mondijalizacije u kojoj se sama globalizira u biti širenje i ekspanzija daviteljskih učinaka financija.
Ustvari, sistemskoj krizi kapitala nužna je neoliberistička globalizacija, koja razvija restriktivne ekonomske politike, koje teže smanjenju direktnih i indirektnih zarada, kao i onih odgođenih na dulji vremenski rok, a istovremeno nastoji povećati masu dobiti, kako bi kompenzirala tendencijalni pada ukupnog prosjeka profitne stope.

Zato se nastoje zauzeti nova tržišta putem novih projekata i ide se na nove načine prikazivanja imperijalizma, po modelu SAD kao i euro-njemačkom modelu, čiji je karakter političko-ekonomsko-vojni i na taj se način nastoji razriješiti kriza. Ostalim evropskim zemljama nameće se deindustrijalizacija kao i delokalizacija proizvodne aktivnosti u novom viđenju međunarodne podjele rada.

Tako se razvija takozvana neoliberistička globalizacija, čiji su početak označili snažni procesi dereguliranja tržišta, ruši se intervencionistička uloga dosadašnjih država i u toj igri sve se riskirajući stavlja na model globalne konkurentnosti, koji prvenstveno razvija dosad neviđeni napad na cijenu rada, a istovremeno su u toku procesi delokalizacije proizvodnje (rad odlazi u zemlje gdje košta malo, a stoje malo čak i specijalizirani poslovi; odlazi u zemlje gdje rad ne podliježe zakonskim pravilima i gdje nema sindikata i na taj način biva uništena industrija najvećih evropskih konkurenata Njemačke), pa počinju premještanja u inozemstvo, privatizacije, a sve one usmjeravaju sva sredstva prema agresivnim i destabilizirajućim financijama, nastojeće ostvariti putem renti – prihoda od finacija – ono što nisu uspjeli postići ostvarajujući profiti.

No njemačka Marka nije u stanju oduprijeti se međunarodnoj konkurenciji sa dolarskom zonom, ukoliko se ne stvori jedan evropski ekonomsko komercijalni pol , koji će dovesti njemačku monetu u situaciju, da bude konkurentna sa dolarom i da omogući Njemačkoj ekonomiji da ponovo može ispoljiti vlastitu ambiciju, da ona postane nova lokomotiva međunarodnog kapitalizma.

Tako se već sedamdesetih godina stvaraju osnove za izgradnju Evrope sa eurom i za nastanak evropskog imperijalističkog pola“.

Dakle euro je moneta koja nadomješta marku?

„Stvaranje evropskog imperijalističkog pola događa se zbog međunarodnih konkurentskih potreba Njemačke; uostalom i sam euro treba smatrati Super markom, a stope mijenjanja njihovih moneta, nametnute drugim evropskim zemljama, nisu bile odvagnute na osnovu bogatstva pojedinih zemalja, već na osnovu konkurentskih političko-ekonomskih i političko-monetarnih nužnosti Njemačke. Nije uopće slučajno što se u Italiji odmah po uvođenju eura kupovna moć prepolovila, jer se za 1 euro moglo kupiti više manje ono što se prije nekoliko mjeseci kupovalo za 1.000 lira i, a ne za 1936 lira, kakav je bio službeni kurs mijenjanja eura, koji je bio ustvari nametnut.

Stvaranje euro-njemačkog pola zahtijeva ponovnu podjelu rada u Evropi, u kojoj će zemlje juga Evrope, odnosno mediteranske zemlje Evrope treba pretvoriti u zonu uvoza i doista, upravo podaci iz 2012 potvrđuju da 45% njemačkog izvoza odlazi upravo u evropske krajeve. Tako se rješavaju nužnosti, što ih nameće njemački model konkurentnosti, koji ostvaruje očiti višak platne bilance, a ovaj nalazi mogućnosti investiranja sa visokom dobiti zgrabivši u vlastite ruke deficit platne bilance ostalih evropskih zemalja, a naročito onih mediteranskih, odnosno Njemačka kupuje njihove vrijednosne papire – titule – tj. obveznice – državnog duga.

Njemački je višak određen njihovim modelom izvoza, koji ostvaruje profite na uvozu ostalih evropskih zemalja, a koje se, budući da su sad deindustrijalizirane, moraju sve više zaduživati, a na kraju njemački financijski višak stvara dobiti odnosno rente putem kupovanja javnog duga zemalja PIIG (Portugala, Italije, Irske,Grčke). Postoje financijski viškovi, koji ne smiju biti nepokretni, pa zato Njemačka kupuje vrijednosne papire –obveznice – javnog duga tih PIIGS-a (vulgarno taj akronim znači svinje, a njega koriste kapitalistički moćnici, kako bi pokazali marginalizaciju, koja je postala korisna koliko i nužna kako bi se podržavala imperijalistička euro-njemačka konstrukcija)“.

No što ćemo sa problemom javnog duga?

„ Ustvari podaci pokazuju kako je izvan kontrole privatni dug, naročito dug banaka i velikih poduzeća, a javni dug se stvorio tokom dužeg vremena, ali ne zbog pretjerivanja u socijalnim izdacima. Ustvari u Italiji javni dug je počeo rasti zbog takvog opredjeljenja vlada još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nadalje i to zbog stvaranja političkih klijentela i zbog poreznih neplatiša, što je (bilo) nespojivo sa postojećom sistemom političkih stranaka kao i sa političko-ekonomskim sistemom; isto tako sistemom klijentela davana je pomoć izvjesnim poduzećima, prema nekima od njih vođena je politika defiskalizacije ili se pak odlučilo na njihovo komadanje itd.;potrošena su ogromna sredstva za takozvanu izgradnju golemih javnih građevinskih poduhvata, koji nikada nisu izvedeni i koji su korišteni isključivo za napajanje financijskim sredstvima perverznog kruga kriminalnog poduzetništva te za političko praktička podmićivanja, za nelegalne poslove i za organizirani kriminal; to je bilo razbacivanje javnog novca, ali nipošto u društvene svrhe; novac nije utrošen za legalne socijalne troškove, već za nelegitimne i nelegalne u postojećem sistemu partija, koji je zlorabljen za mutne poslove.

Javni dug danas služi kao izgovor za oduzimanje prava pojedinim državama da vrše vlastitu ulogu na ekonomskom i političkom polju, kako bi se stvorila nadnacionalna evropska država, to jest kako bi došlo do prelaska na Super političku evropsku državu, koja nužno dovodi do deficita demokracije i do utvrđivanja suvereniteta super Njemačke.

Planovi restauracije – okrepljenja privrede Centralne Evropske Banke usmjereni na zemlje PIGS poslužili su stvaranju upravo ovakve Evrope kakva jest , a Cebtralna Evropska Banka čini ono Evropi, što je MMF učinio Latinskoj Americi, putem planova strukturalnih preinaka, nazvanih PAS, planovi austerity –štednje; tim planovima išlo se prema oskudnosti i štednji, putem privatizacija i rušenjem društvene potrošnje, smanjivanjem cijene rada i stvaranjem prekarnih radnika od omladine i ne samo od nje.

No sada je i sama konstrukcija evropske naddržave bačena na koljena krizom uzrokovanom viškom proizvodnje, koja se očituje i drastičnim padom potrošnje zbog kontrakcije –sažimanja -prihoda rada. Štednja – austerity – ne može ići ukorak sa privrednim rastom; restriktivne politike su poslužile samo da se klasno suprotstavljanje u potpunosti dovrši i da ga se usmjerivši protiv radničkog pokreta, kao i protiv uloge nacionalnih država i protiv onog što je još ostalo od javne ekonomije.

Očito je međutim da ne postoje rješenja ekonomskog karaktera za krizu sistema. Problem krize ne može se riješiti onako kako bi to željela većina partija evropske ljevice i keynesijanski ekonomisti, koji se još poneki put definiraju kao marksisti, u krajnjoj instanci dajući Centralnoj Evropskoj Banci ulogu posuđivača novca (ona danas posuđuje novac sa kamatom od 1%, dok izdane državne obveznice – titularni odnosno vrijednosni papiri – imaju kamatnu stopu od 6%) i dozvoljavajući emisiju euroobveznica, euro vrijednosnih papira, čija bi uloga trebala biti da pokriju dug. Ako bismo slijedili te predložene recepte nalikovali bismo licima, koja dobro znaju tko je njihov krvnik i pružaju mu vrat i još i sami sebi pripremaju omču. Nema izlaza iz sistemske krize međunarodnog kapitala pomoću nevjerojatnih i anahronih ekonomskih rješenja – keynesijanski pristup računa na nemoguće povezivanje štednje i ekspanzivnih ekonomskih politika, kako bi se ostvario rast; jer su takve makroekonomske politike nelogične,osim što su neostvarive na političko-ekonomskom planu.

Po pravilima ekonomije uvijek se polazi od ravnoteže, ali ako nema sredstava, mora ih se negdje uzeti. Da se vratimo na današnju situaciju, grčki vrijednosni papiri – grčke državne obveznice – su u njemačkim rukama, tako da bi se moglo računati na to da se pusti na miru Atena, a njih da se uvali po cijeni vrijednosnog papira odnosno obveznice od 2,5 %“.

Dakle treba tražiti političko rješenje?

„Da, recepti koje u Italiji podržavaju partije ka PD (Demokratska partija) ustvari u potpunosti potkrepljuju politike koje je već provodio Monti, a one su bile,kako se pokazalo, koliko samoubilačke toliko i historijski nazadne, čak u odnosu na stavove po tom pitanju mnogih ekonomista i političara iz kruga Berlusconijeve desnice ili čak iz kruga radikalne desnice. Potpuno je beskorisno ponuditi se, da budemo žrtva na žrtvenom oltaru Njemačke, u nadi da ćemo biti primljeni među moćnike, prevalivši čitavu cijenu krize na leđa radnika. Onoliko koliko su u ekonomskom smislu uspjeli naštetili zemlji ti klerikalni industrijalci, predvođeni vladom profesora sa sveučilišta Bocconi, nije uspio uraditi čak ni Berlusconi, jer oni su pristali da u potpunosti prihvatimo prestrukturiranja, koje nam je nametnula njamačka buržoazija. Ono što je u posljednjih mjeseci učinjeno putem ekonomske politike proizvelo je rizik nastanka novog oblika države u Evropi, koji bi imao trajati sljedećih 30 godina. Ali ponovo se javlja jak društveni i klasni sukob, iako se PD drži mlako i spreman je na pregovaranje, a isto tako njegovi prijatelji iz konfederalnih sindikata, koji se tobože pretvarraju da organiziraju neuputne proteste, ali suštinski prihvaćaju u cijelosti postojeću političku političku i njezine ciljeve. Parlament ukida pravnu državu i preinačuje Ustav sa transverzalnom većinom, ali su svi oni ustvari politički toliko slabi, da uopće ne predstavljaju stvarno društvo. Dovoljni su bili masovni protesti protiv Equitalie (Centralnog poreznog ureda Italije), da se najavi upotreba vojske, što podsjeća na žalosna razdoblja ugnjetačke nazovi demokracije, nenarodne i sa fašistoidnim crtama“.
Da li grčki slučaj može date podsticaj za ponovno jačanje radničkog pokreta i njegovih organizacija na evropskoj razini?

Grčki radnici, među kojima je nezaobilazna uloga KKE (KP Grčke), mogli bi postati najisturenija točka društvenog sukoba u Evropi protiv politika Eura i politika Trojke.

Drugovi u Grčkoj moraju na sebe preuzeti odgovornost zajedno sa borbenim sindikatom da pokažu evropskom radničkom pokretu, počevši od zemalja PIIGS, kako postoji isključivo političko rješenje, zalažući se za izlazak iz eura i Evrope na klasnom terenu; to znači da treba postaviti taktičke zahtjeve i postaviti socijalne i sindikalne sukobe i borbe u prvi plan, sa strateškom perspektivom socijalističke preobrazbe.

Da bi se to postiglo put je politički i sastoji se u potpunoj nekompatibilnosti sa zaslađenim ekonomskim ponudama naizgled socijalnog karaktera, koje treba odlučno odbiti. Umjesto njih treba zahtijevati, i to smjesta, izlazak iz eura imperijalističke Evrope te stvaranja umjesto nje takve evropske zone, koja će se od samog početka kretati po terenu antikapitalizma.

Potreban nam je jak klasni pokret, koji će krenuti iz Južne Evrope i sa Mediterana i koji će moći nametnuti jake i radikalne zakone porezovanja bogatstva, a zajedno s njima i porezovanje svih kapitala te stvarnu preraspodjelu prihoda i, prije svega, preraspodjelu bogatstava, počevši od strukturalnih reformi, koje bi garantirale minimalni univerzalni dohodak, besplatne najbitnije usluge (školstvo zdravstvo) za sve, gradnju stanova za mase po jeftinim cijenama, punu zaštitu plaća i plaću za sve radnike.

Glavni oslonac cijelog procesa mora biti nacionalizacija banaka, kako bi se uspostavila društvena kontrola kreditnih tokova te da se ovi usmjere prvenstveno na društveno korisne investicije, a smjesta bi se moralo postaviti pitanje nacionalizacije strateških sektora ekonomije kao i podržavljenje tako zvanih kriznih sektora.

Treba se sjetiti što se dogodilo sa zemljama ALBA u Latinskoj Americi te kako je došlo do prave pravcate inverzije društvenih usmjerenja odvajanjem od kapitalističkih organizama, kao što su MMF, a pored toga nacionalizirani su i strateški sektori kao što su telekomunikacije, energetski sektor, transport, a pri tom su u korist poduzetog izvršena velika društvena ulaganja, što je sve omogućila vlastita zajednička banka tako zvanog SUR-a (SUR je zajednička banka latinoameričke zone: Brazila, Argentine, Bolivije, Venecuele, Ekvadora i Paragvaja).

Kod nas treba obnoviti borbu i putem nje izboriti takvo mjesto, koje će nas postaviti za nove društvene protagoniste, da budemo u stanju preokrenuti odnose snaga u korist klasnih organizacija, kako bismo izradili taktički i strateški program.

U slučaju da sami iziđemo iz eura, to jest ako iz eura izađe samo jedna pojedinačna zemlja putem jednostrane odluke, nju će satrti međunarodna špekulacija, koja je i te kako sposobna da slomi sve mogućnosti razvoja putem samoodređenja.

Grčka ljevica trebala bi predvoditi evropski klasni pokret, kako bi stvorila veliku antikapitalističku alternativnu zonu i koja bi, direktno se sučelivši sa pitanjem duga i nametnuvši vlastito neplaćenje evropskim bankama i međunarodnim financijskim institucijama, znala postaviti temelje za stvaranje skupine zemalja, koje bi se snabdjele vlastitom monetom i postale središte istinskog razvoja izvan logike profita i kapitalističke ekspoatacije (bio bi to naše „Buđenje iz svinja PIIGS“ djelo, koje je već u 2012 doživjelo dva izdanja izdavača Jaca Book, u kojem je predloženo da se moneta zove LIBERA-SLOBODNA, a ta još nepostojeća zona ALIAS, a ona bi mogla obuhvatati mediteransku Evropu, mediteransku Afriku i neke od zemalja Istočne Evrope).

Zar to sve nije utopija? Zar je na svijetu neostvarivo ono što žele „marksistički sanjari?

„Kriza kapitala je sistemska i duboka i sve se više preobražava u društvenu krizu, kojoj nema premca. Historija se ne odvija linearno, već ide naprijed u skokovima i lomovima, koji su funkcija odrednica društvenog sukoba, što se uvijek zasnivaju na novim i još razrađenijim društvenim odnosima, koji modificiraju odnose snaga, a ove treba usmjeriti u korist radničkog pokreta, pomoću taktičke inteligencije, ali bez ikakvog popuštanja kapitalu putem prihvaćanja nemoguće uloge sudionika u upravljanju krizom. O tome postoji sijaset primjera: od alternativnog antiimperijalističkog projekta do sistema ALBA, sve do rješenja, koja se odnose isključivo na dug, a to je primjer Islanda u Evropi, koji je bez problema napravio smion izbor, izjavivši kako ne će platiti javni dug finacijskim društvima i bankama iz Engleske ili iz Holandije, a vrativši ipak novce javnih obveznica – vrijednosnih papira – državnog duga malim štedišama, ali ne vrativši ih moćnicima. A Latinskoj Americi bilo je slučajeva programiranog defaulta (stečaja), kako se to dogodilo u Argentini, koja se početkom ovog novog stoljeća smatrala propalom zemljom, dok je ona naprotiv sliijedila vlastiti model nacionalnog razvoja, izbjegnuvši omču zelenašenja međunarodnih finacijski moćnih organizacija i danas je jedna od sila koja se pojavljuju kao nove moćne zemlje. A da se sve to postigne potrebna je vrlina, koja je danas u Italiji i u Evropi rijetka: politička hrabrost te klasno svjesna ljevica, koja će smjesta prepoznati kao svoj teren polje društvenog sukoba, zbog perspektive alternative postojećem sistemu i to alternative po socijalističkom ključu.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: