Plenumska demokratija u BiH


Protesti u Bosni i Hercegovini sele se sa ulica i trgova u objekte u kojima se održavaju plenumi. Poslije Tuzle, plenumi se održavaju u više gradova. Svaki dan ili skoro svaki dan, građani se okupljaju i raspravljaju o različitim pitanjima. Plenum je za bosanskohercegovačke prilike potpuno novi oblik neposredne demokratije. „Izumljen“ je, barem kad se radi o našim republikama, prije nekoliko godina u Hrvatskoj, kada su studenti okupirali fakultete. Za one koji su bili na prvom ili prvim plenumima u nekom gradu, moglo je izgledati da je ovaj oblik neposredne demokratije haotičan, anarhičan i da ne može dati bilo kakve rezultate. Stvari su, međutim, daleko složenije i ni iz bliza nisu tako crne. Naprotiv.

piše Goran Marković

Šta plenumi treba da zahtijevaju?

Prvo, značaj plenuma je u tome što se njime uspostavlja jedan novi „organ“, ma kako ova riječ bila neodgovarajuća u uobičajenom smislu, koji se suprotstavlja institucijama posredne, elitističke demokratije kakve poznajemo. Time građani postaju politički i društveni subjekt koji misli i odlučuje mimo i protiv političkih elita. To je nešto neviđeno kod nas.

Drugo, plenumi znače osmišljavanje protesta, njihovo političko i društveno uozbiljenje, prerastanje iz spontanog protesta u promišljanje načina i sadržaja društvenih promjena. Istovremeno, koliko god se dosad govorilo o tome da su pojedini centri moći imali udjela u organizovanju protesta, što još niko nije dokazao, plenum kao oblik građanskog samodjelovanja je stran političkim elitama, jer je suprotno njihovom društvenom položaju da trpe samostalnu djelatnost građana.

Treće, protestima su dosada nedostajali jasni ciljevi i načini njihovog ostvarivanja. Plenum je mjesto na kome se o tome razgovara i donose odluke. Te odluke ponekad mogu biti i pogrešne, ali su i takve korisnije od odsustva bilo kakvog cilja i plana.

Četvrto, treba ukazati na to da su početni zahtjevi isključivo ekonomsko-socijalne prirode. Istina, na prvom plenumu održanom u Sarajevu (onom koji nije uspio), jedan govornik je istakao da prvi cilj treba da bude ukidanje kantona. Ovaj i slični zahtjevi su pogubni, jer unose razdor u protestni pokret po nacionalnoj osnovi, daje adute u ruke nacionalistima, a da pritom ništa ne rješava. Prvo, zato što postojanje kantona samo po sebi nije problem, pa njihovo ukidanje ne predstavlja rješenje problema. Drugo, zbog toga što bi ukidanje kantona predstavljalo dugotrajan i mukotrpan proces, koji se sigurno ne bi mogao okončati kao posljedica protesta. Prema tome, ovakvi zahtjevi su ili smišljena provokacija nacionalističkih političkih elita ili naivna vjera da administrativno preuređenje može riješiti problem.

Peto, izneseni zahtjevi su krajnje uopšteni, a oni koji su konkretni, predstavljaju samo „najminimalnije“ zahtjeve. Plenumi usvajaju zaključak o potrebi revizije privatizacije. Potpuno ispravno. Ali, šta nakon što privatizacija bude poništena? Da li će biti izvršena nova, koja će skoro sigurno biti nezakonita? Ako ne, šta uraditi sa preduzećima? Zahtjev plenuma treba da bude da takva preduzeća budu nacionalizovana, tj. predata na upravljanje državi, ili da radnici treba da postanu njihovi vlasnici (radničko akcionarstvo i radničko upravljanje preduzećima). Takve mjere su pouzdan način da se spriječi ponovna nezakonita privatizacija tih preduzeća.

Šesto, plenumi treba da insistiraju na uvođenju klica demokratije tamo gdje je uopšte nema, a to je sfera ekonomije i radnih odnosa. To znači da jedan od zahtjeva treba da bude da radnici obavezno učestvuju u radu uprava preduzeća, kako javnih tako i privatnih, i to da njihovi predstavnici čine najmanje jednu trećinu članova upravnih odbora. Ova mjera omogućava radnicima da u većoj mjeri budu upoznati sa poslovanjem preduzeća i da u određenoj mjeri utiču na donošenje odluka.

Sedmo, kao posebno teško pitanje treba uzeti ostvarivanje prava na štrajk. Ovo pravo se vrlo često krši, a ono je potencijalno najmoćnije, barem u ovom trenutku, sredstvo radničke borbe protiv eksploatacije. Ne može se zanemariti potreba donošenja novih i progresivnijih zakona o štrajku.

Osmo, plenumi ne smiju da se ograniče samo na zahtjevima da se umanje privilegije političkih elita, mada su takvi zahtjevi razumljivi i prihvatljivi. Uostalom, Skupština Tuzlanskog kantona je ukinula tzv. bijeli hljeb upravo na zahtjev plenuma. Potrebno je zahtijevati da se izmijeni trenutno postojeći nazadni, antinarodni poreski sistem (odnosno, poreski sistemi), jer oni ne predviđaaju više stopa PDV-a, niti predviđaju progresivno oporezivanje dohotka, imovime, dobiti itd.

Ekspertske vlade

Ovi zahtjevi su od neposrednog značaja za ostvarivanje jednog od osnovnih zahtjeva plenuma – izbor ekspertskih vlada. Ovaj zahtjev je takođe razumljiv. On proističe iz činjenice što građani ne vjeruju političkim strankama. Vjeruju da u zemlji postoje stručni i nekorumpirani ljudi koji bi mogli voditi politiku. Kratkoročno posmatrano, nije nezamislivo da u nekom od kantona bude formirana ekspertska vlada. To bi moglo da se desi samo ako je pritisak građana dovoljno snažan i ukoliko političke stranke nisu u stanju da se dogovore o formiranju nove koalicione vlade. Dakle, to je moguće ako je građanski aktivizam snažan, a parlamentarne većine se raspadaju.

Ne zaboravimo, međutim, da ekspertske vlade ne mogu biti izabrane drugačije osim u skupštinama. Osim toga, nemojmo im davati blanko povjerenje. Nemamo razloga da vjerujemo a priori da će neka ekspertska vlada raditi dobro, makar je činili najpošteniji ljudi. Zato je neophodno da plenumi imaju što jasnije, preciznije i brojnije zahtjeve. U suprotnom, biće im teško da kontrolišu postojeće ili nove vlade, bile one ekspertske ili političke. Kad nemate jasne zahtjeve, teško je reći da li ih je vlada ispunila ili ne.

U svakom slučaju, država ne može dugoročno funkcionisati tako što će njome upravljati ekspertske vlade. Dominacija političkih stranaka to ne dopušta. Zato, treba pronaći način na koji će biti moguće vršiti pritisak na buduće vlade i mobilisati mase ako vlade ne budu radile dobro. Plenumi treba da iznjedre koordinaciona tijela, koja će biti u stanju da formulišu precizne zahtjeve i da organizuju narod u cilju pritiska da ti zahtjevi budu ispunjeni.

Da bi to bilo moguće, treba se povezati, prije svega, sa sindikatima. Naravno, ovdje nije riječ o birokratizovanim sindikalnim vrhuškama, nego o sindikatima u preduzećima, kao i sa pojedinim rukovodstvima granskih sindikata.

Ko sve učestvuje? 

Demokratski karakter plenuma podrazumijeva da će ga nastojati iskoristiti različite grupe: političke stranke, nacionalističke organizacije, obavještajne službe i ko zna ko još. Takvi pokušaji se ne mogu izbjeći. To ne znači da se njima mora podleći. Dobro je što su organizatori plenuma svoje pozive građanima formulisali tako da stranački aktivisti nisu dobrodošli. Zaista, i nisu, jer bi oni plenume iskoristili za svoju propagandu, ili čak arenu za međustranačke sukobe.

Posebno je opasno ukoliko plenume koriste one organizacije ili grupe koje ističu nacionalističke zahtjeve. Zato je neophodno da plenumi sačuvaju čistotu polazne ideje, da se borba vodi za ekonomsko-socijalne promjene, a ne za ustavnu reformu i slična pitanja čijom zloupotrebom najviše profitiraju političke elite. Sposobnost plenuma da jasno definišu ovakve zahtjeve (ekonomsko-socijalne) pokazaće zrelost građana i značaj plenuma kao forme narodnog samoorganizovanja.

Oglasi
Comments
One Response to “Plenumska demokratija u BiH”
Trackbacks
Check out what others are saying...
  1. […] Plenumska demokratija u BiH. […]



Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: