L’Attentat de Sarajevo: Dokumenti procesa sarajevskim atentatorima


Mi nismo mrzili Austriju, ali Austrija nije ni poslije 33 godine okupacije Bosne poboljšala njeno stanje niti riješila agrarno pitanje. Evo to je bio motiv, koji nas je potakao na atentat. Prije no što se rastanemo kazaću, da nas vi shvatate i posmatrate kao kriminalce. Mi to nismo. Mi smo voljeli svoj narod. Devet desetina našeg naroda su seljaci, koji stenju i jauču i žive u bijedi. Za njih nema ni škola ni nikakve kulturne institucije. Oni su lišeni bilo kakve kulture. Mi smo shvatili njihov očaj. Mi smo shvatili njihovu patnju, zato smo to uradili, a ne zbog mržnje prema habsburškoj vladajućoj kući.

piše: Albert Mousset

Albert Mousset, L’Attentat de Sarajevo: Dokumenti procesa sarajevskim atentatorima, Paris, ed.Payot, 1930.

Str. 199

Tužilac: optuženom Iliću –Vi se danas ničega ne sjećate. Neka se Princip približi. (Gavrilu Principu): Da li vas je Ilić odvraćao od atentata?
Pricip: On je nekoliko puta nastojao da me odvrati od toga da ga počinim. Govorio je da taj čin ne ide u pravcu u kojem bi trebao ići i da će njegove posljedice pogoditi srpski narod. Ja sam mu kazao da, kad se pritiska na neku polugu, ona jače odskače. Kasnije sam ga samo puštao da govori. Kad je vidio da ja ćutim, zaćutao bi i on.

Str. 205

Tužilac (…) Uvedite Vasu Čubrilovića. (Ovaj ulazi) Vi ste Vasa Čubrilović?
Optuženi: Da.
T.:  Koliko vam je godina?
O.: 17 godina.
T. : Da li se osjećate krivim?
O.: Da.
T.: Kako mladić od 17 godina može doći na pomisao da počini jedan takav atentat? Ispričajte mi to?
O.: Zašto hoćete da vam to ispričam? Pa ono što sam kazao, znate iz istrage.
T.: Da, ali i drugi moraju znati, jer je suđenje javno. Da li je u vašoj gimnaziji postojala revolucionarna ćelija?
O.: Postojala je, ali nije djelovala. Više je to bio književni kružok. …Stvorili smo organizaciju da bismo propagirali naše ideje.
T.: Kakve ideje?
O.: Mislim na političku zajednicu Srba i Hrvata.

Str. 217

T. : Ako bar malo držite do religije, znate da se ne smije počiniti ubojstvo, jer vi poznajete božju zapovjed: »Ne ubij!«
O.: Pa zašto onda sada hiljade ljudi umiru na bojnim poljima diljem Evrope?
T.: Vi ste za to odgovorni.
O.: Ne, nismo mi za to odgovorni, već ljudi kakav je bio prestolonasljednik. Mogao sam osjećati samilost prema njemu kao čovjeku, ali ne kao nasljedniku austrijskog prijestolja. Ja više žalim milione seljaka.
Advokat Zistler: Vi ste jednom rekli da ste Srbo-Hrvat, a drugi put da ste Jugoslaven. Šta je to »Srbo-Hrvat«, a šta je to »Jugoslaven?« Šta pod tim mislite? Vi razvijate izvjesne teorije, ali da li vi uopće razumijete ono što govorite? Šta ste po narodnosti?
O.: Srbo-Hrvat. Mi smo jedan te isti narod, jer govorimo istim jezikom.
Advokat Zistler: Vi ste govorili o duhovnoj i političkoj zajednici? Što ste pod tim mislili?
O.: Politička zajednica može značiti samo ujedinjenje svih Jugoslavena.

Str. 441

Svjedok: Njegovo carsko visočanstvo htjelo je otići u bolnicu. I tako je odlučeno poći uz obalu Miljacke. Moram dodati da sam odobravao tu odluku jer se niko nije nadao da ćemo mi krenuti uz obalu rijeke. Njegovo carsko visočanstvo je pristalo i mi smo krenuli. Tako smo bez ikakvih incidenata stigli do ulice Franje Josipa. Baš prije no što smo stigli pred Schleiherov dućan vidio sam automobil u kojem su bili predstavnik pokrajinskih vlasti i gradonačelnik kako skreću u tu ulicu. Naredio sam šoferu grofa Harracha, da ih ne sliijedi, već da ide pravo. U tom sam času začuo dva, tri, možda četiri pucnja i to ne baš glasna. Sjedili smo u istom poretku kao i ranije, samo što se grof Harrach nije nalazio kraj šofera, nego na lijevoj papučici, kako bi svojim tijelom štitio carski par sa strane keja uz obalu, odakle je došlo do prvog atentata. No ovoga puta pucali su s desne strane. Automobil se nalazio kraj pločnika, na kojem se tiskala gusta gomila. Bio sam okrenut prema toj gomili. U času u kojem je ubojica pucao, nalazio se sa mnom u istoj visini s njim. Pogledao sam ga i vidio da su ga smjesta zgrabili i da su oficiri izvukli sablje, da ga udaraju. Moram primjetiti da nisam vidio ni vatru ni dim, kad je pucao. Eksplozija je bila jako slaba. Mislio sam da je i ovog puta atentat promašen, jer su njihova carska visočanstva sjedila mirno i držala se posve uspravno.

Budući da sam shvatio da se ne može nastaviti voziti uz Miljacku, kazao sam šoferu da se okrene i vozi u drugom pravcu. Kad je auto počeo ići nazad, njezino visočanstvo nadvojvotkinja je pala nalijevo na njegovo carsko visočanstvo i ja sam je pridržao rukama. Pomislio sam da se onesvijestila od straha, iako su oni izmijenili nekoliko riječi, koje nisam razumio. Pošto sam šoferu pokazao put, okrenuo sam se prema carskom paru i tek tada sam ugledao krv u otvorenim ustima njegovog carskog visočanstva.

Kad smo stigli u Konak, vidio sam da je njezino carsko visočanstvo u nesvjesnom stanju. I dok je jedna dama odnosila njezino visočanstvo i njegovo carsko visočanstvo se srušilo. Odnijeli su ih na prvi kat i bili su stavljeni na postelju. Više liječnika je dojurilo za kolima i odmah su im počeli pružati pomoć. Ali ni liječnici dovedeni iz bolnice nisu ih mogli vratiti u život. Nakon četvrt sata morala se konstatirati smrt njegovog carskog visočanstva, a nekoliko minuta poslije i smrt nadvodvojkinje.

Str. 449

Svjedok: Bio sam na službini u ulici Franje Josipa. Bio sam nekih deset koraka udaljen od atentatora. Imao sam nalog da ne gledam automobil, već gomilu. Bio sam na svom mjestu kad sam čuo hice iz revolvera. Okrenuo sam glavu na lijevo i nisam ništa vidio. Okrenuo sam je na desno i još jedan hitac iz revolvera bio je ispaljen. Probijao sam se kroz gomilu i uhvatio atentora rukom. Netko je stao između nas i dobio sam udarac šakom u stomak. Princip me također udario revolverom po glavi. U tom sam času vidio Pušaru. Tada su oficiri napali Principa i počeli ga tući sabljama te ga nisam mogao odvesti, dok nije došao šef odreda, koji mi je pomogao. Odvukli smo ga do obale Appel i više ga nisam mogao povesti dalje. Zamolio sam Fordrena da ga odvede.

Str. 669

Čabrinović: Mi nismo mrzili Austriju, ali Austrija nije ni poslije 33 godine okupacije Bosne poboljšala njeno stanje niti riješila agrarno pitanje. Evo to je bio motiv, koji nas je potakao na atentat. Prije no što se rastanemo kazaću, da nas vi shvatate i posmatrate kao kriminalce. Mi to nismo. Mi smo voljeli svoj narod. Devet desetina našeg naroda su seljaci, koji stenju i jauču i žive u bijedi. Za njih nema ni škola ni nikakve kulturne institucije. Oni su lišeni bilo kakve kulture. Mi smo shvatili njihov očaj. Mi smo shvatili njihovu patnju, zato smo to uradili, a ne zbog mržnje prema habsburškoj vladajućoj kući. (…)

Popodnevno zasjedanje suda u 15 sati i 15 minuta

Predsjednik suda: »Dajem riječ advokatu Gavrila Principa, Dr Feldbaueru«.
Advokat Feldbauer: »Časni sude, moj klijent Gavrilo Princip nekoliko puta je odbio advokatsku pomoć; ipak, po svojoj dužnosti službeno dodijeljenog advokata, imam zadatak da savjesno iznesem ono što smatram da se prirodno može kazati u korist moga klijenta. Iako sam nepristrasno pratio proces, ponašanje i izjave glavnog autora ovog zločina, Gavrila Principa, moram kazati, što se tiče optuženog Principa, da sam došao do uvjerenja kako njegova pretenzija da sam na sebe preuzme cijelu odgovornost za inicijativu i za zločin jeste čin koji ne odgovara istini. Iako se Princip drži kao heroj, naravno ne u smislu koji te riječi imaju za nas, ja sam duboko uvjeren da je ovaj mladi čovjek bio pod uplivom trećih osoba, koji žive izvan granica naše monarhije. Tako je to iznio gospodin javni tužilac, a to je također i moje uvjerenje.«
Gavrilo Princip : Želja da se insinuira da je neko treći podbadač ovog atenta jeste udaljavanje od istine. Misao o atentatu je ponikla od nas samih i mi smo je proveli u stvarnosti. Mi smo voljeli narod. Nemam što kazati u svoju obranu.
Javni tužilac. Proces je završen. Osuda će biti pročitana na ovom istom mjestu, u četvrtak 29. ovog mjeseca, u 8 sati i 30 minuta.

Javni tužilac:
»Što se tiče Gavrila Principa on je sam kazao: „Ja sam revolucionar, ja mrzim Austriju i bio bih najsretniji kad bi ona propala“. On je zaista izvršio svoj čin u namjeri da naškodi Austriji… Gavrilo Princip bio je zadojen jugoslavenskim idejama. On ih je otvoreno iznosio. On nije od ubojstva nadvojvode pravio lično pitanje, već je htio naškoditi Austriji! (…)«.
»Među atentatorima ima svoje mjesto i Cvjetko Popović. Gospodo, mi ne bismo vjerovali, da nismo čuli na vlastite uši da su se stvari ovako odvijale: Vaso Čubrilović išao je prema Cvjetku Popoviću i rekao mu bez okolišanja: „Hoćeš li učestvovati u atentatu? «A ovaj mu je jednostavno odgovorio: „Naravno da hoću!“ On pristaje i on uzima učešća u atentatu. Kakva pokvarenost! Tu vidimo do koje se mjere razvio neprijateljski duh, dokle je dopirao fanatizam tih ljudi. Na jedan toliko ozbiljan prijedlog, ovaj samo odgovara: »Pristajem«, a da uopće nije primio nikakva druga objašnjenja. Evo kakva je bila snaga te grozne propagande, koja je otrovala cijelu našu omladinu. On doznaje da se spremaju ubiti jednog člana naše Preuzvišene carske porodice, da će biti izvršen atentat na interese monarhije i on smjesta na to pristaje! On je nacionalist i revolucionar! (…) Nema objašnjenja za jedan takav čin, jer je sam izjavio kako je revolucionar i da želi drugačiju političku zajednicu.«(…)
Zahtjevam da se proglase krivima i da se nad njima primijene kazne koje odgovaraju njihovim djelima.
S ovim završavam.

Osuda:
Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Vasa Čubrilović i Cvjetko Popović osuđuju se zbog velizdaje i pripremljenog iz zasjede ubojstva.
Danilo Ilić za veleizdaju i za ubojstvo iz zasjede.
Veljko Čubrinović, Milko Jovanović, Neđo Karović i Lazar Đukić za veleizdaju i suučesništvo u ubojstvu iz zasjede. Jakov Milović i Milan Kerović za zločon veleizdaje.
Ivo Kranječeveć za suučesništvo u ubojstvu iz zasjede.
Cvitan Stjepanović, Branko Zagorac i Marko Perin za suučesništvo u veleizdaji.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Veljko Čubrinović, Miško Jovanović i Danilo Ilić bili su obješeni 3 februara 1915. Kazna je Neđi Karoviću kasnije izmijenjena na 20 godina robije, a kazna Jakova Milovića na doživotnu robiju. Marko Perin umro je malo poslije osude. Čabrinović, Grabež, Proincip i Milan Kerović i još četiri osuđenika umrli su u zatvoru u Teresienstadtu i Möllersdorfu. Oslobođenje su dočekala samo četvorica: Cvjetko Popović, Vasa Čubrilović, Ivo Kranjčević i Cvijan Stjepanović.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: