Dobro došla klasna borbo


Putem dezinformacije režimčići i ultranacionalistički lešinari pokušavaju instrumentalizirati protest te im ovladati,od Mostara, preko Banja Luke sve do Sarajeva, pri tom protesti izražavaju i generacijsku promjenu. Javljaju nam iz Sarajeva, kako su mnogi građani zgranuti i s bolom primjećuju: »Predsjedničku smo palaču oružjem branili od četnika, a sad su je zapalili naši sinovi… što se to događa?«. U Tuzli radnici pet propalih fabrika izjavljuju: »Vratite fabrike radnicima«, a prvog su dana protesta napisali na zidovima grada: »Smrt nacionalizmu«. Nema problema. To je zaista dobra vijest. Dobro došla klasna borbo.

piše Tommaso di Francesco

8Već cijeli tjedan šire se protesti radnika u Bosni i Hercegovini, značajno, baš u onim istim mjestima, počevši od Sarajeva, koja su prije malo više od 20 godina doživjela divljanje međuetničkog rata, koji je u krvi pocijepao jugoslovensku federaciju. To je dovoljno da se učine neka promišljanja, koja se ne odnose samo na evropski jugoistok, koji tko zna zašto uporno smatramo vrlo dalekim. Jer ovo što se događa vjerojatno dovodi u pitanje historijsku i političku paradigmu.

Sve je počelo s ekonomskom krizom.

Sa socijalnim protestom raširenim cijelim Balkanom – samo u mjesecu januaru ponovio se protest srpskih radnika protiv drakonskog zakona o radu, koji je zahtijevao Beograd, a de se i ne govori o protestima u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, u Makedoniji i na samom Kosovu, oko koga se još uvijek otimaju – svuda se prisustvuje nekoj vrsti »povratka u budućnost«. Kriza Jugoslavije bila je u prvom redu ekonomska i socijalna kriza, a tek se kasnije razvio rak separatističkih nacionalizama, zahvaljujući i slabosti Titovog i Kardeljevog Ustava iz 1974, koji je dozvoljavao pravo veta institucionalnim predstvništvima pojedinih republika, iako su republičke institucije bile pravično raspoređene.

7Kad je započela ekonomska kriza, sredinom osamdesetih godina, počela se osipati solidarnost među različitim republikama (i autonomnim pokrajinama), koje su tvorile osjetljiv jugoslavenski mozaik. Bogate „regije“, bile su spremne da brane vlastite građane, ali im je bilo mrsko pomagati zaostalijim krajevima, odnosno onim regijama koje su često strukturalno odgovarale jednakom broju institucionalnih i političkih čvorova, vezanih za prava manjina, što su u tim regiijama živjele. Takav je bio slučaj Kosova. Kako se to sada može jasno shvatiti, bila je to skoro pa anticipacija međuevropskog konflikta, koji danas suprotstavlja različite zemlje Evropske Unije, koje su u paritetnoj ravnoteži jedino u slučaju, kad na njih dođe red da predsjedavaju EU. Baš kako je to bilo i u Jugoslaviji.

5U okviru tog društvenog konflikta, čiji je cilj bio sačuvati položaj radnika i socijalna prava, koja su bila minimalna, nevelika, ali itekako značajna, umjesto autonomne i nezavisne akcije sindikata i presudne uloge institucije samoupravljanja – budući da su obje ove realnosti u suštini bile marginalne, bez stvarne moći i podređene u odnosu na rastuće inzistiranje na nacionalnim pravima – razvilo se i sazrelo nacionalističko viđenje općeg nezadovoljstva u zemlji. To se dogodilo s agro-industrijskim kompleksom Agrokomercom u Bosni, tako je bilo i sa fabrikama u Hrvatskoj, Sloveniji i u Srbiji, a tako je bilo i sa rudnicima na Kosovu i sa brodogradilištima u Crnoj Gori. Još jednom su nad klasnom borbom odnijeli prevagu, više ili manje zakamuflirani, identitarni interesi. Pogubno se pokazalo vođenje ove situacije od strane EU (u to vrijeme se još zvala EEZ- Evropska ekomska zajednica prim prev.), koja je umjesto da sačuva i spašava jedinstvo Jugoslavenske federacije proglasila legitimnim rat, koji je u međuvremenu buknuo, priznavanjem Slovenije i Hrvatske za suverene nacije, nakon njihovog samoproglašenja za autonomne države, na osnovi etničkog kjuča »slovenstva« ili »hrvatstva«. Pripremajuči tako otvaranje bezdana tragičanog sukoba u Bosni, koja je bila sastavljena od različitih nacionalnosti, kultura i religija.

4Ta uloga Bruxellesa – ali i NATO-a, a tu smo već u 1992, tri godine nakon 1989 – pokazala je kakva je u tom času bila i kakva će nadalje biti uloga Evropske Unije. Sa fantasmagorijom primanja u EU, ponuđenom novim nacionalnim državama, EU je suštinski postala suučesnikom u ratu, sve to uz međusobno grabljenje za suprotstavljane interesne zone: Francuska je postala filosrpska, Velika Britanija filobosanska, Njemačka filohrvatska i dalje tim putem. A sve to uz ulazak u tu zonu »diplomacije« Sjedinjenih Država. A ova je na kraju odigrala presudnu ulogu, bilo za rješavanje rata u Bosni sa mirom na papiru iz Daytona krajem 1995, te nakon toga sa avionskom vojnom intervencijom NATO-a za „rješavanje“ nerazrješene kosovske krize 1999 godine.

Zapadno prisilno ponavljanje

Kakve to veze ima sa protestima u toku? Vrijedi zamisliti se nad činjenicom, kako je jedini odgovor ovih dana koji je došao sa Zapada, na radničke nemire i na socijalne proteste po cijelom Balkanu, počevši od Bosne, bio još jednom prijetnja upotre sile. Evropska Unija, čini se da se iz toga može zaključiti, ne može sebi dozvoliti propast lažne sigurnosti na jugoistoku – u prekomorskim kolonijama? – u kojima postoje prave pravcate vojne okupacije, i to upravo sada, kad se i ona sama bori sa krizom smisla i sa solidarnošću u odnosu na njen fundativni status. I što onda ona čini? Visoki predstavnik Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inazko, zahvaćen napadom prisilnog ponavljanja, prijeti »Ukoliko bi se stanje pogoršalo, morat ćemo pristupiti slanju trupa Evropske Unije«.

»Jugoslavenski prostor«

3Ono što svi vide jest da se upravo zahvaljujući raširenim radničkim protestima ponovo vraća »jugoslavenski prostor«. Jer ukoliko je sve započelo ekonomskom krizom osamdesetih godina, nju zacijelo nije riješio međuetnički rat. Štaviše, rat je krizu još pojačao, siromšni su postali još siromašniji, a obogatile su se sve mafije, koje su željele i pothranjivale rat. Masa, koja je vodila rat je ranjena, osakaćena i nema nikakve podrške, plaće jamče izgladnjavanje, a nezaposlenost sve više raste i zahvaća gotovo polovicu stanovništva. Stanje je, ukoliko je to moguće, još gore nego u Grčkoj. Na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, koji je službeno, započeo upravo u Sarajevu, grad ostaje, kako je to i onda bilo, razapet između strategija velesila. Jučer je „slučajno“ stigao u posjetu turski ministar vanjskih poslova Davutoglu.

2Evropska Unija, kako bi dala legitimitet ulasku balkanskih zemalja, odnosno legitimitet svojem „proširenju“ na njih, insisira da s njima upravlja preko Međunarodnog Monetarnog Fonda, koji je već odavna počeo sa mega-privatizacijama svega, od usluga do industrijskih kompleksa. Koji sada propadaju, nakon što su obogatili lokalne elite i lokalne mafije. I budi se socijalni bunt.

Putem dezinformacije režimčići i ultranacionalistički lešinari pokušavaju instrumentalizirati protest te im ovladati,od Mostara, preko Banja Luke sve do Sarajeva, pri tom protesti izražavaju i generacijsku promjenu. Javljaju nam iz Sarajeva, kako su mnogi građani zgranuti i s bolom primjećuju: »Predsjedničku smo palaču oružjem branili od četnika, a sad su je zapalili naši sinovi… što se to događa?«. U Tuzli radnici pet propalih fabrika izjavljuju: »Vratite fabrike radnicima«, a prvog su dana protesta napisali na zidovima grada: »Smrt nacionalizmu«. Nema problema. To je zaista dobra vijest. Dobro došla klasna borbo.

Izvor: Il manifesto

četvrtak 14.02.2014

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: