Historijski kontinuitet u vanjskoj politici Njemačke u odnosu na Istočnu i Južnu Evropu


Svaki pucanj u Rusa…i „Srbi moraju umrijeti“- ekspanzionističke strategije prije i poslije I svjetskog rata

Željeznica za Bagdad

Njemački imperijalizam, kad se konsolidirao i ojačao, odmah je pokušavao da se proširi (prije više od 100 godina), no konkurentske imperijalističke države kontrolirale su već veliki dio zemljine kugle, a naročito mora i najvažnije pomorske puteve. Prilično moćne snage njemačkog Reicha vidjele su dakle kao „prirodni“ pravac njemačkog imperijalizma na tragu stogodišnje njemačke kolonizacije Istoka – u posezanju za za Istočnom i Južnom Evropom i za Ruskim imperijem. Taj „životni prostor koji je Nijemcima stavljen na raspolaganje geografijom svijeta na tako reći prirodan način, legitimno pripada Nijemcima zbog njihove historijske i ekonomske važnosti u srcu Evrope“- po mišljenju tadašnjih ideologa ekspanzije – obećavao je ogromne rezerve sirovina te proizvodnju hrane; zbog toga ga je samo trebalo, tako se to činilo Nijemcima, uzeti pod vlastitu upravu i to s poznatom njemačkom marljivošću.

Ali to nije trebalo postati „kućno dvorište“, što uopće nije zadovoljavalo njemački imperijalizam. Daljnji udarni pravac imao je u vidu ciljeli Bliski i Srednji Istok. Veliki strateškii poduhvat u tom pravcu predstavljala je izgradnja želejznice, koja je započela 1903, do Bagdada i upravo je to bio jedan od motiva, koji je doveo do Prvog Svjetskog rata. Projekt je financirala Deutsche Bank, odnosno Banka za električnu i kemijsku industriju, to jest banka „novih“ industrija, koje su sve jače nagonile „stare“ teške industrije na ekspanziju prema Istoku.

Bagdadska željeznica nije još bila završena, kad je započeo rat 1941, a ona je trebala prolaziti kroz Tursku i Irak te na taj način garantirati povezanost i kopnenim putem sa područjima bogatim naftom, a u to vrijeme te su zemlje bili dijelovi Otomanskog carstva, kao i Perzijski zaljev. Bila je predviđena i mogućnost snabdjevanja njemačkih ratnih brodova iz te regije, ukoliko bi se pokazala takva potreba.

Ali na taj način je Njemački Reich direktno posezao za krajevima pod britanskim utjecajem u Perzijskom zaljevu, u Arabiji i na Indijskom Oceanu.

Nije se smjelo odustati od sigurnosti te „njemačke“ željeznice, koja je trebala ići do Bagdada. Jedan njen veliki dio u to je vrijeme prolazio uz granice Habsburškog carstva, ali je ipak najveći dio prolazio kroz Otomansko carstvo, koje je u to vrijeme bilo već znatno oslabljeno. Od najvećeg interesa za Njemački Reich bilo je stoga ojačati Tursku, uz istovremeno jačanje njemačkog utjecaja kao i izravne kontrole svih krajeva jugoistočne Evrope. A osim toga zahtijevana sigurnost nije se činila potpunom, sve dok je postojala jaka Rusija. Rusiju je dakle trebalo uništiti i raskomadati je na manje dijelove.

Centralna Evropa

Pravac njemačkog imperijalizma, koji smo zacrtali, imao je svoju „klasičnu“formulaciju u imenu „Mitteleuropa“. To je bila suvremena imperijalistička strategija „novih“ industrija, koje su već poslovale na evropskoj kao i na multinacionalnoj razini. One su se protivile izravno aneksijskim planovima teške industrije te su već imale u vidu metode povezivanja ekonomske hegemonije sa formalnom nezavisnošću.
Jedan od ideologa tog projekta Mittelevrope bio je socijal-liberal F. Nauman. Središnju jezgru svih varijanti Mittelevrope predstavljalo je ujedinjenje Njemačke sa habsburškom Austro-Ugarskom i sa Bugarskom, koja je u to doba podrazumijevala i sjeverni dio Grčke kao i Tursku, a za sve to najveću smetnju predstavljala je Srbija. Srbija je bila odnedavno stekla vlastitu nezavisnost od Otomanskog carstva i uspješno se protivila svim pokušajima Austrougarskog Imperija da ovaj i nju anektira.
Kad se dotle stiglo Friedrich Naumann izjavio je sljedeće:“Srpski teritorij se ne može tolerirati, budući da predstavlja neprijateljsku utvrdu unutar stvorenog mittelevropskog (srednjeevropskih) rova…Kao narod, Srbi imaju isto pravo na postojanje kao i svi drugi narodi, ali oni ne mogu pretendirati izabrati kao vlastito zanimanje ometanje mira“.
Počeo je Prvi Svjetski rat i njemački ratni poklič bio je „ svaki pucanj jedan Rus, svaki metak jedan Francuz, svaki udarac nogom jedan Englez…a Srbi moraju umrijeti“.

U septembru 1914 kancelar Reicha Hollweg već je formulirao program rata pod utjecajem Rathenauaa (AEG) i Gwinnera (Deutsche Bank):“Treba postići mitteleuropsko ekonomsko ujedinjenje putem zajedničkog ukidanja granica, pod utjecajem Francuske, Belgije i Holanije, Danske, Austro-Ugarske i Poljske, a možda i Italije, Norveške i Švedske. Ta unija…pod vanjskom jednakošću vlastitih članova, ali ustvari pod njemačkom upravom, mora osigurati prevladavanje Njemačke u Centralnoj Evropi“.

Suvišno je naglasiti da se u ovoj točci, naravno, nije mislilo samo na vojno nametanje te ekonomske unije. Istovremeno bili su već formulirani programi „revolucioniranja Rusije, Finske i Crnog mora, kako se to podrazumijevalo i za islamski svijet od Maroka sve do Indije“.

Kako se pokazalo, Njemačka nije bila u stanju voditi rat na dva fronta i tako, po završetku rata, nije mogla nametnuti vlastitu dominaciju kao pobjednička sila. Zato su najsuvremeniji krugovi njemačke buržoazije počeli misliti kako da postignu isti rezultat na manje izravan način.
Dio tog projekta bilo je i traženje dugotrajnog mira pa čak i savezništva s Francuskom, kako bi imali slobodne ruke za projekt nazvan Mitteleuropa.Ta je perspektiva ponovo oživjela, kad se uvidjelo, da će doći do poraza u Drugom Svjetskom ratu, a tu je perspektivu ponovo posvojio Adenauer.

U tom su smislu išli, već od 1917, pokušaji postizanja „dogovornog mira“ u Prvom Svjetskom ratu.

Te projekte jasno izražava jedan memorandum iz 1918 Friedricha Naumanna, Ernsta Jachea i Roberta Boscha, u kojem se smjesta zahtijeva završetak rata, da bi se spasila jugoistočna zona, koja se nalazi pod njemačkom kontrolom:“Naša ratna osvajanja do danas predstavljaju ostvarenje ujedinjene Centralne Evrope. To odražava naše ekonomsko i vojno smještanje među velesile, ratni cilj, koji možemo postići nezavisno od bilo kakve promjene naših granica na Zapadu kao i na Istoku“.

A upravo su to shvatili i ratni neprijatelji Nijemaca, koji su nakon poraza Reicha nastojali da učine sve, kako bi poništili tu pobjedu i nastojali su da spriječe, pomoću strukturalnih dugoročnih mjera, ponovno nastajanje onog, što je bilo nazvano njemačko-imperijalistička „Mitteleeuropa“. Iz tih razloga su Versailleski ugovor , kao i sljedeći ugovori – suština političkog vezivanja Njemačke u lance – bili jako osporavani od samog početka.

Ekspanzionistički ciljevi prije nastanka fašističke diktature u Njemačkoj

Njemački imperijalizam podnio je u Prvom Svjetskom ratu prilično težak poraz, ali je bio daleko od toga da napusti vlastite ekspanzionističke ciljeve. „Moramo ponovo postati moćni i ponovo ćemo steći snagu, pa ćemo prirodno zauzeti sve ono što smo izgubili“. To su riječi generala Groenera, Ministra odbrane Reicha od 1928 do 1932, a on je već 1919 kazao:“Ako se želimo boriti za svjetsku vlast, moramo biti dalekovidni i moramo se za to pripremati, bez mnogo skrupula s obzirom na posljedice… U tom cilju teren na kojem stojimo, unutra, u zemlji, kao i izvan nje, mora biti stabilan“.

Tu dužnost preuzeli su sa svom čvrstinom dominantni krugovi u zemlji.

Ekonomski Mittelevropski kongres

Odlučan korak bilo je stvaranje Ekonomskog mittelevropskog kongresa (MWT), interesne grupe njemačkog kapitala, koja je ujedinjavala, prevazilazeći različite frakcije, sve kapitalističke grupacije zainteresirane za ekspanziju prema Jugoistoku. Ta je grupa ujedinjavala najvažnije multinacionalne kompanije: od Kruppa do Thyssena sve do IG Farben, kao i velike banke. Na taj način nalazili su se unutar MTWa dva polja krupne industrije iz tog vremena, tako zvano polje Brüning (a u njemu su bile okupljene izvozne industrije kao Siemens, koje su podržavale kancelara Reicha Brüninga), a s druge strane takozvani front Herzburger (kartel takozve „nacionalne opozicije“pod vodstvom Hitlera i Hugenberga), a oni su značili dijelove krupnog kapitala sa zasebnim interesima, koji su djelimično bili u direktnoj suprotnosi sa prvom grupacijom. Osim toga tu su bila i druga udruženja kao na primjer Njemačka unija industrijalaca Reicha, Kongres njemačkih općina, ADAC. Oni su bili tijesno povezani sa oružanim snagama Reicha i, naravno, s ministrom vanjskih poslova.

Osnivanje fundacije MWT nije se dogodilo slučajno u vrijeme najveće i najduže ekonomske krize u povijesti kapitalizma.

Glavni zadatak MTWa bio je izrada strategija za suočavanje s krizom, i to takvih strategija, koje bi mogle naići na najveći pristanak od strane glavnih kapitalističkih grupacija. Činjenica, što su napredovali izuzetno brzo, bila je jedan od uvjeta koji je dozvolio nastanak fašističke diktature 1933 godine.

Strategije rješenja za krizu njemačkog kapitala početkom tridesetih godina

Perspektive njemačke ekonomije 1931, krajem duge krize svjetske ekonomije, bile su krajnje nepovoljne:

Od svjetskog tržišta nije trebalo očekivati kroz kraće vrijeme ponovni procvat poslova;
Njemački imperijalizam bio je blokiran u odnosu na politike valute i na kreditnu politiku zbog plaćanja ratnih reparacija;
nije imao na raspolaganju kolonije kao vanjska rezervna tržišta;
U Prvom Svjetskom ratu izgubio je najveći dio vanjskog kapitala;

Imao je na raspolaganju, za vlastite proizvodne mogućnosti, jako ograničeno unutarnje tržište.

Koncentracija interesa, kako bi se pronašao zajednički put izlaska iz krize u toj očajnoj situaciji, nije uopće predstavljala jednostavan zadatak. S jedne strane polje kojim je raspolagao Harzburg tjeralo ga je da se otkači od svjetskih tržišta, u kojima se nije nazirala nikakva perspektiva. Multinacionalne kompanije, koje su još bile kompetitivne na svjetskom tržištu, kao što je to bio Siemens i Pharma, pružale su otpor bilo kakvoj zakonskoj odredbi, koja bi mogla naškoditi njihovoj sposobnosti međunarodnog konkuriranja. Jedini izlaz bio je, činilo se, u tri međusobno povezana prijedloga:

stvaranje dodatne potražnje od strane države, naročito ratnog materijala;
postizanje agresivne ratne sposobnosti putem masovnog naoružavanja;

„delimitacija – oslobađanje svih granica i ograda njemačke vanjske trgovine“-što je ustvari značilo otkopčavanje od svjetskog tržišta stvaranjem ekonomske regije, ovisne od Njemačke u Centralnoj i u Istočnij Evropi. Uostalom, u slučaju rata bilo bi nemoguće održavati prekooceanske ekonomske odnose.

Ova masovna autarhična naprezanja kao i masovno naoružavanje zahtijevali su jaku državu, koja će moći nametnuti mjere i propise potrebne cijeloj zemlji – a kod postojećih odnosa to je bilo moguće postići jedino unutar diktatorskog poretka.

Politika njemačke imperijalističke agresije prije dolaska fašističke diktature

Pogrešno je misliti da je u to vrijeme njemačka politika imperijalističke agresije morala čekati „zauzimanje vlasti od strane Hitlera“. Već u oktobru/novembru, dakle tri mjeseca prije no što je Hitler „izvučen iz kreveta“, kako bi postao Kancelar Reicha, bilo je političkih pokušaja agresije u zoni Mediterana, koji predstavljaju primjer za aktivnost MWT: u novembru 1932 MWT je sa oružanim snagama Reicha i sa Ministarstvom vanjskih poslova izradio „neslužbeni“ memorandum, koji je bio predat Mussoliniju. Taj je memorandum imao za cilj nasilno rušenje i preoblikovanje zemalja centralne i jugoistočne Evrope. Središnja točka projekta bila je Jugoslavija, koja je trebala biti razorena uz pomoć Italije. Jugoslavija je trebala biti podijeljena na hrvatsko-slovensku državu, i na državu u kojoj bi se nalazio ostatak Jugoslavije, koju bi činili Srbija i Crna Gora, slijedeći na taj način stare granice Istočnog Rimskog carstva i Zapadnog Rimskog carstva. Osim toga trebalo je provaliti u njemačku Transilvaniju, koja se nalazila u Rumunjskoj, kako bi se stvorila linija za Dunavsku federaciju, koju bi činile Hrvatska, Slovenija, njemačka Transilvanija i Mađarska , a ova bi federacija bila na jednak način podložna Italiji koliko i Njemačkoj. Secesije bi morale biti izazvane podrškom datom hrvatskim i slovenskim reakcionarnim pokretima za nezavisnost u Jugoslaviji, ili pak ustaničkim pokretima unutar Mađarske i Nijemaca u Transilvaniji u Rumunjskoj, koji bi bili umjetno podsticani.

Tako je došlo do pobuna u Hrvatskoj i u Sloveniji godine 1932/1933 – kao plod zakulisne aktivnosti, kako je to izjavio Alfred Sohn-Rethel, a sve to podbadanje na pobunu financirao je Krupp:“Na polju njemačke vršila se kupovina oružja, klijntelarne usluge, podjela recikliranog novca, pregovori s političkim partijama i sa šefovima bandi…Pavelićevi izaslanici /vođe ustaša/ dolazili su i odlazili. Krajnji rezultat te aktivnosti bilo je ubojstvo kralja Aleksandra I u Marseillesu 9 oktobra 1934 godine. To je bila posljednja uloga Pavelićevih ljudi“ (uz aktivnu ulogu njemačke odbrane).

Taj već izrađeni projekat nije potom ostvaren, prije svega iz razloga, što su za njega doznale Francuska i Engleska.

Izvor: Arbeitskreis antiimperialistisches Solidarität

 

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: