Ljubljana: grad sjećanja


Misleći na mjesta historijskog sjećanja i na komemorativne natpise, podsjećamo se uglova ulica i službenih komemoracija, muzeja, monumentalne arhitekture trgova – tih gotovo svetih prostora – svečanih trenutaka te produbljivanja historijske istine, koje organizira Anpi (Talijanska nacionalna organizacija partizanskih boraca, prim prev), povijesnih instituta, učenja i uputstava.

 piše Gemma Bigi

ple_nik-dunja-wedam-3Ipak ne pada nam napamet, u našoj geografiji Pokreta otpora, mjesto koje je životni prostor, mjesto svakodnevnice, osim što je mjesto sjećanja. Mjesto koje bi moralo od historije napraviti svakidašnju pratilicu naših dana.

Kako bismo pronašli jedno slično mjesto moramo otići u Sloveniju, točnije rečeno u Ljubljanu, proći pješke ili biciklom oko trideset kilometara biciklističke staze, koja u obliku prstena zaokružuje historijski centar grada i moramo pročitati natpise i ploče, koje podsjećaju na Drugi svjetski rat, i na taj način prelistati stranice fašističke okupacije tog grada.

Taj zeleni pojas je POT, akronim za „put sjećanja i solidarnosti“ na domaćem jeziku, a to je najveći antifašistički trenutak Evrope, obilježen crvenom zvijezdom slovenskih partizana.

POT obilježava ili bolje rečeno prati, mjesta bodljikave žice, koja je od Ljubljane u godinama ratnog sukoba, napravila koncentracioni logor, geto za njezine stanovnike.

Ljubljana-smallDana 6. Aprila 1941 Jugoslavensko kraljevstvo – rođeno iz raspada Habsburškog imperija, kao i onog Otomanskog, nakon Prvog svjetskog rata – bilo je napadnuto od Njemačke, Italije i Mađarske u tako zvanom „aprilskom ratu“.Sa podjelom balkanskog teritorija Italija je sebi anektirala Sloveniju i ustanovila „Ljubljansku provinciju“. Stanovništvo je smjesta odgovorilo započinjanjem borbe protiv okupatora.Već su 27 aprila komunisti isocijalisti katoličke orijentacije sastavili Front nacionalnog oslobođenja te je Ljubljana postala neuralgični centar.

U gradu i u obližnjim planinama formirali su se naoružani slovenski odredi – ponekiput uvećani dezerterima talijanske kraljevske vojske – a partizane je podržavalo i hranilo civilno stanovništvo. Reakcija fašističke vlade bila je brza koliko i nasilna: odmazde, ubijstva, deportacije, prisilna talijanizacija. Tako se razvio vrlo oštar ratni sukob, bez borbene linije između okupatora i okupiranih, a to nije bio samo vojni, već i kulturni sukob, kako to pokazuju nazivi partizanskih grupa, nazvanih po slovenskim pjesnicima, koje je talijanski izvozni nacionalizam stavio na indeks zabranjene literature.

Tako se ujutro 23 februara 1942 stanovništvo Ljubljane probudilo zarobljeno u vlastitom gradu. Noću su fašističke okupacione snage podigle zid od bodljikave žice, kojem su uskoro dodani tornjevi za izviđanje i rampe za kontrolu ulaska. Od tada je strogo kontroliran svaki kontakt sa okolnim selima, kao što su se kontrolirale i namirnice, neophodne za preživljavanje gradskog stanovništva. Nastojeći pogoditi Pokret otpora, pohapšeni su svi odrasli muškarci, stavljeni pod strogu kontrolu i internirani u koncentracioni logor Gonars. U nekim krajevima Ljubljanske provincije talijanske vlasti su deportirale čitavo stanovništvo, kako bi izvukli zemlju pood nogama partizana i na taj način su još više pojačali mržnju civilnog stnovništva, koje je nsve više podržavalo svoje sinove i braću u borbi protiv okupatora.

Ljubljana-CastleNakon 8 septembra 1943, potpisivanjem primirja, Ljubljanu su okupirali njemačke oružane snage, koje su zadržale izolaciju grada i još su povećale nasilje prema stanovništvu, koje je već bilo jako iscrpljeno, kako to svjedoči  broj 10 Quarderni della Resistenza (Sveske Pokreta otpora) Anpijevog regionalnog komiteta za Furlaniju i Julijsku krajinu. Za vrijemne 29 mjeseci talijanske fašističke okupacije Ljubljanske provincije streljano je , kao taoci ili u operacijama čišćenja terena, više od 5.000 civila, a tome treba pribrojati još 200 žrtava svakodnevnog nasilja te 900 partizana, koji su streljani po zarobljavanju, sve zajedno više od 7.000 ljudi – među kojima je bilo najviše starih ljudi, žena i djece – što su pomrli u koncentracionim logorima na Rabu i u Gonarsu.

Krajnja bilanca je dramatična: oko 13.000 ubijenih na broj od 340.000 stanovnikia, koji su boravili na tom području u času okupacije.

Građani Ljubljane, oslobođeni 8 maja 1945 proslavili su pobjedu izlaskom iz žice, koja ih je držala u kavezu četiri godine. Malo nakon toga je bodljikava žica uklonjena, srušene su utvrde, a grad je narasto i prerastao granice, koje je imao za vrijeme okupacije.

Od 1957 pješačenje po stazi nazvanoj POT podsjećalo se na Pokret otpora, a na tu stazu dovode i škole, kako bi se đaci upoznali sa historijom Ljubljane, a mnogi ulaze u zelenilo, da bi se bavili joggingom, vozili bicikle ili pješačili, dok ih prati partizanska crvena zvijezda, koja podsjeća da su ti metri zemlje, danas simbol slobodnog vremena i dokolice, nekad bili opipljivi znak zatvora pod vedrim nebom.

Dakle otići na mjesta naših ratnih zločina predstavlja, osim dužnosti, izvrsnu priliku, da shvatimo odgovornost ne samo fašističkog režima, već cijelog jednog svijeta – od vojske do državnih činovnika – koji je pripomogao – na različitim razinama aktivno kolaborirajući s okupacijom – da se potčini i da se unišavaju izvjesna stanovništva i izvjesne kulture. Taj je svijet tada možda bio nastanjem više mlitavnim ljenštinama nego pravim kriminalcima, ali u svakom slučaju, bio je to svijet, u kojem je ispravnih ljudi bilo malo.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: