Zaposjednutost ljevice


Dugotrajno kukanje zbog nazadovanja i poraza ljevice, koje se čuje sa svih strana, ima kao jedan od temeljnih uzroka taj što se liberalna desnica dokopala cijelog klasičnog instrumentarija ljevice, pa i mnogo više od toga. Počelo je sa hibridizacijom partija, oblika demokracije, naučnih grana, biljnih vrsta, do hibridazacije načina mišljenja ljevice i načina ponašanja njenog »naroda«, odnosno onih klasa, masa pa i istaknutih pojedinaca, koji su ljevici tradicionalno služili kao amblem.

piše Jasna Tkalec

Tvrdnja, da je klasna borba nešto što spada u ropotarnicu historije, više je nego učestalo mišljenje, te za nove visokoobrazovane – a na određeno vrijeme zaposlene radnike pod izvjesnim uslovima – to vjerojatno tako i izgleda. Tvrditi da za brojne profesije reklamiranja, ali i uvaljivanja roba, kao i intelektualnog rada, ne postoji radno vrijeme i da ono za managere i slične traje cijeli cjelcati dan vjerojatno nije daleko od istine. Nema razlike između rada i slobodnog vremena – cijela njihova egzistencija odvija se u znaku onog čim se bave. Evo još jednog naopako izokrenutog marksističkog postulata, kako će nestati razlike između rada i dokolice!

Kao što je istina da bi tvrdnje, kako je sve rad, pa i pretraživanje po Internetu, vjerojatno izazvale reakcije protesta i bijesa kod radnika u rudnicima, u talionicama, koji još uvijek prodaju vlastitu radnu snagu često pod mučnim i nepovoljnim uvjetima.

Da su proizvodni radnici kao i ne mali broj nezaposlenih, što posjeduju svjest o svom položaju iskorištavanog i obespravljenog subjekta, velika manjina u društvima sjeverne te zapadne polutke globusa, ostaje neoboriva činjenica. Kad bi bili većina, i još k tome svjesna i borbena, taj poredak bio bi neodrživ, jer ma kakvim zastrašujućim sredstvima prisile raspolagale dominantne klase, nijedan poredak nije dulje održiv samo i jedono silom. Za njegovo trajanje i stabilnost nužan je pristanak podanika odnosno građana, a kako stvari stoje, uprkos protestima i pojedinačnim sporadičnim eksplozijama gnjeva, današnji vlastodršci i političari nemaju razloga poredak smatrati ugoženim od strane oponenata…

Nekad i sad

Nekad su idealisti socijalisti, od kojih su neki bili i prosvjećeni gazde ili poduzetnici – kao na primjer Olivetti ili Rizzoli u Italiji, a sličnog su mišljenja bili neki i neki u Fiatu – držali da raspon onih najviše plaćenih managera i tvorničkih organizatora do najnižih zarada običnog nekvalificiranog radnika – ne bi nikako smio biti veći 20 puta. Danas su zarade ne dioničara nego managera veće i 200-300 pa i mnogo više puta, a ipak su protesti u evropskism prijestolnicama i industrijskim gradovima, kao i štrajkovi, iznimna i ne tako važna pojava. Javljaju se kod obnavljanja ugovora: radnici promarširaju ulicama sa crvenim zastavama i uobičajenim folklorom živopisnih parola i slogana, koji put se blackblockovi potuku s policijom, razbiju po koji izlog ili demoliraju koju filijalu banke, zapale koji automobil, ponekog tom prilikom pretuku, a ponekog i uhapse, a već sutradan sve teče po starom.

Poredak se čvrsto drži, a kriza produžava. Sistem napreduje sa nužnim »restriktiracijama«, pljenidbama banaka i otimanjem novca od onih, koji rade i stvaraju društveno bogatstvo, u korist onih, koji njime upravljaju, ali osim ozlojeđenosti pojedinaca, kolektivnu volju za promjenom mase ne pokazuju, iako im se iz dana u dan urušavaju životni uvjeti te mlada generacija ima sve manje šanse da nađe vlastito mjesto pod suncem.

Otimanje

Odgovor na ovo nelogično stanje zahtijeva složenije objašnjenje, koje zadire u sociološke i psihološke dispozicije današnjih ljudi, izmanipuliranih do krajnosti, lišenih društvene svijesti i smisla za zajednicu i za ljudsku solidarnost. Osim defekata savjesti i svijesti, često praćenih i pomanjakanjem samosvijesti, u glavama većine nalaze se medijima upucani supstituti ti podražavanja i kopiranja jednog virtualnoig modela, koji isključuje humani pristup svim životnim pojavama i životu samom, a pojam duhovnosti svodi isključivo na religioznost, dok smisao i sreću života i životne užitke vidi isključivo u zarađivanju, trošenju i posjedovanju bez kraja i konca. Kako trošenje tako i posjedovanje ne samo stvara ovisnost, već i odvraća od mišljenja i razmišljanja, najvećem broju ljudi ove aktivnosti postaju strane i koriste ih minimalno. Umjesto uspinjanja stepenicama voze te liftovi i pokretne stube, a umjesto tebe za tebe misle mediji, a tvoje je samo da konzumiraš gotove stavove. Davno je još Bayron usporedio duhovni život sa uspinjanjem na više katove kuće života. Ali tko danas mari pjesnike?

Čarobno društvo tehničkih čuda zrelog kapitalizma stalno opija mase svim i svačim, čineći ih ovisnicima svačega. Neprekidni lanac ovisnosti ima raspon od rada do zadovoljstava, od buke do zaglušne muzike ili snažno ispoljenih sportskih aktivnosti ili strasti, do bilo čega drugog. Putovanja u egzotične krajeve, estetske operacija, podmlađivanja, uživanja u kuhinjama dalekih krajeva, igre na sreću i igrice na ekranima mobitela itd. dio su neiscrpne ponude utroška vremena i manipuliranja ljudskom žudnjom. Samo da ni jednog časka pojedinac ne bi ostao sam sa sobom i upitao se o smislu života, kojeg vodi i o prirodi zadovoljstva, koje bi želio postići, a koja mu najčešće stalno izmiču. Što se pak tiče života drugih ljudi, naročito udaljenih od njega na društvenoj ili prostornoj skali, oni ga uopće ne zanimaju, niti osjeća ikakvu empatiju prema njima.

Gdje je neprijatelj?

Davno je napisao Brecht (i nije mu koristilo): „Kada dođe trenutak da se maršira mnogi ne znaju da neprijatelj stupa na čelu kolone i glas , koji govori o neprijatelju, jest neprijatelj glavom“. Radilo se o nacizmu i osim malobrojnih, koji su završili u logorima ili pobjegli u Ameriku, Nijemci su marširali i domarširali do 30 km ispred Moskve, doplovili do Afrike i doletjeli do Norveške. Sve je išlo u početku najbolje, dok se jednog dana pod Staljingradom, pod Kurskom i na obalama Normandije nije sve preokrenulo i krenulo naopako: za manje od tuceta mjeseci mladi je crvenoarmejac istakao crvenu zastavu na vrh bombardiranog Reichstaga. A to je uslovilo sudbinu ne samo Njemačke već i Evrope za dalnjih pola stoljeća.

Danas je mnogo teže, jer neprijatelj više ne maršira na čelu kolone obuzete nadom, da će vlastitom čvrstinom stvoriti »novi svjetski poredak«. Novi svjetski poredak je tu, on je obuhvatio globus svojim krakovima kao hobotnica, a pristanak na njega je u glavama podanika odnosno svih onih koji ga prihvaćaju, što znači goleme većine ljudi, uglavnom sasvim dobrovoljno. Pristanak je u glavama ljudi, koji imaju povjerenja u njega, povezuju ga i poistovjećuju sa borbom za slobodu i demokraciju, vjeruju u umjesnost humanitarnih ratova, u poslanje Zapada na polju civilizacije i u užitke kasnog kapitalizma. Sve to rađa prilično rašireno oduševljenje za iznimno bogatu ponudu razonoda potrošačkog društva, vjeru u ispravnost njegovog pravnog poretka i opravdanost vlasništva i privatnog vlasništva, ne samo nad sredstvima za proizvodnju već i nad proizvodnjom života, pa i proizvodnjom mišljenja.

Pri tom se ne smije zaboraviti da su socijalističke utopije odnosno pokušaji njihovog ostvarenja doživjele katastrofu u zadnjem deceniju minulog stoljeća. Njihovi tvorci i učesnici, misli se na prve decenije i prvu polovinu stoljeća, vjerovali su u svoje društveno poslanje, a svjetina oduvijek čvrsto uvjerne u vlastitu misiju smatra fanaticima, a ako ista doživi neuspjeh, drži ih za budale.

Opravdanja propasti i neuspjeh ima bezbroj, ali stavovi ljudi su takvi.

To povlači za sobom, da je zastarjeli termin klasnog neprijatelja preobličen u nešto drugo. Onaj tko je ovladao glavama ljudi na sličan način kao Gramscijev »organski intelektualac«, nije više intelektualac već djelatnik u službi propagande postindustrijskog, tržišnog odnosno konzumističkog društva, što je samo samo eufemizam i elegantnije ime za kapitalizam i kapitalističke društvene odnose. Ovi poput ribara u svoju mrežu hvataju svakog na svim morima i ljepljivom meslasom obavijaju sve: one koji nemaju ništa do li vlastitog rada kao i one koji imaju financijska ili proizvodna sredstva. I jedni i drugi moraju neprekidno i do iznemoglosti trčati po tom pokretnom tepihu (tapis roulant) po cijenu pada odnosno vlastite propasti.

U nama

Psiholozi tvrde za pijance, koji ne mogu bez alkohola, kako oni vlastitog neprijatelja nose u sebi. Ova zorna slika može se pripisati danas većini ljudi, koja pristaje na aktualni poredak na Zapadu, na liberističko viđenje društva i shvaćanje slobode i suverenosti tržišnih zakona, kojima su supsumirani svi ostali zakoni. Tržištu odnosno jednostvnije rečeno, zaradi je podređeno sve, što se odnosi na ljude, njihov život i rad i sve oblike stvaralaštva, pa i stvaranja odnosno proizvodnje života, životnih uvjeta i radnih odnosa.

Kad se tridesetih godina minulog stoljeća hrpa izbjeglica iz Njemačke našla u demokratskim Sjedinjenim Državama, do kojih su neki uspjeli doći s krajnjim naporom – a neki, kao Walter Benjamin nisu to ni uspjeli, nego su na putu ispustili dušu – pa gledali užurbani život te njima strane zemlje, u kojoj su svi negdje hitali, kao u mravinjaku, u kojoj se žena Heinricha Manna ubila, a kćer i sin Thomasa Manna, koji je živio najbolje od svih, ostali duboko zabezeknuti, dok su svi ostali austrijski intelektualci i pisci bili vše nego zbunjeni, jedan od njih je usklinuo: »Ova zemlja je mrtvačnica duha i ovdje da budeš normalan, moraš biti nakazan!«

Baš ta davna konstatacija Zweiga ili Remarka čini se da danas vrijedi za cijelu sve više amerikaniziranu planetu, budući da je ova nametnula svoj jezik, svoju civilizaciju i svoja shvaćanja i stilove života najvećem dijelu čovječanstva.

Proročanske riječi Pier Paola Pasolinija o tome kako je konzumističko društvo gore od fašizma, rijetko je tko u vrijeme, kad su izgovorene ozbiljno shvatio. Uzete su za malo pretjeran izljev negodovanja i bijesa. A Pasolini je tu misao objasnio i razradio, pokazao u svom posljednjem nedovršenom romanu „Nafta“, u napisima i filmovima i zbog toga vjerojatno platio glavom. Ukratko, po Pasoliniju, i protiv najgoreg fašizma borba je bila moguća, jer protiv nasilja ipak neko na kraju uzme pušku ili pijuk i kreće u ogorčenu borbu. Protiv slatke i ljepljive močvare čokolade, protiv sve većih i sve primamnijih izazova, slatkih obećanja, što bude sve naše požude, protiv pogađanja naših najskrovitijih želja ili žudnji – tko da se bori i čime? Sve bogatijoj ponudi tržnih centara, svih vrsta i oblika zabava i užitaka, koja se obećavaju ili nude na svakom koraku – kako odoliti i čime se boriti? Mainstream mediji, Tv kanali, velike novinske kuće i agencije za odnose s javnošću kreiraju i mijese javno mnjenje po želji nalogodavaca: stvaraju i osiguravaju pristanak masa. Izabiru se pojedini slučajevi, koji postaju simbol, o njima se beskrajno razglaba na nebrojenim Tv kanalima ili u svim štampanim izdanjima novina, što sve mutatis mutandis pišu ili tvrde isto, a žrtve i stradanja drugih, nevažnih ili poraženih, ostaju neilustrirane, nevidljive, odrezanih jezika, nepoznate i bezimene. Neprimjećeni i neuslikani, prešućeni za javnost, oni ne postoje i u svakom slučaju njihovo stradnje, kao i njihova prava, nikoga ne zanimaju.

Izbrisani

Kolatelarne žrtve ili uopće žrtve ne mogu ni na časak zadržati jureću i sve ubrzaniju mašinu kasnog kapitalističkog razvoja.

Tko zna nešto pobliže o milionima žrtava ratova za slobodu i demokraciju, što se neprekidno vode posljednjih decenija ili o mukama izbjeglištva ili o nevidljivim rukama Afrikanaca, koji rade po Evropi poslove, što ih drugi odbijaju obavljati? Tko misli o davljenicima u Mediteranu ili o kolonama izmučenih ljudi što na razdrmanim kamionima ili pješke prolaze kroz afričku pustinju, da dođu do mora, kako bi kroz neopisiva maltretiranja stigli do Evrope? Tko misli o kćerima noći, vrlo mladim djevojkama, koje prodaju mešetarima prostitucijom vlastite siromašne porodice iz tranzicijskih zemalja? Njihove priče su uvijek iste: prevarene su, roditelji misle da one rade kao prodavačice u robnim kućama, uspijevaju slati novce kući, nadaju se nešto uštedjeti itd, ako ne zaglave od bolesti i ukoiliko ih rasporene ne pronađu bačene u kakav jarak. Da, dio novaca uistinu i šalju u zemlju porijekla, ali lavlji dio uzima organizacija, koja ih je i dopremila na Zapad. A da je i prostitucija djelatnost i to ne najgora, goleme zapadne robne kuće, u koju su pretvorene sve takozvane visokorazvijene zemlje, stara je istina. Već prije mnogo desetina godina negodovao je talijanski pisac Gofredo Parise: »Ovu lijepu zemlju pretvorili su u mjesto stvaranja i trženja robetina, koje su ružne i nepotrebne i ne služe ničemu. I još su je zbog toga zagadili«.

Danas je i taj vid izrađivanja roba dislociran, pa se robetine samo trže, dok su radnici ostali bez posla, a poslodavci i gazde zatvorili vlastita proizvodna mjesta te su zemlje evropskog juga pune napuštenih fabrika, pretvarenih u disko-klubove i pivnice ili naprosto prazne prostore koje zjape očajem.

Prestrukturiranja

Po metropolama jurcaju gomile turista, a radničke četvrti, mjesta radnje čuvenih zbivanja iz djela još glasovitijih pisaca ili četvrti opjevane u poeziji i šansonama u Parizu i u Rimu, postla su ekskluzivna mjesta za provode i užitke nove publike sklone radikalnom šiku. Što će reči pomodara, koji su neka vrsta intelektualoida: oni smatraju, da imaju pravo na produhovljenije zabave od bjesomučne potrošačke gomile.

Prvo se to dogodilo sa rimskom četvrti Trastevere, a zatim i sa radničkim krajem San Lorenzo, gdje se okuplja omladina i otvaraju lokali, restorani i knjižare takvog profila, koji radikalne šikere zanimaju. Cijene stanova u tim četvrtima odmah su porasle, pošto su zastarjeli radnički stanovi »prestrukturirani«, odnosno dobili nove svijetle podove, obijelili im zidove, povećali prozore, a sve je preplavljeno šarenom vješto iskreiranom plastikom, koja otužne prostore ispunjava veselim ugođajem i daje neprepoznatljiv izgled tamnim dučančićima i stanovima nekadašnje sirotinje.

Komuisti manje više predstavljaju izumrlu rasu, koju se nabjeđuje zbog ovog i onog, ukratko za zločinstva ili šurovanja sa zločincima, a u Rimu su oni prodali i svoje tradicionalno sjedište u ulici Botteghe oscure – ulici Tamnih dućana – za vrlo velike i svijetle pare.

O radnim pravima se više ne brinu ni sindikati: oni su okrivljeni za donedavnu povezanost s radiklanim lijevim partijama, koje su propovijedale revoluciju, a istu ustvari niko neće i nije je nikada ni htio. Stoga je danas udijel sindikata sveden na sinenrgično zajedničko dogovaranje s gazdama o zajedničkom poslu, a i ti dogovori će uskoro postati suvišni, jer će se zapošljavanje obavljati isključivo putem agencija, koje će imati na raspolaganju cijele advokatske timove i sklapat će ugovore na način, kako to najbolje odgovara poslodavcima.

Javne škole više ne obrazuju djecu radnika ili sitnih činovnika, koja bi time postizali društvenu mobilnost i napredovanje na društvenoj ljestvici u odnosu na roditelje, jer to ovi materijalno sebi više ne mogu dozvoliti. Sin radnika ostat će i sam radnik i naučit će živjeti od snalaženja, a snalaženje u društvu i postojećim materijalnim odnosima i okolnostima ionako se ne uči u školi. Mlado pokoljenje po prvi put od kraja Svjetskog rata živi teže od generacije roditelja.

Zato se šire uslužne djelatnosti. Sve više mladih ljudi odlazi u konobare, frizere, masere ili kuhare, pošto je ostavilo u neku zaboravljenu ladicu diplome i masterse raznih sveučilišta od prije i poslije Bolonjske reforme, koja sa svojim trogodišnjim studijem ne priprema nikog ni za što, jer i oni s magisterijima i doktoratima jako teško dolaze do radnog mjesta u vlastitoj struci.

Pitanje zdravlja postalo je također pitanje novaca: skupocijeni medicinski aparati otrivaju bolesti, a ponekad ih i liječe nenasilnim metodama, no koštaju mnogo. Za njihovo korištenje su redovi u javnim bolnicama ogromni – čeka se i više jeseci – dok privatne klinike sa ljubaznim i dotjeranim bolničarkama i palmama u predvorjima istu zdravstvenu uslugu pružaju smjesta, za određenu sumu novaca ili posjedovanje osiguranja, koje nije baš jeftino.

Slobodno vrijeme je također u vlasništvu multinacionalnih kompanija, koje nude sve: od krstarenja na brodovima–mravinjacima, do svih mogućih zabava, sve što ti srce zaželi, razumije se, ako platiš. Možeš skakati u ambise ili letjeti razapetih platnenih krila s vrhova planina, upražnjavajući tako zvane ekstremen sportove, koji do nebesa podižu adrenalinske doze u krvi ili pak odlaziti u mnogo prizemnije teretane, ili sveden na navijača urlati i tući se kao Indijanac obojen u boje vlastitog sportskog kluba.

Milioni ljudi svaki dan ulaze na Internet i pomoću pretraživača nalaze i čitaju ono što ih zanima. Postoje specijalne agencije, koje prate te posjete, ne špijuniranja radi, već da bi tako izravno ispitale ukuse publike i ponudili joj sve ono što ona voli i želi, ono što se najčešće traži i što će sigurno imati najveću prođu.

Mnoštva i usamljenost

Današnji vrli novi svijet obećava sve užitke, koji postoje i za koje se ikada čulo, osim što ne dozvoljava, štaviše, na sve načine ometa, da ostaneš sam sa svojim mislima i svojom vlastitom glavom stvaraš zaključke te se udružuješ s drugima, koji isto ili slično misle.

U užicima i blagodatima postindustrijskog društva, koje neki zovu i postkapitalističkim, svak je rigorozno sam i u bjesomučnom natjecanju suprotstavljen svima drugima. Nikad nije bila istinitija izreka: Vita mea – mors tua (moj život –tvoja smrt), ali se ona ne smije izreći – ona je supsumirna datim proizvodnim i društvenim odnosima na koje su svi pristali, a da i sami nisu toga svjesni.

Da zarade na ukrajinskom plinu u Istočnoj Ukrajini pobijeno je ne zna se koliko ljudi, a što će tolika evropska poduzeća, koja su radila ili kanila poslovati s Rusijom, ostati bez posla, kao i njihovi radnici, nikoga se ne tiče.

Obogatit će se drugi, kojih se to itekako tiče, jer su imali snage, drskosti i beskrupuloznosti, da se umjesto njih nametnu.

Hapse u svim zemljama managere i vođe velikih javnih, pa i privatnih firmi, zbog nelegalnog bogaćenja te davanja i uzimanja mita. No javna je tajna, da se ni jedno veliko gradilište, ni jedan veliki projekat ne otvara bez posredovanja. Ako čak za radno mjesto konobara ili sobarice ili za najtrivijalniju turističku uslugu postoje nezaobilazne posredničke agencije, koje posluju na postotak, zašto se čuditi da se za posredovanje u velikim poslovima također zahtijevaju procenti u novcu, kao protuusluga za dobijanje posla? Zbog izvođenja radova na projektima Mose u Veneciji kao i za Expo u Milanu, pohapšena je sva sila ljudi, pa i sam gradonačelnik Venecije. A jedan od okrivljenih je javno izjavio i otkrio „tajnu Pulcinelle“: svi znaju da se za dobijanje svakog većeg građevinskog posla, odnosno izvođenja radova, plaća onom tko ti ga je omogućio 12% od ukupnog iznosa dodijeljenog posla. Firme, koje nisu to plaćele – manja poduzeća, koja su ili bila isuviše poštena ili nisu mogla izdvojiti tu cifru – jednostavno su propala! Rade isključivo oni, koji za dodijeljivanje posla mogu platiti zahtijevani postotak…

Da li su svi postali nepošteni ili su proizvodni odnosi nadišli propisane društvene norme odnoso postojeće društvene odnose, pokazat će vrijeme.

Zasad je izbor jednostavan i opet vrijedi ona latinska: tertium non datur! Ne postoji treće rješenje: ili si siromašak, koji svoj rad teškom mukom prodaje za sve jeftinije pare i za sve manje životnih zadovoljstava, koja mu taj rad garantira, ponekad i za golo održanje života ili si uvažen i od medija hosaniran manager, direktor ili ministar ili visoki političar, sve dok jednog dana u rano jutro u stan ne upadne policija ili karabinjeri, da te uhapse. Što ćeš vjerojatno u zatvoru imati daleko bolji tretman od banalnog kriminalca ili niske mafijske radne snage, spada u diskusiju u koju se ovdje ne upuštamo.

Kovači lažnog novca i bezumlje

Fakulteti također služe za učvršćenje poretka, koji tako mnogo vara i toliko malo daje masama, koje toliko zaglupljuje i laže. Teoretičari neokolonijalizma smatraju marksiste za sljepce, za kovače lažnog novca i raspirivače lažnih nada. To su nekorisni i štetni smutljivci, robovi naučnog falisifikata i davno prevaziđene doktrine, koja se u praksi pokazala nasilničkom i neefikasnom. Sumnjivi su na stvaranje nereda i podizanja protiv gazda nižih društvnih klasa i huškanje gomila. Svaki iskreni liberal marksiste shvaća kao podbunjivače svjetine i propovjednike klasne mržnje. Imali su i još imaju dosta uspjeha kod neukih masa iz siromašnih zemalja, što je urodilo nepotrebnim nasiljem i što nije vodilo nikakvog računa o njihovim lokalnim specifičnostima, dok je kapitalizam u te zemlje donio neporeciv progres.

A sve vezano za rat, oružje, špijuniranje, ubijanje i vojsku na istaknuti položaj prednjeg ešalona postavilo je žene. Doveli su mlade djevojke, katkad razgolićine, da bi iza njihovih performanca nesmetano ubijali u prljavim konfliktima, čija je suština financijska dobit.

Talijanska ministrica obrane iz ljevičarskih redova, kćer poznatog angažiranog režisera, odlazi među vojsku i obećava daljnji ostanak u Afganistanu, gdje talijanska avijacija zajedno s ostalim snagama NATO pakta lupa bombama bez razlike i kriterija po planinama, jer izviđački dronovi ne mogu još razlikovati zaturbanjene civile, žene i djecu od muđehedina, a onda donose ranjenu dječicu u vojne bolnice, gdje se svi svojski trude da malim izranjavljenim i opečenim tijelima sačuvaju život. Najčešće ne uspijevaju. A vonici i vojni liječnici smatraju da bi zbog tog truda morali biti omiljeni civilnom stanovništvu, dok se ustvari događa obrnuto. Kad strana vojska ode, kao što je to slučaj u Iraku, polude ekstremisti i zauzimaju grad za gradom, sveteći se za svoj groš golorukom stnovništvu, što je podnosilo stranu okupaciju i na taj način postalo u njihovim očima kontaminirano neki oblikom kolaboriracije.

Grupa Fem iz Ukrajine najnovijeg tobože feminističkog vala, na platnom spisku zapadnih špijunskih organizacija i domaćih neofašista, prvo je krenula na turneju po Evropi, gdje se kreveljila i skidala i napadala Front national Marine Le Pen, kako bi bila uvrštena u instrumentarij tobožnje radikalne ljevice, da bi se konačno razmahala po Ukrajini, plazeći jezik ispred zapaljene zgrade Doma sindikata u kojoj su gorjeli živi ljudi, a zatim su njene članice javno poskidale, gaće, grleči momke iz neofašističke partije Pravy Sektor.

Sve instance, sve ustanove i sva oružja ljevice, kao feminizam i antifašizam (o čemu je bilo riječi u članku objavljenom na blogu Novog Plamena Ivana Ergića »Povodom 8. Maja. Službeni antifašizam kao moralistička laž«) beskrupolozno se koriste, bombardiraju se neistinama emocije, kako bi se stvarale utvrde postojećeg poretka i ovladalo srcima, dušom i glavom njegovih podanika.

Neprijatelje više ne maršira na čelu kolone, on je tu, svakodnevno s nama i u nama. On je u našim shvatanjima, ukusima, izborima, u stilu života, u preferencijama, i što je najgore, u načinu mišljenja i razmišljanja. On je u našoj glavi. Jer razmišljnja više nema, to nije jednoumlje: prevladalo je bezumlje.

Nekritičko prihvatanje elektronskim medijima upucanih u glave stavova ne zavređuje drugi naziv. To je pravljenje od ljudi ne zombija, nego ninđa. Ljudi, koji imaju umjetno upucane misli u vlastitu glavu, kojom se ne služe, prihvataju gotove stavove, kao što konzumiraju gotovu hranu. Industrijski napravljenu. Hrana mora biti „zdrava“, a misli „politički korektne“. (Kakva je to onda „nezdrava hrana“ i koje su to „nekorektne misli“?) Sve lijepi izrazi, koje su nametnuli Sjevernoamerikanci. A koliko su njihovi postupci korektni, dovoljneo je pogledati oko sebe.

Napredak historije?

Današnji mladi ljudi po vas dan se igraju mobitelima ili trče – jogging – sa slušalicama u ušima ili se igraju tabletima ili lajkaju na facebooku i u tome se iscrpljuje sva njihova revolucionarnost i mladalčki polet. Sa ponekom slikom petokrake, crvene zastave, Chea ili novom orkestracijom u rapp stilu partizanske pjesme »Bella ciao« program je završen.

Neprijatelj nas opsijeda: on je u našem tijelu i u našem duhu. On se čvrsto ustoličio u našoj glavi. U našem životnom „stilu“ i u našem dnevnom boravku prosječno četiri sata dnevno govori ili urla iz našeg Tv aparata.

Neprijatelj pobjeđuje i obuzina nam i oduzima srce i um, jer smo zaboravili misliti, drugovati, veseliti se, željeti i živjeti na ljudski način. Za sve nam je potrebno elektonsko sredstvo i umjesto glavom, služimo se ekranima i tipkovnicima. Ovakav razvoj događaja očevi marksizma nisu mogli predvidjeti i nisu za to krivi, jer toga u njhivi vrijeme nije bilo.

Dok se ne nauči služiti vlastitom glavom, poštovati vlastite misli i vlastitu logiku, upotrebljavati razum i razmišljati samostalno, bez mainstraem medija, ljevici nema oporavka – nema nade u njeno ozdravljenje i ponovno sticanje snage.

Mjesto naših ruku otvaraju nam vrata foto ćelije, a potom nas voze pokretne stepenice, da bismo što prije stigli do mjesta trošenja i trženja. A umjesto nas misle agencije za stvaranje javnog mnjenja, koje plaćaju naši gazde i gospodari, da bismo postali i ostali robovi, koji ljube vlastite lance.

Moglo bi se možda živjeti i u kapitalizmu i sa kapitalizmom i njegovim sve brojnijim užicama, obećanim ili istinskim, virtualnim ili opipljivim, kad iza njih ne bi stajali užasi: potpuno nevirtualno ubijanje i smrt. Kad naličje užitaka ne bi bili neprekidni masakri, koji prijete sad jednima sad drugima, bez obzira šta činili. Svatko se nada, da će izbjeći sudbinu žrtve, ali prije ili poslije na svakog dođe red. Ako ne vjerujete pogledajte Ukrajinu, Afganistan, Irak, pa i same Sjedinjene Države!

I na kraju, to je stara imperijalna i imperijalistička priča, dobro poznata iz historije, primamljiva prevara prodaje užitaka i opraštanja života pokornima i pokorenima, od strane stranih gospodara. O njoj je pisao već Belgijanac, Charles de Coster, opisujući stanje u Fladnrije pod španjolskom katoličkom čizmom:

»Ja prodajem vam, ljudi sve,
I tijelo, oči, sve draži,
I dušu, sreću, suze smijeh.
I smrt – tko baš je traži.«

(Prijevod Ivana Gorana Kovačića, pjesma potkazivačice Žiline u nekoj flandrijskog krčmi…» A jednoga dana nađoše Žilinu mrtvu, srca probodena dugačkom iglom.« Coster: La Légende de Ulenspiegel) .

Historija je otišla dalje – protestanti žrtve postali su uskoro neprijatelji i istrebljivači vlastitih nemilosrdnih osvajača i inkvizitora, koji su ih prije gazili, gnjeli i spaljivali na lomačama, kao krivovjerne. Na novom kontinentu uloge su bile izmijenjene.

A Walter Benjamin – koji se bježeći od Hitlerove čizme uputio u taj novi svijet i na putu stradao u Pirinejima, digavši ruku na sebe u strahu, da ga ne vrate u od hitlerovaca okupiranu Francusku, iz koje je bježao zajedno sa Hannom Arendt, čija ga kruta inteligencija nije uspjela ni ohrabriti ni spriječiti od tog ekstremnom gesta – piše:

»Klee ima sliku koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda tako kao da namjerava da se udalji od nečeg čime je fasciniran. Oči su mu razrogačene, usta otvorena, a krila raširena. Tako mora izgledati anđeo historije. Lice je okrenuto prošlosti. Ono što mi vidimo kao lanac događaja, on vidi kao jednu jedinu katastrofu, što neprekidno gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi se zaustavio, budio mrtve i sastavljao ono što je razbijeno. Ali iz raja duva tako snažna oluja da mu je razapela krila i anđeo više ne može da ih sklopi. Ta oluja ga nezadrživo gura u budućnost, kojoj okreće leđa dok gomila ruševina pod njim raste do neba. Ono što nazivamo napretkom jeste ta oluja.«

Literatura:

Dario Fo: Ci ragiono e canto, 1966 (Razmišljam i pjevvam)
Pier Paolo Pasolini : Nafta, 1975
Giuseppe Zigaina: Pasolini e la morte, 1986 (Pasolini i smrt)
Elsa Morante: La Storia, 1974
Indro Montanelli: Incontri, 1982 (Susreti)
Bruno Arpaia: Angelo della Storia 1997
Charles de Coster: Legenda o Ulenšpigleu i Lamu Gudzaku, Nakladni Zavod Hrvatske, 1945
Slobodan Vladušić; Mi, izbrisani, izd. Laguna 2013

 

 

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: