Paradoksi historije i žensko pitanje


»Là où il y a de grandes choses, là où le vent souffle au visage, je vais me tenir au plus fort de l’orage…«

piše Jasna Tkalec

8Jedna od vijesti je početkom 2014 bila je da se »najmoćnija žena« evropske politike, njemačka kancelarka, polomila na skijanju i da će morati mirovati nekoliko tjedana. Za tu ženu, koju proklinju narodi gotovo cijele južne Evrope, a blagosiljaju Nijemci, jer su najmanje osjetili tešku i dugotrajnu ekonomsku krizu, ne može se kazati da svoj neporeciv politički uspjeh i ogroman utjecaj na evropska i svjetska ekonomska kretanja ima zahvaliti svojim izuzetnim fizičkim ili psihičkim značajkama. Ona je doduše doktor nauka sa područja fizike, no to se u žustrim raspravama o financijskim politikama EU odavno zaboravilo, kao i to da je ta žena, dok još nije bila otežala godinama, bila istaknuti omladinski rukovodilac u Istočnoj Njemačkoj, da je kao mlada omladinska funkcionerka ne samo dobro govorila ruski jezik, nego i prisustvovala kongresima u Moskvi, da je kćer protestantskog pastora koji je prebjegao iz Zapadne u Istočnu Njemačku (danas kažu po zadatku, da se pobrine za ugnjetenu braću, a moglo je biti i iz iluzija, koje je vjerojatno brzo izgubio), da je po religiji protestantkinja, iako najveće političke uspjehe njena stranka, u tijesnoj koalciji sa CSU, odnosno u savezu s  njom, dobila upravo u katoličkoj Bavarskoj; da je rastavljena i živi u drugiom braku, kao i to da je svog prethodnika na čelu partije, Kohla, vješto potopila, kao u igri »podmornice«. Sve je to zabašureno i gotovo nikad se ne piše o prošlosti prve žene stranke kršćanskih demokrata u ujedinjenoj Njemačkoj, koja čvrsto vjeruje u sve dogme tako zvane Čikaške ekomske škole i u neprikosnoveni suverenitet tržišta, izmišljotinu jednog Austrijanca, bjegunca od Hitelerovog režima. Nju nimalo ne zbunjuju posljedice Hayekovih ekonomskih postavki, primijenjene već od Tacherove i Regana, ni to što one neminovno i munjevito dovode do goleme polarizacije stanovništva na bogate i siromašne, tako da je Reganovo razdoblje u Sjedinjenim Državama bilo okarakterizirano kao»revolucija bogatih protiv siromašnih«. Posljedice finacijskog kapitalizma, koji je, kažu, zamijenio industrijski, jesu uspostavljanje dužničkog ropstva nad zemljama i građanima bijednih  ili upropaštenih južnih i istočnih evropskih država, koje su godinama, po riječima kancelarke, živjele iznad svojih mogućnosti, a sad se usuđuju protiviti ili tražiti odgode i odugovlačenja vraćanja dugova, koje su napravili rasipnošću i neradom. Pa valjda njihove dugove neće platiti njemački narod, rezonira kancelarka, kad svaka njemačka domaćica zna da se »ne može živjeti iznad mogućnosti« i tvrdi da su se Nijemci uvijek disciplinirano držali te maksime, zato sada ne kane ispaštati za druge.

Evropa i banke

11Središnja Evropska Banka nalazi se u Njemačkoj i ona je na usluzi EU, ali ne i pojedinim državama i manjkovima nastalim »razbacivanjem« u njihovom budžetu. Središnja Evropska Banka trudi se oko smanjivanja postotka za posuđeni novac, opet bankama, nikako državama i otuda jedan od korijena krize, koja tako teško pogađa radno stanovništvo EU. Mario Draghi, bivši direktor Talijanske Nacionalne Banke, koji je sad na ključnom mjestu u Središnjoj Evropskoj Banci, ne uspijeva ispraviti tu tešku situaciju, jer banke jeftino dobijeni novac od SredišnjeEvropske Banke (po stopi čak od 0,25%) upucavaju u vlastite minuse i u bankovne špekulacije,a ne u privredu i proizvodnju malih i srednjih poduzeća, proizvođača robe i poslodavaca gomila radnika, okosnicu privrednog tkiva mediteranskih evropskih zemalja te privrede ostaju i dalje na suhom, bez dotoka sredstava, pa boljitka nema, dok Merkelova i njezin ministar ekonomije i dalje ostaju tvrdi i nefleksibilni. Posljedice: katastrofalno ekonomsko, političko i društveno stanje u Grčkoj, Italiji, Španiji, Portugalu itd. Očajni radnici svaki dan na cesti, trgovi ispunjeni rabioznim manifestacijama propale i pauperizirane srednje klase, uz pomor sitnih poduzetnika-industrijalaca ne samo od infarkta, već jer su podigli ruku na sebe, pošto se osjećaju krivim zbog propasti vlastitih poduzeća i izdaje »familijarne tradicije«, – mlada generacija, koja ne nalazi ništa za što bi se čvrsto uhvatila, pa prekarizirana, leti od jednog do drugog privremenog zaposlenja, od grada do grada i čak od zemlje do zemlje, u grčevitoj borbi da se održi na površini i zgrabi od života, što se ugrabiti dade. Na kraju se sve pretvara u divljačku trku prema ničemu! Politički potresi u svim tim upropaštenim zemljama i nove zbunjujuće snage na političkoj šahovskoj ploči morale bi zabrinuti EU, ali ona ostaje rob utvrđenog idejnog pravca te svojih dogovora i deklaracija, visokoparnim izrazimai lijepo formuliranih ciljeva, čiji očiti debakl ukazuje na jaz između papirnatih odluka i realnosti života. Za tu dramatičnu ili tragičnu stvarnost, koja pogađa sve šire slojeve stanovništva i sve mlađe dobne grupe, evropska birokracija je slijepa, kao što je i Merkelova, iako žena, potpuno neosjetljiva za ogromne žrtve, koje takva politika EU žanje. A ipak, danas se na najistaknutijim političkim mjestima kao i na čelu svjetske banke nalaze žene za koje se smatra da su nježnije i senzibilnije od muškaraca. Vjerojatno je i to jedno od općih mjesta, koje se u praksi pokazuje drugačijim.

Tamna strana dana

10Istina je da kroz gotovo cijelu historiju ljudskog roda žene ostaju tamna strana života, s malo tragova, o kojoj se rijetko i nedovoljno govori. Žene ulaze u historiju samo u njenim dramatičnim trenucima ili ako se u posebnom svjetlu ističu od pokoljenja neznanki o čijim životima se ne zna ništa; njihova imena nisu zabilježena, a i kad jesu, rijetko su to pismeni tragovi iz pera tih žena – najčešće su o njima govorili muškarci. Medjutim ljudski je rod sastavljen od dva spola i bez žena – roditeljki, čuvarica i prenosnica kulture – ne bi ga uopće ni bilo. Iako bezimene, žene su stvarale i odgajale generacije, preneosile civilizaciju, predavale kulturu. Rimske Vestalke[1], koje su čuvale vječnu vatru, samo su simbol žena, koje su očuvale vatru Rima, a to znači život i kulturu vječnog grada, rađale i podizale nove generacije. Uz to je gotovo svaka mijenjale sebe i pokoljenje koje je podizala, kroz čitavu historiju. [2]

Ima neke goleme nepravde, ali i golemih pretjerivanja, kad se o tim važnim protagonistkinjama tamne strane dana govori samo sa stanovišta prećutkivanja od strane historije . Jer i one su istom doprinosile, podižući i usađujući takva shvatanja u vlastiti porod – sinove i kćeri – prenoseći i gajeći u njima one iste vrijednosne skale i onaj poredak, koji ih je činio podložnima i gurao u historijski mrak. I one su kroz historiju bile robovi, što ljube vlastite lance. Postoji dosta podudarnosti između svijeta ugnjetenih i svijeta žena. Kažu, da nema podanika, ne bi bilo ni silnika; da žene nisu prihvatale takav svoj položaj, njega bi bilo nemoguće održati milenijima. [3]

Za inat feminizmu

9Međutim, pretpostaviti da je neko dobar i hvalevrijedan samo zato što potiče iz redova ugnjetenih, ili zato što je žena, jednako je apsurdno, kao pretpostavljati da je neko ispravna ličnost samo zato što pripada ovom ili onom više ili manje napaćenom ili ugnjetenom narodu. Uostalom, svi narodu smatraju svoju historiju važnom i mučeničkom u odnosu na druge, i to je jedan od kamena spoticanja istinskog internacionalizma. I u feminističkim viđenjima često se na žene gleda isključivo kao na žrtve, kao na ponižene i uvrijeđene ili kao na slabiju stranu ljudske zajednice.No i one, koje nemaju riječi u historiji, one pred kojima bezdušna civilizacija zatvara vrata, ipak nalaze načina da u nju uđu i ostave vlastiti trag . To svjedoče rijetke junakinje koje je historija zapamtila.

Prva je pjesnikinja Safo, čije pjesme ostaju primjer izvrsne poezije, uprkos toga što su pripisane o neprirodnim ljubavima na otoku Lezbosu. No da li je onakvo držanje žena, odnosno položaj žena i odnos prema njima u grčkoj odnosno antičkoj kulturi bio prirodan? I zašto su žene antičkog doba bile obožavane i poštovane jedino kao božice, a kao stvarne žene nisu uživale društveno uvažavanje ni kao majke porodice ni kao hetere? Da li je to u istinskom životu bilo baš sasvim tako, da li je njihova uloga bila baš toliko beznačajna, moguće je sumnjati i zbog slučaja Ksantipe, zle i jezičave Sokratove žene!?

Moral se mijenjao razvojem i bogaćenjem država i društava, a žene su i dalje ulazile u historiju kao žrtve ljubavi kao Kleopatra, ili pak kao razvratnice kao Mesalina, kao nedostižni ideali trubadura i inspiratorke genijalnih pjesnika kao Beatrice ili Laura ili pak kao osloboditeljeke vlastite zemlje kao Jeanne d’Arc – djevica Orleanska – koja je ostavila vreteno u rodnoj Touraini i stavila se na čelo vojske te pobijedila Engleze i obrnula ratnu sreću u korist Francuske, ali je bila izdana[4] i predana neprijateljima te spaljena na lomači.

Na lomačama

7Lomača je najčešća kazna za žene, koje su se usuđivale raditi ono što ženama nije bilo dozvoljeno. Jedna od optužbi Jeanne d’Arc u XV stoljeću bila jei ta, što je nosila muško odijelo. Kasnije će Georges Sand u XIX stoljeću zgražati javnost pojavljujući se odjevena kao muškarac. Anita Garibaldi, koja je pratila sve do vlastite smrti muža vojskovođu u ratnim pohodima, nikad to nije činila, a tek se krajem dvadesetog stoljeća odjeća muškaraca i žena počinje sve manje razlikovati, odnosno žene počinju masovno nositi hlače kao i muškarci, dok muške suknje ne nailaze na prihvaćanje široke publike, uprkos ponovljenih pokušaja modnih kreatora. Modni performansi govore mnogo o položaju žena i o muško-ženskim odnosima. Drugi znak o tome, koji nikad ne laže, je jezik. Kurtizan (courtisan) znači jedino dvorjanina, a kuritizana je izdržavana žena. Kazati za nekog da je javni čovjek, znači da je poznata ličnost, dok je javna žena uvijek sinonim za drolju.

Za vrijeme divljanja Inkvizicije kao vještice su spaljivane ne samo babe već i djevojke, pa čak i djeca. U Njemačkoj, u gradu Meissenu 1756[5] spaljene su kao opasne vještice dvije djevojčice, jedna od sedam, a druga od pet godina.

Ukoliko bi se žene u Srednjem vijeku upustile u nedopuštene veze, ljubavnike bi im posjekli ili uškopili (Abelard i Heloiza), a njih zatvarali u samostane, gdje su bile žive zakopane. Nisu to činili samo prestupnicama, već i plemićkoj djeci, da se ne rasparčavaju imanja. Osim poznatog Hamletoveog povika: »Ofelijo, idi u manastir!« ostala je i potresna Diderotova knjiga »La religieuse« (Opatica) o lomljenju i zatvaranju jedne mlade duše.

Sa Renesansom mnogo se toga izmijenilo, ali ne uvijek na bolje. Treba se sjetiti Boccacciovih priča, koje dokazuju koliko je malo slobode u tom preporodu i procvatu umjetnosti i znanja ostajalo ženama: muški osjećaji prema njima opisani su i opjevani, a šta su mislile i željele te ljepotice, velike dame ili velike jadnice, vladarke i zaštitnice umjetnika i pjesnika, a ipak žrtve, možemo samo nagađati, jer one rijetko pišu, a kad i pišu, iz njihovih stereotipnih izraza jasno je vidljiva jedino ljubav prema vlastitoj djeci i dužna ljubav prema suprugu i gospodaru[6].

S Reformacijom i Kontrareformacijom još se jedan jad sručio na žene. Inkvizicija ih je mučila i spaljivala kao krivovjerke, jednako kao i muškarce. Štoviše, osumnjičene za herezu, još češće su spaljivane ili utapljane kao vještice, jer se i sam sudski proces sastojao od kušnje bacanju u vatru ili vodu. To nemilosrdno obaranje na žene bilo je rašireno u svim krajevima Evrope. U Sjevernoj Italiji, gdje se širila valdeška hereza, spaljivali su pripadnice valdeške vjeroispovjesti i vještice ne samo u Piemontu već i u selima susjedne Ligurije, u pozadini Genove, vjerojatno da spriječe širenje krivovjerja. Lomače odnosno javna spaljivanja žena vještica Inkvizicija je, nakon torturom dobijenih priznanja, upriličavala tokom cijelog XVI i XVII vijeka. U Triori, jednom od najljepših mjesta Ligurije, u XVI stoljeću, spaljivanja mladih djevojaka optuženih da su vještice i čedomorke, poprimila su masovni karakter[7].

Vijek svjetla

6Osamnaesti vijek dovest će ipak do smanjenja sudskih procesa u kojima se tako naširoko primjenjivala tortura i javna smaknuća na najokrutnije načine. Pprosvjetitelji i njihovi napisi te odjeci, koje su enciklopedisti i njihove misli izazvali širom Evrope i svijeta dovest će do dizanja glasa protiv tih sramotnih i nasilnih običaja i sudskih praksi, koje su brukale ljudski rod. Na prijestoljima mnogih država naći će se žene, koje su se, kako je stoljeće svjetla napredovalo, različito ponašale u različitim zemljama. I njihove nježne duše i meka srca puna ljubavi majčinske, supružničke ili naprosto ženske, ukoliko se bile moćne vladarke, nisu ispoljila više samilosti od muškaraca, iako su, svakako, imale sasvim drugačiji senzibilitet. Kćeri Marije Terezije Marie Antoinette i Maria Carolina bile su udate za evropske vladare. Sirotu i naivnu Mariju Antoanetu udali su sasvim mladu za Luja XVI, koji je platio ne samo sve svoje greške, nego i greške svojih predaka. Kada je došla s austrijskog dvora, mlada je princeza po francuskoj dvorskoj etiketi bila javno svučena i odjevena u francusko rublje i francuske haljine, što je simbolično značilo da odbacuje ono što je bila dotada i postaje francuskom suverenkom. Isprva zbunjena krutom dvorskom etiketom i mužem, koji je imao više smisla za čitanje knjiga i miran život, no za dvorske razonode, pokazivala je sputanost i strah, no kad se snašlau novoj sredini, bacila se na lude provode i posjećivala ne samo dvorske zabave nego i ono što bi se danas nazivalo noćnim životom Pariza. Ludovala je za skupim nakitom te kad su joj kazali kako narod nema kruha odgovorila je čuvenu glupost, po kojoj je ušla u historiju:»Pa dajte mu kolača!«. Ta krhka ženica porculanske puti učvrstila je svoj položaj i ugled, kad je napokon kralju uspjela roditi sinčića, a to je potrajalo, jer kralj nije baš bio revan u supružanskim dužnostima, a njena veza sa groficom Lamballe smatrana je neprirodno prisnom. Iako lakomislenog ponašanja i vesele naravi, bila je kao i njena sestra Marija Carolina, napuljska kraljica, sklona ženskim ljubavnim vezama. Ljubavnica Caroline bila je čuvena ljepotica lady Hamilton[8], kasnije Nelsonova velika ljubav, jedna od najslavnijih žena svoga vremena, koja je nakon Nelsonove smrti završila u Londonu u dužničkom zatvoru, a po oslobađanju, prešla je u Francusku i umrla u bijedi.

U vrijeme Francuske revolucije kraljevski je par bio zatočen te nakon pokušaja bijega osuđen na smrt. Držali su ih odvojeno, a sirotu Mariju Antoanetu obuzeo je neopisiv užas kad je, kažu, vidjela kako narod ispred zatvora pleše karmanjolu, a momak koji je vodio igru, na koplje je nataknuo glavu kraljičine intimne prijateljice, Mme Lamballe, kako bi je zatočena kraljica vidjela, a od stidnih dlaka giljotinirane dvorjanke napravio sebi brkove.[9]

Žene iz puka za vrijeme terora pratile su s interesom suđenja, pa se sa sudskih klupa premiještale na današnji Place Concorde, jednako pletući, i gledale kako radi giljotina. Tako su se uskoro u košaru ispred te sprave skotrljale i glave kraljevskog para, ali ne prije no što su Mariju Antoanetu optužili za incestnu vezu sa vlastitim šestogodišnim sinom, što je sirotu kraljicu sasvim izbezumilo. Penjući se pod giljotinu spoticala se, pa su je morali pridržavati i hrabriti. »Imajte hrabrosti, gospođo!« kazao joj je samilosno krvnik. Stefan Zweig je o toj nesretnoj kraljici austrijskog porijekla napisao potresan roman u kojem je u potpunosti stao na stranu vlastite zemljakinje, a ne francuskih revolucionara.

Revolucija je 1799 buknula i na Napuljskom dvoru pa je kraljevski par morao pobjeći na Siciliju, ali izuzetne i zakašnjele revolucionare iz Napulja nisu prihvatile ni gomile siromašnih i neukuh lazarona ni naravno crkva, koja je na lazarone imala presudan utjecaj, pa je napuljska revolucija slomljena pomoću lazarona i sanfedista (vjerske organizacije Santa Fede, koja je okupljala razbojnike), a francuske trupe, koje su se nalazili u luci, sramno su predale napuljske revolucionare vlastitim dželatima. Medju njima bila je i jedna žena, Eleonora Pimentel de Fonseca[10], veoma obrazovana žena-pjesnik, koja je obješena zajedno sa svima drugima, s tom razlikom, što joj je prije vješanja oduzeto donje rublje, kako bi napuljski puk, koji se nalazio ispod visoko podignutih vješala, mogao uživati u morbidnom i lascivnom prizoru, vireći pod suknje obješene. Kažu da su zadnje riječi Eleonore Pimentel bile neuslišena molba zatvorskoj čuvarici da joj nađe bilo kakvu krpu, da pokrije intimne dijelove tijela.

I u strašnim događajima i na strašnim mjestima, kao što su zatvori i smaknuća, ruka mučitelja i krvnika uvijek teže pogađa žene i gore ih sramoti nego muškarce. A da se i ne govori o djeci, koja još i danas negdje borave u zatvoru, uz majke zatočenice.

 

Na carskom dvoru barbarske zemlje

5Na ruskom dvoru to je osamnoaesto stoljeće velikih misli i još veće okrutnosti vidjelo dvije žene – carice: Jelisavetu, nasljednicu Petra Velikog i Katarinu Veliku. Kakve su one bile kao vladarke? Jelisaveta se paranoično bojala trovanja, zato navodno nikad nije dvije noći spavala u istoj sobi, ni dva puta oblačila istu haljinu: bila je puna čudnih manija, ali je ukinula smrtnu kaznu, čim je stupila na prijestolje. Kad je umrla, iz Sibira su se vratila čitava gomila ljudi i žena, koje je carica tamo protjerala, svi kao mutavci[11]. Jelisaveta je naredila da im se prije protjerivanja odsjeku jezici. Ipak, uvodila je reforme i ostavila za sobom izvrsnu ustanovu, koja je bila u funkciji sve do Revolucije – prostranu zgradu, koja je služila kao porodilište i sirotište za nezakonitu djecu. Svaka žena, bez obzira na svoj socijalni status, dobila je priliku da tamo dođe u visokom stupnju trudnoće i da se incognito porodi. Cijela vojska seljanki živjela je i izdržavala porodicu od službe dojilja u ovom neobičnom Jelisavetinom zavodu, a djeca su isto tako brižno njegovana i čuvana sve do godinu i po dana, kad su, odbijena od sise, odnošena porodicama udomitelja na dalji privremeni boravak, uz državni novac. No kako se radilo o siromašnim porodicama u udaljenim i zapuštenim mjestima, često postotak na ovaj način »spašene« siročadi nije bio baš visok.[12]

Jelisaveta ipak nije bila tako meka srca kad se radilo o njenim interesima. Carevića Ivana VI, još jednog od potomaka Petra Velikog, koji je vladao samo dvije godine kao dijete (1740-1741), dala je zatvoriti u strašnu tvrđavu Šlisenburg i tamo je nesretni Ivan VI ostao od ranog djetinjstva sve do svoje 23 godine. Naime, pošto je caricu Jelisavetu nasljedio njen sin, car Petar III, kojem je imperatorka izabrala ženu Nijemicu u maloj pribaltičkoj državici te nakon što je umrla, poslije dvadeset godina vladanja – nesretni carević Ivan VI ni tad nije bio oslobođen!

2Kao Jelisavetina izabranica u Rusiju dolazi osoba, koja će postati Katarina II ili Katarina Velika, a bila je porijeklom iz Štetina u Pomeraniji, neznatne njemačke kneževine, rođena od majke kneginje Sofije Auguste i oca kneza Anhalt-Zerbsa. Carica Jelisaveta dovodi jedva petnaestogodišnju njemačku kneginjicu (rođenu 1729) u Rusiju i pošto je ova prešla na pravoslavnu vjeru, ženi je 1744 za sina Petra. Pošto Jelisaveta umire (tek 1761), njen sin, imperator Petar III nije pokazao dovoljno smisla za vladanje. Kažu da je više je volio svirati violinu, a bio je i impotentan do neke male operacije, dok je Katarina, koja ga je vrlo brzo počela varati s gardijskim oficirima, žarko željela postati ruska carica. I prije rođenja zakonitog carevića Pavla Prvog – oca Aleksandra Prvog, opisanog od Tolstoja u »Rau i miru« kako ratuje s Napoleonom, – Katarina je već bila majka jednog nezakonitog sina, a njen ljubavnik, knez Orlov, odlučio je da ubije navodno nesposobnog imperatora Petra III.[13]

Stara carica Jelisaveta umire 1761, a državni udar, u kojem joj ljubavnici snahe divljački ubijaju sina, zbiva se već 1762. Zločin su planirali braća Orlovi i zajedno s njima izvršili dvorski oficiri. Katarina II napokon je postala carica i širila granice Rusije na zapad i na jug, spretno baratajući žezlom, generalima i zločinima, a priča se da je imala nezajažljive seksualne apetite i to do najkasnijih godina, kad su joj ljubavnici postajali snažni seljački sinovi, koji su se uspeli do najviših položaja i titula, a uz to dobijali od Katarine i velike novce.[14]

Godine 1762 u času ubijstva Katarinog muža, imperatora Petra III, jedan se plemić sjetio nesretnog zatočenika strašnog Šliselburga, carevića Ivana VI i pohitao da ga oslobodi, ali su po Katarininom nalogu, oficiri smjesta sasjekli tek oslobođenog carevića starog svega dvadeset i tri godine.

Deset godina nakon zavjere u kojoj joj je ubijen muž, došlo je do Pugačovljeve bune. Navodno se razbojnik Pugačov narodu predstavljao kao nastradali car Petar III. Uhvaćeni Pugačov morao je biti rapščerečen, ali je Katarina prekinula tu užasnu egzekuciju i zadovoljila se odrubljivanjem glave.

Slavni Poljak Ponijatovski bio je jedan od njezinih prvih i voljenih miljenika, da bi ona, pošto ga je odbacila, u nekoliko ratova opustošila Poljsku, srušila poljsko prijestolje i konačno je pretvorila u rusku pokrajinu. Katarina Velika putovala je i na Krim, koji je za nju osvojio njen najveći pouzdanik i vjerni pomoćnik Potemikin. On je za Katarinino putovanje i prolazak uređivao čuvena »Potemkinova sela«, prekrasnog izgleda, iako se radilo o pukoj dekoraciji i vješto postavljenim kulisama.

3Pa ipak, ta razuzdana žena, kako je opisuju historičari, ne samo da je bila zaštitnica umjetnika i profinjenih stvaralaca, već je na svom dvoru ugošćavala enciklopediste, Diderota i Voltairea, dopisivala se s njima, primala gotovo sve istaknute ljude svoga vremena, pa i čuvenog ljubavnika Casanovu i varalicu Cagliostra, koji je damama u Sankt Peterburgu, a možda i carici, prodavao napitke i pomade za vječnu mladost i ljepotu. No Katarinini planovi bili su daleko ambiciozniji. Kao carica Katarina nije bila ni glupa ni neobrazovana. Namjeravala je u Rusiji izdati Enciklopediju francuskih prosvjetitelja i prihvatila je mnoge njihove ideje. 1767 piše Instrukcije, vlastiti politički credo. Čitanje enciklopedista ulilo joj je nova shvatanja te je sačinila, ako ne Ukaz, koji u Rusiji ima vrijednost zakona, a ono izvjesno Predloženije, u kojem se govorio da svi ljudi treba da budu slobodni. Sazvala je na savjetovanje sve staleže društva te su na tom skupu seljaci imali jednako pravo govoriti kao i plemići, a kako nije mogla osloboditi kmetove, jer bi je vlasititi oficiri posjekli, pledirala je i pomagala osnivanje neke vrste seoskih zadruga, gdje su seljaci zajednički radili i bili relativno slobodni, iako su ustvari bili njezino odnosno državno vlasništvo. Bila je to konkretna posljedica njenog dopisivanja sa Voltaireom, Rousseauom, Diderotom i D’Alambertom. Sanjala je o onom što nije mogl ni smjela učiniti: o slobodi naroda i oslobađanju od kmetstva i zato su je historičari kroz dva vijeka ocrnjivali na sve moguće načine kao nezasitnu ninfomanku. Nešto istine bilo je i u tome, jer se Katrina Velika u potrazi za ljubavlju nije zaustavljala ni sa više šezdeset godina. Među mnogobrojnim ljubavnicimao našao se i neki Srbin Zorić, ali Katarina je žalila jedino za umrlim knezom Lanskim. Veliko je razočaranje za nju bilo, kad je švedski kralj Gustav IV odbio, da se oženi Katarininom unukom, pod izgovorom da nije protestantkinja, dok je ustvari Gustava IV zgranula raspusnost dvora i Katarinina ljubavna veza sa dva grubijana, braćom Zubov. Kad je Katarina umrla, ljubavnik Zubov puzao je pred imperatorom Pavlom I i preklinjao da ga ovaj poštedi, ne samo zbog avanture s caricom, nego i zbog ogromnog grabeža državnog novca. Imperator Pavle se smilovao i oprostio mu. Nije mogao ni sanjati da će ga, jedva šest godina kasnije, u dvorskoj uroti, uz ostale, ugušiti taj isti Zubov. Mladom Aleksandru Prvom, koji je plako za vrijeme izvršenja tog strašnog čina, urotnicu su doviknuli: »Ne cmizdrite! Idite carevati!«.

A Katarina je, uprkos svim olajavanjima, nakon smrti ostavila moderniziranu zemlju, moćnu vojsku, dobro stanje prosvjete. Akademijom nauka predsjedavala je mlada žena, caričina miljenica, kneginja Daškova, štampa je ohrabrena, a cenzura svedena na usputne primjedbe. Za ono vrijeme nije to bilo malo.

Žene i nova pokoljenja

4O ulozi žena u historiji moglo bi se govoriti mnogo- no jedno je očito. Žene nisu bile bolje, a i nisu ni mogle biti bolje od vremena u kojem su živjele i stvarale ili vladale, jer su i one morale usvojiti sva shvaćanja i sve predrasude vlastitog doba.[15] Morale su sebi izboriti mjesto u društvu i to ne uvijek lojalnim sredstvima. Talijanska glumica Monica Vitti interpretirajući film: »Lopuža Tereza« objasnila je svoju nesvakidašnju ulogu u tom filmu, ostvarenu prema stvarnoj biografiji neke žene, koja je život provela između kaznenih zavoda i zavoda za duševno poremećene: »Zar žene, kao i moja lopovica Tereza, nisu morale od muškaraca na neki način ukrasti odnosno oteti sve što imaju i sve što su postigle?«.

Nepravični i nemogući uvjeti života nagone na nelojalne i bezobzirne načine borbe i zato se žene ne mogu optužiti za neku posebnu podmuklost ili pokvarenost. Upotrebljavale su sve što su umjele i znale, kako bi one bar posredno došle do izražaja, kad to nisu mogle izravno, kao muškarci.[16] Uhvaćene ili okrivljene, čak i od historije, uvijek su plaćale skuplje i prolazile gore od muškaraca. Nikad im ništa nije opraštano, a za slavu su morale platiti najvišu cijenu. Prve žene liječnice, naučne radnice ili inžinjeri krčile su put i plaćale porugom i sudskim procesima cijenu za drskost, što su se odvažile na muška zvanja.[17] Osvijetljene jakom svjetlošću, ukoliko poznate i slavne, ili u dubokoj sjeni ubitačnih repetitivnih poslova za sitne naknade, žene su radnice od pamtivijeka.

One su uostalom uvijek bile tu i uvijek su tu, skutrene u tamnoj strani historije i života, iz koje proizlaze nova pokoljenja, što stvaraju budućnost. Bilo bi jako važno, da žene roditeljke i odgojiteljke, instinktivnije i senzibilnije, kažu, od muške polovice svijeta, brže i bolje shvate mogućnosti mijenjanja života i ljudi i odnosa među njima, a to znači i mijenjanja svijeta. Dovoljna bi bila i jednostavna istina, koju je već znala i pokušala na neki način napisati i ozakoniti Katarina Velika: svi se ljudi rađaju slobodni i, što je još važnije, jednaki.

Oko te jednakosti i slobode, njezinog značenja i dosega te načina realizacije u stvarnosti, čovječanstvo lomi koplja, prepire se i bori rječju i svim oružjima, već dva i po stoljeća, a ti bi se pojmovi morali usisati s majčinim mlijekom.[18] To postavlja pred žene zahtjev, da osim pukih dojilja i hraniteljica, budu i društveno osvješćena bića, a kako se vidi, to nije baš najčešći slučaj.[19]

Ni u revolucijama XX stoljeća, koje su vođene u ime potlačenih, za jednakost i ravnopravnost, žene opet nisu dobile ulogu protagonistkinja. Žena sa čedom u jednoj i srpom i klasom u drugoj ruci uz vlastitog druga, koji nosi crvenu zastavu i s pjesmom kroči u novi život, stereotip je neprestano ponavljan u figurativnoj umjetnosti i na plakatima gotovo svih zemalja real-socijalizma, od SSSR-a do Albanije. Socijalističke revolucije formalno su izjednačile žene i muškarce, ali ih je od istinske jednakosti još dijelio povelik razmak, kao što je i između promoviranih ideala i životne realnosti nerijetko postojao ambis. Julija Voznesenska, autorica »Ženskog Dekamerona« ruga se kako su za rođenje djeteta sovjetske žene od države dobijale po 5 rubalja mjesečno.

O patnjama žena dekabrista, supruga političkih zatvorenika ili onih čiji su muževi završili u gulazima ili su i same postale logorašice nacističkih ili staljinističkih koncentracionih logora postoji ogromna literatura, knjževna i povijesna, a još je otvorena rasprava da li je XX stoljeće bilo »kratko« ili »dugo«. Sigurno je, da odnijevši milionske žrtve, ono nije svojim užasima nimalo poštedilo žene. Paradoksom historije, i žene su u svemu tome aktivno sudjelovale. Za vrijeme Rezolucije Imformbiroa Ana Pauker, visoki rukovodilac rumunjske komunističke partije, najostrvljenije je napala Tita i jugoslovenske komuniste. Muž Ane Pauker i sam je nekoliko godina ranije nestao u staljinističkim čistkama.

U posljednjem zakašnjelom procesu protiv okorijelih sljedbenika Iinformbiroao u Jugoslaviji, gotovo tri decenije nakon izbijanja sukoba Tito-Staljin, majka jednog uhapšenika iz Crne Gore, nakon čitanja presude, uzviknulla je:»Sretni ti lanci, sine!«

Bertolt Brecht napisao je tridesetih godina minulog stoljeća u Njemačkoj: »Večer je. Bračni parovi odlaze u postelju. Mlade žene porodit će siročad«. Zar bi danas ti stihovi morali biti prepravljeni u:»Mlade žene porodit će očajnike«? A da to ne bude tako, zavisi od žena[20] jednako koliko i od muškaraca ovoga vremena. Ništa se ne daje i ne dobija bez borbe.


[1]  Vestalke su bile djevojke iz „boljih“ odnosno patricijskih porodica i dužnost čuvarica vatre mogle su vršiti samo do tridesete godine. Kasnije su se vraćale u familiju i mogle su se i udati. Ako bi neka Vestalka zatrudnjela za vrijeme svoje službe čuvarice vare, kažnjavana je time što su je živu zakopali.

[2] Lydia Sklevicky: K antropologiji žene , poglavlje1. Priroda i  kultura –ahistorijski razvojni entiteti? Prema Sherry B  Ortner»Is Female to Male as Nature to Culture« u Woman, Culture& Society, M. Zimbalist Rosaldo and Luise Lampher,e Eds.,Staford University Press, California, 1978 . U Revija za sociologiju, Zagreb, br.1/2 st, 29-39-1980.

 3“Ukoliko se partija ne bori za »intelektualnu i moralnu reformu« ona postupa u interesu protivničkih klasa, jer ne uzdiže potlačene s najniže razine svijesti do uloge klase antagonističke kapitalizmiu“ –Porodična etika u Gramscijevoj viziji radničke partije, Jasna Tkalec,časopis »Žena«, str. 55-57 Zagreb, 1985.

[4] Nakon neuspjelog oslobađanja Pariza i opsade Compiègna Jeanne je uhvaćena pred vratima tog grada i prodana Englezima za svotu od d 10.000 livara.

[5] Andrej Makin, ,Voljena žena, Paideia, str. 58.

[6] Vidjeti knjigu Marie Bellonci; Lucrezia Borgia, Edizioni. Mondadori,

[7] Oriana Fallaci Un cappello pieno di cigliege (Šešir pun trešanja), Rizzoli, str. 535.

[8] Gilbert Sinoué: Lady Hamilton, Neri Pozza Editore, Vicenza,2005.

[9] Maria  Antonietta Macciocchi  Duemila anni di felicità, (Dvije hiljade godina sreće)  Arnoldo Mondadori Editore, 1983.(Naslov potiče iz zdravice predsjednika Maoa u Kini delegaciji Talijanskih žena KPI).

[10]  Maria Antonietta Macciocchi, Cara Eleonora,  (Draga Eleonro), Rizzoli, 1991. Vidi na istu temu Enzo Striano, Il resto di niente (Ostatak ničega), Avagliano editore, 2002.

[11] Andrej Makin, Voljena žena, Pajdeja, 2013.

[12] Henri Troyat. Le moscovite

[13] Andrej Makin, Voljena žena, Paideia, str. 16 i dalje…

[14]  Aleksej Tolstoj: Hod po mukama, Kosmos, str. 15, Beograd 1945.

[15] Viktor Šklovskij, C’era una volta,  (Bijaše jednom), Il Saggatore, Bari,1968 i 1994.

[16] O odnosima među ženama, koji su slični odnosima u logirima ili zatvorima i na svim onim mjestima gdje nema ravnopravnosti ni slobode… u nekoliko navrata pisala je osamdesetih godina i Nadežda Ler Sofronić.

[17] Poznati je skandal sa Marie Curie u tako zvanoj «aferi Langevin«. Nakon smrti nesretnim slučajem Pierrea Curiea,  aprila 1906, Marie Curie seli s djecom iz Pariza  u Sceaux, gdje organizira školu-kooperativu. Održava isprva prijateljsku vezu sa svojim učenikom i kolegom Paulom Langevinom. Nesretan u braku, Paul se povjerava Marie Curie i s njom razmijenjuje intimnu prepisku. Tih su se pisama dokopale godine 1911 novine i napravile neizmjeran skandal. Ministar prosvjete prijetio je da će najuriti iz Francuske bivšu »poljsku studenticu, koja razbija francuski brak«. Do istjerivanja Marie Curie i sudskog procesa nije ipak došlo, jer je Langevinova žena odustala od tužbe, a ujesen te iste -1911 godine – Marie Curie dobila Nobelovu nagradu za kemiju.

[18] Vidi Gérard Mauger »ETUDIANTS, OUVRIERS, TOUS UNIS!«(Eléments pour l’histoire des avatars d’un mot d’ordre), Les Temps Modernes, Mai 1977, br. 370, str. 179-197.-

[19] Jasna Tkalec »Dolazak i događaj feminizma«, Naše teme, 21,/77/5  str.1160-1167.

 U fusnoti članka stoji: Ovaj članak je nastao na osnovu kritičkog čitanja studije Edgara Morina; Dolazak i događaj feminizma, objavljene u knjizi Punoljetna žena u kojoj su pored Morinove studije objavljenje i studije Nicolasa Benoita i Bernarda Paillarda, a izdao ju je  CLUB DE L’OBUS –Editions de Seuil 1973 godine

 Vidii još Jasna Tkalec »O konačnom rješenju ženskog pitanja«, Naše teme, 27/78/1 str. 187-189

[20] Roza Luxemburg pisala je Klari Zetkin: »Là où il y a de grandes choses, là où le vent souffle au visage, je vais me tenir au plus fort de l’orage…« (»Tamo, gdje se događaju velike stvari, gdje vjetar duva u lice, nalazit ću se bas usred oluje…«). Les Temps Modernes, mai 1977, br. 370, str. 1876

Comments
One Response to “Paradoksi historije i žensko pitanje”
  1. lazar Gogov kaže:

    “Slobodns ekonomija ili ekonomija slobodnih dobara” je fikcija ako se pod time podrazumeva robno privredjivanje koje je rezultat privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju. “Socijalizam”zato nije bio socijalizam jer je u njemu postojala robna privreda, koja je besmislena ako su sredstva za proizvodnju u drus[tvenoj svojini. zaista je neshvatljivo kako ljudi smatraju da novac mora postojati i u socijalizmu, kada ne postoji logi;ka osnova za takav stav. Marks je u kapitalu objasnio za sto sve sluzi novac, pa jedno od toga je i kao platezno sredstvo. Ali ako sam ja, kao radnik, vlasnik sredstava za proizvodnju meni nije potreban novac da bih kupovao ono [to sam sam proizveo. Samo iznenadjuje kratkoumnost svih onih velikih “naucnjaka” iz ekonomije u “socijalizmu” kako to nisu videli. Ocigledan dokaz da nisu bili ni veliki ni naucnjaci …

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: