Referendum kao nastavak aplogetskog pristupa gay borbe


Gej udruge i pojedinci služe se apologetskim načinom osvajanja srca i umova konzervativnih građana već nekoliko godina. Od izjave Franka Dote o tome da je gay pride parada patriotski čin, preko raznih transparenata na paradama tokom godina do nekakvih pisama potaknuta referendumom o braku koja su kružila internetom i plakata Human rights film festivala koji glasi „Radio sam danas kao crnac. Prvo pa muško. I pederi su ljudi“.

piše Sonja Krivokapić     

620_400_1369225643REFERENDUM_GS jedne je strane pristajanje uz određene stavove djetinje tvrd i vrti se oko već sto puta izrečenih rečenica u obranu gej identiteta a s druge strane se radi o ulizivanju onome što se smatra dominantnim poluosviještenim konzervativnim i patrijarhalnim mentalitetom prosječnih građana, dakle, većine. Međutim, ova dva pristupa nisu ni u kakvoj suprotnosti. Oni se sasvim dobro uklapaju u dominantnu liberalnu ideologiju koja izgubljeno šeta između svoje tendencije za apstrahiranjem i fragmentiranjem identiteta, pojava, pojmova, itd. i predliberalne potrebe za strukturiranjem i kreiranjem kategorija.

Taj apologetski pristup borbi trend je koji se u svijetu već nekoliko desetljeća prakticira, otprilike otkad se neoliberalni kapitalizam dobrano razmahao u većini zemalja i otkad se, posljedično, neoliberalna ideologija na svjesnom ili nesvjesnom planu usadila u mozgove građana. On je poznat pod nazivom homonacionalizam a znači tendenciju gej udruga i pojedinaca da se identificiraju s nacionalističkim strujama i svemu što obično ide uz nacionalizam (dakle patrijarhat, homofobija, sklonost tradiciji, konzervativizam) da bi kroz tu idenfikaciju nosioci nacionalističkih struja, dakle, politički poluosviještena konzervativna većina, lakše „progutala“ njihov gej identitet. Drugim riječima, ulizivanje ideologiji koja ima tradiciju otpora i demoniziranja gej identiteta ne samo riječima nego i krvavim djelima. Uz neke primjere s početka teksta, spomenut ću pismo koje je kružilo ovih referendumskih dana na internetu. Autor pisma je gej dečko iz Hrvatske koji o sebi piše iz inozemstva, normalan, nefeminiziran, katolik i Hrvat koji je u inozemstvo otišao iz ekonomskih Izlazak-na-referendum-12-5-kuna-protiv-neprocjenjivo_ca_largerazloga ali se svakako planira vratiti u svoju voljenu Hrvatsku da istu ne bi uskratio za prosperitet uskrativši joj svoj rad. Dakle, ništa osim činjenice da je seksualno i romantično privučen istom spolu ne odudara od mentaliteta i identiteta prosječnog hrvatskog građanina; nije feminiziran, katolik je, Hrvat, voli Hrvatsku i planira joj se svakako vratiti. Ovakav spoj identiteta morao bi nacionalistima biti prihvatljiv, jer dečko je ipak katolik i Hrvat uz to što je gej, a nije recimo budist, pripadnik mađarske manjine u Hrvatskoj i gej, jer da se radi o potonjem, jadni nacionalisti bi teška srca morali poći putem prihvaćanja tri loša identiteta umjesto jednog.

Plakat Human rights film festivala ide u istom smjeru. S malom razlikom da se tu s pederima ulizuje i potlačenom klasnom položaju uz to što se ulizuje šovinizmu.

Ovi se primjeri mogu činiti beznačajnima i marginalnima, ali oni zapravo odražavaju karakter naših gej udruga.

943303_532158683492277_472709263_nS obzirom na to da homonacionalizam pledira na sve tradicionalno da bi se lakše ulizao većini, traženje braka, te institucije s mizoginim i homofobičnim konotacijama, logička je posljedica toga. Nedavni referendum o braku nije bio prva prilika koju su gej udruge i pojedinci prihvatili da bi tražili svoje pravo na brak, ali on svakako perpetuira već poznati ulizivački stav. Jedna je stvar zahtijevati prava koja bi parovi stekli kada bi zakonski regulirali svoj odnos (a koja bi bila zagarantirana zakonskom regulacijom registriranog partnerstva) a druga je inzistirati na terminu brak. A s obzirom na to da na referendumu nije bilo jasno radi li se tu o sekularnom ili crkvenom braku (a budući da se ustavni sekularizam ionako krši, ne bi začudila pretpostavka da se tu pod brakom mislilo na crkveni kao i na sekularni brak), o čemu nije bilo pitanja ni pokušaja distinkcije od strane gej udruga, ne bi bilo iznenađujuće kad bi daljnji korak u zahtijevanju prava išao i do zahtjeva za crkveni gej brak, što bi se uklapalo u taj nekolikogodišnji homonacionalistički pristup gej borbe. A i ako bi se putem izgubila ta dosljednost, nedosljednosti zapravo, paradoskalno, ne bi bilo, jer kontradikcije, nejasnoće, nedosljednosti, nedorečenosti i nedostatak ulaženja u dubinu stvari su nešto što karakterizira liberalni način mišljenja, koji je svakako zahvatio naše kao i svjetske tokove gej borbe. U-ime-obitelji1

Nije upitno da ovakav pristup dolazi iz dobrih namjera, a te su želje za uklopljenošću, za afirmacijom, prihvaćanjem, itd. Čak ni ciljevi te strategije možda neće ispasti neefikasni, dakle, ostvarivanje smanjenja homofobije kroz idenificiranje na bazi nacionalnosti i religije, ali licemjerje i bezobzirno odbacivanje ostalih kombinacija identiteta „među svojima“ je očigledno. U jednu se ruku odbacuje progresivno razmišljanje koje bi se, s obzirom na postojanje gej identiteta, moralo na sebe preuzeti pa makar ono emocionalno i politički koštalo i ulizuje se ideološkim tekovinama koje vrlo jasno u sebi nose tradiciju odbacivanja, ponižavanja i proganjanja gej osoba, a u drugu se šikaniraju gej osobe koje nose druge nacionalne i religiozne ili areligiozne identitete, a GLASAM-PROTIVkoje je, uostalom, u cijeloj toj gej priči, neukusno i iracionalno dovoditi u vezu sa seksualnom orijentacijom.

Ako još uvijek postoji nada da se stanovništvo može obrazovati, onda bi se cijela ta apologetska priča kojom se briše dostojanstvo i zdrav razum njihovih nosioca trebala odbaciti, a umjesto toga bi se trebalo posegnuti za znanstvenim istraživanjima koja govore o tome da je homoseksualnost prirodna i zdrava, neštetna za homoseksualne pojedince i njihovu okolinu i nevezana za pedofiliju, nekrofiliju i slično, te tome pridodati sociološka istraživanja o djeci odgajanoj u gej obiteljima. Ako ta nada pak ne postoji, onda bi trebalo pledirati na zakonske regulacije i pokušati omogućiti što efikasnije i dosljednije provođenje antihomofobičnih zakona, što na kraju neće, jasno, sasvim izbrisati homofobiju, ali će je svakako malo umanjiti na površini. Čini mi se da su to jedina dva načina, a za načinom za kojim se posezalo već određen niz godina ne bi trebalo više posezati ni u stanju očaja.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: