Iskrcavanje 6 juna 1944: od današnjeg mita do povijesne istine


Francuskom buržuju – koji je (uvijek) smatrao američkog ili britanskog vojnika da je prirodno što mu ovaj stoji na raspolagnju u slučaju boljševičke pobjede“ – suprotstavljali su od februara 1943 „proletera“ koji je likovao: „strahovanja da ću vidjeti svoju Pobjedu poništenu i otetu od međunarodnihih financijskih sila umanjena su padom Staljingrada i općim napredovanjem sovjeta

piše Annie Lacroix-Riz

Trijumf mita američkog oslobođenja Evropoe

U junu mjesecu 2004, u vrijeme 60 godišnjice (prvi put okruglog broja proslavljanog u XXI stoljeću) savezničkog iskrcavanja u Normandiji, na pitanje „koja je, po vama nacija, koja je najviše doprinijela porazu Njemačke“ IFOP (Insitut français d’opinion publique, Francuska agencija za javno mnjenje, za statistiku i za tržište, prim prev.) dala je potpuno suprotnu verziju od one koje je dobila u svibnju 1945: to jest 58 i 20% za Sjedinjene Države i 20 i 57% za SSSR1. Od proljeća do ljeta 2004 neprestano se bambardiralo javno mnjenje o tome kako su američki vojnici od 6 juna 1944 do 8 maja 1945 prokrstarili kroz „zapadnu“ Evropu, kako bi joj vratili slobodu, koju joj je ukrao njemački okupator i kojoj je prijetilo napredovanje Crvene Armije prema Zapadu. U odnosu na SSSR, tko je žrtva tog „toliko spektakularnog preokreta (postotaka)2 tokom vremena, nije se uopće postavljalo pitanje. Godine 2014 (70 godišnjica) obećava još gore odgovore u odnosu na „Saveznike“ u Drugom svjetskom ratu, dok je pozadina svega grubo vrijeđanje zbog ruskog svojatanja Ukrajine i ostalog3.

Ta je legenda narasla sa američkom ekspanzijom po evropskom kontinentu, koju je planirao Washington već 1942 i koja je ostvarena uz poomoć Vatikana, koji je tutor katoličkih krajeva kontinenta i koji upravlja, od prije II svjetskog rata, za vrijeme II svjetskog rata kao i nakon njega, „sferom zapadnog interedsa“4. Ta je kampanja vođena zajedno i u konkurenciji s Njemačkom federalnom republikom (a potom sa ponovo ujedinjenom Njemačkom), taj juriš na Istok dobio je frenetičan ritam nakon pada Berlinskog zida (1989): u prah su se pretvorili „ratni ciljevi“, koje je zahtijevala Moskva u julu mjesecu 1941 i što je postigla 1944 (povratak teritorija iz 1939-1940) i 1945 (sticanje utjecajne zone, koja bi predstavljala nekadašnji „sanitarni kordon“ srednje i istočne Evrope, stari njemački put za napadanje Rusije)5. Američki je projekt tako brzo napredovao, da je Armand Bérard, diplomata iz Vichyja i, nakon Oslobođenja, savjetnik ambasade u Washingtonu (decembar 1944) i u Bonnu (kolovoz 1949), u veljači 1952 prorekao : „suradnici starog kancelara (Adenauera) smatraju općenito, da će onoga dana kad Amerika bude u stanju da gurne u prvi red nadmoćnu silu, SSSR pristati da napusti teritorije srednje i istočne Evrope, kojima sada gospodari“6. Predskazanja, tada zapanjujuća „Kasandre“ Bérarda nadiđene su u mjesecima maju i junu 2014: nekadašnjem SSSRu, svedenom na Rusiju 1991, prijete s ukrajinskih vrata.

Ideološka hegemonija „Zapada“, koja prati ovaj Drang nach Osten (Nalet na Istok) bila je potpomognuta u vremenu, koje je proteklo od Drugog svjetskog rata. Prije Sloma Francuske u II svjetskom ratu „francusko javno mnjenje“ dalo se „prevariti od ideoloških kampanja“, koje su pretvorile SSSR u vuka, a Treći Reich u janje. Velika štampa, u vlasništvu financijskog kapitala, raširila je uvjerenje da će napuštanje čehoslovačkog saveznika dovesti do trajnog mira. „Aneksija ovog tipa bit će i samo uvod u rat, koji će postati neizbježan, a jednom kad prođu njegovi užasi, Francuska će riskirati da doživi najveći poraz, komadanje i dovođenje u vazalski položaj onog, što bude još ostalo od njenog nacionalnog teritorija kao države, koja je tobože nezavisna“, upozorio je tjedan dana prije Minhena još jedan stručnjak generalštaba, koji je igrao ulogu druge Kasandre u francuskoj vojsci. Prevarena i izdana od vlastitih elita7 „Francuska je doživjela prorečenu sudbinu, a njeni radnici i namještenici, koji su podnijeli da im plaće budu smanjene za 50% od prijašnjih plaća, izgubili su po 10-12 kg po osobi od 1940 do 1944 i tada su manje bili podložni „ideološkim kampanjama“.

Shvatili su ratnu stvarnost sigurno kasnije u odnosu „na dobro upućene krugove“, kad su kroz rastućii broj mjeseci pratili na geografskom atlasu i na mapama kolaboracionističke štampe razvoj „istočnog fronta“. Uvidjeli su da SSSR, koji je od jula 1941 uzalud tražio otvaranje zapadnog fronta, kako bi olakšao vlastito mučeništvo, sam snosi težinu rata. „Entuzijazam“ koji je kod njih izazvala vijest o anglo-američkom iskrcavanju u Sjevernoj Africi (8 novembra 1942) se „ugasio“ idućeg proljeća: „Danas su sve nade upućene Rusiji, čiji uspjesi ispunjavaju radošću cijelo stanovništvo (…) Svaka propaganda Komunističke partije je beskorisna (…) jer je isuviše laka usporedba nerazumljive neaktivnosti jednih i herojskih podviga i akcija drugih, što sve sprema teške dane za one koji su zabrinuti zbog boljševičke opasnosti“, priznavao je jedan izvještaj iz mjeseca aprila 1943 za BCR 8 (Bureau Central de rensegnements et d’Action, Francuskom uredu za informiranje, prim.prev.).

Ukoliko je zavesti generacije, koje su čuvale uspomenu na ratni sukob, bilo složen zadatak, njegovo primjenjivanje je danas vrlo lako. Na postupan prirodni nestanak svjedoka i učesnika nadovezalo se propadanje radikalnog radničkog pokreta. Komunistička partija Francuske, „partija streljanih“, naširoko je informirala i to kroz dugo vremena, mnogo šire od vlastitih redova, o stvarnosti tog rata. To je argument koji ona danas nerado načinje i u vlastitoj kući te u vlastitoj štampi, koja je također na putu da nestane, osjećajući se krivom za „staljinističku“ prošlost, koja je bila istovremena s Pokretom Otpora. Dominantna ideologija, oslobodivši se ozbiljne prepreke, ostvarila je vlastitu hegemoniju i na ovom, kao i na ostalim poljima. Akademski krugovi više ne pružaju otpor (štoviše oni se pridružuju) trovanju, koje vrši štampa, ona pisana kao i audivizivna ili pak filmovi9. U međuvremenu priprema i ciljevi 5 juna 1944 nisu osvijetljeni ni filmom „Spasite vojnika Ryana“, a niti dugačkim dokumentarnim filmom „Apokalipsa“.

Pax Americana u očima ArmandaBérarda u julu 1941

Daleko prije „preokreta“ kod Stljingrda (januar-februar 1943) francuske su elite shvatile američke posljedice vojne situacije „divljeg otpora (…) ruskog vojnika“. To svjedoči izvještaj iz polovine jula 1941 generala Paula Doyena, predsjednika francuske delegacije pri Njemačkoj Komisiji za primirje u Wiesbadenu, a taj je izvještaj ustvari napisao njegov diplomatski suradnik Armand Bérard10:

  1. Blitzkrieg (munjeviti rat) je mrtav. „Tok operacija“ osporava ono što su predviđali „vođe Trećeg Reicha (koji…) nisu bili predvidjeli tako divljački otpor ruskog vojnika, ni tako strastveni fanatizam stanovništva, niti tako iscrpljujući gerilski rat u pozadini, niti tako ozbiljne gubitke, niti toliko velik prostor pred invazorom, ni tako ozbiljne poteškoće u snabdjevanju i u komunikacijama. Gigantske borbe tenkova i aviona, nužnost, kod nepostojanja vagona sa prikladnim razmakom među kotačima, da se osigura prijevoz po cestama u strašno lošem stanju i to na više stotina kilometara kao i teškoće, koje iz toga proizlaze za njemačku vojsku, utrošak materijala i benzina, koji opasno ugrožava nenadomjestive rezerve goriva i guma. Znamo da je njemački Generalštab predvidio razerve benzina za tri mjeseca. Neophodno je da mu tromjesečna ratna kampanja omogući da savlada sovjetski komunizam, da uspostavi red u Rusiji pod novim režimom, da izloži eksploataciji sva prirodna bogatstva zemlje, a naročito energetska ležišta na Kavkazu. Ne brinući se za ono, što će sutra jesti, Rus pali bazukama vlastitu žetvu, diže u zrak vlastita sela, uništava vlastita prevozna sredstva, sabotira vlastite fabrike“.

  1. Rizik njemačkog poraza (nadugačko opisan od Bérarda), prisiljavao je gospodare Francuske da postave na šahovsku ploču još jednog zaštitnika „kontinentalnog“ imperijalizma, kojeg su izabrali nakon „Pomirenja“ godine 1920. Taj zaokret će se pokazati kao neizvodiv „sljedećih mjeseci“, neizbježnim prelaskom njemačke hegemonije na američku. Jer će „Sjedinjene Države, koje su već bile pobjednice u ratu 1918 još više to postati u sadašnjem ratnom sukobu. Njihova ekonomska moć, njihova civilizacija, broj njihovih stanovnika, njihov rastući utjecaj na svim kontinentima, slabljenje evropskih država, koje bi se mogle natjecati s njima, dovodi do toga, ma što da se desi, da će svijet morati, u decenijama koje nailaze, biti podložan volji Sjedinjenih Država“11. Bérard je dakle opažao već od srpnja 1941 da će se budući ratni pobjednik, a to će biti sovjeti – koje je Vatikan malo iza toga prepoznao također kao takve12 – iscrpiti u ratnom sukobu u svojstvu „jedinog pobjednika“, u korist „ekonomske moći“, koju će razviti onaj drugi pobjednik u ovom ratu, kao i u onom prijašnjem, putem „periferne strategije“

  2.  „Periferna stratgija“ i Pax americana protiv SSSR-a

Sjedinjene Države, koje nikada nisu bile pod stranom okupacijom, niti doživjele ikakva razaranja nakon pokorenja poljoprivrednog juga zemlje (robovlasničkog) industrijskom Sjeveru, upotrebljavale su vlastitu stalnu vojsku za misije koje su bile koliko bezdušne toliko i pogodne, prije (i eventualno počevši od) imperijalističke ere: bilo je to likvidiranje domorodačkog stanovništva, pokoravanje slabih susjeda (latinoamričko „dvorište“) ili su služile za unutarnju represiju. Za imperijalističku ekspanziju, kako je zahtijevao slavitelj imperijalizma Alfred Mahan – trebalo je bez ograničenja razviti mornaricu – a istim su se preporukama još obilnije služili kad se radilo o sljedbenicima mornarice, avijaciji13. Ali skromnost pješadijskih vojnih snaga činila ih je neprikladnim za evropski sukob. Kad su jednom postigli pobjedu preko treće zemlje, koja je poslužila kao snabdjevač „topovskim mesom“(canon fodder) američke oružane snage su se kasnije razvile, ojačale i raširile, kako se to dogodilo od proljeća 1918 po teritoriju, koji je trebalo kontrolirati: krenule su navodno iz pomorskih i avionskih stranih baza, onih u sjevernoj Africi, a tamo su se pridružile u studenom 1942 britanskim snagama14.

Trojni savez (Francuska, Engleska, Rusija) iz 1914 podijelio je vojni angažman, pomaknuvši se na kraju i opteretivši, s obzirom na rusko povlačenje, najviše Francusku. Ovoga puta tu je ulogu morao preuzeti sam Sovjetski Savez, sada u američkom ratu koji, prema tajnoj studiji iz decembra 1942 Komiteta zajedničkog generalštaba (Joint Chiefs of Staffs, JCF) su ovi sebi postavili kao pravilo, da „ignoriraju primjedbe, što se odnose na nacionalni suverenitet“ stranih zemalja. Godine 1942 -1943 JCS :1) o sukobu u toku (i onom prethodnom) je zaključio, da će sljedeći rat imati kao kičmu američko strateško bombardiranje kao jednostavno „sredstvo američke politike, međunarodnu vojnu silu“, koja će imati podređene zadatke“, i 2) povećanje bez kraja i konca i to univerzalno, spiska baza u posljeratnom razdoblju, u koje će biti uračunate kolonije „saveznika“(JCS 570). Ništa neće omogućavati „da podnosimo restrikcije naše sposobnosti postavljanja i operiranja vojnih aviona u i iznad izvjesnih teriotorija pod stranim suverenitetom“, odlučno je određivao general Henry Arnold, zapovijednik avijacije u novembru 194315.

Hladni rat“ koji je od SSSRa napravio „sovjetsko čudovište“16, razdijelio je ove izlive o taktici, što je podređivala upotrebu „topovskog mesa“ (momentalnih) saveznika, od ciljeva „američkih strateških bombardiranja“. U maju 1949, kad je potpisan Atlantski pakt (4 travnja) Clarance Canon, predsjednik za Finacije parlamentrnog doma (House Committee on Appropriations) jako je hvalio „teške skupe bombardere, sposobne da ponesu atomsku bombu, koji bi mogli u tri tjedna pretvoriti u prah i pepeo sve sovjetske vojne centre“ i izrazio je radost zbog „doprinosa koji mogu dati naši saveznici“(…) pozivajući mlade ljude nužne za okupaciju neoprijateljskog područja, pošto ono bude demoralizirano i uništeno od naših zračnih napada“ (…) Slijedili smo sličan plan za vrijeme posljednjeg rata“17.

Američki historičari Michael Sherry i Martin Sherwin su to pokazali: SSSR je bio vojno sredstvo pobjede, simultano budući cilj osvajačkih ratova – a ne Reich, službeno predstavljen kao neprijatelje „Ujedinjenijh Nacija“18. Shvaća se zašto je to tako čitanjem historičara Williama Applemana Willimsa, jednog od osnivača (progresističke) američke „revizionističke škole“.Njegova teza o „rusko–američkim odnosima “od 1781 do 1947“ (1952) pokazuje da američki imperijalizam ne podnosi nikakva ograničenja vlastite sfere svjetskog utjecaja te da je „hladni rat“ nastao 1917, a ne 1945-1947, te da je imao ekonomske, a ne ideološke temelje, i da je američka rusofobija potjecala iz imperijalističke epohe19. „(Rusko–američki) savez je kukavički i neformalan (…) i bio se razbio oko prava na prelazak ruskih željeznica kroz južnu Manđuriju“ i kineski Istok „između 1895 i 1912“.

Sovjeti su se drznuli iskoristiti vlastitu Alibabinu špilju, oduzevši američkom kapitalu svoju ogromnu teritoriju (22 miliona kvadratnih kilometara). Eto što je rodilo „kontinuitet između Theodorea Roosevelta i Johna Haya i Franklina Roosevelta, prešavši preko Wilsona, Hugesa i Hoovera, u američkoj politici na dalekom Istoku“20– ali i u Africi i u Evropi, i na drugim privilegiranim poljima “oko podjele svijeta i oko reputacije koju će uživati u svijetu“ i koju Amerikanci neprekidno obnavljaju od 1880-189021.

Washington je pretendiro da izvede tu „podjelu-reputaciju“ isključivo na vlastitu korist , i s tog je razloga Roosevelt stavljao veto u svakoj diskusiji između Staljina i Churchilla, kad se radilo o podjeli „interesnih zona“. Prekid neprijateljstava imao mu je osigurati vojnu podjelu, koja ga ništa ne bi koštala, budući da se njegov veliki ruski suparnik nalazio u zaista žaljenja vrijednom stanju, potpuno razoren od njemačkog napadaja22. U februaru i u martu 1944, milijarder Harriman, ambasador u Moskvi od 1943, pozivajući se u dva izvještaja napisana na osnovu informacija „ruskih“ službi, obraćajući se State Departementu („Neki aspekti sadašnje sovjetske politike“ i „Rusija i istočna Evropa“) tvrdi da se Rusija treba smatrati „osiromašenom ratom i u potrazi za našom ekonomskom pomoći“(…), što treba da bude jednim od naših glavnih pokretača za političko djelovanje u skladu s našom politikom“ te je mislio da ona neće imati snage da proširi svoje granice na Istok, koji će uskoro također postati američki. Sovjetski Savez zadovoljit će se američkim obećanjima da će mu se dati pomoć, a to će omogućiti „izbjegavanje stvaranja utjecajne zone Sovjetskog Saveza u istočnoj Evropi i na Balkanu“23: To su predviđanja iz kojih proizlazi preveliki optimizam, budući da SSSR nije nikada odustao, da sebi osigura izvjesnu zonu utjecaja.

Pax Americana s francuske strane zone utjecaja

1.Sinarhijski planovi mira (Planovi mira za zajedničko vladanje)

Ta „financijska“ poluga bila je koliko na Zapadu, toliko i na Istoku „jedno od najefikasnijih oružja kojim smo raspolagali, da bismo utjecali na evropske političke događaje u smjeru u kojem smo željeli“24. (Foreign Relations of the United States 1944, IV, Evropa, str. 951).

Viđenje ovakve Pax americana sinarkičnih (u zajedničkom upravljanju prim. prev) visokih financijskih krugova francuskog imperijalizma, koji su bili jako dobro predstavljeni preko mora – Lemaigre-Dubreuil, vlasnik ulja Lesieur (i naftnih kompanija) kao i predsjednik banke u Indokini Paul Baudouin, te posljednji ministar vanjskih poslova Reynaud i prvi Pétenov ministar itd. – natjeralo ih je da počnu pregovarati aktivnije od drugog tromjesečja 1941 sa finacijskim stručnjakom Robertom Murphy, specijalnim izaslanikom Roosevelta u Sjevernoj Africi. Budući prvi savjetnik vojnog guvernera u američkoj okupacionoj zoni u Njemačkoj i jedan od šefova službe informacija ratnog Office of Strategic Services (OSS) pri Central Inteligence Agency od 1947, Murphy se tom prilikom bio nastanio u Alžiru decembra mjeseca 1940 godine. Taj integralistički katolik pripremao je iskrcavanje Sjedinjenih Država u Sjevernoj Africi, odskočnoj dasci za okupaciju Evrope , koja je imala započeti sa francuskog teritorija, u času u kojem se SSSR pripremao da iskorači iz vlastitih granica iz godine 1940-1941 , kako bi oslobodio okupirane zemlje25. Ti su se tajni pregovori vodili izvan okupirane zone, unutar „imperija“ preko „neutralnih“ hitlerovaca Salazara i Franca, vrlo osjetljivih na američke sirene, na Švicarce i na Šveđane, te su radili preko Vatikana, koji je bio jako zabrinut već 1917-1918 za osiguravanje pristojnog mira za pobijeđeni Reich. Na čekanju do kraja rata, uvrstili su od 1942 planove za „okretanje fronta“ protiv SSSR-a, što je izbilo na javu još prije njemačke kapitulacije26, ali nije dobilo pun značaj sve do 8-9 maja 1945.

Pregovarajući o neposrednim trgovinskim poslovima (u sjevernoj Africi) kao i o onim budućim (poslovima metropole kao i kolonijalnim poslovima nakon Oslobođenja) sa velikim sinarhistima, Washington je računao s njima, kako bi isključio De Gaullea, kojeg su podjednako mrzile obje strane. No nikako to nije bilo zbog toga što je ovaj bio neka vrsta nepodnošljivog vojnog diktatora, kako to govori dugotrajna legenda i jer ga je takvim vidio demokratični Roosevelt. De Gaullea su obje strane mrzile jer je on, makar bio ili se pretpostavlja da je bio reakcionaran, ipak svoju veliku popularnost i svoju veliku snagu dugovao unutarnjem Pokretu Otpora u zemlji (i to prvom redu komunista): i s tog naslova je smetao posvemašnjoj dominaciji Sjedinjenih Država, dok bi jedan „Vichy bez Vichyja“stavio na raspolaganje osramoćene partnere u očima naroda, dakle pokorne „perinde ac cadaver“ (kao da su leš) za američka naređenja. Ta američka formulacija, koja je na kraju bila osuđena na neuspjeh s obzirom na opći odnos snaga, pa i onih francuskih, imala je sukcesivno kao svoje junake, od 1941 do 1943 cagoulards (teroriste fašističkog uvjerenja, prim. prev) iz Vichyja Weyganda, Darlana i zatim još i Girauda, priznate šampione vojne diktature27, a isti su bili baš reprezentativni i po ukusu Washingtona odnosno vrlo pogodni za te strance, pobornike slobode vlastitih kapitala i postavljanja pomorskih i avionskih baza28.

Prestrašeni ishodom bitke za Staljingrad, sami francuski financijeri smjesta su poslali u Rim njima potpuno vjernog Emmanuela Suharda, koji je od 1926 bio već sredstvo za ostvarivanje njihovih planova likvidacije Republike. Taj kardinal-nadbiskup (Reimsa) bio je Cagoul (fašistički terorist), koji je u aprilu 1940 oportunistički likvidirao svog prethodnika Verdiera, te je baš on bio pozvan u Pariz u maju, smjesta nakon njemačke invazije (10 maja): njegovi mandatari i Paul Reynard, suučesnik u puču, koji se spremao, odnosno u državnom udaru Pétain-Laval, poslali su ga u Madrid 15 maja, da bude kod Franca, kako bi započeo pregovore o „Miru“ (kapitulaciji) sa Reichom29. Suhard je dakle bio ponovo zadužen da pripremi, u očekivanju Pax americana pregovore s novim starateljem: morao je zamoliti Pia XII da „Washingtonu“ postavi preko Myrona Taylora, bivšeg predsjednka US Steela, i od ljeta 1939 ličnog predstgavnika Roosevelta „bliskog papi“,sljedeće pitanje:

Ukoliko američke trupe budu morale prodrijeti na francusko tlo, da li se on obavezuje da će američka okupacija biti totalna, kako je to bila njemačka okupacija?“, odnosno da će ova isključivati svaku drugu „stranu okupaciju (sovjetsku)? Washington je odgovorio da Sjedinjene Države neće biti zainteresirane za budući oblik vlade u Francuskoj i da se obavezuju da neće dozvoliti da se komunizam ustoliči u zemlji“30.

Buržoazija, zabilježio je jedan obavještajac BRCA krajem jula 1943 „ne vjerujući više u njemačku pobjedu računa (…) na Ameriku, kako bi izbjegla boljševizam. Nestrpljivo čeka anglo-američko iskrcavanje i svako njegovo kašnjenje čini joj se kao izdaja“. Ovaj je refren bio neprekidno ponavljan sve do operacije „Overlord“(iskrcavanja prim. prev.)31 .

…protiv nada naroda

Francuskom buržuju koji je (uvijek) smatrao američkog ili britanskog vojnika da je prirodno što mu ovaj stoji na raspolagnju u slučaju boljševičke pobjede“ RG (Renseignement généeraux, Obavijštajna služba Nacionalne policije, prim. prev.) suprotstavljali su od februara 1943 „proletera“ koji je likovao: „strahovanja da će vidjeti svoju Pobjedu poništenu i otetu od međunarodnihih financijskih sila umanjena su padom Staljingrada i općim napredovanjem sovjeta“32 (pismo prefekta Mueluna od 13 veljače 1943). S te strane jed i gnjev protiv vojnog zapovjedanja Anglosaksonaca u ratu protiv sila Osovine još je više porasao izazvan njihovim zračnim ratom protiv civila, zajedno s njima i na one iz „Ujedinjenih nacija“. „Američka strateška bombardiranja“ prekinuta 1942, pogađala su stanovništvo, ali su pošteđivala Konzerne (industrijske komplekse) partnera, a predvodio je IG Farben, kako je u novembru naveo „jedan veoma važan Šveđanin, koji je bio u vrlo bliskim vezama sa (kemijskim gigantom), po povratku sa sluužbenog puta po Njemačkoj“: u Frankfurtu „fabrike nisu pretrpjele ništa“, a u Ludeigshafenu „šteta je neznatna“, a u Leverkusenu „fabrike IG Farbena (…) nisu bombardirane“33.

Ništa se nije promijenilo do 1944, kada je velik izvještaj iz marta mjeseca o „bombardiranju angloameričke avijacije i reakacije francuskog stanovništva“ optužio učinke tih „zračnih udara za ubilačke i neefikasne“: od 1943 indignacija je rasla tako da je uzdrmala i samu bazu uskoro očekivane američke kontrole tog teritorija. Od septembra 1943 postali su intenzivniji napadi na periferiju Pariza, na koju su „bombe bile bacane kao slučajno, bez preciznog cilja i bez imalo brige da se spase ljudski životi“. A zatim je došao red na Nantes, na Strasburg, na La Bocca, na Annecy, a potom na Toulon, koji je „doveo do vrhunca bijes radnika na Anglosaksonce“: uvijek iste pogibije radnika i malo ili uopće ništa pogođenih industrijskih ciljeva. Operacije su predstavljale uvijek ratnu poštedu u korist Nijemaca, kao da su se Anglosaksonci „bojali da vide kako rat prebrzo završava“. Tako su još uvijek u zrak stršale visoke peći, s razaranjem kojih bi se smjesta paralizirala prerađivačka industrija, jer bi uzmanjkalo sirovina“. Širilo se „vrlo opasno mišljenje/…/ u izvjesnim dijelovima radničkog stanovništva, koji su teško propatili zbog zračnih udara. A to je mišljenje bilo da anglosaksonskim kapitalistima nije krivo što uništavaju trgovačku konkurenciju i, istovremeno, što desetkuju radničku klasu, kako bi je bacili u stanje očajanja i bijede, tako da bi ona poslije rata bila znatno oslabljena u postavljanju socijalnih zahtjeva. Bilo bi uzaludno skrivati da se francusko mnjenje, već od nekog vremena, prilično ohladilo u odnosu na Anglosaksonce“ koji se uvijek povlače kad se radi o „obećanom iskrcavanju“(…) Francuska neizrecivo pati (…) žive snage zemlje se troše i to brzinom, koja se uvečava svakoga dana, a povjerenje u saveznika zadobija padajuću krivulju (…) Poučeni okrutnom zbiljom činjenica najveći dio radnika polaže sve svoje nade u Rusiju, čija je vojska, po njihovom mišljenju, jedina u stanju da u skoroj budućnosti slomi otpor Nijemaca“ 34(Informacija od 15 svibnja 1944).

Dakle u atmosferi jeda i bijesa na „saveznike“ koji su bili tako popustljivi prema Reichu, već prije i nakon 1918, došlo je do iskrcavanja 6 juna 1944. Razbješnjenost i sovjetofilia narodnih masa su se zadržale, dajući Komunističkoj partiji Francuske odjek koji je zabrinjavao nastajuću degolističku državu: “Iskrcavanje je oduzelo propagandi KP Francuske dio njezine propagandne snage“, ali „toliko dugo vrijeme, koje su anglo-američke oružane snage upotrijebile da se iskrcaju na francusko tlo, bilo je iskorišteno kako bi se pokazalo, da je jedino ruska vojska bila u stanju da efikasno ratuje protiv nacista. Poginuli te razaranja i bol, koju je bombardiranje izazivalo, poslužili su kao pogodni elementi za propagandu, koja je pretendirala da pokaže kako se Rusi tuku tradicionalnim metodama i ne upliću u to civilno stanovništvo“35. (KP Greneblea)

Pomanjkanje simpatija koje se pokazalo ispočetka u odnosu na američku zonu utjecaja, održalo se od oslobođenja Pariza sve do kraja rata u Evropi, kako to pokazuju ispitivanja Ifopa poslije oslobođenja Pariza („od 28 augusta do 2 septembra 1944“) i od mjeseca maja 1945 prema nacionalnim izvještajima36. Bio je to kraj rata, u početku sve više, a na kraju brutalno opresivan. Jako je važno podsjetiti se:

-da je nakon bitke u Ardenima (decemar 1944 januar 1945), ustvari jedinog velikog napadaja Anglosaksonaca protiv njemačkih trupa (9.000 poginulih Amerikanaca)37, Vrhovna komanda Wemachta grozničavo pregovarala o predaji „anglosaksonskim vojskama kao i o prebacivanju snaga na Istok“ ;

– tako da je krajem marta 1945 „26 njemačkih divizija ostalo na zapadnom frontu“ samo u cilju vlastitog evakuiranja „prema Zapadu“ iz sjevernih luka, „nasuprot 170 divizija, koje su se nalazile na istočnom frontu“ i koje su se borile iz petnjih žila sve do 9 maja (dan oslobođenja Praga)38;

-da je američki oslobodilac, koji je zahvaljujući ratu udvostručio svoj nacionalni prihod, izgubio na Pacifičkom frontu i u Evropi 290.000 vojnika od decembra 1941 do augusta 1945; a to je broj jednak broju sovjetskih vojnika, koji su poginuli u posljednjim sedmicama borbe za Berlin i svega 1% od svih poginulih sovjetskih vojnika u „Velikom otađbinskom ratu“, što je oko 30 miliona vojnika od ukupno 50 miliona.

Od 5 juna 1944 do 9 maja 194539 Washinton je na kraju upotpunio ili gotovo upotpunio cijeli sanitarni kordon, koji su engleski i francuski rivali bili izgradili godine 1919 te uspio pretvoriti u krvoločnu zvijer zemlju koju su evropski narodi najviše voljeli (isto vrijedi i za francuski narod). Legenda o „Velikom ratu“ zaslužuje iste one ispravke kao i ona o isključivom oslobođenju Evrope od strane Amerikanaca40.

1Frédéric Dabi,“1938-1944: Des accord de Munich à la libération de Paris ou l’aube des sondages d0pinion en France, februara 2012, http//www.revuepolitique.fr/1938-1944-laube-des-sondages –dopinion en-france/brojevi izvađeni sa prikaza na str. 5. U cjelosti manje od 100:3 ostali podaci, Engleska; 3 zemlje bez mišljenja.

2Ibidem, str. 4.

3Radiseodotesuludojmedijskojkampanjida su

akizvjesneinternetskenovine, povezane sa SAD-om, izrazilesumnjuupoistovje

ivanjeCIAesademokracijom.http://www.huffingtonpodt.fr./charles-grandjean/liberté-democratie-armes-desimformatione-massive-ukraine b-5252155.html

4 ANNie Lacroix-Ruiz, Le Vatican, lEurope et le Reich 1915-1944, Paris, Armand Collin (2 édition), passim

5Lynn E. Davis, The Cold War begins /…/ 1941-1945, Pincerton, Pincerton Up 1947; Lloyd Gardner, Spheres of influence /…/1938-1945, Chicago, Ivan R. Dee, 1993, Geoffrey Roberts, Stalin’s Wars: From World War to Cold War,1939-1953. New Hawn&London; Yale University Press, 2006, prevedeno kod Delga, septembra 1914

6 Tel. 1450-1467 Bérarda, Bonn, 18 februara 1952, Europe généralitées 1949- 1955, 22, CED, arhivi Ministarstva unutarnjih pposlova (MAE).

7Zapisaonekoanonimanugeneralštabu, 15 septembra 1938 (modelnotesaGamelin), Br. 579, Historijskiarhivkopnenevojske (SHAT).

8 Moral u regiji Pariza, bilješka primljena 22 aprila 1943, F 1a, 3743, Archive national (Nacionalni arhiv) /AN/.

9Lacroix-Riz, L’histoire contemporaine toujours sous influence, Paris, Delga, Le temps des cerises, 2012.

10 Revendication de paternité, svezak 1 memoara, Un ambasadeur se souvient. Au temps de danger allemand, Paris, Plon 1976, str. 458, vjerojatno s obzirom na njegovo dopisivanje s MAE.

11 Izvještaj 556/EM/S generalu Koelzu, Wiesbaden, 16 jula 1941, W3, 2010 (Laval).

12“ Njemačke“ poteškoće predstavljaju za nas prijetnju, žalio se krajem augusta Tardini, treća po važnosti ličnost u državnom sekretarijatu Vatikana, bojeći se da ne ispadne „tako da će na kraju Staljin biti pozvan da organizira mir s Churchillom i Rooseveltom“, iz razgovora Léona Bérarda, Rim –Sveta Stolica, 4 septembra 1941, Vichy-Evropa, 551, arhivi francuskog Ministarstva vanjskih poslova (MAE).

13 Michael Sherry, Preparation for the next war, American Plans for postwar defense, 1941-1945, New Haven, Yale University Press, 1077, poglavlje 1, str. 39.

14 Francuski i skandinavski primjeri (ovi su nekad bili britansko leno), Lacroix-Riz, “Le Maghreb, allusions et bilance de la cronologie Chauvel”, La Revue d’Histoire Maghrébine, Tunis, februara 2007, str. 39-48. Les Protectorats d’Afrique du Nord entre la France et Washington du débarquement à indipendence1942-1956, Pariz, L’Harmattan, 1988, poglavlje 1 ; « L’entrée de la Scandinavie dans le Pacte atlantique (1943-1949) : une indispensable « révision déchirante¸ », guerres mondiales et conflits contemporaines (gmcc), 5 članaka, 1988-1994, lista, http://www. historiographie.info/cv.html.

15Sherry, Preparation, str. 39-47 (raštrkani citati).

16 Sarkazam američkog ambasadora H. FreemanaMatthewsa, bivšegdirektorazaEvropskeposlove, depeša Dampierre br. 1068, Stockholm, 23 novembra 1948, Europe Généralités 1944-1949, 43 MAE.

17Tél. Bonnet br. 944-1947, Washington, 10 maja 1949, Europe généralités 1944-1944, Alfred a Knopf, New York, 1975; Sherry Michael, Preparation; The rise of 1994, str. 150-151 (150-168).

18 Martin Sherwin, A world destroyed. The atomic bomb and the Grand Alliance, Alfred a Knopf, New York, 1975; Sherry Michael, Preparation. The rise of American Air Power: the creation of Armageddon, New Haven, Yale University Press, 1987; In the shadow of war: the US since the 1930’s, New haven, Yale University Press, 1995.

19 Williams, Ph.D., American Russian Relationes, 1781-1947, New York, Rinehart&Co., 1952, et The Tragedy of American Diplomacy, Dill Publishing C, New York, 1972 („ izdanje).

20 Richard W. Van Alstyne, Recension d’American Russian Relations, The Journal of Asian Studies, tom 12, br. 3, 1953, str. 311.

21Lenjin, L’impérialisme, stade suprême du capitalisme, Essai du vulgarisation, Paris, Le Temps des cerises (Le édition, 1917) str. 172. Podvučeno u tekstu.

22Élémentclédel’analyserevisioniste, dontGardner (Ključni element revizionistike analize kojojGardner), Spheresof influence, essentiel.

23 Tél. 861.01/2320 od Harrimana, Moskva, 13 marta 1944, Foreign Relations of the United States 1944, IV Europe. Str. 551 (novi red)

24 Ibidem.

25  Annie lacroix-Riz, „Politique et intérêt ultra-marins de la synarchie entre Blitzkrieg et Pax Americana 1939-1944“, u Hubert Bonin et al., Les enreprises et loutre-mer français pendat la Seconde Guerre mondiale, Pessac, MSHA, 2010, str. 59-77; „Le Maghreb: allusions et silences de la chronologie Cheval“, La Revue d’Histore Maghrébine, Tunis, februara 2007, str. 39-48.

26 O tome o kapitulaciji Kesserlingove armije u Italiji,operacija Surnise o kojoj je pregovarao u martu i u aprilu 1945 Allen Dulles, šef OSS –Evropa, smjšten u Bernu, sa Karlom Wolffom „šefom ličnog Himmlerovog glavnog štaba“, odgovoran za „pogubljenje 300.000 Jevreja“, što je ranilo Moskvu. Lacroix-Riz, Le Vatican, poglavlje 10, od koga str. 562-563, Industriels et banquiers français sous l’Occupation, Pariz, Armand Colin, 2013, poglavlje 9.

27 Jean-Baptiste Dorsell, L’Abîme 1939-1945, Pariz, Imprimerie nationale, 1982, passim; Lacroix –Riz, „Quand les Américains voulaient gouverner la France“, Le Monde diplomatique, maj 2003, str. 19, Industriels, poglavlje 9.

28David S Schmitz, Thank God, they’re on our side. The US and right wing dictatorship, 1921-1956, Chapel Hill, University of North Carolina Press, 1999.

29Index Suchard Lacroix-Riz, Le shoix de la défaite: les élites françaises dans les années 1930, i De Munich à Vichy. L’assassinat de la 33e République, 1938-1940, Paris, Armand Colin 2010 (2 izdanje) i 2008.

30 Libe /9/14, 5 februara 1943 ( nedavno pregledano), F 1° 3958, AN, Taylor, Vatican, pogl 9-11 i index.

31 Informacija od oktobra, primljena 26 decembra 1943, F 1a 3958, AN, i Industriels, pogl.9.

32 Pismo br. 740 komesara RG prefektu Meluna, 13 februara 1943, F7, 14904, AN.

33 Obavijest 3271, stigla 17 februara 1943, Alžir-London, 278, MAE.

34 Informacija od 15 maja, saopćena 5 i 9 juna 1944, F 1a, 3864 i 3846, AN

35 Informacija od 13 jun, saopćena 20 jula 1944 „ Kp Grenoblea“ F 1a, 3889, AN.

36 M. Dabi, direktor odjela Mišljenja Ifop-a, svjetionika ignorancije koja vlada 2012 o historiji Drugog svjetskog rata, žali rezultat javnog mišljenja iz 1944 „ velika većina (61%) misli da je SSSR nacija koja je najviše doprinijela njemačkom porazu, dok su Sjedinjene Države i Engleska, ipak oslobodioci našeg nacionalnog teritorija /krajem augusta 1944??/ dobili samo 29, 3% i 11,5% takvog mišljenja“, „1938-1944“, str. 4, ja podvukla.

37Jacques Moral, Dictionnaire de la Seconde Guerre mondiale, Pariz, Larousse, 1979, str. 109-114.

38Gabriel Kolko, The Politics of War. The World and the United States Foreign Policy,1943-1945, New York, Random House, 1969, poglavlje 13-14.

39Jedino „vojni gubitci „ Pierre Lagrou, „Les guerres, la mort et le deuil; bilan chiffré de la Seconde Guerre mondiale“, u Stéphane Audin- Rouzeau i dr., dir, La violence de la guerre 1914-1945, Bruxelles, Complexe, 2002, str. 322 (313 -327).

40 Bibliographie, Jacques Pauwels, Le Mythe de la bonne guerre: les USA et la Seconde Guerre mondiale, Bruxelles, Édition Aden, 2012, 2 izdanje, Lacroix-Riz,Aux origines du carcan européeen 1900-1960. La France sous influence allemande et américaine, Paris, Delga-Le temps des cerises, 2014.

Anne Lacroix–Riz je profesor emeritus suvremene historije na Univerzitetu Pariz VII- Denis Diderot.

 

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: