Razbiti neoliberalnu opčinjenost: Evropa, teren borbe


Jedna nam se točka čini naročito važnom. Žestina krize još će dugo pokazivati svoje učinke. Nema nikakvog »pomaka na bolje« na horizontu, ako kao pomak na bolje shvaćamo značajno smanjenje nezaposlenosti, smanjenje prekarnog rada i relatvno ponovno dovođenju u ravnotežu prihoda. Ipak, još veće produbljivanje krize je isključeno. Dogovor o najmanjoj mogućoj plaći (nadnici), na kojem se zasniva nova velika koalicija u Njemačkoj, čini se kao da ukazuje na preoblikovanje terena socijalne plaće, što će vjerojatno funkcionirati – sa varibilnom geometrijom i geografijom – kao opći kriterij na kojeg će se svi pozivati u definiranju scenarija za relativnu kapitalističku stabilnost unutar Evrope. To je scenarij, a ne aktualna realnost, i to scenarij relativne kapitalističke stabilnosti. Ako na to gledamo iz profila radne snage i s pozicija društvene kooperacije, taj scenarij uzima za svoje polazne točke još veće širenje i još veći intenzitet prekarnog rada, mobilnost unutar evropskog prostora i dolazak u njega radnika izvana, deklasiranje značajnih količina kognitivnog rada i formiranje novih hijerarhija unutar kognitivnog rada, koje je porodila kriza.

pišu Sandro Mezzagra i Tony Negri

ep_elections_largeTko kao poput nas nema direktnog interesa za izbore nalazi se u daleko boljoj poziciji kako bi prepoznao veliku važnost koju će imati u 2014 izbori za evropski parlament. Lako je predvidjeti, da će se u većini zemalja, u kojima će se odvijati izbori, broj onih koji neće izaći na birališta, povećati, te da će porasti snage tako zvanih »euroskeptika«, zajedno sa retorikom, koja će zazivati povratak na »nacionalni suverenitet«, kao i na neprijateljsko držanje prema euru i »tehnokratima iz Bruxellesa». To nisu za nas povoljne stvari. Već smo duže vremena uvjereni da Evropa postoji, koliko po svom normativnom profilu, toliko i po upravljačkom i kapitalističkom djelovanju, te da je prešla prag ireverzibilnosti. U krizi izvjesno prerazvrstavanje moći – oko Centralne Evropske Banke i oko onog što definiraju »izvršnim federalizmom« – sigurno je preoblikovalo proces integracije, ali nikako nije doveo u pitanje njegov nastavak. I sama jedinstvena moneta danas se pokazuje konsolidiranom zbog procesa Bankovne Unije: osporavati nasilje, kojom ona odražava kapitalističko zapovijedanje je nužno, ali zamišljati povratak na nacionalne monete znači ne shvaćati na kojem se terenu danas odvija klasna borba. Zacijelo, današnja Evropa je »Njemačka Evropa«, njena politička i ekonomska geografija organizira se oko preciznih odnosa snaga i odnosa zavisnosti, koji se ogledaju i na monetarnoj razini. No samo neoliberalna opčinjenost navodi na to, da se ireverzibilnost procesa integracije zamijeni sa nemogućnošću preoblikovanja sadržaja i pravaca, odnosno s nemogućnošću, da se unutar evropskog prostora zamisli djelovanje snage i bogatstva nove ustavotvorne hipoteze. Razbiti tu opčinjenost, koja je u Italiji još i umnožena konstitucionalnom diktaturom, u kojoj živimo, znači danas ponovo prepoznati evropski prostor kao prostor borbe, prostor političkog eksperimentiranja i političke inventivnosti. I to kao teren na kojem će novi socijalni sastav radnika i sirotinje možda otvoriti perspektivu političkog organiziranja. Zacijelo, boreći se na evropskom terenu to će političko organiziranje imati mogućnost da udari direktno po novoj kapitalističkoj akumulaciji. Samo na evropskom tererenu može se postviti pitanje nadnice odnosno plaće kao i pitanje prihoda, definirati prava kao što su dimenzija welfarea, postaviti na dnevni red pitanja kao što su unutarnje ustavne promjene u pojedinim zemljama kao evropsko konstitutivno pitanje. Danas, izvan tog terena, nema političkog realizma.

euro-2_2083996bČini nam se da su snage desnice već odavno shvatile, kako ireverzibilnost integracija danas označava perimetar onoga što se može politički zamišljati i praktično izvesti. Oko hipoteze suštinskog produbljavanja neoliberalizma stvorio se hegemoni blok unutar kojeg su danas smještene vrlo heterogene varijante (od one ne samo taktičkog otvaranja Angele Merkel u pravcu socijaldemokratskih hipoteza, do nasilnog i represivnog stiskanja Mariana Rajoya). Čak i same snage desnice, koje se predstavljaju kao »protu-evropske«, bar u odnosu na njihove promućurnije komponente, igraju na tu opciju opet na evropskom terenu, ciljajući na proširenje prostora nacionalne autonomije, a ti prostori nisu nipošto neznatni po Ustavu Evropske Unije, i na taj način oni, na čisto demagoškom polju, pridobijaju za sebe osjećaje bijesa, koji su veoma rašireni nakon kriznih godina, u širokim slojevima stanovništva. Pozivanje na naciju u ovom se slučaju pokazuje onim što ono jest: transfiguracija –pretvaranje osjećaja nemoći u ksenofobnu agresivnost te obrana partikularnih interesa, koji se zamišljaju kao noseći stubovi »zajedničke sudbine«. Nasuprot tome, socijalistička ljevica, čak i tamo gdje nije direktno dio hegemonog neoliberalnog bloka, nailazi na velike poteškoće da pokaže na efikasan način, kako se od njega razlikuje, te da izradi zaista inovativne programske prijedloge u odnosu na njihovo značenje i na njihovo usmjerenje. Kandidatura Alexisa Tsiprisa, leadera Syrize, za predsjednika Evropske Komisije, u toj slici postaje vrlo važna i u mnogim je zemljama izazvala pozitavna otvaranja za debatu unutar ljevice, dok u drugima (među kojima je Italija prva) izgleda da prevladavaju interesi malih grupa ili »partija«, koje nisu sposobne razviti zaista evropsku političku diskusiju.

next-left_logoAko stvari tako stoje, zbog čega nam se čine važnima izbori u predstojećem mjesecu maju? U prvom redu zato, jer jačanje uloge parlamenta kao i isticanje od strane partija kandidata za predsjednika Evropske Komisije nužno pretvaraju izbornu kampanju u evropski trenutak, i to takav trenutak, u kojem će različite političke snage biti prisiljene da definiraju i najave u najmanju ruku vlastiti nacrt evropskog političkog programa. Nama se čini, da se na taj način ukazuje prilika za politički nastup svih onih koji se bore, nastojeći razbiti koliko neoliberalnu opčinjenost toliko i cijelo njeno okruženje i sve što ga prati, a to je prije svega tvrdnja, da je jedina moguća opozicija sadašnjoj formi Evropske Unije protu-evropski »populizam«. Ne isključujemo u načelu mogućnost da takvo političko nastupanje može naići na sugovornike među snagama, koje se kreću na izbornom terenu. No mi prije svega mislimo na nastupanje pokreta sposobnog da se ukorijeni unutar borbi, koje su se razvile u posljednjim mjesecima, iako u različitim oblicima, unutar evropskih zemalja (a ovi se počinju javljati sa dosta značajnom snagom i u samoj Njemačkoj). Danas presudni značaj ima riječ programa, a ona je moguća samo unutar i protiv evropskog prostora. Nije danas vrijeme za sociološke analize u sjenci poneke ratarske alatke (misli se na pokret »vila« u Italiji, prim . prev.) »tehničke kompozicije klase« u mesijanskom iščekivanju njenog odgovarajućeg »političkog sastava«. Isto tako, danas ne treba očekivati da će postojati pobjedonosni klasni pokreti, koji nisu u sebe upili evropsku dimenziju i učinili svojom. Ne bi to bilo prvi put, obzirom na skorašnja iskustva političkih borbi, da neki pokreti budu prisiljeni, zbog promjene političke slike, da se povuku s položaja velike lokalne snage u borbi, te da na kraju završe u zagušljivom sektaškom zatvaranju. Radi se tome, da sad smjesta treba otovoriti opći horizont preobrazbe, kolektivno izraditi novu političku gramatiku i elemente programa, koji mogu dovesti do sjedinjenja političkih snaga i moći unutar same borbe, pružajući otpor onim izlascima, koje smo prošlih tjedana mogli vidjeti u Italiji, kada je, tokom borbi, nipošto slučajno, trobojnica bila istaknuta kao politički simbol. Ovdje i u ovom času, ponavljamo, Evropa nam izgleda jedini prostor na kojem se može odigrati ono što želimo.

left-unity-6Jedna nam se točka čini naročito važnom. Žestina krize još će dugo pokazivati svoje učinke. Nema nikakvog »pomaka na bolje« na horizontu, ako kao pomak na bolje shvaćamo značajno smanjenje nezaposlenosti, smanjenje prekarnog rada i relatvno ponovno dovođenju u ravnotežu prihoda. Ipak, još veće produbljivanje krize je isključeno. Dogovor o najmanjoj mogućoj plaći (nadnici), na kojem se zasniva nova velika koalicija u Njemačkoj, čini se kao da ukazuje na preoblikovanje terena socijalne plaće, što će vjerojatno funkcionirati – sa varibilnom geometrijom i geografijom – kao opći kriterij na kojeg će se svi pozivati u definiranju scenarija za relativnu kapitalističku stabilnost unutar Evrope. To je scenarij, a ne aktualna realnost, i to scenarij relativne kapitalističke stabilnosti. Ako na to gledamo iz profila radne snage i s pozicija društvene kooperacije, taj scenarij uzima za svoje polazne točke još veće širenje i još veći intenzitet prekarnog rada, mobilnost unutar evropskog prostora i dolazak u njega radnika izvana, deklasiranje značajnih količina kognitivnog rada i formiranje novih hijerarhija unutar kognitivnog rada, koje je porodila kriza. Općenitije, relativna stabilnost o kojoj govorimo, registrira potpunu hegemoniju kapitala, čije temeljne operacije imaju karakter cijeđenja, to jest predstavljaju kombiniranje i opstanak tradicionalnog izrabljivanja sa direktnim »ubiranjem« društvenog bogatstva (putem financijskih dispozicija, ali i koristeći kao posebno privilegiran teren valoriziranje »općih dobara« kakvo je, između ostalog, zdravlje ili obrazovanje). Nisu slučajno pokreti shvatili, da se upravo na tom terenu pružaju mogućnosti takvih oblika borbi, koje mogu zadati udarce novom režimu akumulacije , kako se to vidjelo prošlog 19 oktobra.

500px-logo_european_leftUnutar tih scenarija treba naravno gledati na specifičnost borbi, koje se razvijaju, analizirati njihovu heterogenost i mjeriti njihovu efikasnost u političkim, društvenim i teritorijalnim kontekstima, koji mogu biti i jako različiti. No radi se također o postavljanju pitanja na koji način oni mogu postati konvergentni, umnažajući sami vlastitu »lokalnu« snagu, unutar evropskog okvira. Ukazivanje na nove elemente programa može kroz to vrijeme dobiti oblik kolektivnog pisanja niza neodložnih principa, na području welfare i na području rada, na fiskalnom terenu i na terenu mobilnosti životnih oblika i prekarnosti, odnosno na svim područjima na kojima su se dosad izrazili i na kojima se u Evropi izražavaju pokreti. Ne mislimo ovdje na dokument, napisan iz baze, koji treba predložiti na nekom institucionalnom zasjedanju: prije mislimo na kolektivno uvježbavanje programskog definiranja, koja se u ovim tjednima počinje odvijati putem »povelje iz Lampeduse« u onom dijelu, koji se odnosi na migracije i na pravo azila, a to bi moglo postati i instrumentom i na evropskoj razini. Ne treba zaboraviti da u tom poslu može doći do odlučnih impulsa i to već od početka, za stvaranje koalicija lokalnih i evropskih snaga, sindikalnih i mutualističkih te za njihovo pretvaranje u pokret.

Izvor: http://www.euronomade.info

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: