Krvnici su različiti, ali nalogodavci uvijek isti (kao i strasti koje se osuđuju)


Krenuti tragom pobune ne u antičkom nego u novijem Rimu, naročito nakon frakture, koju je izazvala Protureformacije, najčešće znači uhvatiti se u koštac s problemom religije. Ponašanja i misli onih koji su prelazili granice dopuštenog i prihvatljivog, u gradu papa, kao uostalom i u ostalim dijelovima Italije, vlast je čitala kroz naočare pravovjerja i katoličkog morala. Kategorija »heretika« bila je ujedno teološka i sudska kategorija. Pripadala je mišljenju cenzora i sudaca, još prije definicije onih, koji su svojevoljno prekrišili ustanovljeni poredak.Ovdje ispričana priča govori o ljudima, koje bi vjerojatno Inkvizicija klasificirala u heretike, iako je njihova sudbina bila drugačija i još tragičnija.

”Ecclesia abhorrret sanguine (Crkva se užasava krvi)” 

____________________________________________________

piše Giuseppe Marcocci

7738248-rome-italie--le-31-mars-musee-de-la-cour-interieure-du-vatican-avec-boule-de-arnaldo-pomodoro-la-scuKrenuti tragom pobune ne u antičkom nego u novijem Rimu, naročito nakon frakture, koju je izazvala Protureformacija, najčešće znači uhvatiti se u koštac s problemom religije. Ponašanja i misli onih koji su prelazili granice dopuštenog i prihvatljivog, u gradu papa, kao uostalom i u ostalim dijelovima Italije, vlast je čitala kroz naočare pravovjerja i katoličkog morala. Kategorija »heretika« bila je ujedno teološka i sudska kategorija. Pripadala je mišljenju cenzora i sudaca, još prije definicije onih, koji su svojevoljno prekrišili ustanovljeni poredak.Ovdje ispričana priča govori o ljudima, koje bi vjerojatno Inkvizicija klasificirala u heretike, iako je njihova sudbina bila drugačija i još tragičnija.

To je priča koja je potisnuta, izbrisana, kao i toliki drugi događaji, vezani za rimske i talijanske heretike, o kojima su do nas doprli iz procesnih dokumenata o njihovoj sudbini samo fragmenti. To se dogodilo i sa homoseksualnim brakovima, koji su bili sklapani u crkvi u kasnom XVI stoljeću, a što je opisao Montaigne u svom dnevniku, pišući o putovanju kroz Italiju 1580 i 1581, prilikom kojeg je dugo boravio u Rimu. Monteigne opisuje izvjestan neobičan događaj (Slijedi prijevod profesora Vojmira Vinje)..».u crkvi Ivana na Porta Latina[…]su pred nekoliko godina neki Portugalci osnovali čudnovatu bratovštinu. Na misu su vjenčavali muško i muško, uz iste one ceremonije, kakve mi provodimo kod naših ženidaba: tako se oni zajedno pričešćuju, čita im se isto mjesto iz Evanđalja, kad se vjenčavaju, a oni zatim idu zajedno spavati i zajedno živjeti. Rimski poznavatelji takvih slučajeva ističu da u vezi muškarca i žene samo vjenčanje čini tu vezu zakonitom pa su ti pametnjakovići mislili, da će vjenčanjem i njihova veza postati pravom, ako je potvrde kroz obrede i otajstva Crkve. Tada je spaljeno na lomači osam ili devet Portugalaca iz te krasne sekte«.

vatican_museumsPriča je začuđujuća, ali se dugo vremena smatrala lažnom, zahvaljujući djelu potiskivanja znamenitog katoličkog povijesničara Ludwiga von Pastora, koji je uspio podvaliti Prvu (objavljenu) listu sa imenima osam osuđenih na smrt dana 13 augusta 1578, vezanih za slučaj San Giovanni di Porta Latina, kao spisak židovskih vjernika, koje je spalila Inkvizicija. Al nije bilo tako. Smrtna kazna je dokrajčila stanje, koje je jako zabrinulo vlast, jer se ticalo uvođenja u tajnu seksualnu sferu, čija je praksa bila zabranjena, crkvenog sakramenta, koji je uređivao uobičajeni društveni život; to se odvijalo u staroj bazilici, sakrivenoj u jednom od najljepših kutova Rima još dan danas, unutar Aurelijevih zidina, Egerijevog parka i ulice Latina: vjenčavali su se muškarci, u obredima zaštićenim šutnjom jedne »bratovštine«.

Potresen tim događajem Montaigne je kao putnik prolaznik opisao događaj , koji izgleda da dokazuje postojanje izvjesnog pravog pravcatog paralelnog društva, buntovničkog u odnosu na postojeći poredak, kako se to učinilo sucima Krivičnog Suda Guvernera – svjetovnog suda – koji je vodio parnicu protiv jedanaest uhapšenih muškaraca 20 jula 1578. Sad o tome svjedoče tri prilično krupna fragmenta, koja su do nas došla, tog procesa, kojeg je vodio Paolo Bruno, a pronađeni su septembra 2008 u Državnom Arhivu grada Rima. Budući da postoje lakune, ti propusti navode na mišljenje da su dijelovi procesa namjerno izbačeni, a vjerojatno su to bili najvrućji dijelovi iskaza, iznuđeni teškim mučenjima, kojima su okrivljeni bili podvrgnuti. Za vrijeme te torture objašnjavali su što su činili, pa je tako izašao na vidjelo najdublji smisao tih brakova.

Pojava žbira u San Giovanniju di Porta Latina u nedjelju poslije podne 20 jula 1570 prekinula je veselu klimu gošćenja i zajednički provedenog dana skupine odraslih i mladića, svih muškog roda. Bilo ih je najviše sa Iberskog poluotoka, koji su se u toj bazilici, izgleda uz pomoć nekih članova visokog klera, sastajali i to mjesto je postalo neka vrsta kluba za ljude svih dobi, klerika i laika, najčešće stranaca skromnog socijalnog porijekla. Sastajalište je ostalo kozmopolitsko , uprkos Kontrareformaciji. A taj čin mogao je predstvljati pobunu i postati teatrom buntovničkog ponašanja, kao na primjer njihove pretenzije, da simulirajući brak pred oltarom i vezujući ljubavlju dvije osobe istog spola, taj čin postaje legitiman, bar u očima Boga.

img_pod_vatican-where-is-the-pope-RTR3DQRJIako iz dokumenata procesa proizlazi kako su se okrivljeni prepuštali slobodno tjelesnom uživanju, postoje i tragovi zaista sklopljenih brakova; unutar zidova koji su im izgledali sigurni u jednoj periferijskoj crkvici, s rijetkim posjetiocima. Čuvari organizacije, koje i sudac Paolo Bruno naziva „scola“ ili „societa“ – a to su izrazi koji su se u to doba koristili za heretike –  u kojoj se događalo nedopustivo. Ti brakovi predviđali su i preoblačenje, kako nam to potvđuje jedan izvor iz 1600: »Idite u Rim u San Giovanni ante Portam, gdje ćete vidjeti, da je prije nekoliko godina, kao što sam i ja vidio,naslikana historija tih Španjolaca, koji su, pošto su sobom doveli neke mladiće njihove nacije, kako ovi ne bi bili prepoznati, njih obukli kao gospojice i u svetoj crkvi oženiše se, kao da su to zaista bile žene.«

Brak je bio vrlo važan za tu grupu ljudi. Fragmenti koje posjedujemo ne dopuštaju nam da rekonstruiramo cijeli mozaik, ali prepustimo se hipotezama. Vjerojatno je u godinama nakon Tridentskog koncila, koji je snažno naglasio vrijednost i obavezu bračnog sakramenta, privlačnost tog rita postala važna i za one muškarce, koji su vodili ljubav na zabranjen način i to ih je natjeralo da se okuraže i da se izlože velikom riziku, htijući potvrditi homoseksualnu vezu, koristeći na zabranjen način sakrament bračne zajednice pred crkvenim oltarom. Bila je to neispunjiva želja za društvo, opsjednuto sumnjim, i ono je u njima vidjelo heretike i buntovnike.

Da će Krivični Sud Guvernera voditi proces protiv jedanaest uhapšenih 20 jula 1578 nije se samo po sebi podrazumijevalo, kao ni to da će ih se procesuirati za sodomiju, a ne za herezu. Kako bi nedopustivost zlodjela izvršenih u crkvi bila shvaćena u potpunosti, u gradu u kojem je vijest o hapšenjima vrlo brzo procurila, trebalo je postupiti brzo i strogo. Osuda je trebala biti jasna i egzemplarna. Odluka da te ljude osudi Krivični Sud bila je prihvaćena od svih vrsta vlasti u Rimu,pa i od same Inkvizicije.

Proces je vođen zbog sodomije, ali je ispoljio velik interes za svetogrdnu ceremoniju vezanu za te homoseksualne ljubavi. Sudac nije produbljivao pitanje na doktrinalnom planu. Više su ga zanimali aspekti vezani za rekonstrukciju liturgije, osim što je želio doznati, koja je to funkcija odgovarala obredu vjenčanja u zajednicama, koje su se obrazovale u San Giovanniju. Pred okrutnošću procesa, kojim su bili obuhvaćeni, okrivljenici su se našli sami i svjesni svoje nesposobnosti da se brane, a uz to im je tortura jako teško izranjavila tijela. Ne zna se kad je sudac Bruno završio sudski proces. Ni da li su u kasnijim sudskim suočenjima izišli na vidjelo drugi detalji o elementima zajednice i brakova te čudne »bratovštine«. Ispovjesti iskamčene silom i zatim ukrštene, na kraju su slomile te ljude u dvorani Krivičnog Suda rimskog Guvernera i tako je razbijena veza, o kojoj su ti ljudi gajili iluzije, da su je potvrdili u bazilici , koju su pronašli kao sigurno pribježište vlastitih ljubavi. Njihove međusobne veze i sklopljeni brakovi više nisu značili ništa. Ali revnosna suradnja sa sudom, koju su neki od njih prihvatili, spasila im je život. I jedan jedini svećenik, koji je bio uhapšen 20 jula izbjegao je smrtnoj kazni. Možda kako bi ime klera ostalo čisto.

Izlazak-na-referendum-12-5-kuna-protiv-neprocjenjivo_ca_largeNoću između 12 i 13 augusta 1578 petnaest ohrabrivača bratstva arčikonfranternije San Giovanni je došlo je na Sud Savella i preuzelo osmoricu osuđenih na smrt: albanskog lađara Battista, Katalonca Antonia de Valza, Francisca Herrera iz Toleda, Bernardina di Paz iz Toleda i Gaspara Martina iz Vitorie. Išli su u korak s njima da ih otprate u kršćansku smrt.

»Zatim je održana misa i svi su se strasno pričestili«. Sklad između božje i ljudske pravde ponovo je uspostavljen. Zatim su izišli na ulicu i povorka se zaustavila kod mosta San Angelo: »gdje je svih osam obješeno«.Na kraju ohrabrivači preuzeše po nalogu »njihova mrtva tijela i prenesoše ih u San Giovanni di Porta Latina, gdje su sva tijela spaljena.«

__________________________________________________

Od vještica do sodomije: dva slučaja kontrole spolnih nagona u Italiji Kontrareformacije

piše Antonella Cicciarelli

5156056-vatican-interieur-du-plafond-de-michel-ange-dome-looking-up-rome-italie[…] Priča o homoseksualnim brakovima na Porta Latina od 13 augusta 1578, gdje je na spaljivanje bilo osuđeno 9 sodomita, kao i priča o Bellezzi Orsini prenose nam svijest da se društveni poredak zasniva na određenim odnosima sile i moći i ti odnosi čine da izgleda logičnim, ili bar nužnim, progonjenje onih, koji su stigmatizirani kao drugačiji. Naša se kultura formira u suprotnosti s Drugim, bilo da se radi o heretiku ili barbarinu ili strancu ili duševnom bolesniku. Vještice i sodomiti bili su identificirani u prvim društvima modernog doba kao destabilizirajući subjekti za javno zdravlje, jer su prakticirali sekusalne odnose, koji nisu bili normalizirani, a koje je Luciano Parinetto definirao »kao prakticiranje kulture libida,koji nije katolički usmjeren na rađanje«. Sodomija je vlastitom praksom ugrožavala strukturu familije i deinstitucionalizirala je seksualni odnos, obrčuući strogu dijalektiku uloga namijenjenih muškarcima i ženama. I u vještičjim sabama, gdje je analnost bila elementom seksualnosti, katolički je mentalitet vidio manifestaciju nagona, žudnji i strasti, štetnih, štoviše ppgubnih za individualno i kolektivno spasenje. U sabama žena više nije bila obavezna na monogamnu ljubav, niti predana ulozi žene/majke, čiji libido služi jedino začeću. Aktivirajući proces negacije, teolozi i inkvizitori definiraju vraga i njegove napasti u neugodi, koja je pogađala tijela i svijest pojedinaca, odvlačeći ga od istine, koju ispovijeda rimska Crkva. Zlo je tako nalazilo vlastitu sliku u »čudovištu«, kojeg je opsjeo demon, čije su norme besmrtne i protuporodične. Ta umjetno stvorena »drugost« služila je postavljanju ispravnih pravila ponašanja među spolovima i ustanovljavanju vrijednosti, koje treba slijediti, kako bi se došlo do potpunog ostvarivanja pojedinca unutar društva.

St_Peter's_Square,_Vatican_City_-_April_2007Članovi »čudne bratovštine« prema svjedočanstvu, koje je ostavio Montaigne u dnveniku prilikom prolaska kroz Rim 1580, kad su spoznali vlastitu seksualnu različitost, počeli su sebi postavljati pitanje, šta da čine i kako da tu seksualnost afirmiraju, uprkos  zabrana vladajućeg režima, koji je uspostavljao drugačiju istinu. Kako prenosi Montaigne (citat) : »Govorili su Rimljani, rugajući se , budući da je zajednica muškarca i žene postala legitimna samo zato, jer su je dopuštale crkvene ceremonije, ti pametnjakovići mislili su, da će i njihov spolni čin postati legitiman i dopušten, ukoliko bude autoriziran crkvenom ceremonijom«. Njihova odluka, da se vjenčaju bila je svjesna i strateška. Ukoliiko društveno priznanje veze dvije osobe bude povezano obavljanjem crkvenog rituala, na najavu jednog takvog službenog stava Pinto i njegovi drugovi sa Porta Latina iskoristili su ga, u nadi da će dobiti božje dopuštenje za puno uživanje u njihovim ljubavima. Vjenčanja, kako je to podrobno opisao Giuseppe Marcocci u svom eseju objavljenom 2010 su se obavljala obično u nedjelju, nakon služenja svete mise. Nije to bio slučajan izbor: vjerojatno su ih na taj izbor navela izvjesna uvjerenja, da neki ritualni elementi, kao misni pribor i ukrasi, još uvijek u sebi imaju magično/sakralnu vrijednost nakon mise, što će doprinijeti spasonosnom posvećivanju ovakvih veza. Homosaksualni brakovi se tumače, u priči vezanoj za Porta Latina, uz subverzivnu praksu u odnosu na seksualan poredak, koji je takvu praksu trebao normalizirati. Ona je počivala na jednom performativnom govorenju, u kojem se miješaju najavljeni stavovi vlasti i moći, koja je željela stigmatizirati sodomiju kao demonsku seksualnost. Preokretanje takvog stava i govora trebalo se dogoditi putem prisvajanja crkvenih sakramenta i za ovu vrstu odnosa. Neophodan je, dakle, zvjestan preliminarni prelaz, kako bi se čovjek i njegove strasti dovele do potpunog i slobodnog razvitka njegovog “ja”.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: