Čudesa u vječnom gradu


I nakon više od šest mjeseci vlada Enrica Lette je preživjela, sa gubitkom po kojeg ministra ili suradnika uvučenog u poneki skandal. Mnogo je buke i oko ministrice za imigrante , liječnice –okulista Cécil Kyenge, porijeklom iz Nigerije, pa je ona postala objekt stalnih vrijeđanja i napadanja, jer želi depenalizirati nelegalnu imigraciju u zemlju. Vlada se skliže po političkoj poledici i kani ostati u sedlu i u drugoj polovini godine, kad dolazi red na Italiju, da predsjedava Evropskom Unijom, iako mnogi nisu zadovoljni onim što je vlada dosad postigla, odnsno smatraju njezin učinak minimalnim. Predsjednik vlade Letta poduzima sve što je momentalno u političkoj »modi«, pa je tako »spasio« nacionalnu avionsku kompaniju Alitalia, koja je već dugo propadala, osiguravši ulazak u kompaniju kapitala arapskih šeika, a čini se da je od njih dobio i novčane pozajmice; uspio je da građani ne plaćaju drugi dio poreza na stanove i kuće, sa susjedinima iz EU vodi politikuu »dobar dan, čaršijo« i lijevo i desno, ali glavne kamenove spoticanja politike i ekonomije nikako ne uspijeva otkloniti s puta.

piše Jasna Tkalec

I dio

Maj-jun 2013

Malo historije

Italija je, otkad je postala republika, budući da su kralj i dinastija Savoia zbog suradje s fašistima i njemačkim okupatorom bili protjerani iz zemlje, imala uglavnom dvije političke snage – (mahom katoličku) desnicu i (prokomunističku) ljevicu. Prvu su sačinjavali liberali i demokršćani, a drugu socijalisti i komunisti. Ovi posljednji, mada su bili vođe oslobodilačkog i partizanskog pokreta u Italiji, protjerani su iz vlade 1948, na izričit zahtjev Amerikanaca, koji su se demokršćanima za ovaj akt obilato odužili Marchallovim planom i novcem kojim je zemlja zalivena i potaknut njen ekonomski procvat. Od poražene i razorene zemlje Italija se kroz dva decenija pretvorila u treću ekonomiju po snazi i važnosti na evropskom kontinentu. Međutim, nakon burne 1968 i vremena pobačene socijalne revolucije u sedamdestim, danas nazvanim „olovnim godinama,“ od kraja osamdesetih počinje stagnacija i industrijsko zamiranje, da se ne kaže propast Italije, jer su velike industrije izmještane uglavnom u treće zemlje ili propale – kao rudarska i metalurška industrija – a sitno fino tkivo malih industrijskih poduzeća, naročito na sjeveru zemlje, koje je zbog svoje adaptibilnosti, spretnosti u proizvodnji i spremnosti na velike žrtve, predstavljalo as u rukavu ekonomskog potencijala zemlje, u novom mileniju nije odoljelo navali multinacionalnih kompanija ni globalizaciji, koja je iste ili slične industrijsko-manufakturne produkte donijela sa Istoka i Juga globusa po znatno nižoj cijeni.

No i socijalno politički sastav zemlje se stubokom promijenio. O usitnjenoj, raspršenoj i ucijenjenoj nestašicom posla, radničkoj klasi ne vrijedi ni govoriti. A uz transformaciju Komunističke partije Italije u socijaldemokratsku, ili, kako je još zovu, partiju lijevog centra – sve više centra nego lijevu, što se ogledalo i u nekoliko promjena vlastitog imena – javljaju se neke nove snage, ne samo na desnici. Naime stare kapitalističke dinastije, nekoliko poznatih porodica industrijalaca, koji su predstavljali onaj ekonomski motor, koji je kao šlep vukao za sobom mnoge manje prateće industrije na sjeveru – odjednom su došle u krizu i djelimično ili potpuno propale. Pored FIAT-a , postojalea su još imena kao Maserati, Lamborghini i druga, za koje se više i ne zna, a pored dinastije Agnellijevih[1] bili su tu i krupni industrijalci De Benedetti, Olivetti, Rizzoli, Einaudi i još nekoliko starih industrijskih dinastija, koje su u drugoj ili trećoj generaciji nestale, propale ili ih je pojeo novi protagonist talijanske ekonomske i političke scene – Berlusconi – od nekih prozvan još i „ajkula“. Berlusconi i berluskonizam relativno je nova pojava u talijanskom društvu. Sam Berlusconi predstavlja čovjeka građanskog ili sitnograđanskog porijekla[2], koji se neizmjerno obogatio prvo gradnjom stanova za siromašne, pa poslije za bogate, potom televizajama i industrijom reklame, koju je također držao u vlastitim rukama, dok je starim industrijskim porodicama, kao što su bili Mondadori, preoteo izdavačke kuće i uopće kupovao je i otimao sve oko sebe i ubrzo postao najbogatiji skorojević Italije. Slijedila ga je cijela vojska podrživača i imitatora te ljudi koji su se neizmjerno obogatili bilo radeći u njegovim firmama, bilo podržavajaći ga u medijma ili na slične načine. Kad su se, zbog velikog korupcionaškog skandala, stropoštale u nigdinu prvo Socijalistička pa potom i Demokršćanska partija, a komunisti metamoforzirani u socijaldemokrate te ni sami nisu znali što su i tko su, Berlusconi je osjetio da je došao njegov politički momenat. Osnovao je svoju partiju pod nazivom Forza Italia[3] da bi kasnije, kad su se u nju ulile rijeke arivista i skorojevića njegovog kova, koji su na najparodaksalnije načine preko noći stekli prilične pare i pristali uz njega u nadi da će se još više obogatiti, dobio je 1994 izbore, i od tih vremena neprestano ih dobijao. Budući da je na talijanskom političkom nebu postajao niz manjih partijica u to vrijeme, u poletu pobjede desnice i radi imitacije pobjednika u hladnom ratu, Amerikanaca, odlučeno je da se u Italiju uvede bipolarizam i stvore samo dvije partije, u koje će se „utopiti“ sve ostale. Izuzetak su činile nekoliko malih partija krajnje desnice i krajnje ljevice – koje su kasnije propale – osim radikala, koji su sitna partija, ali nikada ne nestaju i često predstavljaju jezičac na vagi. U to vrijeme je politički još više nadaren no za stvaranje kapitala, Silvio Berlusconi svoju partiju nazvao Popolo di Libertà Narodomslobode – i primio pod svoje okrilje kako fašističke partije, koje su ponešto izmijenile politiku (odrekle se antisemitizma i sprijateljile se s Izraelom[4]) i Legu Nord- Sjeverni Savez, ksenofobnu partiju sitnih industrijalaca i sitnih duša sa sjevera zemlje, za koju su prvog neprijatelja predstavljali južnjaci Italije, što su se kao radna snaga preselili na industrijski i trgovački razvijeni sjever, a u doba globalizacije naravno imigranti[5].

Bivši komunisti, koji su želeći kao poturice biti gori od Turčina, odrekli su se ne samo svoje prošlosti, nego i svoje sadašnjopsti, negirajući postojanje (i važnost) radničke klase, prestali su da je brane i pomirili se, štaviše primili u svoja njedra lijevo krilo nekadašnje Demokršćanske stranke i prekrstili se u Partito democrtico – PD, Demokratsku partiju, kao u Americi. Kod rođenja ovog, pola crvenog pola klerikalnog, čuda, babice su bile lijevi katolik Romano Prodi , sveučilišni profesor iz Bolgne i Franco Marini, sindikalni vođa borbenog katoličkog sindikata CISL kao i metamorfozirani mladi lavovi nekadašnje komunističke partije, odnosno njene omladinske organizacije FGC, D’Alema, Veltroni, Fassino.

Do tada su postojale, kako je rečeno, suštinski dvije političke i društvene snage: katolička i komunistička odnosno socijalistička. S tim da je snaga odnosno politička partija, koja je vladala uz demokršćane i s demokršćanima, uvijek bila liberalna partija, partija industrijalaca i dijela imućnih intelektualaca, koja nikad nije imala brojčanu većinu, ali je imala presudnu ulogu u političkom, ekonomskom pa i društvenom životu Italije. Pojavom Berlusconija i njegovih, javlja se vojska proždrljivih i moćnih »guta-gusana«, koja grabi i proždire sve pred sobom, odnosno kupuje stvari, ljude, medije, štampane i elektronske, telvizije, izdavačke kuće i na kraju i javnu scenu. Mada je mrze svi na ljevici i na nazovi ljevici, više od bivših komunista te skorojeviće mrze i preziru stare i ugledne kapitalističke porodice, od kojih je neke Berlusconi upropastio[6], prevario, kupio itd.

Kapetan i njegova čeljad

Nova društvena snaga na čijem kormilu već dvadeset godina kao kapetan stoji Berlusconi – izmijenila je ne samo Italiju nego i Talijane, preokrenula skalu vrijednosti, srušila neke od tabua, uvela nepristojnosti i opscenosti ne samo u svakidašnji rječnik nego i u javno ponašanje, bestidno se bogatila i – neprekidno pobjeđivala na izborima i u javnom mnjenju malograđanskih masa, sve do kasne jeseni 2011, kad je Berlusconi prvi put ostao u manjini u Parlamentu, a zemlja se našla pred financijskim krahom te je Predsjednik Republike, koji po talijanskom ustavu ima jedino ulogu čuvara institucija, imenovao – ustvari neustavnu – tehničku vladu na čelu sa Mariom Montijem, sveučilišnim porofesorom i uglednim članom mnogih institucija EU, koji je krizu riješio dereći kožu Talijanima svim mogućim porezima i navodnim uštedama. Ta politika „austerity“ – rigidne štednje – nije samo naštetila već ionako upropaštenom obrazovanju i zdravstvu i talijanskim općinama, koje imaju veliku samoupravu i brinu se o nizu institucija, već je doslovno ubila privredu zemlje.

Fabrike i dućani su se masovno zatvarali, ljudi i porodice propadale, ostajale bez posla i stanova. Radnici su iz protesta visili s tornjeva i sa dizalica kao šišmiši, sitni industijalci sa sjevera ili centra zemlje izvršavali su po jedno samoubojstvo dnevno, bilo ih je koji su se pred parlamentom polili benzinom i zapalili, a sve je to dovelo do zabrinjavajućeg pada industrijskog rasta, do cifre od 40% nezaposlene radne snage mladih i do gubitka milion radnih mjesta tokom samo 2012 godine. Ako se tome dodaju još zemljotresi u Aquili i u Emiliji te česte poplave i odroni ne samo zbog promijenjenih[7] klimatskih razloga – dobija se slika zemlje u dubokoj krizi. Vlada Maria Montia pada nakon godinu dana, za koje vrijeme je načinila malo koristi i mnogo štete. Zakazani su izbori za kraj februara. U Izbornoj trci, skačući sam sebi u usta, javlja se i Mario Monti sa formacijom Lista civica –građanska lista[8].

Izbori

Do izbora vlada u ostavci ostaje na snazi, a bore se uglavnom dve kolosalno velike partije PD i Berlusconijeva PDL, partija kojoj svi daju malo šansi, jer je smatraju uzrokom finacijskog urušavanja. Berlusconija nije bilo na političkoj sceni već godinu dana, osim toga protiv njega se vodi simultano nekoliko sudskih procesa, od kojih neke i gubi, a optižen je i za opscene prijestupe, kao navođenje na prostituciju maloljetnica i niz ekonomskih delikata, kao što je kupovanje odnosno podmićivanje parlamentarnih zastupnika, utaja poreza itd. Berlusconi i njegovi pružaju odlučan otpor. Šef partije nominalno predaje političko vodstvo partije mladom Angelinu Alfanu i hrabro ulazi u izbornu utrku sa svega 13% pristaša – prema istraživačima javnog mnjenja. Berlusconi je međutim stari lisac i čarobnjak komunikacija – gostuje svaki dan na svim (uglavnom njegovim) televizijama, ne prestaje da govori i uvjerava javnost kako su je prevarili i kako je Italija došla u finacijsku krizu podlim mahinacijama njemačkih banaka, kako će on smanjiti poreze, naročito visok i omražen porez IMU – porez na kuću ili stan u kojem se živi i koji i mngobrojnim slučajevima nije uopće do kraja ni otplaćen, jer je stan kupljen na kredit. Obećava smanjenje poreznih opterećenja, oživljavanje industrije, otvaranje radnih mjesta, izvođenje velikih građevinskih projekata kao most sa Sicilijom itd. itd.

U DS misle da ovakvo isprazno govorenje nema nikakve šanse, istraživači javnog mnjenja tvrde kako je javnost sklona DS (Demokratskoj partiji) te se već u početku njihove izborne šanse procijenjuju na pristanak oko 30% glasačkog tijela, a i sami se diesinci također trude i govore i najavljuju buduću pobjedu, u koju su duboko uvjereni, štoviše sigurni.

Pored ovih mega- partija postoje i manje partije kao Rivoluzione Civile, partija na ljevici, na čelu s javnim tužiocem iz Palerma, Ingroiom, u koju su ušla dva rascijepljena i posvađena ostatka Komunističkih partija (Rifondazione comunista i trockisti), dok je drugi dio Rifondazione comunista stvorio formaciju SEL – Sinistra, Ecologia e Libertà (Ljevica, ekologija i sloboda) i koalirao u izbornoj utrci sa DS. Krajnja desnica nastupila je također u dvije partije: Fratelli d’Italia i Casa Pound („Talijanska braća“ i Dom Ezre Pounda).[9] No sve te manje partijice nisu povukle za sobom izborne glasove.

Vrlo glasna i uspješna se pokazala jedna posve nova politička snaga, koja je za sebe tvrdila da nije ni na desnici ni na ljevici, već da predstavlja „običnog građanina“, zgađenog i ogorčenog ogromnim korupcionaškim aferama u političkom životu zemlje, ne samo predsjednika većih i značajnijih partija, nego i funkcionera i članova njihovih regionalnih ogranaka, koji su svi zajedno, u regijama i provincijama, bez obzira na političku boju, trošoli novce na lumperajke, putovanja, skupa jela, tartufe, kavijar i šampanjac, sastanke održavali na Maldivima, a na račun partije ili regije ne samo da su pili i jel, nego i kupovali sve moguće, od kuća i vila, do dijamanata i fakultetske diplome za Bossijevog sina i to u Albaniji. Ta je nova politička snaga nazvala „Cinque stelle“- Pet zvijezda – najavljivala da će korumpirane političare poslati kući, odbijala je svaki razgovor s novinarima (izuzev stranim), jer ih smatra lakejima političkog sistema, obećavajući da će isti slomiti poštenjem i građanskom neposlušnoću;na trgovima pod zapjenjenom vikom glumca-komičara Beppe Grilla i njegovim pasioniranim harangama ukrašenim vulgarnostima (neke idu u…), već ranije dobijala na administrativnim izboroma popriličan broj glasova. Tim »neposlošnicima« vlasti, okupljenim oko Beppe Grilla još veću važnost dala je javna podrška Grillovog kolege Daria Fo, kazališnog čovjeka i dobitnika Nobelove nagrade devedestih godina.

Rezultati

Izborne kutije međutim značie su veliko iznenađenje. PD je dobio 30, 8 % glasova, a Berlusconijev PDL 30, 3% glasova glasova, a partija drekavca Beppe Grilla (koji se zakleo da neće ući u parlament i svojom“ vojskom“ upralja preko Interneta) dobila je više od 25% glasova i time postala treća politička snaga u zemlji[10]. Grillo i »grillini« pucali su od zadovoljstva, PD je pobijedio, ali nije pobijedio, jer je Berlusconijev PDL bio isuviše blizu, a na kraju se pokazao zadovoljnim i sam Berlusconi, jer je počeo tako rekuć od ničega, a dotjerao gotovo do pobjede. No 20 godina berluskonizma izmijenili su srce i um Talijana i tu činjenicu, ma koliko bila bolna, treba shvatiti i uzeti u obzir. Osim što je na snazi i izborni zakon, koga sami političari nazivaju „porcellum“ –prasačkim, i koji u donjem domu partiji koja pobjeđuje daje 50 poslanika više – kao nagradu, što sve onemogućava pravednu izbornu utakmicu, – ipak na kraju nije bilo pravog pobjednika. Nevolja je što u Senatu PD nije imao većinu. Tako su svi bili pobjednici i svi izgubili, istovremeno. Parlament se teško formirao, a kad se formirao sa Laurom Boldrini kao predsjednicom donjeg doma, mladom ženom koja je radila u nevladinim organizacijama i Ujedinjenim Nacijama i čija su specijalnost prava migranata i imigranata i sa sicilijanskim sucem Grassijem kao predsjednikom gornjeg doma, dok su po Berlusconiju pljuštale sve nove i nove sudske tužbe, procesi i osude, sve jedan skaradniji od drugog, ispalo je da se vlada uopće ne može formirati, jer je izborno tijelo podijeljeno paradoksalno u tri polovice, doslovno tako, na tri gotovo jednaka dijela, od kojih svaki smatra da je pobijedio te da mu pripada vlast. Iz dana u dan penjali su se na Quirinal, gdje se nalazi divna palača, nekada[11]kraljevski dvor dinastije Savioa sa predivnim vrtom, a ondje ih je čekao 86-godišnji Predsjednik Republike, Giorgio Napolitano, kojem je uskoro isticao predsjednički mandat, a u vrijeme koje pada oko 15 aprila, kad se bira novi predjednik, u takozvanom „bijelom mjesecu“, Predsjednik Republike ne može po Ustavu raspustiti Parlament.

Ponovni izbor Napolitana, rađanje vlade i preporod Berlusconija

Tako je Rim, vječni grad, prvo bio svjedokom izbornog čuda, uglavnom izazvanog pobjedom Grilla i »grillina«, protupolitičke partije koja postoji otkad su politički skandali i poresko deranje građana prevršili svaku podnošljivu mjeru, kao i uskrsnuća Berlusconija i njegovog „naroda“, koji je za svog šefa i vođu i pored svega i usprkos svega, jer je on jednostavan, zabavan, razumljiv i obećava da će sve dodirom pozlatiti kao kralj Mida. I mada mu to koji put i ne polazi za rukom – ljudi vole vjerovati u iznenadnu sreću i bogatstvo, koje je zadesilo mnoge od njegovih suradnika. Treće „čudo ne Milanu već u Rimu[12]“ predstavlja gotovo totalna propast svih partija istinske ljevice, bile one komunističke ili ambijentalističke ili čak opredijeljene za radikalnu borbu protiv mafije. Na taj govor izborno tijelo u Italiji postalo je gluho. Možda zato što toliko posvađenim i podijeljenim komunistima više ne vjeruje, što očuvanje ambijenta nije tema koja zanima široke mase i naročito zato, što mafija upošljava i hrani mnogog bijednika ostalog bez posla, u sluačju u kojem je podbacio privredni život koliko i institucije države.

U prvo vrijeme vođa PD Berssani vukao se za Grillom i »grillinima« i nebrojeno puta im nudio suradnju, što su ovi posprdno i s visoka odbijali i još popratili uvredama. Berlusconi je odmah izjavio, da se jedino može napraviti koaliciona vlada desnice i ljevice, što su opet s indignacijom odbijali PD i njegovi članovi i zaklinjali se da takva neprirodna koalicija nikad neće ugledati svjetlo dana. To je izgledalo tim uvjerljivije, jer su se u posljednjih 20 godina sve te partije ljevice (koja je dva puta teškom mukom dolazila na vlast i nakon samo par mjeseci gubila istu u korist desnice) tukle s berluskonijevcima svim sredstvima, na način koji se u dvoboju naziva „do posljednje kapi krvi“ i što je zemlja podijeljena na desnicu u ljevicu, koje se međusobno najgore vrijeđaju i mrze te na »grilline«, antipolitiku, koji žele vlast za sebe, slomivši dosadašnji sistem u ime neke smušene populističke politike, u kojoj ima svega i svačega. Jedina im je prednost što su u parlament uveli mlade ljude, narod koji zaista pati, prekarno zaposlene i siromašne, koji o politici i političkom životu malo znaju, ali jako dobro znaju kako se danas u Italiji teško preživljava. Nakon stalnog odbijanja »grillina« da uđu u bilo kakvu koaliciju sa PD-om, njen predsjednik Berssani pokušao je stvoriti tako zvanu“manjinsku vladu“ od samih PD-ovaca sa SEL-om, ali ni to nije [13]prošlo. U međuvremnu je Napolitano morao biti zamijenjen, pospremio je stvari i čekao nasljednika. U Parlamentu je počelo biranje novog predsjednika republike i tu je došlo do prave drame.

Franco Marini, ugledna ličnost i stari sindikalist iz redova lijevih katolika, neumoran pregovarač s poslodavcima za radnička prava i olakšice, miniran je od samog PD, jer je na Marinija kao budućeg predsjednika države pristajao i Berlusconi i predstavljao je neku vrstu zajedničkog kandidata. No Marini je odmah odstreljen, baš zbog te ne vlastite mane – što ga je htio i Berlusconi – te propao baš od PD-ovih birača. U zemlji se već počela osjećati nervoza, jer je već 40 dana bila bez prave vlade (vlada u ostavci tek je obavljala samo najhitnije poslove), a onda je izbačeno ime Prodija, dok su Grillo i »grillini« istakli ime starog poslanika ljevice, nekadašnjeg tvrdog komunistu, profesora ustavnog prava po imenu Rodotà. I kandidatura Rodotà zbog bog te pitaj koje kombinatorike ili osvetoljbivosti prema Grillu i njegovima ( vjerojatno zato što ne bi dopustio kršenja Ustava i što je autor knjige o Berlusconijevim nepodopštinama, odnosno o tome kako ovaj, zbog sukoba interesa te mnogobrojnih poduzeća kojih je prikriveno vlasnik, ne bi smio imati funkcije, koje je imao), neslavno je propala kao i kandidatura Prodija. Na što je u PD-u zavladalo zaprepaštenje, a u zemlji izbio skandal. Partija koja sama sebe ističe kao pobjednika, javno se ne slaže sama sa sobom i sama potapa i uništava vlastite kandidate za Predsjednika republikee. Predsjednik PD Berssani i sekretar partije Rosy Bindi dali su smjesta ostavke, koje su do partijskog kongresa ostale visjeti u zraku. Postalo je jasno da PD kao partija ne postoji, već da unutar partiji postoje moćnici i struje, koji svaki u svom krugu rade i izvode, što ih je volja. Tako se pobjeda nazovi ljevice pretvorila u poraz, a desnica je trijumfalno čekala na okuci. Konačno je predložen kao zajednički kandidat za predsjednika republike, dotadašnji predsjednik na odlasku, Giorgio Naplitano, koji je gotovo jedninstveno izabran i on je , uprkos visokih godina, ponovo prihvatio vlastitu dužnost.

Napolitano i vlada

Tako je vječni grad doživio ono što otkad postoji Talijanska republika nikada još nije bio slučaj: da ponovo izabere istog predsjednika države i to čovjeka u visokim godinama i da trijumfiraju oni koji samo nekoliko dana ranije nisu imali mnogo izgleda da uđu u vladu. Napolitano je naime kazao da će se dužnpsti prihvatiti samo u slučaju da se dotadašnji balet »vamo tamo« prekine te da se formira vlada prema izbornim rezultatima, a da on nominira predsjednika vlade. Tako je Rim vidio još jedno čudo –  polu-tehničku vladu, vladu koja je politička i „tehnička“, na koju su političke partije pristale, ali koju partije nisu izabrale. Za šefa vlade Napolitano je imenovao Enrica Lettu, što je došaou PD iz Margheritte, formacije lijevih katolika, iako se smatra ljevičarem i u politici je od rane mladosti, a sam ima četrdesetak godina. On je nećak čuvenog Giannija Letta, desne ruke Berlusconija i okorijelog desničara. Vlada, koju je Letta (valjda u konzultaciji s Napolitanom) sastavio, sastoji se od manje poznatih ljudi, koji su radili svoj posao u drugim i trećim redovima , daleko od svjetala političke pozornice. U vladi od 25 ministara 9 ministara je iz PD, a 5 iz PDL, a drugi su stručnjaci iz raznih institucija, kao što je nacionalna banka (Banco d’Italia) i drugih državnih ustanova, tijela i partija. Ima mnogo ministara bez portfelja, jedna je trećina žena, kakva je poznata Emma Bonino, iz Radikalne partije te ljudi iz ministarstava i stručnjaka. Osim žene koja je ministar pravosuđa, a koja je bila i u Montijevoj vladi, u nova ministarstva ušli sui posve novi i prilično mladi ministri. Za partiju su odmah kazali da smrdi (ili miriše) na demokršćane, jer većina dolazi iz katoličkih redova i organizacija, te je i gradonačelnik politički crvenog grada Reggia u Emiliji, sada ministar za odnose s općinskim samoupravama, najstariji član vlade, uvjereni katolik i otac devetoro djece.

Ova vlada neće imati lak, a možda ni dug život, ali je situacija u zemlji bila kritična, otezanje je sve iznerviralo i vlada se morala formirati. Već i prije izglasavanja povjerenja došlo je do svađe Franceschinija, PD-ovog ministra bez portfelja iz Ferrare, koji je ustvrdio da se porez na stan i kuću ne može ukinuti, jer za to nema novaca, na što su berlusconijevci odmah podigli štitove i povikali da se zadana riječ (u izbornoj kampanji i kasnije) mora održati i da od toga ne odustaju, iako je taj porez donosio državi 4 milijarde Eura za koje se ne zna gdje će biti pronađene…

Umjesto zaključka

Koliko će potrajati nova vlada ne može nitko znati, iako bi bilo čudo da bude dugovijeka, no vidjeli smo da je Italija zemlja čudesa. Ono što se može kazati kao requiem za PD, koji se još nije raspao, ali je vidljivo, da će uskoro doći do velikih kadrovskih promjena i možda i do rascjepa, jest sljedeće. Kad se dvadeset godina želi i bori isključivo i jedino za vlast i ne vodi računa o partijskoj bazi i njenim težnjama i stremljenjima, a još manje se misli na obrazovanje i podizanje svijesti baze i kadrova, onda se lako izgubi sve što je nekad radom stečeno i postaje se protagonist skandaloznih spektakala nesloge i javnih međupartijskih podmetanja i „torpediranja“ najboljih vlastitih kadrova. Neka se PD-ovci  malo sjete vremena kad su bili jednistveni i kad su se borili za malo više ideje i ideale no što je to borba za vlast u prilično postradaloj zemlji.

Drugo, da izvrše sve što su vladina obećanja, od ukidanja neopravdanih i nedoličnih poreza na neotplaćene stanove, čiji je vlasnik de facto banka, da se podstakne industrija i zapošljavanje i da se dadu prihodi onima, koju su navučeni na penziju, pa je kasnije podignut radni staž, a oni ostali kao „esodati“ – na izlasku – i bez posla i bez penzije, da se pomognu porodice sa brojnom djecom i da se garantira minimalan prihod od 500 Eura svakom, tko je izgubio posao, Italiji bi trebalo najamanje 30. milijardi Eura, a ona stalno mora EU da otplaćuje ogroman javni dug i de facto u ovoj tragičnoj situaciji daleko više daje Evropskoj Uniji no što od nje dobija. Zato se Enrico Letta odmah upustio u turneju po prijestolnicama EU da traži, štaviše zahtijeva, popuštanje omče koja guši privredu, kao što to čine Španjolci i spremaju se da učine i Francuzi, jer su politike austerity, iza kojih stoje njemački interesi, privredno uništile sve zemlje evropskog juga, uključujući i bivšu jugoslavensku sjevernu republiku – državu Sloveniju.

 Momentalno ipak evropske burze ne stoje tako loše, pošto su navodno primile jaku injekciju japanskog novca. Treba se nadati da će evropska turneja Enrica Lette biti uspješna, jer je nedopustivo da gomila glupana, koji ne vide ništa do li vlastite interese, upropasti jednu lijepu i civilizacijom tako staru i tako bogatu zemlju, kakva je Italija.

……………………………………………………………………………………………………………………………………………….

II dio

Čudesa pred ambisom

Februar 2014

Muke vlade

I nakon više od šest mjeseci vlada Enrica Lette je preživjela, sa gubitkom po kojeg ministra ili suradnika uvučenog u poneki skandal. Mnogo je buke i oko ministrice za imigrante , liječnice –okulista Cécil Kyenge[14], porijeklom iz Nigerije, pa je ona postala objekt stalnih vrijeđanja i napadanja, jer želi depenalizirati nelegalnu imigraciju u zemlju. Vlada se skliže po političkoj poledici i kani ostati u sedlu i u drugoj polovini godine, kad dolazi red na Italiju, da predsjedava Evropskom Unijom, iako mnogi nisu zadovoljni onim što je vlada dosad postigla, odnsno smatraju njezin učinak minimalnim. Predsjednik vlade Letta poduzima sve što je momentalno u političkoj »modi«, pa je tako »spasio« nacionalnu avionsku kompaniju Alitalia, koja je već dugo propadala, osiguravši ulazak u kompaniju kapitala arapskih šeika, a čini se da je od njih dobio i novčane pozajmice; uspio je da građani ne plaćaju drugi dio poreza na stanove i kuće, sa susjedinima iz EU vodi politikuu »dobar dan, čaršijo« i lijevo i desno, ali glavne kamenove spoticanja politike i ekonomije nikako ne uspijeva otkloniti s puta.

Na kongresu PD (Demokratske partije) pobijedio je vrlo mlad gradonačelnik Firenze, Renzi, jedna od najprepotentnijih i najautoritarnijih političkih ličnosti ne samo PD-a, već i cijele političke scene Italije. Dosadašnji predsjednik Bersani završio je sa moždanim udarom u bolnici, a njegov konkurent na predizborima za predsjnika PD, znatno «ljeviji« po pozicijama od Renzija, odmah je dao neopozivu ostavku na sve dužnosti u partiji i pobjegao glavom bez obzira. U PD tako zvana struja »mladih Turaka« ima većinu i sad se pored »grilina« , svuda pojavljuju i »rencijanci«, grlati suvremeni mladi ljudi, čiji su ideal SAD i Obama![15]

Kakva je to nova vrsta niknula na političkom, idejnom, pa čak i geografskom supstratu (Toscana) nekada komunističke ljevice, teško je kazati. Renzi se kao pred-kandidat za predsjednika PD potvrdio na velikom skupu u Firenzi, na jednoj od prostranih stanica, na koju pristižiu vlakovi iz provincije Taj partijski skup na stanici Leopolda ostao je zapamćen po američkoj režiji događanja, ogromnoj gomili pristalica, suvremenim muzičkim ritmovima, jer dok su se Renzijevi mladoturci bučno okupljali, na velikom ekranu pokazivani su japanski crtići, a prve Renzijeve riječi bile su. »Treba baciti u staro željezo sve te starce i očistiti partiju od te stareži!«

Postavši prije mjesec dana prvi čovjek partije, prvi korak Renzia bio je opet zapanjujući: odmah je otušao Berlusconiju da se dogovori o novom izbornom zakonu. I dok su mnogi plakali od jeda što je Renzi ponovo podigao iz mrtvih Berlusconija, kojem je izrečena, nakon prve definitivne osude za utaju poreza (od dvadesetak sudskih procesa, što se protiv njega vode) i zabrana javnog istupanja u trajnju od četiri godine, Renzi je bez ustezanja izjavio, kako je Berlusconi još uvijek glavni čovjek opozicije, a izborni zakon treba donijeti po hitnom postupku, stoga je on otišao da se dogovara s velikim boss-om, bez obzira na sve. Izborni zakon tiče se i pozicije i opozije, prema tome on se dogovara s drugom stranom, jer je prijatelj efikasnosti i brzine, a prigovori savjesti ga se ne tiču.

Renzija se ne može lako politički bilo gdje smjestiti  – on pripada efikasnom administriranju, a podjele na desno i lijevo ga ne opterećuju[16]. Renzi ne brine o radnim pravima, jer neka sindikati rade svoj posao, a njegove reforme idu za krajnjim pojednostavljivanjem stvari i često su nepromnjive na razuđene javne i društvene odnose. U tom duhu liberističkog pojednostavljivanja smjera i reforma izbornog zakona i talijanskog Ustava. Oko tih pitanja se lome koplja, dok se Renzijeva revolucionarnost ispoljava u tome, što je on za promjene u zemllji liberističkog karaktera i za homoseksualne brakove, dok ga ne uzbuđuje ni katastrofalna situacija ekonomije, ni radničke klase, ni to što je FIAT postao FCA (FIAT-Crysler – Automobil) i navelika otpušta radnika. Veliki meneager Marcchionne je administraciju poduzeća smjestio u Hollandiju, a porezni ured u Englesku. Poduzeće sad kotira na milanskoj i njujorškoj burzi, u doba globalizacije postalo je globalno i šta se tu tko ima uzbuđivati? Ljudski kapital nije presudan i očito je do njega najlakše doći i o njegovom čuvanju danas se malo vodi računa. Međutim pored ljudskog, ovdje se radi i o državnom kapitalu, odnosno novcu, jer se FIAT-u Italiji pomagalo otkako postoji. Njegovi vlasnici- porodica Agneli – bila je uvijek bliska nosiocima vlasti, a kako je fabrika automobila predstavljala najjači industrijski pogon zemlje, u teškoćama je FIAT-u država uvijek velikofušno izlazila u susret. U liberističkoj vizuri privrede država, i inače osiromašena, se povlači, a Marcchionne kupi »baraku i buratine« i seli se u Holandiju. «Ah, pa tako svak može i umije biti veliki poduzetnik«, posprdno se rugaju ozlojeđeni legisti[17].

Prijedlozi za izborni zakon

Berlusconi je sa svoje strane odlučio da se ne obazire ni našta i stupio je na političku scenu vraćanjem PDL-a (Popolo di libertà) na prijašnju političku formciju Forza Italia, te se čak počeo pojavljivati na osnivačkim skupovima po periferiji zemlje (Sardiniji i na jugu Italije). Sudska zabrana se momentalno ne spominje. No ni to nije najgore. Nacrt zakona, koji izlazi na glasanje pred Parlament, a koji je, kažu rezultat manje više dogovora u četiri oka Renzija i Berlusconija, još je mnogo gori od sadašnjeg prasačkog zakona (porcelluma), jer kao izborni prag predviđa 8% glasova, prema tome želi pomesti cijelo sazvježđe malih partija i na ljevici i na desnici i praktično homogenizirati zemlju – pretvoriti je jednoličnu kašicu (za bebe ili slaboumne), dok će političke i društvene snage imati samo drugačiji predznak, a politike koje će za tako homogeniziranu masu vodit partijski vođe, bit će vrlo slične.

Renzi je u međuvremenu dogovarao i visinu izborne pobjede, potrebnu za »nagrade«, koje će omogućiti upravljanje odnosno vladanje zemljom i stabilnost vlade. Tako zbog nedavnog lošeg izbornog iskustva, novi zakonski prijedlog zahtijeva nagrađivanje koalicije ili partije, koja na izborima dobije više od 37% glasova, što je, pored već jako visokog izbornog praga, nemoguće visok postotak i to će opet dovesti do neprirodnih saveza, jer tako visok izborni rezultat nije lako postići.

Ujedno se, na Berlusconijev poticaj, pristupa onemogućavanju političkog utjecaja malih partija: jer zar da mali ucijenjuju velike? Izborni zakon u pripremi ne obećava ništa dobro, jer su mu babice izgleda Renzi i njegovi mladi Turci i Berlusconi i njegov »narod«; njih ne zanima nikakva ideologija, moralno ili ideološko čistunstvo potpuno je izšlo iz mode, nego samo tehnike zadobijanja i zadržavanja vlasti.

Grillo i njegovi »grilini« i dalje izazivaju sve vrste čuda i sablazni. Protestirajući protviv svega predloženog, početkom mjeseca u parlamentu su napravili neopisiv metež i ometali rad. Došlo je čak i do tuče i to potpuno nekavaljerske – jedan poslanik desnice išamarao je jednu »grilinku«, a i među muškarcima je došlo do naguravanja, potom i do fizičkih obračuna. Kako su se baš hitno izglasavali prijedlozi zakona o ukidanju porezovanja kuća, i zakoni koji su se odnosili na banke, predsjednica parlamenta Laura Boldrini prvi dan je prekinula rad parlamenta, a drugi upotrebila tako zvanu »giljotinu«: pozvala podvornike i fizičkom silom naredila da se izgrednici izbace iz dvorane.

Ovo je izazvalo ogorčenja i niz uvredljivih napisa na mreži i dolazak Grilla u Rim. Netko od Grillovih je zadao pitanje: Šta biste uradili Lauri Boldriuni, da ste s njom sami u autu? U rijeci vulgarnosti i uvreda, koja je smjesta zapljusnula predsjednicu parlamenta, usput rečeno prilično naočitu, našlo se i ovakvih: stavio bi je u bordel za rumunjske kamiondžije.

Opet Napolitano

Najgore pogrde nije izbjegao ni osamdesetšesedmogodišnji predsjednik republike Napolitano, jer Grillo službeno zahtijeva njegov „impeachment“ odnosno njegovo smjenjivanje zbog prekoračenja funkcija i miješanja u politiku, budući da je njegov posao po ustavu isključivo predstavljanje institucija. No kad te institucije netko stalno ruši prostačkim ponašanjem, a pri tom takve huliganske ispade naziva još i »revolucijom« (Renzi se ruga da se već radi o trinaestoj revoluciji po redu od početka 2014), zar predsjednik republike nije pozvan da se umiješa? Napolitano je nedavno govorio u parlamentu EU i doživio i ovacije i kontestacije. Ipak, iako je naglasio štete, koje je uzrokovala politika austerity, kazao je da je na svom putu od više decenija, punom raznih poteškoća, EU sada došla do sredine gaza na opasnoj rijeci. Natrag se više nikako ne može, a poteškoće oko napredovanja EU su pred očima svih.

Grillo pak zagovara izlazak iz zone Eura, pa i iz EU, iako to, kako se vidi, nije realno. Najozbiljniji je problem, da iza ispada Grilla i »grillina« ne stoji nikakv politički projekt, pa čak ni nikakva ideologija, nego rješenja i zahtjevi »ad hoc« i općenite tvrdnje da su sve partije i lijeve i desne korumpirane, da su ustvari jednake i da svi (njihovi predstavnici) treba da odu kući. Korupcije ima, i to ne samo u partijama, no u partijskoj bazi ima valjda još poštenih ljudi, a nije jasno ni kakvu to vrst društva »grillini« predlažu, kad svi odu, a oni zasjednu? U nekim su stvarima »grillini« čak i reakcionarni, na primjer na inzistiranju da se ne isprazne zatvori pretrpani (sirotinjom i imigrantima), kao što su danas, te je Italija čak kažnjena od EU zbog takvog držanja zatvorenika,  ocijenjenog kao dodatna tortura. Zatvorenici za sitne prijestupe mogli bi biti pušteni nekom vrstom brisanja kazne ili primjenom alternativnih mjera, na što teško pristaje desnica. Isto tako Grillo i »grillini« ne pristaju na popustljivije zakonodavstvo prema imigrantima i protivnici su svih vrsta ublaažavanja tih politika. Tako na primjer dijete stranih radnika, rođeno na tlu Italije, koje njikad nije vidjelo (niti će vidjeti) afričku domovinu svojih roditelja, nije i ne može postati Talijan!

Ljevičarske partije i partijice protestiraju, ali se njihov glas slabo čuje. Nicky Vendola, kao vođa SEL-a (Sinistra, ecologia, libertà) najavljuje, kako u idućim izborima, ako stvari budu išle tim smjerom, neće izići na izbore u koaliciji sa PD-om; svađe se bučno nastavljaju, dok ekonomski strmoglav ne prestaje: svaki dan Italija izgubi oko tisuću radnih mjesta.

Svi govore o pogrešnosti politika austerity i o potrebi novog zamaha privrede, kao o prioritetnom zadatku. Jedina je zakvačaljka ta, što se privredni polet postiže investiranjem novaca, kojeg više nitko nema. Za izlazak iz ovog ambisa bio bi potreban još jedan Marshalov plan, ali od Sjedinjenih Dražva, koje se i same jedva izvlače iz krize, novci se ne mogu očekivati. Politike Angele Merkel i njezine »velike koalicije« ostaju neumoljive, a prije nekoliko dana je privatni kapital ušao čak i u Nacionalnu Banku Italije, da se ista ne uruši, kako onda očekivati pomoć bankarskog sektora za novi privredni elan ?

Jako je teško nazrijeti izlaz iz procijepa, u koji se uvalila (ili je uvaljena) ova mediteranska zemlja. Javljaju se na ljevici i mlade intelektualne snage koje tretiraju socijalnu državu -Wellfare State[18] – kao prihod, a ne kao rashod, a intelektualni – kognitivni – rad, kao nove proizvodnje, koje otvaraju radna mjesta, kreativne su i stvaraju društveno bogatstvo. No da li sama snaga uma odnosno razuma, može izvesti zemlju iz provalije, kad je sve što se dosad događalo, uz veliku galamu, poruge, uvrede, suze, čak i smrti i odumiranje, pokazalo samo priličnu količinu nerazboritosti, gramžljivosti, bezdušnosti i bezobzirnosti prema široj društvenoj zajednici i na kraju priličan, ne generalni um, već generalno bezumlje? Da li će progresivne snage zemlje, koje se u Italiji ipak probude u najkritičnijim trenucima, kad se čini da izlaza nema i da je sve propalo, ipak uspjeti izvršiti neophodan preokret – pokazat će daljnji razvoj događaja.

Za kraj: još malo historije

Možda nije je zgoreg podsjetiti se, da je Renesansa procvala u Italiji u kriznom periodu, kad se rušio feudalizam i odnos pape i Svetog rimskog carstva bio doveden u pitanje, jer se začinjalo novo, građansko društvo. U tim su burnim prilikama Italija, što znači osim pokrajina i gradovi kao Milano, Firenza i Rim nekoliko puta bili poharani, a ipak se Renesansa u njima razbuktala. Kad je u Evopi Lutherova reforma izazvala neopisiv metež, a Tridentski koncil krvave progone, mučenja, lomače i nemilosrdne ratove s protestantima, što je sve ipak smanjilo trgovinu indulgencijama i simoniju i umanjilo prihode katoličkog svećenstva i Rima, i dalje su nastajala velelepna umjetnička i arhitektonska djela. Na teškoće je stvaralčki duh Italije odgovorio genijima kao što su Cellini, Michelangelo, Paladio, Caravaggio.

U burnoj 1848-1849 godini propao je Garibaldijev pokušaj ujedinjenja zemlje i Rimska republika, sa jednim od najsjajnijih republikanskih ustava u Evropi toga doba. Ipak je 1861 zemlja ujedinjena i na neki način su žrtve i napori garibaldinaca, koje je vojska Savojske dinastije zlostavljala na sve moguće načine, okrunjeni uspjehom. Iako su upravo Garibaldijeve crvene košulje iznijeli sav teretrata za ujedinjenje zemlje, Garibaldi je velikodušno u Teanu, susrevši se sa Vittoriom Emanuelom II, ovom glupanu poklonio ujedinjenu Italiju[19].

I nakon fašističkog dvadesetgodišnjeg mraka i kapitulacije u ratu[20] Italija je uspjela, krenuvši u partizane s brigadama Garibaldi, proći ne kao poražena sila, već kao pomagač u antifašističkom ratu i postići sasvim drugačiji tretman na mirovnoj konferenciji u Parizu, februara 1946 godine, od hitlerovske Njemačke i njenih pomagača.

Nije moguće da će se u doba trijumfa ideje vječne slobode i suverenosti tržišta Italija potpuno urušiti i to zbog privrednog sistema i sistema mišljenja vrijednih svakog prezira. Teško je u to povjerovati, a ako se ipak dogodi, pokazat će se istinitost Lenjinove konstatacije:»Ne davi se u moru, već u bari«.

 


[1]Agnelli su više od jednog stoljeća bili vlasnici FIAT-a, Fabrica Italiana Automobili Totino, najvažnije industrije u zemlji, koja je uživala podršku države u svim sistemima. Po smrti posljednjeg Agnellija, čuvenog Giannija, vlasnika nogometnog kluba i novina, čovjeka vrlo rafiniranog ukusa, čiji se sin ubio, a nećak, koji je trebao naslijediti fabriku, nenadano umro od raka, tvornicu su naslijedila dva sestrića Elkan, a njom zapravo bezobzirno upravlja Italo-Amerikanac Marchionne, dok proizvodnja polako gasne ili se seli u druge zemlje i kontinente.

[2] Berlusconijev otac ušao je u jednu od Milanskih banku kao kurir, a otišao u penziju kao jedan od direktora banke.

[3] »Forza!« je povik koji se najčešće upotrebljava kod bodrenja nogometaša na stadionima, a riječ doslovno znači snaga, iako kao povik na stadionima znači : Naprijed! Navali!

[4] Pod vodstvom Gianfranca Fini, darovitog političara s krajnje desnice, koji se ljuto posvađao s Berlusconijem.

[5] Osnivač partije je Umberto Bossi, ali su i on i partija pretrpili velike političke udarce, zbog korupcionaških afera u koje su, osim istaknutih funkcionera partije bili upleten sam Bossi i njegov sin, zavan „Trotta“, koji je partijskim novcima upisivao sva postojeća skupa svuečilišta na svijetu i nije ih zavšavao.

[6] Još se uvijek sudi s ostacima porodice Mondadori, koja je kroz cijelo jedno stoljeće bila vlasnik najveće izdavačke kuće, te s industrijalcem  De Benedettijem.

[7] Do poplava i odrona dolazi, prema mišljenju stručnjaka, jer sz gorska i planinska sela – najčešće na vrhovima brda, radi obrane kroz historiju od napadača s mora i iz nizine –definitivno napuštena, njive zapuštene kao i melioracija voda, dok su u nizini podignuti gradovi i naselja s previše cementa, koji sprečava upijanje vode.

[8]U tu su listu ušli mnogi predstavnici liberala i krupne buržoazije, kao Agnellijev rođak, Luca Cordero di Montezzemolo, vlasnik Ferrarija, donedavna predsjednik udruženja industrijalaca. Ta politička grupacija ne trpi Berlusconija ni njegove.

[9] Fratelli d’Italia – Talijanska braćo – prve su riječi talijanske himne, koju je revolucionarne 1849 napisao 21-godišnji Gofredo Mameli, koji je potom poginuo u navali vojske Napoleona III – generala Houdinota- na Rim, kojeg su branili Garibaldi i crvene košulje. Garibaldi se povukao iz Rima, Rimska je republika slomljena, a mnogo njezinih učesnika stradalo.

Casa Pound su domovi Ezre Pound, američkog pjesnika, koji je postao uvjereni fašist i zbog toga poslije rata bio suđen.I pored te mrlje bio je velik pjesnik.

[10] Grillu u korist treba kazati da, dok su ostale partije za izbornu kampanju primile velik iznos novca, on i njegovi nisu uzeli ni pare iz državne blagajne i da sve rade preko Interneta. Grillo je postavio kao zahtjev da osuđeni ne mogu u Parlament, čime je i sam sebe isključio od ulaska u to tijelo, jer je prije dosta godina imao teški saobračajni udes, u kojem je bilo i poginulih te je zbog toga i sudski kažnjen, iako samo uvjetno.

11 Do 1871, kad su bersaglieri ušli u Rim na Porta Pia i napravili grad prijestolnicom zemlje Quirinal je bila papska rezidencija.

[12] Čudo u Milanu čuven je neorealistički kultni film glumca i režisera Vittoria de Sice.

13 I pored »nagrade« od 50 poslanika, PD i SEL nisu mogli postići većinu u Senatu, a desnica (PDL) tu vladu nije prihvaćala.

[14] Neki od protesta protiv prijedloga ministra-crnkinje otvoreno su rasistički. Glasajući protiv prijedloga Kyenge predstavnici Lege Nord obojili su lica crnom bojom i vikali »Idi za ministra u vlastitu zemlju«!

[15] Renzi je iz malog mjesta kraj Firenze, Rignano sull’Arno, a politička familija su mu lijevi katolici, odnosno sljedbenici Romana Prodija. Kao mladi pravnik ušao je u administraciju i ubrzo postao grdonačelnik Firenze. Imao je uspjeha u upravljanju gradom izbacivanjem promet iz historijskog centra, ali je i u autoritativnom načinu rada i u nekim propisima ( napr.jednakom vrstom suncobrana svih lokala itd.) odmah pokazao tendencije »homogenizacije«.

[16] Predložio je jedinstvene radne ugovore, što je donekle olakšanje, jer u zemlji postoji cijela džungla propisa, kako se mlade prima pod ovakvim ili onakvim uvjetima, na posao. Renzijev prijedlog je da »prekarijat« traje tri godine, a nakon toga se radnik ili izbacuje ili prima u stalni radni odnos. Na to su isprva pristali i sindikati, a kasnije se uočilo, kako takav zakon ne bi bio primjenjiv na sve vrste poslova.

[17] Članovi „Lega Nord“  (Sjevernog saveza), jer sjever zemlje stradava zbog deindustrijalizacije zemlje.

[18] Najviše oko sljedbenika Toni Negrija, među intelektualcima okupljenim oko uninomade.

[19] Garibaldi, susrevši se nakon osvajanja Sicilije sa kraljem Sardinije i Piemonta, Vittoriom Emmanulom II, »poklonio« mu je, nakon pobjede kod Volturna, sve zemlje burbonskog kraljevstva (od Napullja do Sicilije) i pošto je postigao da garibaldinci uđu u regularne trupe kraljevske vojske Piemonta (što je razočaralo republikance, sljedbenike Mazzinija) povukao se na otok Caprera.

[20] Fašizam kao režim pada 25 jula 1943, a talijanska vojska kapitulirala je 8 septembra 1943. Kralj i maršal Badoglio prebjegli su na jug, saveznicima, dok su se fašisti povukli na sjever. Nijemci, koji su okupirali zemlju, oslobodili Mussolinija konfinirinag u Apeninima naCampo Imperatore i uspostavili posljednju fašističku tvorevinu nazvanu Repubblica di Salò (po istoimenom mjestu na jezeru Garda). Nijemci drže cijeli sjeverni dio zemlje od Rima naviše, gdje se razvija prilično snažan partizanski pokret, predvođen CLN,Komitetom nacionalon Oslobođenja, u kojem sudjeluju sve antifašističke partije, a glavnu riječ vode komunisti. Saveznici napreduju s juga, da bi se konačno spojili  s partizanima na sjeveru i oslobodili zemlju 25 aprila 1945.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: