Nacifašizam na Balkanu: pogled iz Italije


» Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H.S, (Srba, Hrvata i Slovenaca): treba uništiti jugoslavensko čudovište. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moći, iako su me u tome često i te kako sprečavali. Sudbina Jugoslavenske kraljevine je kobna. Ta kraljevina nije nastala prema zakonima državnog života. „Raspast će se, nestat će“. Izvjesene indicije navode me na predviđanje agonije i smrti tog našeg protivnika. To čudovište, iz historijskih i etničkih razloga, „mora nestati“, čak ako uspije privremeno i za neko vrijeme razbiti obruč, koji ga okružuje.«

piše Andrea Martocchia

Politika fašizma prema Balkanu od početka otvoreno pokazuje imperijalističke i rasističke tendencije, naglašeno anti-slavenske, upravljačke klase Italije toga vremena.

Često citirane riječi Benita Mussolinija, koje je izgovorio u Trstu već 1920 -»Pred inferiornom barbarskom rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku šećerleme, već štapa. Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv: Mislim da možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana« -jednostavo su slijedile prepotentno i provokativno držanje talijanskog nacionalizma, koji je naročito porasto u Prvom Svjetskom ratu. Kako je pisao Gregorio Piccin1 (1):

»Talijanska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ušla je u rat (…) dobrim dijelom zato, da bi sebi priključila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle sasvim je jasno da je stav talijanske vlade prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijaateljski, iako je službeno Italija postala „saveznik“ srpskog kraljevstva.

Zato je Sonnino, kad je rat završen, budući da nije uspio spriječiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima da ga uništi ekonomskom blokadom, zaustavljajući priznanje tog kraljevstva od strane drugih vlada; jedno od sredstava, i to ne posljednje, bilo je slanje destabilizirajućih misija2.(…) General i vice glavni komandat vojske, Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij, pored onih zona koje je već držala talijanska vojska i to u času, kad mu je postalo jasno da će sve savezničke sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podržati kraljevinu Srbaa, Hrvata i Slovenaca, proklamiranu 1 decembra 1918. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevomza dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3 decembra 1918 (3). Radilo se o precizno razrađenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj i više no klasičnoj strategiji divede et impera –podijeli pa vladaj- i na tu su se strategiju oslanjale sve sile u igri (…) Šest dana po primitku ovog pisma, Sonnino je njegov sadržaj stavio u djelo (4). Cilj Badoglia i Sonnina bio je posve jasan: htjeli su na sve moguće načine dovesti do eksplozije novorođenog kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Isti je cilj bio i D’Annunzia, koji je gotovo istovremeno pozivao Mussolinija:

» Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H. S, (Srba, Hrvata i Slovenaca): treba uništiti jugoslavensko čudovište. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moći, iako su me u tome često i te kako sprečavali. Sudbina Jugoslavenske kraljevine je kobna. Ta kraljevina nije nastala prema zakonima državnog života. „Raspast će se, nestat će“. Izvjesene indicije navode me na predviđanje agonije i smrti tog našeg protivnika. To čudovište, iz historijskih i etničkih razloga, „mora nestati“, čak ako uspije privremeno i za neko vrijeme razbiti obruč, koji ga okružuje.« (5)

Iz tih riječi s jedne strane već jasno proizlazi gruba identifikacija riječi D’Annunzija, s onim što se naziva „srpska prevlast«, a s druge strane vidi se njegova općenita nenaklonost, kao Pjesnika talijanskog nacionalizma, prema tome i pjesnika fašizma , prema svakom mogućem Preporodu Južnih Slavena.

Ovdje se otvara pitanje koje prevazilazi specifičnu epohu, pa i same politike fašizma, to jest pitanje držanja buržoaske inteligencije u Italiji, koje je ona oduvijek zauzimala, pa i danas ga ispoljava, u odnosu na težnje ujedinjenja jugoslavenskih naroda, kao pojave „sinova nižeg boga“, iz čega proizlazi, da te ujediniteljske težnje nisu jednako legitimne kao pokreti za ujedinjenje i nezavisnost, kroz koje je prošla Italija i druge evropske nacije tokom devetnaestog stoljeća. Jugoslovenima se, pitaj boga zašto, uskraćuje pravo na njihov Preporod. Iako je Sandro Pertini ovako pisao:

»…bratstvo između dva naroda [talijanskog i jugoslavenskog] se održalo ne samo u teškim godinama Prvog svjetskog rata, već je postojalo i ranije, u doba talijanskog Preporoda, kad je Giuseppe Mazzini objavio „Slavenska pisma“i predvidio s zapanjujućom lucidnošću, kako će pokret za nezavisnost Južnih Slavena biti, nakon talijanskog, najznačajniji u budućojEvropi «. (6)

Fašizam je doveo do krajnosti neprijateljstvo talijanske nacionalističke buržoazije u odnosu na formiranje zajedničke države Južnih Slavena na našoj istočnoj granici.

Uz pomoć Mussolinija, Ante Pavelić je osnovao tajne baze za vježbanje ustaša u Italiji. Ustaše su hrvatski separatisti, koji djeluju od kraja dvadesetih godina minulog stoljeća.Njihovi se tajni logori nalaze u Bovegnu kraj Brescie, u Sieni, u Borgo Val di Taro i u mjestu Bardi na Apeninma, nedaleko Parme, zatim u Riva del Garda i naročito na Liparima, gdje insceniraju komediju »tobožnjeg hapšenja i konfiniranja« Ante Pavelića. U stvari, uz pomoć fašističke tajne policije OVRA, ustaše se bave terorizmom i organiziraju krvave atentate, kao što je bio onaj u Marseilleu, u kojem je ubijen Aleksandar I Karađorđević i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou (7).«

Postoji za vrijeme fašizma izvjesna antijugoslavenska politika, politika nanošenja štete, in primis, naravno srpskoj strani i kraljevskoj kući Karađorđevića, koja jeodigrala otprilike istu ulogu pri ujedinjavanju Jugoslavije kao talijanska kraljevska koća Savoia pri ujedinjavanju Italije. Ta neprijateljska politika fašizma u odnosu na istočnog susjeda prvo je bila tajna, ali je postala očita i da je nazovemo, čak kristalno »jasna« 1941, okupacijom jugoslavenskih zemalja. Jugoslavija je napadnuta i raščerečena u aprilu 1941, nakon čega su Hitler i Mussolini predali upravo Paveliću u ruke vodstvo hrvatske marionetske države nazvane »nezavisna« (NDH). Tako je to objavio fašistički časopis »Conquiste« (Osvajanja).. (8)

»17 maja [1941] tlijanska štampa je najavila dolazak u Rim hrvatske delegacije, koju je predvodio Poglavnik Ante Pavelić, kako bi od njegovog Veličanstva Kralja i Vrhovnog zapovjednika vojske zatražio da odredi princa iz Savojske kuće, koji će se ovjenčati hrvatskom krunom […] Kralj odgovara Anti Paveliću da će udovoljit zahtjevu hrvatskog naroda »čija je historija je toliko povezana s našom, da je čvrsto usmjeravala kroz vijekove intelektualni i moralni život prema Rimskoj civilizaciji.«

Kralj designira »ašeg dragog nećaka, njegovo Kraljevsko Veličanstvo Aimone di Savoia, Aosta, Vojvodu od Spoleta«, koji će dobiti ime »Tomislav II« )

Eto to je bio cilj –uspon Savojaca na hrvatsko prijestolje – koji je krunisao dvadesetogodišnje napore i »tajne operacije« fašističke Italije, kako bi uništila monarhiju Karađorđevića i kako bi ponizila, prije svega, srpsku stranu. Ako je Aimone di Savoia-Aosta izbjegao da prisustvuje toj maškaradi i nije nikada došao da uistinu zasjedne na ponuđeno prijestolje, to zacijelo nije bilo stoga, što ne bi pristajao na tu ideju i u tome ostao dosljedan, nego stoga što je već od samog početka režim Ante Pavelića pokazivao svu svoju delirantnu brutalnost i neodrživost sa moralnog i pravnog gledišta.

Ustaški pokolji su smjesta započeli i bili su toliko zločinački koliko i izvršeni sa nevjerojatnim sadizmom, naročito u odnosu na Srbe. Kako je napisao neprežaljeni Marco Aurelio Rivelli, na djelu je bio »monstruozni križarski pohod, koji je želio potpuno uništenje pravoslavnih Srba,te Židova i Roma, odnosno Cigana. Tokom četiri godine ubijeno je oko milion ljudi i to na toliko divljački način, da mu nije bilo ravna u toku cijelog Drugog svjetskog rata. Ako se užasno dokrajčavanje šest miliona Židova odigravalo unutar logora, i za većinu ljudi saznanje o Holokausta došlo je tek nakon završetka ratnog sukoba, ustaški masakri događali su se s mnogo većim publicitetom i tako reći, pred očima svih: ubijalo se na ulici, na trgovima, po selima. Mučitelji su se hvalili kako su fotografirani u času kad su ubijali vlastite žrtve (…). Andrija Artuković, Ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske i komandant svih logora uništenja tokom procesa, koji je vođen protiv njega, izjavio je da je samo u logoru Jasenovac ubijeno oko 700.000 ljudi. Užas tog križarskog pohoda postao je još mračniji, kad je utvrđeno da su u pokoljima fizički sudjelovali deseci svećenika i fratara, naročito iz franjevačkog reda.Prema ustaškoj politici, svi su Srbi trebli prijeći na katoličanstvo. Ministar Mile Budak je izjavio da ćemo od Srba“… pokrstiti jednu trećinu, jednu trećinu poubijati, a posljednju trećinu poslati u Srbiju«.

Zapovjednik logora Jasenovac bio je izvjesno vrijeme franjevački fratar Filipović-Majstorović, nazvan Fra Sotona (…). Talijanski bolonjski dnevnik Il resto del Carlino od 18 do 22 septembra 1941, u najžešćem periodu fašizma, objavio je s potpisom Corrada Zolli, članke u kojima je ovaj novinar, užasnut, opisivao ustaške zločine. Drugi očevici su pripadnici talijanskih oružanih snaga, a većina tih svjedočanstava je dostupna svakome i može se vidjeti u Državnom Arhivu odnosno njegovom Historijskom odjeljenju. « (9)

U svakom slučaju za fašizam i za nacizam nije bilo dovoljno to, što su pomagali Hrvate. Svaki od rasturajućih nacionalizama na Balkanu trebalo je podržati, na osnovu već citirane strategije divide et impera! I eto kako, još uvijek u antijugoslovenskoj i antisrpskoj funkciji Hitler, koji običava ponavljati Serbien muss sterbien – Srbija mora umrijeti –podilazi muslimankom nacionalizmu u Bosni, sve do stvaranja muslimanske SS divizije Handžar, ustaškog saveznika. Mussolini pak, pošto je naredio okupaciju čitave Crne Gore, Kosova i zona sa albanofonom većinom u Makedoniji, promovira ideju nastanka Velike Albanije. Postoji proklamacija, koju je potpisao Benito Mussolini, od 29 juna 1941, u kojoj se naređuje da na »teritoriju Kosova, Dibrana i Struge […] sva civilna vlast, koja, prema ratnom zakonodavstvu pripadaju okupacionim vlastima, predaje se u ruke albanske vlade«.(10)

S druge strane, kad su talijanske snage ušle na Kosovo, jedva tri mjeseca ranije, njih su pratili Albanci iz Albanije – podsjetimo se da je Albanija bila sastavni dio Talijanskog Imperija i da se na čelu vlade nalazio Shefquet Verlaci, koji je istovremeno bio i senator talijanskog kraljevstva. Pred očima talijanskih okupatora Albanci filofašisti iz Albanije su na Kosovu proveli kampanju „etničkog čišćenja“ organizirani u dobrovoljačke odrede zvane „kacaki“ ili još „vulnetari“.

Na tom nacifašističkom Kosovu, anektiranom od Velike Albanije, ponovo je uspostavljen vlasnički feudalni sistem, još iz doba otomanskih vrmena: tako su seljaci izgubili zemlju, koju su dobili agrarnom reformom iz 1918 godine, a koju je sprovela jugoslavenska kraljevina. Vratili su se „begovi“ i „age“, koji su ponovo dobili kontrolu nad poljoprivrednim proizvodima i nad društvenim životom, kao predstavnici nove panalbanske države: pod njihovim nadgledanjem otimana je stoka i nastalo je uništavanje srpskih dobara, što je sve postalo je uobičajeno.

Antisrpski pogromi pojačali su se nakon kapituklacije Italije u septembru mjesecu 1943. Na primjer 3 decembra 1943 oko 400 pripadnika „Regimente Kosova“, pod vodstvom Džafera Deve opkolilo je Peć i tokom 4 dana pobilo 300 ljudi s analognim metodama klanja kao i njihovi saveznici ustaše u Velikoj Hrvatskoj. Pod njemačkom kontrolom na Kosovu se razvio nacionalistički panalbanski pokret bali Kombetaer (tako zvani balisti), čija partije krajnje desnice i danas postoji u aktualnoj Albaniji, a postojala je i SS divizija „Skenderbeg“.

Dakle, i na Kosovu, kao i u Hrvatskoj, historijski stvarna politika fašizma i nacizma bila je antisrpska i antijugoslavenska. Nju su od 1941-1945 isprva provodili talijanski fašisti, a zatim njemački nacisti, koji su postali tvorci „Velike Albanije“, etnički očišćene od srpske komponente, i ova se politika ponovo predlaže, u malo čišćoj verziji, od strane istih međunarodnih aktera, u nešto drugačijem vidu, ali uvijek za imperijalističke ciljeve. Talijanski fašisti, koji su kolonijalistički okupirali Crnu Goru, bili su pravi šampioni dvoličnosti i bestidnosti: oni su milovali i ulagivali se nacional- separatističkom dijelu Crne Gore (tako zvanim „zelenašima“, koji su gajili iluzije i zbog talijanske kraljice Jelene), ali su na kraju izvršili i amputaciju Crne Gore, kako bi dodijelili albanskim fašistima velik dio teritorija.

Kad smo dotle došli, kakva je mogla biti reakcija jugoslavenskih monarhista, srpskih nacionalista, takonzvanih četnika? Pretpostavilo bi se, da su četnici bili najljući neprijatelji okupatora, Nijemaca i Talijana, kao i njihovih lakeja, koji su uništili jedinstvo zemlje. Međutim dogodilo se da je konzervativizam, i reakcionarna koncentracija, čiji je nosilac bila u Srbiji hegemonska klasa i njezini bigotni strahovi kao i bojazni aristokracije i pravoslavnog klera, da će izgubiti vlastite privilegije, doveli do toga da se suprotstve partizanima daleko jače i više no što su se suprotstavili nacifašistima. Između 1941 i 1942 godine otvorio se još jedan novi front u složenom i krvavom ratu, koji je već bio u toku, sa srpskim monarhistima, koji su se također borili protiv partizana.

Tako se dogodilo, da su u različitim kontekstima, paradoksalno, kako je napisao Eric Gobetti (11) Talijani postali „saveznici neprijatelja“, to jest saveznici četnika, prvo protiv nepredstavljivih ustaša, s kojima su bili otvoreni teritorijalni sporovi u Istri i u Dalmaciji, terenima, koji su pali pod njemački utjecaj, a potom protiv partizana! Situacija je bila nadrealna i u toj situaciji četnički vojvoda Draža Mihajlovi

kolaborirao je s talijanskim fašistima, a istovremeno bio ministar jugoslovenske vlade u izbjeglištvu u Londonu, dakle vlade, koja je bila u formalnom konfliktu s Italijom. U jednom momentu, nakon kapitulacije Italije i prema kraju rata, Mihajlović i njegovi četnici tražili su kontakte i savezništva ne samo s Nijemcima, nego čak i sa ustašma, kako to pokazuje obimna dokumentacija , koja je ostala iz Akata i u procesu za kolaboracionizam, koji je protiv Draže Mihalovića poveđen po okončanju rata i zbog čega je osuđen na smrtnu kaznu, koja je izvršena3 (12).

Nasuprot tome su partizani, pod vodstvom Josipa Broza, zvanog Tito, političkog i vojnog leadera, stvorili novu jugoslavensku državu, koncipirajući je na federalnoj osnovi; partizani i komunisti su dali novi polet patriotskom pokretu zajedništva jugoslavenski naroda. Svi ostali su se po završetku Drugog svjetskog rata sakrili pod sutane Svete majke crkve, ili u cilindre šešira novih gospodara svijeta, Sjedinjenih Država. Vatikan i CIA upravljali su bijegom ratnih zločinaca: preko hrvatskog kolegija Svetog Jeronima hrvatskog , koji se nalazi Rimu, u ulici Tommacelli, u koordinaciji s hrvatskim svećenikom Krunoslavom Draganovićem, pobjegli su Pavelić i njegovi ustaše, kao i srpski kolaboracionisti Ljotić i Nedić; i crnogorski zelenaši Savo Radonjić, Stevo Vujović, Lazar Šoškić, kao i bosanski SS pukovnik Miroslav Petrović, zatim braća Vrioni, članovi pronacističke albanske vlade i Isa Noljetinac, šef pronacističke policije albanske vlade, odgovoran za više od 200 ubojstava među stanovništvom Prištine… Svi zajedno , sa strašću, prošli su Ratlines- Štakorske puteve – kojima se poslužio Eric Pribke kao i brojni nacifašistički kriminalci, različitih nacionalnosti. (13)

Jedini koji su u borbama u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata objektivno, dosljedno i do kraja branili nacionalni suverenitet, boreći se na kraju za nacionalni opstanak ne samo Srba nego i svih drugih, koji su se borili za narod, bili su partizani, prvi i jedini istinski neprijatelji nacifašizma. S druge strane među jugoslavenskim partizanima (svih nacionalnosti, koje su zajedno živjele na teritoriju „južnih Slavena“) Srbi su gotovo svuda bili većina i zato je srpsko stanovništvo masovno prilazilo partizanskom pokretu, predvođenom od Tita, jer su gotovo svugdje bili napadani i od strane nacionalističkih elemenata te od separatista različite provenijencije. I sami četnici, zbog svog dvoličnog držanja i zbog kolaboriranja sa fašizmom i sa nacizmom, izgubili su podršku srpskog seljačkog stanovništva. Oni su tako postali, po autonomaziji, izdajice naroda, ustvari kvislinzi. U svakom slučaju četnici su se pokazali kao dvoličan pokret , historijski pro (a ne anti) zapadnjački, potajno filoengleski, ali reakcionaran i antikomunistički do te mjere da stupe u savez s nacifašistima.

Geopolitički krugovi

Te historijske činjenice stoje kao stijene. Općenito, historijski događaji uslovljuju naše današnje puteve i današnje političke izbore. Historija mora da nam daje pravac u konkretnim političkim događajima i opredjeljenjima, a ne apstrakcije kao „Euroazija“, koje govore o ontološkom karakteru ovog ili onog naroda.

Pred događajima koji su gore izloženi grupacije ekstremne desnice opredjeljene „za srpsku stvar“ na Kosovu , čine se zagonetnima. U svakom slučaju izgleda nerazumljivim, i svakako, slabo motiviranim i kontradiktornim, aktivizam desnice oko sad jednog sad drugog balkanskog problema.

Kažimo odmah da postoji linija „guelfa“ i linija „ghibellina“. Prva linija (guelfa) je aristokratskija i više „karolinška“, a nju čine eksponenti Forza Nuova(Novih snaga): neshvatljivo je zašto se onda ne zadovoljavaju da se uhvate zajedno sa hrvatskom katoličkom bigotnošću! Druga linija (ghibellinska) nazvana još „euroazijskom“, predastavljena je od onih iz Casapound (kuća Ezre Pounda), sa svojim časopisomEuroazija, za kojau je u odnosu na Islam teško kazati, da li je prijateljski raspoložena, ili pak neprijateljski, zajedno s njezinim urednikom Claudijom Mutti, jer oni podržavaju najekstremnije prosrpske stavove.

Još je jedno važno pitanje za analizu ekstremne desnice i njenog držnja u međunarodnim događajima:njen odnos prema Njemačkoj. Njemačka je vodila nedavo, kao i kroz cijelo dvadeseto stoljeće, napade na Jugoslaviju, i držala se protusrpski i ona ostaje destabilizirajući činilac i faktor imperijalističkog pritiska na cijelom istoku Evrope. Zato bi trebalo kontestirati Njemačku zbog njezine politike; danas bi se moralo suprotstaviti preporođenoj agresivnoj njemačkoj geopolitici, politici ujedinjene Njemačke, najvećeg sponzora ovakve Evropske Unije i politike trojke. Medjutim, o tome se jako malo govori, naročito na desnci i češće nego o Njemačkoj, govri se o potrebi suprotstavljanja angloameričkoj dominaciji, i tako se stvara pravac slijeđenja tradicionalnih desnih politika dvadesetog stoljeća.

Svuda dakle nailazimo na protuslovlja. Ti sektori politike kao da se kupaju u vlastitim kontradikcijama i njima se hrane, umjesto da ih te kontradikcije razdiru. Naročito je zanimljiva moć tako zvanih „smneđecrvenih“, koji imaju neku čudni tradiciju lijevo –desne dijalektike, a koju često čine intelektualci, što dolaze iz marksističke ljevice, u očajničkoj potrazi za nekom obalom, uz koju bi pristali. Taj rast i povećanje „bazena u kojem plavaju“ crvenosmeđi je moguć zbog crne rupe ili pravog ambisa u informacijama i u analizi međunarodnih zbivanja. Radi se o velikom i važnom prostoru, koji je nesmetano zauzet od Preporoda iDržave te od Moći i Sile., a one pokazuju kako imaju dovoljno sredstava (u prvom redu finacijskih) kako bi se predstavili tako, da izgledaju privlačnio, ponašaju se i kao magnet , koji privlači „nezadovoljnike“ ili „bijesne“ samo na trenutke. A argument o kojem raspravljamo je imperijalistička strategija zemalja NATO-a, metode njenog osporavanja i osporavanje ponovne kolonizacije, u kojoj sudjeluje i Ialija već više godina, i on je od izuzetnog je značaja.Ta privlačna moć isuviše sliči lažnim patkama, koje lovci postavljaju na vodu, kako bi privukli istinske patke:

Zbirka patki, istinskih ili lažnih, u samo nekoliko godina postala je toliko velika, da je teško napraviti pregled i takav bi pokušaj bio vrlo težak. Moramo ipak ukazati na neke simptomatične činjenice, na primjer, da se po dragocjenoj tradiciji talijanskog jezika članci i eseji o strateškim pitanjima danas proizvode u industrijskim količinama- na primjer od ličnosti kakav je Alessandra Latanzia, bivši trockist, a sada suradnika revije Euroasia, ili pak susrećemo intelektualce, koji su „s one strane dobra i zla“, uprkos vlastitoj marksističkoj formaciji, i to ljude, koji su svojevremeno bili poznata i cijenjena lica – kao na primjer nedavno preminuo Costantino Preve – ili čak komuniste, što su ostali dosljedni onom što su bili i nepokajani, – svi oni na kraju povjeravaju svoje napise sumnjivim izdavačkim kućama ili izdava

kmi kućama, koje pripadaju krugovima crvenosmeđih.

Pred tim slučajevima naš zadatak ne smije biti isključivo moralistička osuda. Treba da aktiviramo i ponovo potvrdimo i učinimo privlačnim načela zbog kojih smo postali internacionalisti, protivnici imperijalističkih ratova, pristalice mira i solidarnosti među narodima.Ta načela moraju biti a-b-c u političkom i društvenom angažmanu, angažmanu u širem smislu. Dakle, prije svega treba učiti historiju i učiti od historije. Demarkaciona linija između desnice i ljevice je jednom zauvijek postavljena , ne samo tokom Drugog svjetskog rata, već i za vrijeme rata u Španiji, gdje su se desnice i ljevice našle na suprotstavljenim frontovima, pa su čak i ljevice napravile greške i međusobno se sukobljavale, Nikad se ipak nije pojavila sumnja u činjenicu da se desnice nalaze na drugoj strani barikade.

Razlika između desnice i ljevice nije arhivirana i ne može se arhivirati. Sukladno tome, ona je u osnovi svakog izbora svake osobe koja posjeduje političku svijest. To je ista razlika, koja dijeli progresizam od konzervativizma, tradicionalizam je karakteristika desnice: održavanje i obnavljanje nekadašnjih privilegija starih staleža pripada desnici, a ono što joj se suprotstavlja ima za cilj promjenu, i to promjenu u smislu proširenja prava, ulazak novih aktera i novih društvenih slojeva u komandne kabine Historije.

Koncepcija krvi i tla, iredentizam, i svaki idealizam, koji negira materijalnost interesa i borbe među društvenim klasama, to je desnica.

Intelektualac i borac na ljevici ne može pljeska pred krvavim uništnjem jedne multinacionalne zemlje, gdje su prava svake osobe i svake nacionalnosti bila zagarantirana.

Možemo reći da je desno sve ono što dijeli narode, dok je lijevo ono što ih zaista spaja; naročito je stvar desnice podizanje novih granica – jer upravo je to dovelo da teškog poraza ljevice i uzrokovalo je sve ono što se prošlih godina događalo u Jugoslaviji. Desnica je puko egzaltiranje „razlika“- dok internacionalizam i antiimperijalizam priznaju, naprotiv, prava svih, jer žele zajednicu jednakih, umjesto dominaciju jačeg, žele domovinu prava za sve i užasavaju se svakog oblika kolonijalizma, čak i unutar jedne te iste države. Ljevica je za kulturno potvrđivanje i za kulturno izražavanje, kao i jezično, svih naroda, za njihovo pravo na samoodređenje, odnosno za njihovu političku autonomiju, ali jedino ukoliko to samoodređenje ne dovodi do nazadovanja općih prava, prava svih članova zajednice: a to su socijalna prava, to jest pravo na dostojan život, ali prije svega i iznad svega pravo na mir, što znači pravo da se uzmogne živjeti.

Bilješke:

  1. G. Piccin, L’esperienza di autogestione e la distruzione del mercato unitario jugoslavo (2004: http://www. intermarx.com/temi/jugo.html)

  2. Saveznicima su upućeni »… jugoslavenski protesti zbog toga što je Italija poslala agente u Bugarsku, kako bi pravili komplikacije sa Srbijom i na taj način izazvali u svijetu utisak da je talijanska okupacija Rijeke i Dalmacije bila nužna za održanje mira na Balkanu.

  3. Badoglio Soninu, 3 decembra 1918, br. 90. Najrezerviranije, lično. Archiv. Gab. 3687 (12/09/1918)ASMR, Rim.

  4. Projekt je bio podijeljen u dvije akcijske zone: jedna unutar teritorija pod talijanskom kontrolom, a druga izvan okupiranih teritorija. Za tu drugu zone bio je koncipiran poseban plan:

1.Upravo je u pripremi brojna ekipa vrlo inteligentnih agenta, dobro orijentiranih(…) Već su pronađene osobe prikladne da se prihvate upravljanja onim, što će se činiti u Sloveniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. Nadam se za koji dan da ću isto saopćiti i za Srbiju. (…)

2. Tražim vezu sa dva glavna lista u Ljubljani (»Slovenski narod« i »Slovenec«) i sa tri glavna u Zagrebu (»Obzor«, »Hrvatska riječ« i «Novosti«) u nadi da ću nad njima izvršiti posao uvjeravanja.

3. Trežiću vezu sa elementima, koji su nezadovoljni, istaknutim licima iz prethodnog režima.«

Pretpostavljeni troškovi pomoći će sigurno d se potpunije razumiju dimenzije i doseg projekta. Treba naglasiti, kako je kler predstavljao najveću stavku troškova.

– Specijalna ekipa bit će sastavljena od 300 agenata podijeljenih na 4 grupe . Može se predvidjeti prosječno minimalan trošak od 10.000 Lira po agentu (2 mjeseca rada). Ukupno minimum 2.000.000 lira

  • Štampa. Može se predvidjeti trošak od 150.00 lira po novini. Budući da su najpovodljivije svega tri novine…trošak je 450.000 lira

  • Kler Lira 3.500.000

  • Vođe bivšeg režima..od 2 do 500.000 lira

Primjedba-Već mi je poznato (…) da ujediniteljska propaganda, koju vrši Francuska, raspolaže s mnogo sredstava. To objašnjava broj agenata, koje namjervam uzeti « (u G. Piccin, cit.).

  1. Poruka koju je uputio Gabriele d’Annunzio 8 maja 1920 jednom visokom oficiru talijanske vojske, cit. u »Jugoslavia ha reso i conti« (»Jugoslavija je položila račun«) dodatak XV Notizirio del Ministero della guerra (u Vijestima Ministarstva rata)-Gabinetto Ufficio Propaganda prot. N. 50347/43.6.41, Rim, 29 aprila 1041-XIX.

  2. Za izvor i za širu diskusiju o jugoslavenskoj ideji i o njenoj promjnjivoj sreći , cit. A. Martocchia, Il prolungato „Ottantanove“ della Jugoslavia(Produžena osamdesetideveta“Jugoslavije) , dokument prati multimedijska edicija Akata Simpozija Target(Vicenza 2009).http://www.cnj.it/24 MARZO 099/2009/TARGET/ATTI (dvd.Target/docs/martocchia.opuscolo.pdf)

  3. O toj temi vidjeti „La via dei conventi“ (Put samostana),od P. Adriana i G. Cingolani (Mursia 2011); „Ante Pavelic – il duce croato“ od M. Ferrara (KappaVu 2008), „Il dittatore per caso“ od E. Gobetti (L’Ancora del Mediterraneo 2001); „Il fascismo e gli ustascia – 1929 – 1941“ od P Juso (Gangemi 1998).

  4. Conquiste. Rassegna mensile di politica, cultura e critica“ – anno XI, broj 4-5 , Rim, SAEC; april-maj 1941-XIX.

  5. Čak »Galeazzo Ciano, Talijanski ministar vanjskih poslova i zet Mussolinija, zabilježio je u svojem dnevniku [već] 28 aprila 1941 »…grabeži, pljačke, ubojstva su na dnevnom redu.«. Izvor A. Rivelli, L’arcivescovo Stepinac altro che martire (A. Rivelli: Nadbiskup Stepinac, sve prije nego žrtva)« U „il Manifesto“od 3 oktobra 1998. Vatikan je zaista bio, uz Italiju i Njemačku, treći veliki sponzor bande ubojica Pavelića. Dana 17 maja hrvatskog Ducea, u pratnji 120 ustaša i to u uniformi, primio je u Rimu papa Pio XII. Krajem godine zagrebački nadbiskup Alojz Stpinac , koji je prethodno sa drugim katoličkim vjerskim licima bio imenovan poslanikom u hrvatskom Parlamentu , primio je dužnost glavnog kapelana ustaških trupa, a kasnije je dobio i mnoge druge ustaške počasti i orlikovanja.

  6. Izvor F. PH. Verna, Yugoslavia Under Italien Rule 1941 -1943. Civil and Millitary Aspects of the Italian Occupation. University of California, 1985 (Zahvaljujemo I. Serra za ukazivanje na taj tekst).

  7. E. Gobetti, Alleati del nemico. L’occupazione italiana della Jugoslavia (1941-1943). Laterza 2013.

  8. Cfr B. Latas, Dokumenti o saradnji četnika sa osovinom (http://www.znaci.net/0001/14htm)Aavv, Thee trial of Dragoljub-Draže Mihalovića Stenographic record /belgrade 1946 http://www.cnj.it/documentazione/varie.storia/Trial-indictmrnt .pdf)

  9. O Ratlines, mrežama bijega nacifašističkih kriminalaca , cfr, sva dokumentacija skupljena je na stranici http://www.cnj.it/documentazione/ratlies 2htm

Oglasi
Comments
One Response to “Nacifašizam na Balkanu: pogled iz Italije”
Trackbacks
Check out what others are saying...
  1. […] nacionalizma, koji je naročito porasto u Prvom Svjetskom ratu. Kako je pisao Gregorio Piccin1 […]



Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: