Univerzalizam, oružje ljevice: Protiv opsesije partikularizmima


Slijedeći brojne zemlje na putu razvitka u industrijsko društvo, dekolonizacija je proizvela ogroman proletarijat. Ali toj ekspanziji paradoksalno odgovara mrvljenje borbe. Neki radikalni intelektualci drže da klasne pozicije i kapitalizam, izišli iz zapadnih kovačnica, nisu prikladne za druge kontekste. I da narodi Juga moraju ponovo ovladati vlastitom historijom i vlastitom kulturom. U djelu koje je izazvalo velike svađe u Sjedinjenim Državama, na taj problem odgovara Vivek Chibber. Njegova knjiga Postcolonial Theory and the Specter of Capital dobila je oduševljene recenzije Noama Chomskog i Slavoja Žižeka.

piše Vivek Chibber

Nakon zime, koja se činila beskrajnom, prisustvujemo povratku svjetskog otpora kapitalizmu, ili pak njegovoj neoliberističkoj varijanti.
Više od četrdeset godina nismo vidjeli na planetarnoj skali porast pokreta ovakvog tipa. Tokom posljednjih decenija svijet je zacijelo upoznao sporadične potrese, kratke epizode osporavanja, koje su ovdje ondje zasmetale posvemašnjem rasprostranjenju zakona tržišta; no ništa sličnog onom, čiji smo svjedoci bili u Evropi, na Bliskom Istoku i na američkom kontinentu, počevši od 2010 godine. Ta ponovno rađanje pokreta izišlo je na svjetlo zbog pustošenja izazvanih njegovim povlačenjem u posljednjih trideset godina; sredstva, kojima raspolažu radnici su oskudna; ljevičarske organizacije – sindikati i partije – ispražnjene su od vlastitih sadržaja, i kad nisu postale pomagači vladavine oskudnosti i štednje. Slabost ljevice ne leži jedino na organizacionom i na političkom planu: ona se potvrđuje i na teorijskom planu.

Porazi akumulirani na bojnom polju popraćeni su spektakularnim učincima intelektualnih tepih bombardiranja. Nije da su ideje o preobrazbi društva potpuno nestale iz panorame: napredni intelektualci i progresisti nastavljaju ih podučavati na brojnim sveučilištima i u Sjedinjenim Državama. No promijenio se smisao i smjer političkog radikalizma. Pod utjecajem post-strukturalističkih teorija osnovni koncepti socijalističke tradicije postali su sumnjivi, štaviše čak i opasni. Kako bi naveli nekoliko primjera, tvrditi da kapitalizam posjeduje stvarnu strukturu prisile, koja opterećuje svakog pojedinca, da pojam društvene klase ima svoje korijene u odnosima ekspolataicije, koji su potpiuno opipljivi, ili da svijet rada mora biti zainteresiran za kolektivno organiziranje – isto tako i brojne analize, koje su se držale više nego očitim na ljevici kroz cijela dva stoleljeća – sve to danas se smatra užasno prevaziđenim. Taj je stav bio začet u post-strukturalističkoj školi. Odbijanje mateijalizma i poliotičke ekonomije na kraju je steklo snagu zakona unutar najnovije struje, danas bolje poznate u sveučilišnom svijetu pod nazivom post-kolonijalnih studija.

Tokom zadnjih dvadeset godina ofanziva na konceptualno nasljeđe ljevice promijenila je ime i pravac: francuska filozofska tradicija prepustila je mjesto velikom sazvježđu teoretičara, koji nisu sa Zapada, teoretičara što su došli iz Azije i s Juga ili općenito s »Južnog dijela« planete. Među najpoznatijima (ili najćešće viđanim) treba se podsjetiti na Gayarti Chakravorty Spivaka, Homi Bhabba, Ranajt Guha i na kolumbijanskog antropologa Artura Escobara, sociologa iz Perua, Anibala Quijana i argentinskog semiologa Waltera Mignolo. Njihova zajednička točka: odbacivanje tradicije Prosvjetiteljstva u cijelosti, kao sumnjive zbog vlastitog univerzalizma i zbog vlastite tendencije proklamiranja vrijednost izvjesnih kategorija, nevezanih za lokalnu kulturu i za lokalne specifičnosti. A njihova najomiljenija meta? Marksisti, osumnjičeni da pate od uznapredovalog oblika intelektualnog sljepila. Za njih (marksiste) pojmovi klase, kapitalizma i eksploatacije vrijede na svakom mjestu i u svim kulturama: oni se pokazuju prikladnima da se shvate društveni odnosi u kršćanskoj Evropi, koliko i u hinduističkoj Indiji ili u muslimanskom Egiptu. Za sljedbenike postkolonijalne teorije te kategorije međutim vode istovremeno praktički i teorijski u slijepu ulicu. Pogrešne kao analitička rešetka, one imaju i kontraproduktivne učinke. Negirajući kreativnost i autonomiju političkih subjekata, one ih tobože lišavaju intelektualnih snaga nužnih za djelovanje. Tako marksizam ne čini ništa drugo no uzapćuje lokalne posebnosti u kavez nadahnut karakteristikama evroskog konteksta. Postkolonijalna teorija ne zadovoljava se kritikiom Prosvjetiteljstva: njen je cilj ni manje ni više nego postaviti sebe na njegovo mjesto.

Zajednička težnja prema blagostanju

»Zahtjev za univerzalizmom je jedan od nosećih stupova kolonijalne moći, budući da „univerzalne“ karakteristike pripisane čovječanstvu ustvari pripadaju onima koji dominiraju«, poučava nas jedno od najslavnijih djela postkolonijalnih stuija. Univerzalizam bi po njemu značio učvršćivanje dominacije, jer on navodno pretendira da učini važećim za cijelo čovječanstvo posebne karakteristike Evrope. Kulture koje nisu važne za te propise, doživljavale bi da ih se osudi na inferiorni staus, koji bi ih postavio pod implicitno tutorstvo i branio im da upravljaju same sobom. Kako objašnjavaju autori »mit univerzalizma dio je imperijalističke strategije (…) na bazi zahjeva da „evropski“ znači „univerzalan“. ««Taj agument kombinira dva gledišta, koja su u središtu postkolonijalne misli. Prvo je formalne prirode te sugerira, da univerzalizam ignorira heterogenost društvenog svijeta i odbacuje na marginu praksu i uvjerenja koja smatra di nisu s njim »sukladna«. A marginalizirati znači vršiti izvjesnu dominaciju. Druga misao, koja je suštinska, vidi u univerzalizmu temelj evropske hegemonije: svijet ideja se uvelike organizira oko teorija modeliranih na Zapadu, koje ograničavaju intelektualno mišljenje i oko teorija, koje daju hranu za političko djelovanje. Tako radeći, ukotvljuju se u izvjestan oblik eurocentrizma. Postkolonijalna teorija ima za cilj da porazi ovu veliku urođenu grešku, učinivši očitom njezinu tvrdokornost i njezine učinke. Otuda neprijateljstvo prema »velikoj naraciji«, koja se pripisuje marksizmu i lijevoj misli. Treba dati mjesta onom što je fragmentirano, onome što je na margini, praksi i uvjerenjima ukotvljenim u nekoj geografskoj ili kulturnoj specifičnosti, koje izbjegavaju globalizirajuće analize. To Dipesh Chakrabarty naziva »heteregenošću i neizmjerljivošću« lokalnog, za što sad treba tražiti sredstva političkog djelovanja . Politička tradcija rođena s Karlom Marxom i Friedrichom Engelsom počiva na dvije premise. Prva zahtijeva da kapitalizam, kako se postepeno širi površinom zemlje, nameće svoje zahtjeve svakom tko padne u njegovu mrežu. Azija, Latinska Amerika, Afrika: gdje god se primi, proizvodni procesi slijede lepezu posvuda identičnih pravila. Načini ekonomskog razvoja i ritam porasta variraju, ali zbog toga ne zavise manje od istih posljedica duboko upisanih u strukturu kapitalizma.

Druga premisa smatra svršenom stvari, da, dok postepeno konsolidira vlastitu logiku i vlastitu moć, ona provocira prije ili kasnije, odgovor radnika. Nebrojeni primjeri otpora pljačci na sva četiri ugla svijeta, neovisno od religioznog ili od od kulturnog identiteta, čini se da daju za pravo toj dvojici njemačkih teoretičara. Kolliko god bile heterogene i vrijedne svake pažnje lokalne »nemjerljivosti«, kapitalizam pogađa temeljne potrebne, što su slične kod svih ljudskih bića. Reakcije, koje on izaziva vrlo malo variraju, kao i zakoni proizvodnje. Ma kako se modaliteti ovog otpora mijenjali od jednog do drugog mjesta, opruga koja sve to oživljava pokazuje se toliko univerzalnom, koliko i težnja za blagostanjem svakog pojedinca. Ta dva zahtjeva Marxa i Engelsa poslužili su kroz cijelo jedno stoljeće kao analiza i kao revolucionarna praksa. Osuda obje premise, i to u cijelom bloku od strane postkolonijalne teorije – koja ne može podnijeti otvoreni univerzalistički sadržaj – ima vrlo ozbiljne implikacije. Šta će ostati od radikalne kritike, ako se ona liši pojma kapitalizma? Kako interpretirati krizu, koja potresa planetu od 2007 godine, kako shvatiti smisao politika štednje, ukoliko se ne vodi računo o neumoljivoj trci za profitom, koju određuje marširanje ekonomije? Šta treba misliti o planetarnom pokretu otpora, koji je odzvanjao istim parolama i istim sloganima od Kaira, Buenos Airesa, New Yorka i Madrida, ukoliko se u tome ne želi vidjeti izraz univerzalnih interesa? Kako načiniti bilo kakvu analizu kapitalizma, otklonivši univerzalizirujuću kategoriju? Imajući na umu ozbiljnost onog što se dovodi u pitanje, moglo bi se očekivati da postkolonijalni naučenjaci poštede – barem – koncept kapitalizma i društvene klase, smatrajući ih dovoljno djelatnim, kako bi mogli potpuno pomesti svaku sumnju u eurocentrizam. A ipak ne samo da ti pojmovi ne nalaze na nikakvo jamstvo u njihovim očima, već bi trebali ukazivati, kako oni tvrde, na urođenu ispraznost makrsističke teorije. Za Gyana Prakasha, na primjer, napraviti od kapitalizma »temelj / historijske analize/ jednako je napraviti homogenima historije, koje ostaju i dalje heterogone«. Marksisti bi bili nesposobni interpretirati prakse vezane uz dinamike kapitalizma, ukoliko se radi o ostacima, osuđenima na postupni nestanak. Ideja, da bi društvene strukture mogle biti analizirane na osnovu ekonomskih dinamika, koje one odražavaju – odnosno njihovog načina proizvodnje – bila bi ne samo pogrešna, nego ožigosana kao eurocentrizam. Ustvari kao oblik suučešsništva sa imperijalističkom dominacijiom. »Kao i mnoge druge evropske ideje, eurocentričko pripovijedanje povijesti kao sukcesije načina proizvodnje, predstavlja privjesak teritorijalnog imperijalizma XIX stoljeća« -tvrdi Prakash . Chakrabarty razvija isti argument u svom važnom djelu Provincijalizacija Evrope . Po njemu teza univerzalizacije svijeta putem širenja kapitalizma reducira lokalne dinamike na jednostavne varijacije iste teme: svaka se zemlja definira samo putem sukladnosti s konceptualnom apstrakcijom, tako da njena vlastita povijest postoji samo kao bilješka na dnu stranice u velikoj naraciji evropskog iskustva.

Marksisti bi prema njemu činili tragičnu pogrešku brisanja svake slučajnosti iz vlastite analize evolucije svijeta. Njihova vjera u univerzalnu dinamiku kapitala čini ih slijepima za mogućnost »diskontinuiteta, prekida i promjena u historijskom procesu«. Oslobođena neizvjesnosti slobodnog prosuđivanja, što karekterizira čovječanstvo, historija, kako je shvaćaju marksisti, bila bi prava linija, koja vodi nesumnjivo određenom cilju. Prema tome, pojam kapitalizma bi bio ne samo neprihvatljiv, već i politički opasan, on bi lišio nezapadna društva sposobnosti, da izgrade vlastitu budućnost.

Kada društveni odnosi smetaju

Niko ipak ne poriče činjenicu, da se tokom zadnjeg stoljeća kapitalizam proširio, povezujući se u svim sferama svijeta, koje su odavno bile kolonizirane. Ali je on pustio korijene i u novim regijama, počevši od Azije i Latinske Amerike, čiju je socijalnu i institucionalnu konfiguraciju nužno uslovio. Logika akumulacije kapitala nije ostavila neoštećenima ni lokalne ekonomije ni ekonomske sektore, koji su bili prisiljeni adaptirati se toj nasrtljivoj logici. Chakrabarty dozvoljava da se jaram kapitala raširio pocijeloj planeti, ali odbija da u tome iščita izvjestan oblik univerzalizacije svijeta. Prema njemu, kapitalizam bi bio, zaista, vektor univerzalizacije jedino kad bi on osvojio ukupnost svih društvenih snaga, odnosno ako bi se sve postojeće društvene prakse podčinile njegovom zakonu. »Nijedna historijska forma kapitala, makar i svjetskog značaja, nikad neće moći biti univerzalna, drži on. Bio on lokala ili planetaran, ni jedan tip kapitalizma ne bi mogao predstavljati logiku kapitala u mjeri u kojoj je svaka njegova forma historijski određena te predstavlja privremeni kompromis« između njegove aspiracije za hegemonijom te nepopustljivosti ponašanja i konvencija. To bi bilo tako samo kad bi kapital zavladao svim društvenim odnosima, lišavajući ih svakog oblika autonomije. Kao da kapitalistički manageri jurcaju zemaljskom kuglom sa Geigerovim brojačem u ruci, kako bi izmjerili kompatibilnost svake postojeće društvene prakse sa vlastitim interesima. Jedna druga slika izgleda vjerojatnija: kapitalisti nastoje raširiti svoj utjecaj i osigurati sebi najbolji mogući ritam za svoje investicije; dok ne nailaze na nikakve zaprke, njima se fučka za lokalne društvene konvencije i za lokalne običaje. Samo u slučaju da sredina predstavlja prepreku za postizanje njihovih ciljeva – kad otpotiče nediscipliniranost radnika ili kad sredina atrofira njihova tržišta itd. – samo u tom slučaju se ispoljava potreba da se nasilno nametnu izvjesne popravne mjere i, ako zatreba, da se izokrenu društvene navike i običaji. Izvan tog specifičnog konteksta »različiti načini postojanja i života na svijetu « na jednoj ili na drugoj geografskoj širini ostavljaju kapitaliste duboko ravnodušnim.

Kakvom čarolijom mondijalizacija tobože ne podrazumijeva oblik univerzalizacije svijeta? Kada prakse, koje se svuda šire, ne mogu legitimno biti uzete za kapitalističke prakse, koje su već postale univerzalne? Kapital se širi i podređuje sebi sve veći dio svjetskog stanovništva. Tako postupajući, ulijeva izvjesnu naraciju, koja vrijedi za sve te stvara univerzalnu povijest: povijest kapitala. Teoretičari postkolonijalizma priznaju, iako kroz stisnute zube, vladanje globalnog kapitalizma, iako negiraju njegovu suštinu. Ali ono što ih još više smeta je druga komponenta materijalističke analize: ona koja se odnosi na pojave otpora. Zacijelo, oni će se rado složiti, da kapitalizam sije pobunu, dok se postepeni širi: slavljenje radničkih borbi, borbe seljaka ili borbe urođenika karakteristika je postkolonijalne literature, u toj se točci slažu s marksističkom analizom. No dok ova zadnja shvaća otpor ugnjetenih kao izraz njihovih klasnih interesa, postkolonijalna teorija ne uzima u obzir te objektivne i univerzalne odnose snaga. Za nju je svaki čin otpora rezultt lokalne pojave, specifičan za jednu kuklturu i za jednu povijest kao i za dati teritorij – nikad to nije izraz potrebe, koja je karakteristična za cijelo čovječanstvo.

U mreži eksploatacije

U očima Chakrabartyja povezati socijalne borbe s materijalnim interesima jednako je kao »pripisati /radnicima/buržoasku racionalnost, jer jedino u okviru tog racionalnog sistema „ekonomske koristi“ izvjesne akcije (ili nekog objekta, neke veze, neke ustanove, itd) ono se nameće kao razumno .« I Escobar piše : »post-strukturalistička teorija poziva nas na odustajanje od ideje postojanja nekog subjekta kao odijeljene jedinake, autonomne i racionalne. Subjekt je proizvod historijski zadanih diskursa i praksi na velikom broju polja. « Kada kapitalizam izaziva protivljenja, ona moraju biti shvaćena kao izraz ograničenih potreba, u posebnom okruženju. Radi se o potrebama koje nije samo iskovala historija i geografija, već i kozmologija, koja se protivi svakom pokušaju podvođenja pod univerzalizirajuću naraciju Prosvjetiteljstva. Nema nikakve sumnje da su interesi i želje svakog pojedinca kulturno određeni: na tom planu nema jabuke razdora između postkolonijalnih teoretičara i najtradicionalnijih marksista. Ali samo da se navede kao primjer, nijedna kultura ne usmjerava subjekte u pravcu, da ne budi zainteresirani za vlastito fizičko blagostanje. Zadovoljavanje izvjesnih najosnovnijih potreba – hrane, stanovanja, sigurnosti itd. – nameće se pod svakim svodom i u svim političkim epohama i ono je nužno za reproduciranje kulture. Može se dakle ustvrditi da neki aspekti ljudskog djelovanja izbjegavaju kovačnice kulture, ako se pod tim podrazumijeva, da ta djelovanja nisu specifična za ovu iliza onu zajednicu. Oni odražavaju ljudsku psihologiju, koja nije specifična za jedan period ili za jedno mjesto, za jednu komponentu ljudske prirode. Ali to još ne znači da naša ishrana ili naši ukusi u odjevanju i naša preferiranja u odnosu na stanovanje ne zavise od zajednice kulturnih crta i historijskih uvjetovanosti. Tako pristalice kulturalizma, uostalom, ne propuštaju da ističu razlike u oblicima našeg konzumiranja , kao dokaz činjenice, da su naše potrebe kulturno uslovljene. Ali slične istine ne govore ništa o ljudskim aspiracijama da ljudi ne umru od gladi, od zime ili od očajanja. A upravo se iz te ljudske brige za blagostanjem svugdje hrani kapitalizam, gdje god se smjesti. Kako primjećuje Marx »gluhi pritisak ekonomskih odnosa« dovoljan je da baci radnike u mreže eksploatacije. I to je istinito, nezavisno od kulture i od ideologija:čim raspolažu radnom snagom (i ničim drugim), smjesta je prodaju, jer je jedina želja, koju posjeduju, da budu obuhvaćeni blagostanjem. Ako ih njihov kulturni ambijent odvraća od obogaćivanja svog gazde, slobodni su da to odbiju, naravno; a to otkriva, kako je pokazao Engles, da su slobodni umrijeti od gladi . Iako služi kao podloga eksploatiranju, taj aspekt ljudske prirode ipak hrani otpor. I upravo ta ista materijalna potreba, koja gura radnu snagu u naručje kapitalista, nagoni je da se pobuni protiv uvjete vlastitog ugnjetavanja. Jer teškoća zarađivanja nagoni poslodavce da neprestano smanjuju cijenu proizvodnje, a to znači da neprestano smanjuju platežnu moć. U sektorima koji su sindikalizirani ili imaju veliku dobit maksimalizacija profita neće prevazići izvjesne granice, dozvoljavajući tako radnicima da se zabrinu za vlastiti životni standard, prije no što pogodi njihovo svakodnevno preživljavanje. Ali u krajevima koji se konvenciuonalno nazivaju »Jug«, kao i izvjesnom broju industrijskog sektora, stvari teku sasvim drugačije. Bijedne plaće često se kombiniraju s drugim ooblicima optimizacije profita:zastarjele mašine, kojima treba jamčiti rentabilnost do njihovog posljednjeg daha, pojačana težina posla, produženje radnih sati, neplaćanje izostanka zbog bolesti, nepokrivenost osiguranjem nesreća na radu, nepostojanje penzija i naknada za nezaposlenost itd. U ogromnom broju mjesta, gdje kapital prosperira, zakon akumulacije sistematski uništava blagostanje radnika. Kad eksplodiraju protestni pokreti, oni jako često zahtijevaju samo nužno za život, i ništa više, kao da su pristojni uvjeti života postali nezamisliv luksuz. Prva faza procesa, odnosno pokoravanje radnom ugovoru, dozvoljava kapitalizmu da se ukorijeni i da procvate svugdje na svijetu. Druga etapa, otpor eksplatiranju, rađa klasnu borbu u svim zonama na koje je kapitalizam bacio oko – ili točnije rečeno, ona rađa motivaciju za borbu: da li će ova doći ili ne do oblika kolektivne akcije zavisi od široke lepeze faktora, koji su povezani s tim kontekstom. Kako god bilo, univerzalizacija kapitala ima kao pratnju univerzalnu borbu radnika, kako bi sebi garantirali preživljavanje. Izvesti ova dva oblika univerzalizacije iz iste komponente ljudske prirode ne znači uopće da pitanje ostaje na tome. U očima najvećeg dijela progresista druge komponente i druge potrebe ulaze u igru, koje veselo preskače kulturne barijere: radi se o težnjama za slobodom, i na primjer o težnji za stvaralaštvom, ili još o težnji za dostojanstvom. Humanost se zacijelo ne može svesti na biološku potrebu; a još tome treba dodati postojanje potrebe, iako je ona možda manje izražena od drugih i treba joj vratiti mjesto koje zaslužuje, za projektima društvenog preobražaja. Da se jedna takva evidentnost može svesti na izračunavanje gubitaka ili profita, nije baš neki utješan pokazatelj ili znak zdravlja intelektualne kulture ljevice. U više od jednog domena postkolonijalne studije su odigrale plodnu ulogu. Dovele su do širenja literature u zemljama Juga. U intelektualnom nazadovoanju, koje je obilježilo osamdesete i devedesete godine minulog stoljeća, podržale su vatru antikolonijalizma i ulile su povjerenje kritici imperijalizma. Njihova kritka izvjesne eurocentrističke arogancije nije imala isključivo nepovoljne efekte, upravo suprotno.

Egzotična fantazija

No za to tražena protuusluga bila je vrlo teška: baš u času u kojem ojačani kapitalizam stalno sve više širi svoju razaračku moć, teorija koja je u modi na američkim univerzitetima sastoji se od demontiranja izvjesnih konceptualnih aparata, koji dopuštaju razumijevanje krize i mogu da dovedu do abolicije – ukidanja – strateških perspektiva. Hvalitelji postkolonijalizma potrošili su mnogo tinte da bi se borili protiv vjetrenjača, koje su sami sagradili i na tom su putu jako pothranili ponovno rađanje nativizma i orijentalizma. Budući da se njihovi argumenti ne zaustavljaju na stavljanju na prvo mjesto lokalnog pred univerzalnim: njihovo opsesivno vrednovanje kulturnih partikularnosti, predstavljanih kao jedini pokretač političke akcije, paradoksalno je ponovo uveo u modu egzotičnu fantaziju ispunjenu prezirom, koju su kolonijalne velesile primijenjivale na svoja osvojena područja. Kroz cijelo XX stoljeće antikolonijalni pokreti slagali su se u optuživnju ugnjetavanja svugdje, na osnovu činjenice što je ono nasrtalo na zajedničke aspiracije svih ljudskih bića. Danas u ime antieurocentrizma postkolonijalne studije preplavljene su kulturnim esencijalizmom, koji je nekoć ljevica smatrala za ideološko tvrdo kopito imperijalističke dominacije. Koji se veći dar može dati diktatorima, što gaze prava svojih naroda, ako ne to da se zazivaju lokalne kulture, kako bi se diskreditirala i sama ideja općih, univerzalnih prava?

Obnova izvjesne internacionalističke i demokratske ljevice ostat će neostvarena želja sve dok se ne bude oslobodila tih predstava, kako bi ponovo potvrdila dva suprotstavljena univerzalizma: naše zajedničke ljudskosti i prijetnje kapitalizma.

Vivek Chibber je pridruženi profesor socijologije na Sveučilištu New York. Autor je dela Postcolonial Theory and the Specter of Capital, London 2013.

Izvor: Le Monde Diplomatique

 ____________________________________________________________________________________________________________

1. Pročitati Partha Chatterje »Accese discussioni in India sulla storia, Le monde diplomatique/il manifesto, februara 2006.
2. Bill Ashcroft, Garreth Griffiths i Helen Triffin (dir.), The postcolonial studing reader, Roitledge, London, 1995
3. Dipesh Chakrabarty, Provincializzare l’Europa, Maltemi Editore, Rim, 2004.
4. Gyan Prakash, Postcolonial critisism and Indian Historiography, Social Text, br. 31-32, Durham (Sjeverna Carolina), 1992.
5. Dipesh Chakrabarty, Provincializzare l’Europa, navedeno djelo.
6. Dipesh Chakrabarty, Rethinking Working-Class History: Bangla 1890 -1940; Pincerton University Press 1999. Stavio u navodnike sam autor.
7. Arturo Escobar, “After Nature, Steps to an anti-essentialist political ecology”, Current Anthropology, tom 40,br.1 Chicago, februar 1999.
8. Karl Marx, Kapital, prva knjiga, poglavlje 28. Torino, Einaudi 1978.
9. Friedrich Engels, La situazione dellaa classe operia in Inghilterra, Roma, Editori Riuniti 1978.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: