Valls, Macron, Sapin: što znači masivna prisutnost Rocardovih đaka u vlasti Francuske


Ili kako je Socijalistička partija »progutala tržišnu ekonomiju«

piše Olivier Faye

2»Doći će čas mog revanša« povjerio je Michel Rocard svom šefu kabineta Jean Paul Huchonu. Tog se dana predsjednik vlade nalazio na prolazu palače Matignon (premijerska palača, prim.prev.). U rukama je imao svoje fascikle i napuštao je ulicu Varenne na zahtjev predsjednika Republike, François Mitterranda nakon tri godine zajedničkog boravka na tom mjestu, ispunjenog međusobnom mržnjom.

Rocard je sebe zamislio već tada kao glasnika Socijalističke partije na predsjedničkim izborima 1995. Naslijediti Machiavellija u njegovoj Jelisejskoj palači izgledalo mu je kao revanš, koji će brzo uslijediti. No historija je odlučila drugačije: bivši gradonačelnik Conflians-Sante-Honorine nikada nije došao do toga da se kandidira (a to se nije dogodilo zato što on to nije ni pokušavao uraditi).

Njegov je revanš ipak došao ovog 31 marta 2014, kad je François Hollande imenovao Manuela Vallsa na mjesto predsjednka vlade. Nakon dvadeset i pet godina rokardizam se vratio u samo srce vlasti.

Novi šef vlade doista je sada svoje prve korake učinio idući stopama svoga predhodnika. U osamdesetim godinama bio je predsjednik kluba Forum, grupe mladih sljedbenika Rocarda. Od 1988 do 1991 radio je u Matignonu uz svog mentora i bio zadužen za vladine misije. I u jednom nedavnom intervjuu Michel Rocard je kazao za njega da je »naravno« Valls rocardovac.

Već u maju 2012

Iako je bio pristalica Mitterranda, socijaldemokrat François Hollande nije uostalom čekao ni polovinu svoga mandata da ključna mjesta povjeri učenicima nekadašnjeg predsjednika vlade Rocarda. Od maja mjeseca 2012 sve su brojnije osobe, koje se pozivaju na Rocardovo naslijeđe ili čija je karijera s njim započela i sve se one pojavljuju pred prečagom socijalističke vlasti.

Na Jelisejskim poljima je mlađahni Emmanuel Marcon, generalni sekretar i pomoćnik u predsjedništvu zadužen za ekonomiju, kojeg predstavljaju svemoćnim, a on za jedinog svog mentora priznaje upravo tog bivšeg čovjeka iz Matignona. Šefica kabineta Sylvie Hubac je također nekada bila u Rocardovom kabinetu.

Isto tako u vladi ne manjka pristlica bivšeg predsjednika vlade. Michel Sapin, imenovan za ministra financija prilikom posljednjeg preuređenja vlade, prišao je socijalistima 1975 kako bi tadašnjem predsjedniku PSU (Partija ujedinjenih socijalista, čiji je predsednik bio upravo Rocard, prim.prev.) pomogao da dođe a vlast. Ovaj mu se odužio za odanost time što ga je podržavao u Argentonu sur Creuse za vrijeme njegovog prvog osvajanja skupštinskog mandata 1981 godine.
Ministarka socijalnog staranja Marisol Touraine ušla je sa 29 godina u kabinet Michela Rocarda »dugogodišnjeg prijatelja /njezinog/ oca«, sociologa Alaina Touraina. Ministar nacionalnog obrazovanja Benoît Hamon, mada danas predstavlja lijevo krilo socijalističke partije, također je počeo svoju političku karijeru na Rocardovom tragu, istovremeno kad i Valls.

U manjoj mjeri i Jean Yves Le Drian, ministar obrane, bio je također neko vrijeme sudrug na putu Rocarda, prije no što je pristao uz Pierrea Morroya. Iako Bernard Cazeneuve nije rocardovac od prvog časa, bivši šef vlade ipak redovno posjećuje svog »prijatelja« u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Rocaridizam se rastopio u socijalizmu

»Čini mi se da nisam više originalan budući da se rocardizam – a to je princip realnosti, što znači cijela podloga druge ljevice – rastopio u cjelokupnom socijalizmu.«

Čine se jako dalekim vremena kad je Laurent Fabius, mladi šef kabineta Françoisa Mitterranda a danas Ministar vanjskih poslova, izjavljivao.
»Između tržišta i plana postoji socijalizam.«

Bilo je to aprila 1979 za vrijeme kongresa u Metzu. Glavni grad na rijeci Moesi bio je tada pozornica žestokog sučeljavanja između pristalica Rocarda i pristalica Mitterranda, i oni prvi optuživali su druge da dokazuju da su »arhaični« u odnosu na ekonomiju. Za uzvrat, žestoki naziv »liberal« uzvraćan je u odnosu na njih (a njega taj čovjek danas preuzima, jer sam sebe naziva »liberalnim socijalistom«).

Pobjeda klana Rocard otada je neporeciva. Godine 2008 Socijalistička partija napušta u vlastitim statutarnim odredbama izraze kao »revolucionarna iskustva« kako bi promijenila uvjerenje i prihvatila »socijalnu i ekološku tržišnu ekonomiju /…/ reguliranu javnom vlašću«. To je bio kraj srednjeg puta između tržišta i plana.

Prihvatiti tržišnu ekonomiju, odbiti marksistički horizont društva jednakih, poticati decentralizaciju, to su bile ideje lučonoše rocardizma, kurentne ideje koje su se kroz duži period asimilirale s drugom ljevicom (polazeći od načela da je predstavnik prve bio François Mitterand). U tolikoj mjeri da su se danas ti principi rastopili u DNKA Socijalističke partije, da preuzmemo izraz Michela Sapina.

Već je godine 1997 vlada Jospina smatrala da njenu srž čini dio rocardovaca u njoj, a bivši članovi PSU bili su već tada nasljednici druge ljevice: Dominique Strauss-Khan, u Ministarstvu ekonomije, Alain Richard u Ministarstvu obrane, Catherine Trautmann u Ministarstvu kulture i još Elisabeth Guigou u Ministarstvu pravosuđa, da navedemo samo neke.

U to vrijeme bilo je to pitanje ravnoteže među socijalističkim strujama, dok se danas uopće ne radi o tome. Lionel Jospen je u to vrijeme vodio politiku u izvjesnom pogledu blisku ekonomskom »realizmu«, tako dragom rocardovcima: privatizacije, namještanje mladih osoba, smanjenje radnog vremena…

»Velika udaljenost«

Laskavac i zagovarač »političkog big banga« Michel Rocard tvrdi da je unio novu viziju u politiku. Po njemu su izraz »rocardizam« izmislili novinari i on »ne znači ništa«. To ga uopće nije omelo da ga pokuša definirati u jednom nedavnom intervjuu listu Point, u kojem je izigravao lažnu skromnost:

»Već cijelo stoljeće francuska ljevica ima kao zajedničke one vrijednosti, koje su proizišle iz tragičnog braka jakobinstva i marksizma /…/ Oni koji nisu bili u potpunosti ni jakobinci ni u potpunosti marksisti bili su kroz sve to vrijeme u manjini. To dugo neslaganje počelo je već sa Jean Jaurèsom /…/ Taj izraz – rokardizam – primijenjuje se na one koji /…/ su smatrali da se treba uključiti u tržišnu privredu i nastojati unutar nje postići rezultate socijalnog kataktera«.

François Hollande slijedi i proširuje put trasiran od vlastitih prethodnika od početka svog mandata. Službenu politiku karakterizira CICE (Crédit d’impôt pour la compétitivité et l’emploi) kao i pakt o odgovornosti, fleksibilnosti tržišta rada, produženje neophodne plaćene kvotizacije za odlazak u penziju i također politika ne nadomiještanja penzioniranih službenika novima. Sve te mjere ne bi porekao Rocard da je zaista stekao vlast, kako bi ostvario svoje ideje.

Svoj poraz on zacijelo duguje svom načinu, koji ima nešto cjepidlačko u davanju poruka. Jer zacijelo, tko bi drugi nego Rocard, mogao da se pravi Kasandrom nakon pobjede ljevice, one večeri 10 maja 1981, upotrebljavajući u govoru na trgu Bastille dvostruku negaciju.
»Prijatelji moji, večeras osjećam da nemam pravo kazati vam da neće biti teško.«

Izvor: http://www.slate.fr

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: