Slobodna ekonomija ili ekonomija slobodnih dobara (deo II)


U prvom dijelu teksta o “slobodnoj ekonomiji” napisanom početkom pretprošle (2012.) godine[1] izložili smo određene ideje i činjenice vezane uz ovu ekonomsku koncepciju, te postavili pitanje o načinima na koje bi ona mogla, barem nekim svojim dijelom, zaživjeti u praksi. Taj je tekst inače bio napisan kao poticaj za raspravu o ovoj temi, odnosno kao uvodni prilog za televizijsku emisiju (u okviru jednog popularnog serijala HTV-a), u kojoj bi nekoliko značajnijih ekonomskih analitičara prokomentiralo ove ideje i razmotrilo mogućnosti njihove realizacije. Nažalost, prijedlog za emisiju u takvoj formi nije bio prihvaćen, a sama se rasprava nije mogla upriličiti ni na neki drugi način.

piše Zdenko Kremar

11Premda moramo priznati da dovoljno dobro ne poznajemo naše društvene i ekonomske realnosti kako bismo mogli suditi o tome jesu li promjene do kojih bi doveo pokušaj implementacije ovoga koncepta već i na nekoj “mikrorazini” ostvarive ili ne, a niti procjenjivati spremnost društva, odnosno određenih društvenih skupina da prihvate novosti ove vrste ili da se barem upoznaju s postavkama na kojima se ova ekonomska koncepcija temelji, čini nam se ipak potrebnim da kao dopunu prethodnog teksta iznesemo neka stajališta koja bi se po našem mišljenju vjerojatno iskristalizirala kroz predloženu raspravu. Također nam se čini kako se u ove skoro dvije godine od nastanka prvog dijela ove rasprave na vidjelo izašli još neki pokazatelji i razjasnile se određene okolnosti koje je bitno spomenuti pri razmatranju teme slobodne ekonomije, pa smo odlučili napisati nastavak toga teksta kojim bi se njegova tema na određeni način “zaokružila”.

Za ovo pisanje dodatno nas je motivirala i aktualna situacija u našoj zemlji – gdje nezaposlenost svakim danom obara rekorde, gdje je brutto domaći proizvod je već mjesecima i godinama u padu, gdje se nastavlja privatizacijska pljačka preostalih javnih resursa, gdje poljoprivrednici blokiraju prometnice zbog mizernih otkupnih cijena svojih proizvoda, gdje je cijeli javni sektor praktički u tihom štrajku, a neki njegovi dijelovi prelaze i u onaj “otvoreni”, gdje se ljudima uskraćuju osnovna socijalna i ljudska prava, a opće osiromašenje i nezadovoljstvo naroda prijete velikim socijalnim potresima, gdje, na koncu, državna vlast represivnim mjerama pokušava održati kakav-takav društveni mir i spriječiti tj. odgoditi ekonomski kolaps. Mogu li ideje slobodne ekonomije pomoći da se nešto u tom smislu počne mijenjati na bolje ili barem dati ljudima stanovitu nadu da postoji “svjetlo na kraju tunela”? Zna li itko odgovor na ovo pitanje, nije nam poznato, ali da se mogu iznijeti određeni argumenti tome u prilog, u to nema sumnje. Nažalost, postoje i argumenti protiv.

10No, krenimo redom. Kao prvo, treba reći da je “slobodna ekonomija”, u obliku u kojem postoji danas, i u globanim razmjerima, a pogotovo ovim hrvatskim, jedna prilično marginalna (i marginalizirana) pojava koja zasad ne uspijeva osigurati pretpostavke za neke bitnije pomake na bolje. U prethodnom tekstu već smo naglasili kako je pojam slobodne ekonomije danas vezan uglavnom uz primjenu slobodnih informatičkih tehnologija, slobodni pristup određenim informacijama, najviše preko interneta (Wikipedija, blogovi i sl.), te slobodne umjetničke i kulturne sadržaje, kojima se također u velikoj mjeri pristupa preko interneta. Treba konstatirati da o širenju “područja” slobodne ekonomije, o kojemu smo također govorili, u današnjem trenutku gotovo da i ne može biti riječi, dok se na područjima na kojima je ona dosada relativno dobro uspijevala, primjećuje stanovito “zasićenje”. Lijepe nade koje smo gajili sve do pred koju godinu, o tome kako će uspjeh ideja slobode tj. “oslobađanja” na području informatičkih tehnologija dovesti do njezine ubrzane ekspanzije na mnoga druga područja, pokazale su se (barem zasad) prilično neutemeljenima. Ako je negdje do toga i došlo, rezultati su ispali prilično “mršavi”, te se čini kako takav proces ide znatno teže i sporije nego što smo to mogli pretpostaviti. Razlog je tome i otvorena borba korporativnog sektora protiv ovih ideja, a velik problem predstavljaju i pokušaji da se rezultati “slobodnog razvoja” preuzmu od strane korporacija i iskoriste u komercijalne svrhe, no ovi razlozi nisu jedini. Sigurno je da se oko promocije i realizacije ovih ideja treba angažirati u mnogo većoj mjeri, nego se to čini danas i da su za ovaj posao potrebne daleko veće i jače snage od ovih kojima momentalno raspolažemo.

Također, nema sumnje da u ovoj priči nedostaju dodatni impulsi iz nekih drugih “smjerova”, kojima bi se na primjeren način potakao ovaj već prilično posustali razvoj. Prema svemu sudeći, oni pravi poticaji mogli doći na osnovi uspjeha slobodnih projekata na terenima koji su ključni za gospodarski život društva kakvi su energetika i poljoprivreda. Iako ovakva očekivanja mogu izgledati prilično nerealnima (s obzirom na uvjete i okolnosti poslovanja ovih gospodarskih sektora), treba reći kako i ovdje postoje određene “niše” koje se po “oficijelnoj logici” smatraju marginalnim ili manje bitnim, na kojima bi “slobodni razvoj” vjerojatno mogao postići znatnije uspjehe, a koje bi na taj način mogle pridobiti puno veći značaj nego ga imaju danas.

9Još jedan poticaj, koji zapravo predstavlja vjerojatno i najbitniji preduvjet da bi se ovakvi razvojni planovi počeli realizirati u praksi, trebao bi doći s područja znanosti. Radi se zapravo o intenziviranju procesa “oslobađanja” djelatnosti znanstveno-tehnoloških istraživanja, odnosno stvaranja “slobodne znanosti”, čiji su rezultati – gdje prvenstveno mislimo na konkretne znanstvene i tehničke projekte – “slobodni” tj. “otvoreni”, što znači da se tretiraju kao “javno dobro”, tako da svatko zainteresiran može njima slobodno raspolagati. Takvi bi projekti, osim što su dostupni najširoj javnosti (preko interneta), trebali biti i dovoljno dobro dokumentirani, tj. priređeni i prezentirani tako da ih je na što lakši način moguće razumjeti i implementirati (i to uz što manja “ulaganja” bilo koje vrste), a trebalo bi osigurati i primjerene mogućnosti komunikacije svih onih koji s određenim projektom imaju neke veze – bilo da su za njega zainteresirani, bilo da su učestvovali u njegovom stvaranju. Netko nedovoljno upućen sad bi možda rekao da je to praksa i današnje oficijelne znanosti, dakle da su znanstveni rezultati i inače dostupni svima (s tim da je možda potrebno uložiti određeni napor da bi se do njih došlo), no treba naglasiti kako se to se odnosi samo na onu bazičnu, fundamentalnu znanost – koja i sama biva na razne načine “privatizirana”, pogotovo u ovo novije doba kroz proces “privatizacije obrazovanja”, a i s obzirom na cijene znanstvenih časopisa i knjiga, ograničenja na pristup njihovom sadržaju, s obzirom na nepostojeću ili posve nedostatnu “javnu djelatnost” današnjih znanstvenika i sl. – dok gotovo sve ostale (konkretnije) rezultate već vrlo dugo vremena prisvajaju oni koji financiraju odgovarajuća istraživanja – vojska, korporacije, razni interesni lobiji i sl. – o čemu smo već pisali i u prvom dijelu ovoga teksta (uz priču o nastanku i razvoju “tehnoloških korporacija”, a i na nekim drugim mjestima)[2]. Nažalost, treba konstatirati kako se i u ovoj sferi bilježe regresivna tendencije, tako da umjesto trenda “oslobađanja” područja, recimo to uvjetno, “primjenjene znanosti”, imamo zapravo trend “pokoravanja” onih još uvijek slobodnih “teritorija” (kojih je do danas ostalo vrlo malo).[3]

O raznovrsnim efektima koje može imati ova vrsta “oslobađanja” također smo već govorili. Ovdje bi možda bilo korisno napomenuti kako se ti efekti ne vide samo na području razvoja slobodnog softvera, nego da vjerojatno još i bolji primjer ovakvoga razvoja (i to s područja “materijalne proizvodnje”, a koji se, što je još zanimljivije i instruktivnije, odvijao unutar korporativnog sektora) predstavlja slučaj slavnog IBM-ovog PC-ja čije su specifikacije, ubrzo nakon njegovog nastanka 1981. godine postale “otvorene” i dostupne javnosti. Rezultat te okolnosti je poznat – “Istočnoazijski tigrovi” su počeli štancati PC hardver čija je cijena drastično pala (a potreban, najvećim dijelom Microsoftov softver, u svim se siromašnijim tj. manje razvijenim zemljama uglavnom piratizirao), tako da je popularnost PC-jeva od druge polovice osamdesetih rasla tempom koji je izgleda bez presedana u našoj tehnološkoj povijesti – u desetak-petnaestak godina praktički informatiziran cijeli civilizirani svijet.[4] I u tome je razdoblju (u tih destljeće ili dva) kompjuter je od “svjetskog čuda”, “mitološke naprave koja radi nevjerojatne stvari”, postao uobičajena stvarčica, “kućanski aparat” koji predstavlja neizostavni element našeg životnog okruženja. O tome kakav je to bio preokret kad je (u to doba) “nezamislivo moćan stroj” odjednom je postao dostupan za relativno malen novac,[5] te u kojoj je mjeri eksponencijalni razvoj i širenje računalne tehnologije utjecao na promjene u životu društva i svakog pojedinca, najviše su svjesne generacije koje su sedamdesetih ili osamdesetih godina bile u kontaktu s raznim ili PDP-ovima ili VAX-ovima, čije su se veličine (interne) memorije mjerile desecima kilobajta. Danas, s određene vremenske distance, možemo konstatirati kako je ovakav razvoj, usprkos tome što ima i mnoge svoje negativne strane, uvelike unaprijedio i gospodarski život naše civilizacije i život svakog pojedinca osobito u smislu jednostavnije i efikasnije komunikacije i dostupnosti potrebnih informacija, da ne govorimo o raznim “tehničkim” novinama i unaprijeđenjima koji se ne mogu ni nabrojati.

8Zamislimo samo kako bi to bilo kad ova priča o IBM-ovom PC-u ne bi bila nešto vrlo neuobičajeno i kad bi se znanstveni i tehnološki potencijali naše civilizacije, koji bi mogli dovesti do sličnog napretka i na raznim drugim područjima, koristili u značajnijoj mjeri. A ovaj naš današnji “razvojni zastoj” (o kojemu se može govoriti vrlo utemeljeno, premda propagandna mašinerija neprekidno razglašava kako “ogromnim koracima hitamo naprijed”) rezultira u pojedinim slučajevima i drastičnim posljedicama (koje ta ista propagandna mašinerija ne želi registrirati, pa ih ljudi slabo primjećuju ili ne primjećuju uopće). Primjerice, velika je šteta ili bolje rečeno strašan je moralni propust današnjeg ljudskog naraštaja što se ne poduzimaju i oni sasvim ostvarivi koraci kojima bi se pružila konkretna pomoć onima koji pomoć najviše trebaju – recimo siromašnima, nemoćnima, bolesnima, koja bi bila i nešto više od ove današnje bijedne “socijale” koja i tako pomalo iščezava. Lijep primjer ovakvog “grijeha propustom” predstavlja slučaj farmaceutske industrije koja zarađuje ogroman novac isključivo zbog okolnosti svoga monopola na proizvodnju lijekova, tj. zbog toga što su tehnološki postupci za njihovu proizvodnju “zaštićeni” i što se drže skrivenim od očiju javnosti. Nejasno je zašto društvo (odnosno onaj tzv. “nevladin sektor”) glasno i jasno ne postavlja zahtjev da se na odgovarajući način omogući da tehnološki postupci priprave lijekova, za početak onih “generičih”, a kasnije i svih drugih, postanu javno dobro, tako da svatko zainteresiran može organizirati proizvodnju ove vrste – a najbolje bi bilo da to učini sama država tj. neka državna ili društvena institucija, tako da se uz relativno male proizvodne troškove (jer su ovi troškovi neusporedivi prema cijenama lijekova na tržištu), može podmiriti velik ili najveći dio potreba stanovništva. Nema sumnje da bi se na taj način, kroz neprofitnu, odnosno budžetski poticanu proizvodnju lijekova riješio znatan dio poblema u zdravstvu, pa možda i omogućilo da osim lijekova i zdravstvena zaštita (barem ona osnovna) bude besplatna i dostupna svima. A ovako smo u prilici već godinama slušati priče o ogromnim dugovima našeg zdravstvenog sustava, nemogućnosti nabave potrebnih lijekova i opreme zbog nedostatka novca, kresanju socijalnih izdataka (na uštrb onih najugroženijih) itd. itd.

Ovu opasku o lijekovima i socijalnoj politici ovdje smo naveli zbog njezine veze s jednom drugom temom koja je u priči o slobodnoj ekonomiji od vrlo velike važnosti. Naime, napomenuli smo već u prethodnom dijelu ovoga teksta kako je za uspjeh ove ekonomske koncepcije potreban relativno visoki stupanj tehnološkog razvoja koji omogućava odvijanje procesa “oslobođenja ljudskog rada”, što je uvjet koji je danas već dostignut ili ga upravo dostižemo. Međutim, još jedan uvjet koji je možda nešto teže dostižan, jest potrebna razina ljudske svijesti i uopće jedna povoljna “društvena klima” koja potiče čovjekov altruizam, velikodušnost, požrtvovnost, brigu za zajedničke interese, a također pogoduje svakoj vrsti kreativnosti, inventivnog rada i svih drugih nastojanja oko ljudskog napretka i općeg dobra. Nema sumnje da životno okružje u kome se osjeća sve veća humanizacija društvenih odnosa i u kojemu su među ljudima i tzv. “društvenim slojevima” uspostavljena jedna primjerena razina komunikacije i suradnje[6] pruža i veće mogućnosti i bolju motivaciju za rad na slobodnim projektima, te dalje širenje “područja slobode” u i gospodarskoj i u svim drugim “sferama života”. Ovdje zapravo uočavamo mehanizam povratne sprege, unutar kojega uspostava boljih međuljudskih odnosa i humanije klime u društvu potiče razvoj slobodne ekonomije, što je jedna posve očigledna empirijska činjenica, dok razvoj slobodne ekonomije pomaže uspostavi humanijih odnosa među ljudima i stvaranju povoljnije “društvene klime”, što se također nije teško registrirati.

7Ova “povratna sprega” još je jedan dodatni argument za ono što smo već mnogo puta isticali u drugim tekstovima, a što je jasno i samo po sebi, premda se često zaboravlja – da se problem slobodne ekonomije ne može promatrati izdvojeno i/ili jednostrano, samo sa stajališta ekonomske koristi ili doprinosa našem tehničkom napretku. Nužnosti da se ovaj problem postavi na vrlo široku “osnovu”, potpuno su bili svjesni Richard Stallman i neki njegovi sljedbenici već pred tridesetak godina, zbog čega su se i upustili u posao oko zasnivanja i razrade GNU-filozofije, odnosno, nazovimo to tako, “filozofije slobode na softverskom području”, što možemo smatrati polazištem u izgradnji teorijskih osnova koncepta slobodne ekonomije (ovdje su zapravo sadržane one osnovne zamisli koje danas pokušavamo primijeniti i na druga područja u sferi gospodarstva). No čini se da ova svijest nekako slabo “sazrijeva” u zainteresiranim intelektualnim krugovima, a da ove ideje i inače ne nalaze na “povoljno tlo”, pa možemo ustvrditi kako usprkos brojnim naporima, u smjeru izgradnje određenih “teorijskih osnova” slobodne ekonomije”, niti ona “idejna” strana ove priče, još uvijek nije “zaokružena” na prikladan način.[7] Stvari koje se tiču njezinog razvoja i promocije, posebno u smislu jače prisutnosti u najširoj javnosti tj. medijima, stoje još lošije, pa u tim nastojanjima treba učiniti još zaista vrlo mnogo, posebice ovdje u Hrvatskoj. Jedan od razloga zašto je tomu tako, svakako je i činjenica što su oni koji rade na konkretnim projektima, “tehničari”, odnosno “hakeri” (koji bi termin trebalo shvaćati u širem smislu, ne samo vezano uz područje razvoja slobodnog softvera, nego i uz ostala područja “slobodnog razvoja”), ali i organizacije koje se bave promoviranjem slobodnog softvera i drugih slobodnih projekata, uglavnom ograničeni na svoja uskostručna područja i najčešće nedovoljno svjesni širih (društvenih) reperkusija svoga rada – obično je problem što se nema ni vremena ni volje posvetiti dovoljno pažnje ovim stvarima. S druge strane “novi revolucionarni filozofi”, odnosno ideolozi (žižekovskog tipa), koji se više ili manje direktno bave “širim aspektima” ove problematike i koji deklarativno zastupaju “napredne stavove”, nemaju prema svemu sudeći pravi uvid u cijelu ovu priču, a izgleda da joj ni ne pridaju primjerenu pažnju, jer se, kako vidimo, kao i drugi “filozofski industrijalci”, počesto daleko više bave svojom vlastitom promocijom, svojim knjigama, javnim nastupima i uopće svojom potrebom da se “svide” publici ovoga ili onoga tipa (a i inače se njihova “životna pozicija i poza” teško uklapaju u okruženje ove vrste), pa onda i njihovo “filozofiranje” po ovim pitanjima ispada prilično neuvjerljivo. Isto kao što je neuvjerljivo i njihovo “idejno pabirčenje”, pri kojemu, recimo, na gospodarskom području otvoreno napadaju liberalističke ideje, dok na nekim drugim područjima (recimo onom koje se tiče obiteljskih odnosa) iskazuju vrlo liberalne stavove.

Posebno je šteta što se ti humanisti ne žele malo ozbiljnije prihvatiti analize etičkih aspekata ove problematike koji su recimo u Stallmanovim razmatranjima, skicirani dosta grubo – no to i tako nije posao jednog vrhunskog programera. A još bi važnije bilo utemeljiti svojevrsnu “etiku haktivizma” koja zasad nije ni u povojima – bilo je, doduše stanovitih nastojanja u ovome pravcu, no oni su se pokazali nedovoljno uspjelima ili posve promašenima. Pritom bi trebalo voditi računa da haktivistička djelatnost gubi svoj smisao ako se ne zasniva na čvrstim moralnim stavovima i etici utemeljenoj na metafizičkim kategorijama, jer jedino ovi temelji mogu izdržati pritisak životnih realnosti, koji je sa zemljom sravnio već tolike ideološke i filozofske građevine, koje se proteklih desetljeća i stoljeća pokušavalo podići na nekim drugim osnovama. S tim u vezi posebno treba istaći okolnost da jedna velika i moćna zajednica kakva je Katolička Crkva pod vodstvom novoga Pape Franje danas preispituje prioritete svoga djelovanja i očito usmjerava svoj fokus na pitanja borbe protiv (neo)liberalističkih zastranjenja, tako da se sa ove strane može računati na stanovitu potporu i savezništvo.

6Ovdje je također bitno upozoriti na zanimljivu i za neke vrlo misterioznu korelaciju po kojoj etički stav vezan uz motive naših kreativnih napora tj. istraživanja stoji u uskoj vezi s “plodovima” koje rezultati tih napora (istraživanja) – nova teorijska otkrića i nove tehnologije – donose društvu. Lijep je primjer za to “napredak” na području farmaceutike koji u velikoj mjeri rezultira “medikamentalizacijom” zapadnjačke civilizacije i trovanjem ljudi lijekovima, što sve proizlazi iz motivacije koja nije onakva kakva bi trebala biti – jer se tu ne radi o potrebi da se pomogne ljudima, nego o potrebi da stanoviti pojedinci zarade ogroman novac. Primjer je također i spomenuti razvoj na području informatičkih tehnologija, gdje razne su “krive motivacije” (zbog kojih je sav taj razvoj ipak bio daleko od toga da se bazira na principima “slobode” i “otvorenosti”, usprkos i slobodnom softveru i PC-ju) dovele do mnogih zloupotreba tih tehnologija, od pojave ovisnosti o internetu, kompjutorskim igrama ili pornografiji što već predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem, pa sve do priče koju nam je ispričao Snowden – premda je i ranije bilo jasno da se informatičke tehnologije razvijaju primarno radi uspostave što efikasnijeg sustava kontrole nad društvom.

Ovakva “kriva motivacija”, koja proizlazi iz podređenosti našega razvoja interesima stanovitih centara moći, a ne (optimalnim) interesima društva u cjelini i sljedstvene stranputice našeg ekonomskog i znanstveno-tehnološkog razvoja, očito su uzrok mnogobrojnih negativnih tendencija koje bilježimo u današnjem svijetu. Ovi negativni efekti tim više dolaze do izražaja jer ih multiplicira još jedan mehanizam povratne sprege kojega zamjećujemo u ovoj priči – radi se o tome da krivi idejni tj. ideološki motivi dovode do krivih tehnoloških motiva i obratno, pa onda “krive tehnologije” (koje se mogu preciznije okarakterizirati pojmovima “prljave”, “opasne”, “zaluđujuće”, “suvišne” i sl.), dovode do naših razvojnih stranputica, a naše razvojne stranputice stvaraju “krive tehnologije” (detaljnija analiza ovoga odnosa vodila bi nas do problematike vezane uz ideologiju i filozofiju tehnike/tehnologije, no to je već jedna posebna tema koja izlazi izvan okvira ovoga članka). Čini se da upravo iz ovakvoga međudjelovanju sa “rezonantnim efektima” proizlaze tako razorna djelovanja koja ovaj razvoj prate – a koja su, usput budi rečeno, sasvim neočekivana – tko je i pred dva-tri desetljeća mogao i sanjati da će nas naša znanstveno-tehnološka stremljenja dovesti ovdje gdje smo sada. Što su njihovi rezultati – to svi znamo, i na svojoj koži osjećamo – ekonomska depresija na globalnom nivou, izostajanje “realnog progresa” i značajna “socijalna regresija” zapadnjačke civilizacije, borbe za preostale resurse naše planete, razne ratne prijetnje i pohodi, klimatske promjene i ekološki problemi koji ozbiljno ugrožavaju ljudsku civilizaciju, pa i sam opstanak ljudi na Zemlji. S obzirom na ovakav kontekst, treba naglasiti da se u motivaciji, odnosno etičnosti kao pretpostavci na kojoj se temelje naši planovi i projekti (odnosno na kojima bi se oni morali temeljiti, jer ova etičnost dakako nije apriorno dana kategorija, već nešto o čemu stalno treba voditi računa) krije snaga slobodne ekonomije, koja će, u to smo uvjereni, prije ili kasnije izaći na vidjelo u punoj svojoj mjeri. U tom smislu slobodnu ekonomiju treba smatrati, kako smo naglasili i u prvom dijelu ovoga teksta, (i) instrumentom suprotstavljanja svim ovim negativnim tendencijama, odnosno dominaciji neoliberalnog ekonomskog sustava i uopće neoliberalističke ideologije koja u najvećoj mjeri oblikuje društvene odnose i utječe na život pojedinca u suvremenom svijetu, a kroz koju se sve te negativnosti generiraju i umnažaju, te načinom stvaranja “slobodnih teritorija” (u prenesenom, ali i u doslovnom smislu) na kojima utjecaja demonskih silnica neoliberalne ideologije neće biti ili će taj utjecaj biti sveden na minimum.

5Da bismo ilustrirali neke konkretne mogućnosti i perspektive slobodne ekonomije, sada ćemo pokušati skicirati određene smjernice slobodnog razvoja i “oslobađanja” u upravo naznačenom smislu na području poljoprivrede i energetike koja smo spominjali na početku. Reći ćemo najprije zbog čega uzimamo baš područje poljoprivrede. Ovdje prvo treba primjetiti kako tradicionalno selo, koje u mnogim krajevima svijeta, pa i u nas, još nije izumrlo, predstavlja značajan “neokupirani teritorij” na kojemu se još uvijek može ostvariti kakva-takva neovisnost od “teledirigiranog sustava vladanja” nad ljudima. Istina, ta je neovisnost u velikoj mjeri narušena naporima oko industrijalizacije poljoprivrede koja se i kod nas, a i inače, odvija nesmiljenim tempom, pretvarajući ovu djelatnost u neku vrstu “industrijske proizvodnje pod vedrim nebom” (što se zasigurno ne događa “samo po sebi” već se radi o ciljanim mjerama, vladinim i inim), no u ovakvo stanje može u nekim okolnostima predstavljati prije prednost nego nedostatak. Stvar je u tome da se zbog ovoga “tranzicijskog procesa” sva proturječja današnjeg neoliberalizma upravo na području poljoprivrede ili možda bolje rečeno u slučaju “sela” tj. svega onoga to je vezano uz ovaj pojam, iskazuju u svom najzaoštrenijem obliku, pa takva “presija” lako može izazvati suprotstavljanje, a možda navesti ljude i na neke aktivnije oblike borbe.

S tim u vezi treba reći kako je posve očigledno da gotovo svaka poljoprivredna proizvodnja, u bilo kojem obliku, u današnje doba postala neodrživa, bilo s obzirom na kvalitetu proizvodnje, bilo s obzirom njezine ekološke standarde, bilo s obzirom na razne ekonomske faktore i učinke, odnosno zaradu, bilo s obzirom na razne druge okolnosti. Primjerice, već je iz prosvjeda hrvatskih poljoprivrednika koji se ponavljaju praktički svake godine, odnosno njihovog sukoba s resornim ministarstvom koji stalno tinja, jasno da se ovaj postojeći sustav “individualne poljoprivrede”, baziran na obiteljskom gospodarstvima ne može nositi s onim “korporativnim”, nego preživljava (ako uopće preživljava), samo zahvaljujući raznim subvencijama i potporama (poticaji), a to je tako ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje u Evropi tj. Evropskoj uniji, a i šire, gdje su još i veće potpore i subvencije također uobičajeni i nužni. Korporativni pak sustav poljoprivredne proizvodnje, koji u sebi obično uključuje preradu i distribuciju (prodaju) prehrambenih proizvoda, neodrživ je, ali i neprihvatljiv, zbog mnogobrojnih socijalnih, ekoloških, javnozdravstvenih, a na koncu i etičkih razloga[8] – jer se ovdje radi o jednom izrabljivačkom i agresivnom sustavu (i prema prirodi i prema društvu) koji donosi puno više štete nego koristi. O štetama koje “industrijalizacija poljoprivrede” prisutna u oba “sektora” i korporativnom i individualnom, nanosi ekosustavu, pogotovo ako se u obzir uzme priča o GMO-u da se i ne govori.

4Iz svega ovog upravo navedenog očito je kako je potrebno uvesti mnoge alternativne modele i metode u proizvodnji hrane, odnosno organizaciji poljoprivredne proizvodnje koji bi bili primjereni potrebama društva, a istodobno usklađeni sa zahtjevima vezanim uz zaštitu prirode te opstanak i razvoj ruralnih zajednica. Ovdje ne možemo ulaziti u neke velike detalje toga problema, no treba reći da bi prema svemu sudeći, u uvjetima koje imamo danas, ova nastojanja primarno trebala biti usmjerena na osiguranje što veće neovisnosti poljoprivrednog gospodarstva, a i ruralne zajednice (sela) o “vanjskim faktorima” – radi se o energetskoj neovisnosti, neovisnosti o drugim “materijalnim inputima” (repromaterijal, poljoprivredna tehnika, usluge održavanja i sl.), te neovisnosti od korporativnog sustava prerade i distribucije. Međutim, pravi problem ostvarenja ovakve neovisnosti ne leži u tome što ne postoje “realne mogućnosti” i sredstva za njezinu uspostavu, već u tome što se to protivi interesu onih koji (stvarno) upravljaju gospodarskim i uopće društvenim zbivanjima, usmjeravajući pritom po vlastitoj volji tokove našeg tehnološkog razvoja, pa i onoga na području agrara – slikovito možemo reći kako “glavni igrači” jednostavno ne žele “pustiti ribu iz mreže”.

No upravo na primjeru sela, kako rekosmo, postoje značajne šanse da im “riba pobjegne”, pa bi očito bilo od velike koristi kad bi se pokrenuli slobodni projekti usmjereni na rješavanje problema ove vrste – primjerice projekti ekološkog ili biodinamičkog uzgoja poljoprivrednih kultura (koji pretpostavljaju upotrebu “vlastitog repromaterijala” i isključuju upotrebu bilo kakvih kemijskih sredstava), projekti iskorištavanja bioplina i otpadne biljne mase, projekti razvoja novih (robotiziranih) strojeva koji bi se koristili u obradi zemlje (koji bi vjerojatno mogli koristiti i sunčevu energiju, s obzirom da u ekološkoj i biodinamičkoj proizvodnji nisu potrebni strojevi velike snage kakvi se koriste u industrijskoj poljoprivredi) i sl. Nema sumnje da bi uspjeh ovih projekata doveo do, u ovim uvjetima prijeko potrebne tehnološke revolucije u poljoprivredi, možda ravne onoj koju je izazvalo uvođenje mehanizacije (traktora, kombajna) i uređenje zemljišta, ali i do svojevrsne socijalne revolucije posebno u seoskim sredinama. Dakako taj bi uspjeh predstavljao i značajan poticaj za jačanje slobodnih ekonomskih tokova u društvu, posebice novog “slobodnog” sustava distribucije dobara, a zasigurno i novih modaliteta u odnosima urbanog i ruralnog stanovništva.[9] Također, ovaj bi pristup možda u značajnoj mjeri utjecao na društvenu koheziju, s obzirom da bi upućivao na puno složenije oblike suradnje pripadnika lokalne i šire zajednice (recimo pri konstruiranju i održavanju spomenutih strojeva i uređaja – jer bi praksa samogradnje i suradnje pri usavršavanju projekata i inače trebala postati jedan od osnovnih principa slobodne ekonomije[10] – kao što je to slučaj na području razvoja slobodnog softvera).

3Što se pak tiče slobodnog razvoja na području energetike, stvari su izgleda još znatno složenije, i s obzirom na razvojne perspektive, i s obzirom na okvire u kojema ova djelatnost funkcionira (a recimo i na nekakav aktualni “revolucionarni potencijal” koji je na tom području izgleda znatno manji od onoga na području agrara). Istina, neko uistinu značajno dostignuće na ovom polju – stvaranje efikasnog i prikladnog izvora slobodne energije – zacijelo bi bilo presudno za uspjeh koncepta slobodne ekonomije, jer bi u relativno kratkom roku omogućio ostvarenje principa “nulte granične cijene” za energiju, što bi onda utjecalo na cijene svih ostalih dobara i vjerojatno omogućio rušenje postojećeg ekonomskog sustava i uopće, cjelokupnog “sustava vladanja” – no ti nam se ciljevi čine puno teže dostižnima. Dakako, neki su manji pomaci koji se odnose na iskorištavanje alternativnih izvora i razne vrste ušteda, što smo spominjali i u prethodnoj priči, danas mogući, a već se i poduzimaju, no to je očito veoma nesrazmjerno globalnim potrebama, za koje je nužan neki znatno izdašniji izvor slobodne energije. Netko će se možda nadati da će takvo što stvoriti naša “svemoćna oficijelna znanost”, ona akademska, a možda čak i ona korporativna, no teško je vjerovati da bi se takav sustav, kad bi i bio stvoren, zaista i koristio za opće dobro, barem ne u nekom doglednom vremenu, tako da od njega ne bi bilo neke velike koristi, pogotovo ne za razvoj slobodne ekonomije. Uostalom razni naftni i energetski lobiji, kao i drugi, već spominjani, “krugovi” koji stvarno upravljaju društvenim zbivanjima, pa i onima na području znanstveno-tehnološkog razvoja, sigurno su potpuno svjesni posljedica koje bi dostupnost i korištenje “slobodne energije” imalo po njihove vlastite interese i društveni status, i nema sumnje da oni sami u najvećoj mjeri određuju tempo i tajminge razvoja u energetici, posebice “oficijelnog” razvoja “free energy” sustava (ako toga uopće ima).

Čini se da bi u ovakvim uvjetima prikladno bilo najprije pronaći određene “niše” na kojima se postojećim alternativnim tj. “free energy” izvorima mogu postići značajniji pozitivni efekti – kakva je primjerice seosko gospodarstvo spomenuto ranije, i zatim se posvetiti radu na slobodnim projektima kojima bi se ti postojeći alternativni izvori usavršavali tako da budu što efikasniji, a istovremeno prikladni za samogradnju uz mala ulaganja. Za neke značajnije proboje na području (slobodnog razvoja) “free energy sustava” očito su potrebni vrlo veliki istraživački napori, dakle veliki ljudski i materijalni resursi, i njih treba postupno stvarati. Dakako, značajni takvi resursi potrebni su i za sve druge slobodne projekte. Ljudski resursi se doduše djelomice stvaraju i sami, jer u uvjetima krize kakva danas vlada u svjetskoj ekonomiji, a koja je dovela do drastičnih stopa nezaposlenosti posvuda u svijetu, iz “službenog svijeta rada” bivaju isključeni i brojni stručnjaci, s raznih područja, koji bi mogli dati svoj značajan doprinos na raznim slobodnim projektima. Što se tiče drugih resursa, to pitanje ostaje otvoreno.

Inače, u vezi sa spomenutom krizom i sljedstvenom nezaposlenošću, treba primjetiti kako se ovdje radi o jednom normalnom procesu koji je u nenormalnim uvjetima (u nenormalno tj. neprikladno uređenoj zajednici) postao problem – naime znanstveno-tehnološki napredak tj. automatizacija i robotizacija proizvodnje sve više oslobađa ljude prisile cjelodnevnog radnog angažmana radi ostvarenje svojih osnovnih životnih potreba, pa je pojava “slobodnih ljudskih resursa” nešto što je normalno za očekivati. No problem je ovog današnjeg sustava upravljanja društvom (u prvom redu moralni) leži u tome što se ovaj potencijal tretira kao “ljudski višak”, pa umjesto da se ti ljudi prikladno usmjeravaju i pripremaju za obavljanje potrebnih poslova (kojih ima more), ostavlja ih se “na cesti”. Tako nastaje ovaj neoliberalistički apsurd nezaposlenosti – umjesto da budemo sretni što velike društvene potencijale možemo odvojiti za rad na razvojnim projektima i poduhvatima koji će dalje unapređivati život društva, mi smo nesretni što je automatizacija ukinula “radna mjesta”.

2Sigurno je da slobodni projekti i slobodan razvoj o kojemu je ovdje riječ za ove ljude, i to ne samo za “gotove stručnjake”, može predstavljati jednu značajnu priliku, no ti su ljudi često na ovaj ili onaj način “društveno stigmatizirani” i isključeni iz obrazovnih procesa, tako da nemaju ni volje, a ni mogućnosti da u ovim poslovima sudjeluju. S ovim u vezi posebno treba upozoriti na vrlo opasnu, ali i vrlo često u medijima ponavljanu tezu o tzv. “izvrsnosti”, koja uvjetima proizvodnje pameti bez duha i duše, kakva se forsira po obrazovnim institucijama našega vremena, lako može rezultirati gomilanjem “izvrsnih idiota” s kojima bismo mogli imati (a izgleda da već i imamo) velikih problema. Nema sumnje da obrazovni sustav koji stvara 10% “izvrsnih” (potrebnih) i 90% nepotrebnih budala, vodi prema društvenom uređenju kakvo je spominjao Dostojevski u svojoj “Legendi o Velikom Inkvizitoru” – onome sa “milijardama ‘sretne dječice’ koja ne znaju što je to grijeh i nekoliko desetaka ili stotina hiljada ‘mučenika’ koji su na sebe primili teret spoznaje dobra i zla”.[11] Ili drugim riječima prema socijalnoj distopiju nalik onoj koju je opisao Orwell u “84-toj” – koja bi se možda zaista mogla ostvariti negdje oko 2084. No, ne radi se ovdje samo o obrazovnom sustavu, nego i o onom medijskom, kao i mnogim drugim faktorima i okolnostima koji pridonose stvaranju društvenog nereda i nesreće kakve imamo danas.

Nasuprot onome što se kroz te sustave propagira i nameće, prava je istina kako je za normalan razvoj i napredak ljudske civilizacije, odnosno za poslove koji se mogu nazvati “razvojnima”, potrebno svih tih 90% normalnih ljudi koji žive na Planetu Zemlji – i da su svi oni za obavljanje takvih poslova sposobni, jer je svako normalno ljudsko biće kreativno i inventivno i jer se svako na svoj način želi “realizirati” u svom ovozemaljskom životu. A to što se govori samo 10% ili manje “izvrsnih”, stvar je interesa onih, već više puta pominjanih “krugova”, koji sve ostale ljude moraju učiniti budalama (a to se čini uglavnom kroz obrazovne institucije), da bi mogli upravljati društvom po vlastitoj volji.

12Prema tome, očito je da u kompleks problema s kojima se suočavamo u pokušajima realizacije “slobodnih znanstvenih istraživanja” tj. “slobodne znanosti” koja bi trebala iznjedriti projekte i unaprijeđenja o kojima je prethodno bilo riječi i tako osigurati pretpostavke za realizaciju koncepta slobodne ekonomije u našoj društvenoj zbilji, spadaju i oni koje generira krivo postavljen i usmjeren obrazovni sustav kojega bez pardona možemo nazvati sustavom indoktrinacija mladih naraštaja. Uz problem “oficijelne znanosti” koja očito ne želi služiti zajedničkim interesima cijele ljudske civilizacije i koja je odavno izdala svoje ideale i ciljeve, problem obrazovanja, a posebice odgoja mladih generacija predstavlja značajnu zapreku na putu našeg napretka. Međutim treba istovremeno naglasiti i kako je pokretanje permanentne znanstveno-tehnološke revolucije,[12] koja se može odvijati samo kroz “otvorenu” tj. “slobodnu” znanost (ovo što imamo sada nikako nije znanstveno-tehnološka revolucija, nego je znanstveno-tehnološka kontrarevolucija), danas očito nužnost, bez koje perspektive čovječanstva u vremenima koja dolaze nisu nimalo izgledne.

Svi oni koji su nazočili “rušenju komunizma” u zemljama Istočnog bloka i bivšoj Jugoslaviji mogli su u to doba, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća osjetiti “stanje vakuuma” nastalo nakon što je jedan ideološki sustav nestao u bezdanu prošlog vremena, povukavši sa sobom i značajne djelove naše svagdašnjice. Taj vakuum zatim su ubrzano počeli ispunjavati “vjetrovi sa zapada” i to tempom usporedivim s onim kojim zemljina atmosfera ispunjava vakumiranu posudu. Što su nam sve ti vjetrovi donijeli i koliko smo sami mogli utjecati na “atmosferska gibanja” ove vrste, dobro je poznato. S obzirom na ovo iskustvo i situaciju koju imamo danas, postavlja se pitanje – Kako će se ispuniti vakuum koji će sigurno nastati nakon sloma ovog globaliziranog korporativističkog neoliberalizma (i kao ideologije i kao ekonomsko-političke prakse)? A taj slom je neizbježan i jedino bi ga mogli preduhitriti eventualni ekološki kolaps naše planete ili neka velika prirodna kataklizma koji bi civilizaciju zbrisali sa lica Zemlje. Hoće li taj slom označiti pad u barbarstvo ili u neki novi totalitarizam?

S obzirom na ove okolnosti koncepciju slobodne ekonomije trebalo bi formulirati, kao što smo natuknuli nešto ranije, i u smislu jednog šireg plana za demontažu postojećeg sustava društvenih odnosa. Slobodna ekonomija prema tome ne bi trebala biti samo “ono što bi od današnje ekonomije ostalo kad bi se iz nje eliminirao njezin ‘nerealni’ dio (onaj dio koji nije utemeljen na istinskim vrijednostima)”, što je bila svojevrsna njezina definicija dana u prvom dijelu ovoga teksta, nego i nešto što će potaknuti i provesti ovu eliminaciju. Dakako, najbolje bi bilo kad bismo ovaj monumentalni neoliberalistički “čardak ni na nebu ni na zemlji” mogli razmontirati brzo i s jednostavnim alatom, pa onda njegove sastavne dijelove uredno pohraniti u nekom od muzeja đavoljih podvala. No ova stvar očito neće ići ni lako ni jednostavno, te se možemo samo nadati da tu neće biti potreban eksploziv kojim su se inače obično rušile takve, odavno ispražnjene građevine, koje samo prave smetnju.

13Postoji, kao što smo vidjeli, mnogo argumenata za nadu da će koncepcija slobodne ekonomije odigrati primjerenu ulogu u ovim procesima. Usprkos nepovoljnoj situaciji i trendovima koje smo spominjali na početku ovoga teksta, čini se kako s obzirom na aktualne okolnosti i mogućnosti koje nam je donio dosadašnji napredak na ovom polju, ipak možemo očekivati da se vrlo skoro, ili bar u nekom doglednom vremenu, otvori jedna nova faza “slobodnog razvoja”, u kojoj će se njegov fokus sa projekata slobodnog softvera i slobodnih informacija ubrzano početi širiti na daleko veće područje, posebice na sferu materijalne proizvodnje. Istina je da ovo što od slobodne ekonomije imamo danas predstavlja tek njezin začetak, njezinu “inicijalnu formu” i da ova koncepcija još uvijek nije niti teorijski razrađena i eksplicirana u prikladnom obliku, no treba reći da Richard Stallman, kad je prije 30 godina pokrenuo projekt GNU, odnosno formulirao ideju “slobodnog softvera” nije imao ni to – nije zapravo imao ništa i krenuo je “od nule”. A do današnjeg vremena njegova je ideja iznjedrila tolike dobre i korisne stvari. Za očekivati je da će u sljedećoj fazi ovoga razvoja ideja “slobodne ekonomije” iznjedriti još mnogo više dobrih i korisnih stvari.

Ne treba pretjerivati i očekivati da će ostvarenje ideja “slobodne ekonomije” omogućiti čovječanstvu da napokon napusti ovu našu “dolinu suza” ili kako bi rekao Marx “carstvo nužnosti” i na njezinim krilima izravno i žurno stigne u “carstvo slobode”. Možda će slobodna ekonomija obilježiti tek jednu novu etapu na putu prema čovjekovom oslobođenju. Možda ćemo i nakon što slobodna ekonomija donese prevagu, za 30, 50 ili 100 godina, moći ponoviti riječi Ebena Moglena iz jednog njegovog ne tako davnog govora, da je “pitanje slobode još uvijek pod upitnikom, da je sloboda još uvijek ugrožena, da ona još uvijek ima svoje neprijatelje, te da je o trijumfu slobode, usprkos uspjehu slobodne ekonomije, još uvijek prerano govoriti”. No ako istrajemo na ovom putu barem ćemo za sebe, skupa sa Richardom Stallmanom, moći reći da smo, ako ništa, onda barem pokušali učiniti svijet malo boljim mjestom za život nego je on to bio ranije.

 Udruga za slobodne informacije “SINBAD”

[1]Prvi dio teksta objavljen je u časopisu Hrvatski fokus br. 99 i 100.

[2]Vidi članak pod naslovom “Slobodni softver, slobodne informacije, slobodna znanost ili O perspektivama naseg znanstveno-tehnološkog napretka” koji se nalazi u knjizi “Slobodni softver i filozofija slobode – Dostignuća, problemi, perspektive” (knjiga se  može naći na web stranicama Udruge za slobodne informacije SINBAD – http://sinbad.bplaced.net) i članak “O otocima u suvremenoj znanosti” (objavljen u časopisu “Zarez” br. 353).

[3]Rezultat toga trenda je i očita, vrlo zabrinjavajuća činjenica da znanost rapidno gubi sposobnost rješavanja onih najvažnijih problema koji se pred nju postavljaju, te se bavi se marginalijama (ili sobom samom – što na nekim čisto teorijskim područjima praktički dovodi do “urušavanja sistema”).

[4]PC-jevi su “pomeli” svu kokurenciju na području “ozbiljnijih” osobnih računala, od koje su “preživjeli” samo neki APPLEOVI modeli (premda višestruko skuplji). Inače, ovaj razvoj se ne može uspoređivati sa današnjim boomom na području kojekakvih “gadgeta” i drugih elektroničkih koještarija, jer su kompjuteri ipak pridonijeli rješavanju realnih problema, dok ove modernije naprave (dakako ne sve) uglavnom pridonose njihovom stvaranju.

[5]Zanimljivo je primjetiti kako su dijelovi starijih modela PC-ja danas izvanredno jeftini, a takve su kompletne konfiguracije, premda su i one sasvim dobrih prefomansi i mogu se normalno koristiti u svim uobičajenim primjenama – od “neprofesionalnih” pa sve do onih “najprofesionalnijih” – autor ovoga teksta se, primjerice, svakodnevno se služi konfiguracijom starom ravno 10 godina, a u funkciju ima i neke stare petnaestak ili čak više. Cijena takvog (posve funkcionalnog) hardvera na tržištu vrlo je blizu iznosu od nula kuna, pa gotovo da se može smatrati “nultom graničnom cijenom”.

[6]Posve suprotno nego je to slučaj kod nas gdje se, primjerice, za pripadnike naše “političke kaste” ne zna ni što misle, niti zašto rade to što rade, nego se to tek može naslutiti iz njihovih javnih nastupa pri kojima redovno uspijevaju kompromitirati i sebe i institucije koje predstavljaju.

[7]Premda smo u prvom dijelu ovoga teksta radi o “mrežnom” sustavu koji se gradi spontano, kao rezultat inicijative velikog broja zainteresiranih pojedinaca i skupina, pa da neka cjelovita i zaokružena teorijska shema nije ni potrebna (a ni moguća), nužno je postaviti određene idejne i organizacijske okvire ove ekonomske koncepcije, te naznačiti smjernice njezinog razvoja. Prvi poticaj za ovaj rad dao je Richard Stallman još 1984. svojim GNU Manifestom, no pošto ovaj dokument kao i drugi teorijski spisi Stallmana i njegovih sljedbenika odnose uglavnom na područje razvoja i implementacije tj. propagiranja slobodnog softvera, jasno je da je ovdje potrebno učiniti znatna poopćenja.

[8]To što se i korporativni sektor u poljoprivredi također subvencionira (bar u nas), posebna je priča u koju ne možemo ulaziti – možemo samo svim nabrojanim razlozima pribrojiti i one ekonomske.

[9]Vjerojatno bi bilo moguće uspostaviti sustav “razmjene dobara”, recimo na relaciji selo-grad, koji bi funkcionirao izvan postojećeg financijskog sustava i uobičajenih “tokova kapitala” tj. izvan “tržišnog matrixa”, no princip “nulte granične cijene” teško da bi mogao biti realiziran, barem ne u nekoj početnoj fazi razvoja. Međutim, ovakav jedan poticaj slobodnom razvoju i slobodnoj ekonomiji, sigurno bi ga omogućio u nekom širem kontekstu koji uključuje i dimenziju vremena.

[10]Ovdje se pretpostavljaju znatna unaprijeđenja na području proizvodnih procesa, razvijenost obrtništva i određeni stupanj tehničke kulture stanovništva. U nekoj kasnijoj fazi vjerojatno bi se mogla organizirati i slobodna proizvodnja standardiziranih “elemenata” od kojih bi se relativno jednostavno mogli slagati uređaji i strojevi (roboti) raznih vrsta, što bi znatno pojednostavnilo stvari. No ono što se ovdje pokazuje najvažnijim jest inicirati i provesti preobrazbu ovog današnjeg potrošačkog društva u ono stvaralačko.

[11]Premda bi, kako stvari stoje, bolje bilo govoriti o nepreglednoj masi nesretnih budala i šačici privilegiranih koji za “dobro i zlo” uopće ne mare.

[12]O smislu i ciljevima ove revolucije, te kozmičkim perspektivama čovječanstva nešto smo više rekli u knjizi spomenutoj u natuknici (2) i nekim drugim člancima. S tim u vezi, ovdje bi zgodno bilo čitaoce uputiti na pojam kozmizma, idejnog projekta ili pokreta (utemeljio ga je veliki ruski filozof i vizionar Nikolaj Fjodorov (1829-1903)) koji je direktno inicirao i podržavao značajan tehnološki razvoj na području raketne tehnike i kozmičkih istraživanja, ne samo u Rusiji tj. na području bivšeg Sovjetskog Saveza (lanac “kozmističkih apostola” Fjodorov – Ciolkovski – Koroljov), nego i drugdje u svijetu. Izvorni kozmizam, koji se zanima uglavnom za “tehničke aspekte” ljudskog progresa, ne bi trebalo brkati s njegovim izdankom poznatim pod nazivom “biokozmizam” ili “transhumanizam”, danas veoma popularnim (za razliku od učenja iz kojega je potekao), a koji ima vrlo negativne konotacije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: