Budućnost Venezuele


U Venezueli ljudi su zbunjeni, i to s razlogom. Čemu konflikti? Tko prosvjeduje? U kojoj razmjeri? Kako reagira vlada? Koji su dublji povodi? Još važnije, što dublji povodi i moguće reakcije nagovještavaju za budućnost?

piše Michael Albert

Odgovori su vrlo različiti, čak i među komentatorima koji ne spadaju među one histerične.

Uzmimo za primjer, čemu konflikti, neki mudri ljudi govore da su prosvjedi nastojanje Leonarda Lopeza da preuzme vodstvo opozicije od Henriquea Caprilesa. Drugi kažu da se prosvjedima nastoji gurnuti vladu da poduzme represivne mjere nebi li potkopali podršku koju ima. A neki treći tvrde da protesti traže da se makne Maduro i očiste svi aspekti Chavisma.

Što se tiče tko prosvjeduje, neki govore da bitkama orkestriraju bogatuni Venezuele, dok drugi kažu da se radi o nezadovoljstvu prosječnog pučanstva bez ičijeg podsticaja. Neki govore da su posrijedi doborstojeći studenti , drugi da je riječ o studentima per se. Neki pak drže da su to militaristički naklonjene siledžije pa čak i kolumbijski egzili, a drugi da su to mladi bez funkcija. Neki kažu da je zemlja masovno protiv vlade, drugi da je ovo ozbiljno zbog nasilnih pobuna ali da ih sprovede brojne manje skupine sa pretežno elitističkim biografijama.

Što se tiče uzvratnog djelovanja vlade, neki kažu da se zauzima za tvrdu represiju, a drugi govore da pokazuje krajnju uzdržanost. Neki ukazuju na smrtna stradanja i tvrde da to rade vladine ubojice, drugi upiru prst u oporbene ubojice. Jedni zovu vladino miješanje u medije diktatorskom cenzurom, drugi kažu da privatne novine i TV rade uz skoro potpunu napuštenost i uz privremeno minimalno zagarantiranih skraćenja u cilju smanjenja nasilja.

Meni, međutim, prosvjedi primarno izgledaju da se upravo protive onome što je bilo dobro kod Chavisma, osobito preraspodjela dohotka, disperzija upravljanja i povećanje masovne participacije. One privlače mnoge prosječne ljude koji imaju ozbiljne kritike na kriminal, korupciju, inflaciju i nestašicama. Zabrinutost širokih krugova, međutim, koriste najreakcionarniji elementi Venezuele, možda da promjene ravnotežu odnosa snaga u vlastitom pokretu, ili moguće da stvore dovoljno veliki kaos da privuku međunarodnu intervenciju da uklone vladu. Vlada, nasuprot, čini se nastoji prekinuti javne raskole bez pribjegavanja ekstenzivnom nasilju, premda neki elementi nesumnjivo favoriziraju veću represiju. Po meni, situacija kao da odražava ali i eskalira cijelu bolivarijansku povijest, u kojoj je vlada tražila masovne promjene ali bez prisile i uz istinsko poštivanje izbornih rezultata, dok je oporba željela preokrenuti rezultate izbora pa je koristila sva moguća sredstva da to i učini – uključujući puč, sabotažu i otvoreno nasilje.

Izvan odabira strane po ovim pitanjima, možda mogu baciti malo svjetla na buduće mogućnosti i ukazati na onu vrstu podataka koji mogu razjasniti ne samo ono što se događa, nego i što bi se moglo zbiti u budućnosti.

Faktori koji potiču konflikte

Koji su problemi generirali oporbenost i osobito siloviti poremećaj socijalnih usluga? Što je motiviralo malobrojne disidente da blokiraju ulice, pale požare, bacaju kamenje, pa čak i pucaju na službena osoblja i druge? Šta je potaklo javno pojavljivanje fašističkih disidenata poput Umirovljenog Generala koji otvoreno nagovara „blokiraše“ neka ubijaju građane rastezanjem skoro nevidljivih žica sličnih konopcima za rublje preko cesta, pa je jedan takav konop odista dekapitirao jednog građana? Šta je potaklo vladu da se koristi policijom umjesto „interventnim odredima“?

Glavni faktor koji pokreće oporbu je logika bolivarijanske revolucije. Chavismo teži da proširi javnu participaciju, sasjeće stare forme autoriteta i moći, razvijajući radničke savjete i mjesne savjete i komune, te da fundamentalno preraspodijeli bogatstva Venezuele siromašnima od njezinih bogatih. Sve to stvara žestoku opoziciju kod klase posjednika a isto tako često među onima u vrhovima vjerskim ili drugim hijerarhijama. Otpor protiv preraspodjele i ostalo potiče Lopeza, Caprilesa, i oporbu općenito, kao i privatne medije i posjednike privatnih kompanija te mnoge druge u gornjim slojevima zaposlenika. Poput bogatih i dobro-stojećih svuda — nimalo drukčije nego što je u Americi — ti ljudi imaju tendenciju da slijede svoje vlastite interese.

Međutim, onkraj oporbenjačkog vodstva, ostaje nepoznanica broja mladih koji po ulicama disidentski razmišljaju dok su istovremeno motivirani odbacivanjem vrlina Chavisma. Čini se da je golema većina mladeži na ulicama iz dobrostojećih kvartova, često sa privatnih univerziteta, te kada ih se intervjuira tuže se kako nemaju nikakvu budućnost. Da li njihovo „mi nemamo nikakvu budućnost“ znači da ih zabrinjava kriminal ili inflacija? Ili pak znači da žele veliko bogatstvo i moć, pa uviđaju da su te privilegije ugrožene? S obzirom na njihovo porijeklo, na njihovo dosta violentno i ostrašćeno ponašanje, određeni smisao iskazuju time što ih najviše brine njihova preferirana budućnost kao bogate i moćne elitne građane — ali ne da su bili zabrinuti zbog kriminala. Dobra vijest je da broj studenata koji blokiraju ulice ili čine još gore stvari ostaje relativno nizak.

Faktori koji se odnose na mnogo širu populaciju — uključujući većinu Chavezovaca — obuhvataju korupciju, kriminal, inflaciju i nestašice. Razlog negodovanja zbog ovih problema jeste što oni dramatično smanjuju kvalitetu života. Ali pitanje od osnovne važnosti je gdje su korijeni ovih problema?

Po meni, korupcija znači da se ljudi bogate tako što poduzimaju nelegitimne postupke na račun drugih. (U tom smislu, po meni, sav kapitalistički biznis je koruptivan, ali pustimo to sada nastranu.) Pa onda, gdje vidimo korupciju u Venezueli?

Cijena mlijeka je subvencionirana tako da siromašni dobijaju dovoljno. To je dobra politika ali postaje pomalo komplicirana. Recimo da živite u relativno prihvatljivim uvjetima u blizini granice sa Brazilom. Ako proizvodite mlijeko i k tome ga izvozite, ili čak i da samo kupujete veće količine mlijeka po niskim subvencioniranim cijenama pa ga krijumčarite preko granice, veliki se profit može ostvariti jer ga možete u Brazilu prodati po daleko skupljoj cijeni. Izazov je velik. Marža je visoka. Ima dosta viška dobiti, čak dovoljno da se ljudima daje mito. A zalihe mlijeka u Venezueli padaju — čak dolazi do nestašica. Isto se događa sa naftom/gasom, još i više, recimo, na granici sa Kolumbijom. Još je gore, pristup korupcijskim pogodnostima putem iskorišćavanja subvencioniranih cijena, što enormno pogoršava i venezeluanski pristup tečajnoj listi između bolivara i dolara. Dovoljno je reći da se politika čiji je cilj biti od koristi za siromašne i stabilizirati razborite umjesto tržišno-diktirane cijene unutar Venezuele, kao nusprodukt stvorio je puteve za ogromne financijske dobitke pomoću korumpirane prakse kupovine za Bolivare u zemlji, i prodaja za dolare izvan zemlje, a potom se vraćati i ostvariti mnogo više Bolivara u zamjeni negoli ste prvobitno potrošili — ili čak da samo direktno koristite vladinu velikodušnost za putovanja i slično.

Koji su uzroci za nastanak kriminala? Prije svega upitajmo se otkud bi Chavezovci mogli imati i najmanji interes za poticanje kriminala ili za popustljivost prema kriminalu? To nije prihvatljivo. Korupcija? Nešto, da, u vidu sukrivaca. Ali kriminal, pljačka, otmice, ubojstva? Ne. Za razliku od njih, oporba i lokalna policija često imaju i vrlo realan interes da povećaju stupanj kriminaliteta. Najprije, neki se u tome angažiraju radi osobne koristi. Drugo, i još važnije, napredak kriminala im je poželjan zbog izazivanja nezadovoljstva i disidentstva. Rečeno mi je, iako u to sumnjam, da je najveći porast kriminala povezan sa kolumbijskim egzilantima koji bježeći od represije u Kolumbiji dolaze operirati u Venezuelu. Ključni faktor je uobičajeno kriminalno ponašanje, ali znatan manevarski prostor omogućavaju pristalice opozicije ili od kriminalaca podmićena lokalna policija.

Nestašice su povezane sa tečajnim listama i subvencioniranim dobrima koji se prokrijumčare van, te sa izravnom sabotažom oporbenih vlasnika koji gomilaju zalihe koje ne izvoze, doslovce da bi stvorili nestašicu. I opet, mogli biste se zapitati, kakav bi motiv sama vlada imala u stvaranju nestašica? Naravno, ako bogata osoba smatra da neka nestašica za državu nije prioritetna za ispravak u svojim visokim zalihama finalne proizvodnje, te uviđa da ona djelomice nastaje vladinim suvebvencioniranjem cijena za siromašne, takva će osoba drugačije gledati na to nego što ih ja vidim. Jedna važna poanta jeste da nestašice zaista najteže pogađaju srednje i gornje klase djelomice stoga što tim grupacijama manjka iskustvo neimanja nečega što žele pa nemaju strpljenja, a djelomice stoga što je vlada vrlo ustrajna u poduzimanju sve što je potrebno da građani sa nižim dohocima ne ostanu gladni.

Ipak postoji još jedno objašnjenje koji neki nude kao odgovor na pojavu nestašica – to jest da nestašice nisu rezultat vlasničkih opstrukcija i sabotaža, ni korumpirani izvoz i krijumčarenje proizvoda susjednim zemljama radi profita – već niska produktivnost. Neki pak razlog nalaze u radnicima javnih sektora koji se ne moraju bojati da će izgubiti svoja radna mjesta, a posljedica toga je neučinkovitost. Drugi to vide kao da su radnici u tim sektorima otuđeni jer se njihovi odnosi nisu dramatičnije promijenili u odnosu na prošlu otuđenu praksu, te u takvom raspoloženju, postali su usporeni.

Reagiranja na ulične sukobe

Dakle, što dalje? Što će vlada i stanovništvo poduzeti u vezi sa demonstracijama i problemima koji su ih potakli – i od kakve će važnosti to biti za budućnost?

Najprije, u vezi sa nemirima na ulicama, postoje u krajnjoj liniji samo nekoliko kratkoročnih izbora. Po mom mišljenju, prva tri su očito manjkava i biti će tako i viđeni u Venezueli.

1. Vlada i javnost mogu se nadati da će doći do smirenja. Mislim da to vjerojatno nije pametno jer spontana smirivanja nisu zajamčena, ali prijatelji u Venezueli i SAD koji znaju više od mene, misle da je to sasvim moguće. Također, dok veći broj ljudi izvan Venezuele ocjenjuje ove demonstracije kao štetne za vladu, to nije jedini način gledanja. Drugi, najviše u samoj Venezueli, rasuđuju da oporba prihvaća gubitak domaće podrške, kojoj je dozlogrdilo, pa se nada da će privući međunarodnu pomoć. Ako takva pomoć izostane, oporba će zbog svoje krive procjene završiti gubitnički.

2. Ako se nemiri ne rasprše sami od sebe, ili čak prošire, vlada bi ih mogla okončati davanjem svoje ostavke, ili, što je skoro isto, davanjem vrlo jasne i uvjerljive znakove da će Chavizam popustiti u svojim planovima i više neće prijetiti već će naprotiv čak podržavati interese bogatih i moćnih. Obje opcije bi time žrtvovale siromašne za bogate. Nadam se da se o tome ni ne razmišlja.

3. Također čujem kako neki kažu da bi vlada mogla podijeliti svoju moć. Neka dopusti oporbi ulazak u revidiranu vladu sa – recimo 40% opozicije prema 60% zastupnika Chavisma na položajima u federaciji. Tu postoje mnogobrojni problemi sa tim naizgled utrtim putem, u najmanju ruku već i činjenicom da bi za oporbu to tek bila prednost u jurišu da preuzme potpunu moć i iskorijeni progresivna ostvarenja i nastojanja. Došlo bi do kratkotrajnog smirenja, možda, iza kojeg bi oporba ubrzo tražila sve više i koristila novo stečene pozicije za prelazak u napad.

S obzirom da mi se čini da su gornje tri opcije vrlo manjkave, jedino mogu ponuditi neke dodatne hipotetske opcije u nastojanju da pojasnim što bi još moglo uslijediti.

1. Vlada i javne ustanove i pokreti mogli bi zdušno raditi na suzbijanju svake potpore agresivnom disidenstvu čak i među oporbenim grupacijama, osobito među mladima. To bi doslovce značilo ići do opozicijske mladeži i s njima razgovarati, objasniti, izlagati, itd. To je trebalo činiti već godinama ranije, kao visoki prioritet – a jedno od mojih kritika bolivarijanskog procesa već dugo se odnosi upravo na nedostatku polaganja pažnje na ispunjavanju te zadaće. Može li se otvaranje prema njima postići u vremenu neprijateljstava? Ne znam, ali svakako vrijedi pokušati.

2. Vlada bi mogla, s odmjerenošću, poduzeti mjere prisile prema najviolentnijim elementima oporbe, nadajući se da će se nasilništvo i neprijateljska energija smanjiti. Treba reći da je, barem dosad, prikazivanje vlade kao bande nasilnih razbojnika apsurdno. Uz oporbu koja blokira ulice, podmeće požare, nasrće na građane, napada javne urede i službenike, juriša na policiju i vojsku nebi li isprovocirala reakciju te istodobno poziva na pustošenja pa čak i ubijanja, da je vlada banda autoritarnih razbojnika kakvom je veliki dio medija prikazuje tada bi broj ubijenih bio daleko veći — a ne tako nizak, pa je očigledno da su ubojstva uglavnom djelo oporbenjaka čim su mediji odmah podigli optužbe protiv onih za čiju odgovornost snosi vlada.

3. Vlada bi mogla poduzeti mjere prisile primjenom masovne snage i agresivne taktike. Mogla bi poduzeti masovna lišavanja slobode i s nadmoćnom represijom odgovoriti na svaki žešći protunapad. Ukratko, s onakvom vrstom represije kakva bi se istog časa prmijenila u Americi da se to tamo događa..

4. Vlada i stanovništvo bi mogli reagirati na nasilnička disidentstva miroljubivim organiziranjem. To bi, vjerujem, bilo bez presedana. 50 naspram 100 do 200 opozicijskih pobornika okupiraju neko raskršće. Umjesto da se pojavi policija da ih silom rastjera, zamislite povorku od 1000 ili 5000 ili 20000 građana kako nastoji proći ili kako neprekidno uklanja prepreke i rašćiščava nered koji je opozicijska aktivnost ostavila iza sebe. Što bi oporba mogla učiniti protiv toga? Ono što otežava ovakvo organiziranje je činjenica da je oporba dovoljno lukava da izbjegava siromašne kvartove. Umjesto toga ona uglavnom djeluje u okruzima u kojima boravi srednja i viša klasa stanovnika gdje nema na raspolaganju grupacija koje bi ih mogle miroljubivo istisnuti. Stoga to zaziva primjenu jedne druge moguće taktike. Nenaoružani i miroljubivi Chavisti mogu blokirati pa čak i privesti nastupajuće agresivne glumce, smanjujući njihovu sposobnost da potaknu nerede na ulicama u centru grada. Da li bi miroljubiva populistička aktivnost u punoj mjeri mogla biti učinkovita? Vjerojatno ne. Ali takvi pristupi na masovnoj razini, uz činjenicu da vlada posebno naglašava da nema namjeru boriti se protiv ljudi sa opravdanim zamjerkama premda oni udruženo nastupaju sa onima čije su zamjerke neopravdane, mogu ići daleko u postvarivanja točke 1. Pa ako oporbena tvrdoglavost i nasilje ustrajavaju, onda bi određeni stupanj prisilnog raspršivanja bilo opravdanije i jasnije provoditi uz manju mogućnost da otklizi u nešto trajno.

Dakle, u vezi gornjih opcija, ako sustavno češče budemo postvarivali točku 1 – to je dobar znak. Više točke 2 – uz suzdrljivost svakako nije uzorno, ali nije ni vjerojatno da bi se s njom moglo otklizati u loše ishode. Međutim, učestalo postvarivanje točke 3 pobudilo bi potencijalno jačanje represivnog i autoritarnog razmišljanja, vrlo tužnu mogućnost koju oporba želi isprovocirati. Postvarenje točke 4 bilo bi uzorno, pod pretpostavkom da se pokaže mogućom.

Kako znati što se događa? Ovo je poziv na prosudbu. Moraju se iskoristiti izvještaji i doći do uvjetovanih zaključaka. Što se mene tiče, nemam povjerenja u reportaže mainstream medija — one su bile i bit će pretežno apsurdne — ali putem stalnog ponavljanja ostaju i vrlo učinkovite. Tvrdnje oporbe se prezentiraju kao činjenice, čak i onda kad su dokazivo i samorazumljivo besmislene. Na isti način se proizvedeni slikovni prikazi i video emitiranja prikazuju kao činjenice. Dakle to nisu samo pristrasni spinovi, što su već sami po sebi dovoljno opaki, nego tekstovi koji su užasno nepouzdani — najblaže rečeno..

Stoga potrebno je pronalaziti vjerodostojne novinare, po mogućnosti koji se nalaze na licu mjesta. Istina je da lijevi i progresivni novinari, bez obzira jesu li na licu mjesta ili nisu, isto tako mogu proizvesti pristrasne informacije ili biti jednostavno u krivu. Prema tome, opet se moraju pronalaziti vjerodostojni izvori. Ja, naravno, preporučuejm Z – ali isto tako, i naročito, Venezuela Analysis. Netko će reći, ali stani, Venezuela Analysis je sastavljena od ljudi koji su pro Chavisti. Točno. Ali pisci VA-a su također, koliko mogu zaključiti, nezavisni i agresivno pošteni, uključujući i vladu u svojim kritikama. Raspolažu malobrojnim materijalnim sredstvima, ali ih odlikuje velika novinarska dinamićnost i angažiranost. Čudno je da mnogi aktivisti, upravo sada – premda koliko pamtim ne i u ranijim slučajevima – odmahuju rukom na svakog komentatora koji ima sklonost prema bolivarijanskoj revoluciji, naime koji je sklon pisati o Venezueli i iskreno brinuti o dobrobiti cjelokupnog naroda Venezuele. S druge strane, tipično je da će to, možda, kod ljudi naići na oštro neodobravanje, međutim i biti vrlo supstancijalno napadnuto baražnom vatrom reportaža u mainstream novinama i TV-u. Poruke mainstream-a nas svakodnevno i opetovano zapljuskuju unedogled. Da bi se došlo do reportaža koje su iznimne i rijetko kada opetovane, mora ih se potražiti. Nakon određenog vremena čak i mnogi koji apstraktno shvaćaju motive mainstream medija prihvaćaju, pa dobro, oni su profesionalci, imaju sredstva, izvješćuju često i opsežno, svi se naizgled slažu i gle, kako su veliki i uglađeni. Njihova izvješća mora da su istinita. Alternativnih gledišta je malo, oni su rijetki, čak se i ne mogu pronaći. Mora da su opsjenarske, pristrane, itd. Ali u svemu ovome Kvaka 2 je evidentna. Mi kritiziramo mainstream medije zbog njihovih institucionalnih ograničenja, njihove povezanosti sa bogatstvom i moći, i slično. Mi hvalimo alternativne medije iz suprotnih razloga. Do sada, dobro. Ali onda, barem u ovom slučaju, mnogi od nas upijamo ono što nam mainstream uvali, pa ismijavamo ono što nam alternativa govori.

Reagiranja na dublje probleme

Što je sa dubljim problemima – kriminalom, korupcijom, inflacijom i neimaštinom? Što stoji iza njih? Što da čini vlada i stanovništvo na tim frontovima, i koje se opcije pretskazuju?

Širi pokazatelji su ovi. Da li se neka konkretna politika nastoji baviti sa ovim problemom – ili bilo kojim drugim problemima, što se toga tiče – da poboljša uvjete za siromašne i slabe a ne za bogate i moćne, ili obratno? Da li takva politika povećava potencijale siromašnih i slabih u njihovom traženju dodatnih poboljšanja i smanjenja potencijala bogatih i moćnih, ili obratno?

Venezuela još uvijek je kapitalistička zemlja sa mnogim institucijama i pridruženim jedinicama koje žele takve i ostati ali i sa federalnom vladom i brojnim bazama s osloncem u širokim masama kao i na federalnim institucijama koje traže promjene u pravcu jednog novog sustava. Kada imamo probleme – a imamo ih – pitanje je, da li im se pristupa na način koji vraća Venezuelu unatrag ka starim represeivnim odnosima, ili je pokreće ka oslobađajućim novim odnosima?

Pokazatelje koje valja uzimati u obzir pri odlučivanju su mogući efekti predloženih politika o društvenoj svijesti i organizaciono-financijskim sredstvima grupacija s jedne i druge strane raspodjele starog sustava protiv novog, te o njihovom dobru i resursima s kojima se mogu koristiti za sadašnje vlastito preživljavanje, kao i za borbu da steknu ili spriječe ostvarivanje većih dobitaka u budućnosti.

Dakle, uzmimo za primjer kriminal. Smanjivanjem lakoće s kojom se obavljaju kaznena djela je pozitivno, kao i njihovo procesuiranje u okvirima određeni ustavom, osobito ako postoji još i samilost i nastojanja na rehabilitaciji. Eliminacijom ili otežavanjem poticaja vršenja kaznenih djela je također pozitivno. Isto se odnosi i na smanjivanje iskušenja za obavljanje takvih djela i lakoća stjecanja dobitaka na taj način. Međutim, jedna od jako riskantnih opcija – premda je smatram vrlo nužnom – je pronalaženje načina da se zaobiđu one lokalne policije koje u nekim instancama robuju kapitalu i ohrabruju kriminal. Suprotan pristup bi u krajnjoj liniji bila povlastica za bogate i moćne, surova represija, politika tipa zaustavi i pretresi, te pretjerano oštrog kažnjavanja.

Što se tiče korupcije, situacija je donekle slična – ali uz jednu lukavost. Kada službenici vlade povrede javno dobro prodajom svojih usluga ili u sebične svrhe prakticiraju ilegalno snalaženje, kazne mogu biti, i vjerojatno treba da budu, vrlo oštre i promptne. Isto važi i za kompanije koje ostvaruju velike profite izvozom robe koja je potrebna Venezueli ili krijumčarenjem ili nepuštanjem proizvedene robe u prodaju, itd. Ali, što će biti kada pojedinac krijumčari, ili kada neki stražar pristane da primi mito? U tom slučaju mislim da je u redu primjenjivati veću popustljivosti i da bi to bio dobar znak. Ali o tome bi se više moglo reći u skladu s gore navedenim mjerilima.

Uzmimo primjerice slučaj vlasnika tvrtke koji prodaje u inozemstvu ili krijumčari. Zatvorska kazna mu ne gine, ali to ne popravlja relativnu moć siromašnih i jedino što privremeno utječe na pojedinačne prekršitelje. Druga opcija bi u nekom takvom slučaju nastala ako je u pitanju nacionalizirana tvrtka pod pokroviteljstvom samih radnika. Kada privatni vlasnici idu na kršenje javnog dobra, u redu, biti će lišeni svog vlasništva. Ali kad je vlasništvo preneseno na radnike, onda nastaje problem – kako postupiti – jer tu se jasno ciljalo na povećanje financijskih sredstava i popravljanje uvjeta siromašnima a ne bogatima.

Što je sa nestašicama? One su u najvećoj mjeri, kako smo ranije pokazali, posljedica subvencioniranih cijena na nekim artiklima što dovodi do njihove prodaje u inozemstvu, kao i do sabotaže. Ali produktivnost je posve drugi problem Stoga, najprije, o niskim cijenama, što da se radi? Dakle, jednostavniim podizanjem cijena, primjerice mlijeka, otklanja se poticaj za izvozom ili krijumčarenje, ali to ujedno pogađa ljude sa niskim primanjima. Međutim ako držite niske cijene, pobuda za izvozom ili švercom je ogromna. Moguće je da postoje i drugi opcije, ali jedna koju ja zamišljam je da dozvolimo porast cijena — no tada nastaje potreba da se pruži direktna pomoć siromašnima. Kako? Cijena za njih, i tu mislim samo na cijenu za mlijeko, na primjer, može se sniziti dobivanjem (povrh svojih redovitih plaća) odgovarajuće subvencije od vlade — ili, što se toga tiče, čak i putem nekog dramatičnog povećanja dohotka koji bi više nego nadoknadio dodatne troškove za njihovo mlijeko. Ali onda što će biti sa cijenama; mogle bi biti zamrznute – i tako opet izložene riziku korupcije – ili bi mogle porasti, ali tako da se uvede veliki porez na dobit, pa se raspoloživi državni prihod iskoristiti za radni narod. Sve su to mogući putevi izlaska koje valja tražiti da se riješi ovaj teški problem. Ili, uzmimo na primjer naftu i automobilski benzin. I ovaj put, u Venezueli je nafta također debelo subvencionirana. Cijena je maltene beznačajna. Zato je intenzivna pobuda za kupnju i proizvodnju u Venezueli ali za prodaju u Kolumbiji. Što uraditi? I opet ponavljam, dokle god postoji ta razlika u cijeni prekršaji će se događati. S druge strane, ponovno, rast cijena imao bi strašne reperkusije na siromašne koji se voze, čak i na siromahe koji samo koriste javni prijevoz ako cijene prijevoza odu gore. . Solucija – cijene podignite, ali i poreze na dobit, a zatim na različite načine vratite državni prihod siromašnima. Besplatni i značajno poboljšani javni prijevoz bi bio jedan od načina. Povratni porez na dohodak za ljude s niskim primanjima bio bi drugi. Dalo bi se smisliti još i druge opcije.

Što je sa produktivnošću? Taj problem, na koji gotovo nitko ne obraća pozornost, barem po onome što sam vidio, mogao bi se na kraju pokazati kao najpoučniji. Ako je istina da je proizvodnja u javnim firmama na niskoj razini, što se može poduzeti? Jedna od ideja je pozvati vlasnike i menadžere i preko njihovih naredbi provesti tržišnu disciplinu. Tvrdi se da radnici nedovoljno proizvode jer znaju da neće dobiti otkaz, pa ih se mora pritisnuti na veću proizvodnju. Lijeva verzija je tvrdnja o potrebi za produktivnošću, čak iako je to nepopularno, ali je riječ samo o privremenom stanju dok se radnici ne školuju. Rekao bih da su sva ta tumačenja besmislice. Takve mjere ne bi predstavljale privremenu devijaciju na puta ka novom tipu ekonomije, nego teško povlačenje pred reakcijom starih i uvelike osnaženih sila koje demoraliziraju bazu pokreta za promjenu. Ali ako to nije naš put, onda koji je? Ako radnici u javnim tvrtkama nedovoljno proizvode, što bi drugo moglo da ih natjera osim, na primjer, agresivna tržišna disciplina i upravljanje pod dominacijom jedne osobe?

Odgovor, premda ga je teško provesti s obzirom na različite ustaljene sklonosti i očekivanja iz prošlosti, mora biti jedno silovito prodiranje ka samoupravljanju. Zadaća je ostvariti da radnici u tvornicama osjete solidarnost jedan prema drugome i prema društvu, da se odmaknu od otuđenja i da požele upravljati vlastitim životima, dok svojim radom istovremeno doprinose društvenoj dobrobiti. Vjerujem da koraci koji bi se kretali u tom smjeru leže u nastojanju da se uvede nova podjela rada koja gaji i koristi kapacitete svih sudionika da participiraju i imaju udjela u odlukama, dogovornom vijećanju utemeljenom na samoupravljanju, i, u najvećoj mogućoj mjeri — i s vremenom stalno više – koordinacijom djelovanja sa drugim firmama posredstvom kolektivnog pregovaranja, a ne naredbom ili tržišnim natjecanjem. Ovo je poduža rasprava, i naravno da tu imam svoje vlastite omiljene ideje, ali u cilju procjenjivanja u kratkom i bliskom roku – pitanje se postavlja da li je tu riječ o neuspjehu radnika zbog nedostatne discipline, ili je riječ o organizacijskom neuspjehu koji traži ustrajan rast demokratizacije pa čak i samoupravljanja, plus poslovnu inovaciju i pomak ka novom tipu participativnog planiranja.

Obraćajući pozornost na bliže i aktualnije probleme u vijestima, devizni tečaj stvara svakovrsne teškoće. Recimo, da pojednostavim, ako mogu kupiti automobil za 100.000 bolivara, prenijeti ga preko granice i tamo ga prodati za dolare, pa se vratiti i promijeniti dolare za 800.000 bolivara, primjerice — onda ćete shvatiti koliko je jak motiv da se to napravi, bez obzira jeste li običan građanin ili proizvođač automobila. Devizni tečajevi bi se morali uravnotežiti sa onim što dobivate valutom u susjednim zemljama, tako da ono čega se domognete za bolivare po kojoj se ta valuta mijenja u Venezueli bude totalno uporedljiva. To bi podrazumijevalo rast cijena za mnoge artikle u Venezueli, naročito za uvozne artikle, a to bi opet pogađalo siromašne. Ali to je kao što je već navedeno gore, naime ako se devizni tečaj korigira, cijene za građane Venezuele rastu, pa će ljudima sa niskim primanjima biti potrebna neka protutežna nadoknada. To su povišice plaća ili čak i povratci poreza na dohodak, financirani izdvajanjem putem poreza na dobit.

Što je sa inflacijom? Inflacija je rast cijena i plaća te u osnovi svih pokazatelja, što znači da će onaj jučerašnji bolivar manje vrijediti od sutrašnjeg bolivara. Kakvi su efekti? Ima ih dobrano, ali jedno je jasno — troši danas, ne čekaj sutra jer za ono što ćeš imati sutra kupiti ćeš manje. Pretpostavimo da zarađujem 5.000 bolivara mjesečno. I toliko zarađujem čitave godine, pa i cijele iduće godine. Pretpostavimo da dođe do inflacije cijena od 50%, ali moja plaća nije porasla. Dovraga, zaradit ću isti iznos bolivara iduće godine kao i ove, ali će oni vrijediti samo upola nego što su vrijedili kada budem kupovao artikle za sebe i svoju obitelj. To nameće iracionalne pritiske da brzo trošim a također nanosi štetu dobrobiti. U cjelini, ako se inflacija dogodi u cijenama, ali ih ne prati rast plaća, redistribucija bogatsva ide u bogatim i moćnima. A to je strašno. Što se može učiniti? Kontrola cijena plus postojano povećanja plaća za one koji zarađuju manje od nekog zadovoljavajućeg iznosa, te zamrzavanje dohotka onima koji zarađuju iznad tog zadovoljavajućeg iznosa, bila bi jedna od opcija. Međutim, zbog urgentno kriznih i neodložnih slučajeva u tržišnoj ekonomiji, to može imati nepoželjne sporedne efekte. Drugi način da se postupi je da se sačeka da se okolnosti smire, a onda iskoristiti jake poreze za redistribuciju beneficija od ekonomske aktivnosti bogatih u smjeru siromašnih. Sve ovo je ozbiljan posao, zasigurno, ali ključna zamisao je jednostavna.

Ako Venezuela krene ka smirivanju sukoba davanjem oporbi veće mogućnosti da postavlja zahtjeve i demobilizira javnost, još manje da tek tako vodi pregovore o pozitivnim programima, ona će se naći na putu u prošlost. Ako reafirmira socijalne programe i pronađe poglavito nenasilni način da smanji sukobe, ići će naprijed. Isto tako, ako se bavi problemina poput kriminala, korupcije, inflacije i tečajnim listama na načine koji jačaju elitu i slabe siromašne — materijalno i organizacijski — onda se kreće na put u prošlost. Ako se umjesto toga usvoje pristupi koji se gore spominju, to će otkriti pozitivne buduće vjerojatnosti. Pitanje je hoće li siromašni i radni narod snositi teret (na način kao što Sjedinjene Države reagiraju na svoju vlastitu krizu), ili će dio društvenog produkta koji je namijenjen onima sa nižim dohocima porasti, a dio namijenjen bogatima pasti, kao što bi trebalo biti u svakoj moralno vrijednoj zemlji.

Preveo Slobodan Drenovac

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: