METEŽNA VREMENA:Povodom 29 novembra 1943 – nakon sedamdeset godina 2013


»Na XIV Kongresu Jugoslavija nije izgubila samo svoje vodstvo: ona je prestala postojati kao država. Mada labava kao ustanova, federacija je držala na okupu republičke interese i staleške sebičnosti. Osim Saveza Komunista poslije XIV Kongresa, naizgled se sačuvalo sve što je i ranije bilo: slavna tradicija, državne međe tek ponešto s juga ugrožene… Ali, sada su svi u sudbinu države unosili umesto opštih, svoja shvatanja i potrebe. Jugoslavija se obnavljala kao zdanje, koje se danju gradi, a preko noći razgrađuje, jer je uvek bilo onih koji su svojevoljno odricali vrednost svake odluke. Jugoslavija se nije podelila – kao što se obično kaže (…) ona se raskomadala na mnogo više htenja i prohteva. (…) Sigurno je bilo mnogo onih, koji su se priklanjali neiskreno, koji su pregovarali na obe strane ili se prebacivali, često zbog nevelikog povoda, iz jednog u drugi tabor (…) Građanski rat u Jugoslaviji nije bio strašan zbog prolivene krvi, već zbog upornog bezumlja onih, koji su već jednom (1941) prešli ivicu propasti.1«

piše Jasna Tkale

…»ja ne znam šta je sve mi bila, i da je bila jedva znam«.

Ubijena i raskomadana

Jugoslavija-proizvodnja-HrvatskaTo je bila Jugoslavija nakon sloma zajedništva na XIV Kongresu Saveza Komunista, nakon pada Berlinskog zida i nakon svih neuspjelih pokušaja premijera Ante Markovića i infuzija stranih novčanih sredstava, koje je dijelom dobio, a dijelom su mu obećana, ukoliko se federacija ne raspadne. Sve su to bili pokušaji, da se izbjegne komadanje i građanski rat, kad je Jugoslavija ostala ne samo ostala pod ciglama Berlinskog zida, već je raščerečena i pretvorena u krvave sedmine koje razvlače hijene, a po njima gamižu crvi.

Ne završava li tako svako raskomadano truplo? Od krvavog leša bolje je odvratiti pogled, jer smrt je uvijek tragedija i ružna je, a prati je i neugodan zadah, od kojeg čovjeku postaje mučno…

Davno je Jugoslavija nestala i nove genercije je ili ne poznaju ili im je ostala u maglovitom sjećanju djetinjstva. Naricanje nad umrlim stvar je pogrebnih običaja i narikača, a samo je Gospod uskrsao po biblijskom predanju, ono što ljudi dokrajče ne uskrsava. Uzalud je zaboravljeni dramski pisac i golootački robijaš AleksandarPopović na umoru devedesetih godina uskliknuo: »Bit će još Jugoslavije i bit će još socijalizma!« Zasad ih nema i u onom obliku u kojem ih je bilo nikad ih više neće biti. Što još ne znači da te ideje ne žive – jer nisu od jučer – i da će u nekim drugim vremenima doživjeti svoje sasvim drugačije, potpunije i sretnije ostvarenje. Talasi vremena prolaze i vraćaju se nikada mirni, nikada isti, nikada ne odustaju od traganja za novim obalama, kako bi izmijenili one stare.

Ostatak ničega[1]

jugoslavija-bi-sutra-slavila-svoj-devedeseti-roendan-504x335-20080311-20101019005236-74056Kad je nakon Pinochetovog puča u Čileu umro  Pablo Neruda, uprkos golemog straha i patnje, koja je tek dobijala svoje zastrašujuće crte pred čileanskim narodom, na sprovodu se okupila velika masa ljudi izvikujući samo tri riječi: »Neruda je živ!«

Htjeli su reći da Neruda živi u njihovim srcima, idejama i uvjerenjima, u vlastitim stihovima i da će nadživjeti metež i tragediju, koja ih je zadeseila. Isto se može reći i za ideju Jugoslavije: ona živi ne samo u sjećanjima onih koji su je doživjeli, već i u sjećanju onih, koji je ne pamte, kao davno nestala zemlja, koju su nadahnjivale napredne misli, od kojih danas nije ostalo gotovo ništa, ali metež života zove stare utopije i prisjeća se minulih nada. Ubojicu privlači mjesto zločina. Starci tuguju za mladošću, a mladi žude za srećom. Sve to teško iskazivo, spleteno u mučan čvor suprotnih osjećaja, htjenja, mržnji, žudnji, želja,osjećaja poraza ili Pirovih pobjeda, sve što je u svakom čovjeku mladom ili starom, drugačije, različito, crno ili crveno, žarko ili ugašeno, ima ipak i danas ima samo jedno ime: Jugoslavija.

Crveno i crno

danrepublikeLav Tolstoj je u usta Ane Karenjine stavio nezaboravne riječi o ljubavi: »Mislim da ima onoliko vrsta ljubavi – govori Ana – koliko i srdaca«. Pa i osjaćaja (ljubavi ili mržnje) prema bivšoj zemlji na ovim prostorima ima koliko i srdaca. Svak je katarzu nestanka zemlje doživio i proživio na sebi svojstven način i u nju uputio svoje potomstvo. Pa kad smo već na metaforama, možda nije na odmet sjetiti se i početne rečenice Tolstojevog romana: »Sve sretne porodice sliče jedna drugoj, a svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način«.Isto bi se moglo kazati za nezavisne republike proizišle iz krvavog raspada: svaka je nesretna na svoj način. Lucio Magri[2] piše: »Jugoslavija je bila jedina istočna zemlja koja se pokazala sposobnom da se sama oslobodi u jednom užasnom ratu od vanjskih neprijatelja, talijanskih fašističkih formacija i njemačkih trupa kao i od unutrašnjih neprijatelja, bilo da se radilo o četnicima to jest monarhističkim nacionalistima ili hrvatskim ustašama. Uzrok i poskjedica te epohe bila je nastanak nove nacije, koja je ujedinjavala različite narode, religije i etnije, koje su vjekovima međusobno ratovale, te stvaranje skupine ljudi, koja je bila interetnička i veoma ponosna na to«.

jugoslavija_reprezentacija_slobodnajugoslavija.comTakva je bila Jugoslavija u očima jednog komuniste. Oni koji su mislili drugačije – kao na primjer Miloš Crnjanski – ostavili su o tome trag u prozi i stihovima. Crnjanski u pjesmi: »Lament nad Beogradom« (»Jan Majen i moj Srem, Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, priviđaju mi se još dok ovde ćutim, bdim i mrem.«…«). Za kojim Beogradom lamentira Crnjanski: za onim što je postojao prije Drugog svjetskog rata i koji je užasno razoren 6 aprila 1941 te doživio još jedno stravično bombardiranje od strane anglo-američkih trupa 1944, a da se svinjarija iz 1999 i ne pominje (jer tada Crnjanski već odavna nije bio živ?. Beograd, kad sam ga prvi put ugledala ranog proljeća 1945 godine, nerazumno dijete, uprkos ruševina cvao je i pjevao na Terazijama, partizani su neprestamo igrali kolo, a Crnogorci poskakivli svoj „Oro“, dok je na zgradi Albanije gotovo svake večeri gorjelala bengalska vatra u čast pobjed Crvene Armije, jer se rat bližio kraju i Rusi su svaki čas bili sve bliže Berlinu…Svake večeri orile su se ruske i partizanske pjesme, priređivani su veliki vatrometi pobjedi u čast,sreća pobjede imala je svoj lik, boju i zvuk: crveno, vatreno raspjevano. Sitno dijete ne može shvatiti što je rat čak ni kad čuje tutnjavu, ni šta je pobjeda ni kad osjeća opću radost. Ostao je u mutnom sjećanju osjećaj sa neke davne izložbe sovjetskih slika :»Na putu za Vjazmu«: na njoj mrtva majka sa živim djetetom na raskrvavljenim grudima. Nešto od osjećaja koje je izazvala ta slika probudilo se ponovo u sramnom posljednjem ratu i ostalo tu zauvjek.

Podjele

dan_republikeNa Balkanu svaki je kamen podjela. Čiji je spomenik most u Višegradu, čiji je grad Zvornik, kakav je to barbarin uspio bezpotrebno srušiti most u Mkostaru, zašto je Turopolje odmah do Zagreba, zašto je poznata pjesma: »Kad je pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu…« pjesma bosanskih Jevreja, a ne Muslimana, kao što svi pogrešno misle? Tko nam je dao pravopis i jezik, Vuk, Gaj ili Stanko Vraz ? Čiji su pisci Andrić, Ćopić, Njegoš, Davičo, Krleža i toliko drugih oko kojih se spore…Ali pisaca, još manje pjesnika u doba post-moderne ili post kapitalizma ili tranzicije (iz čega i u što?) na Balkanu, pogotovo takvog formata, koji će preživjeti sredinu i epohu, više nema. A veliki slikar Vlaho Bukovac ustvari je talijansko usvojče i pravo mu je ime Biaggio Faggioti. Čiji su svi oni slikari i kipari od Murtića, Lubarde,  Džamonje, pa do Meštrovića, čiji kip pobjednika još uvijek stoji na Kalemgdanu u Beogradu?

Kome podizati spomenik Gavrilo Principu, koji je igrom slučaja ubio pogrešnog i najmanje krivog iz nesretno degenerirane kuće Habsburgovaca ili pak Ferdinadu, koji je bio omražen i podcjenjivan na bečkom dvoru, pa su ga poslali u Sarajevo, kako bi njegovasmrt postala povod jednog dotad neviđeno krvavog imperijalističkog rata? Da li su srpski političari prevarili Trumbića pri stvaranju kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je on kasnije poludio? Kada i zašto je to ime izmijenjeno u Jugoslaviju? I čija je to zamisao bila – svakako ne prvotno onih, koji su kakvu takvu državu sa nekim dinastijama, što vuku porijeklo od trgovaca svinjama, već imali, već ljudi poteklih iz onih nacija, koji su 101129015.2_mnrobovali u Austro-Ugarskoj „tamnici naroda», iako na bečkom Burgu još i danas stoji zlatnim slovima ispisano. „His moenibus adheret amor populorum meorum«[3]. Da li je tim zidinama hrlila mržnja ili ljubav naroda i svih onih izginulih za nezasitne imperijalističke apetite ili za stvar propale habsburške monarhije na frontovima na Soči, na Ceru, u Bukovini i uGaliciji…Što je o Jugoslaviji kao o zajednici slavenskih naroda mislio zaboravljeni socijaldemokrat Etbin Kristan, što austromarkist Karl Renner, koji je često boravio u Beogradu- možda kao gost Tucovića? Šta su oni govorili srpskim socijaldemokratima o kulturnoj autonomiji ili neophodnosti stvaranja asimetrične federacije, jer u protivnom pitanje ostalih zapadnijih slavenskih naroda naroda ostaje zauvijek kamen spoticanja. Njih odavna već nema, današnja socijaldemokracija je izdajnička protuva, a vjetar je odnio dragocijne riječi, koje su mogle poslužiti balkanskim narodima kao upozorenje. Ili nisu, jer kako je tvrdio Nietzsche, čovjek je nedjeljiv od vlastitih životinjskih poriva, ili Marx kad je napisao kako historije nema i neće je biti »sve dok će pobjednik ispijati vodu iz lubanje vlastitog neprijatelja«.

Uzgajivači maka i drogeraši

jugoslavija_by_evgeniasamsonova-d3gx2mkSve je to danas historija, koja je, kako reče Gramsci, učiteljica života od koje nažalost nitko nikada ništa nije naučio. A jedan izraelski sveučilišni profesor usporedio rad historičara u odnosu na nacionaliste s uzgajivačima maka u odnosu na drogirane opijatima. Svi nacionalisti neutješno kukaju nad sudbinom vlastitog naroda a potpuno su gluhi i slijepi za nesreće i tragedije, koje su  oni prouzročili drugima. Vrijedi jasno i za sve balkanske nacionaliste i njihove narode, koje najbolje ilustrira slika Bruegelovih sakatih prosjaka.

Da svega toga ne bude, ujedinjeni jednom velikom idejom zajedništva, u kojoj su svi spojeni u vlastitim različitostima, koje su neprikosnovene, a ipak združene u zajedničkoj borbi, sastao se 29 novembra 1943 u skromnoj dvorani u Jajcu, u postradaloj i okrvavljenoj Bosni, poprištu najljućih bojeva, skup nazvan AVNOJ: Antifašističko Vijeće naroda Jugoslavije izraslo u borbi za ideal zajedništva, pravde, slobode, u bespoštednom konfliktu sa nacizmom i klerofašizmom. Delegati su se, da na njega dođu, probijali kroz neprohodne teritorije, pod okupatorskom vlašću i ne jednom doveli u opasnost vlastite živote. Imalo je zbog čega. Bio je to veliki trenutak i ostavio je tragove u gotovo pedeset godina mirnog zajedništva, ekonomskog napredka, socijalne sigurnosti i mnogo čega drugog (društvenih stanova, zdravstvenog osiguranja potpunog i bez naplate, penzija nakon 30 godina staža, sigurnih radnih mjesta, jeftinih vrtića, uglednih sveučilišnih ustanova, solidnih izdavačkih kuća i još mnogo drugog, što se iz današnje perspektive čini nevjerojatnim). Sve je to palo i nestalo u dimu jednog sramnog bratoubilačkog rata, koji je ostavio neizbrisive tragove ne samo u materijalnim razaranjima nego i u duševnom rastrojstvu i moralnom posrnuću nekoliko generacija.

Lice i naličje

jugoslavijaJasno postojalo je i naličje medelje. Zahodi su u toj zemlji zaudarali od Triglava do Đevđelije, konobari bili osorni, mnogi spavali na radnom mjestu ili krali bogu dane ne radeći ništa, dok je samoupravljanje imalo srca i duše za svakog, pa i za zabušante i neradnike, u Savez komunista ulazilo se na velika vratane ne iz uvjerenja nego iz karijerističkih razloga, direktori poduzeća često su bili primitivci, bez potrebnog obrazovanja, sa debelim partijskim zaleđem (najbolje ih prikazao Milan Lane Gutović, junak današnje »Bele lađe«), nije izgrađeno dovoljno modernih drumova i autocesta, tržnice su bile prljave, a ujesen je cijela zemlja vonjala na makedonski paradajz, u doba kolinja fabrike su imale ispražnjena radna mjesta, bilo je osionih i bezobraznih, kojima nitko nije mogao ništa, ali svi su nekako živjeli, starci nisu šmoljali oko smeća i prebirali po kompjuterima, a kad si uzeo kredit u banci na kraju je rata – zbog devalvacije – vrijedila kutiju cigareta. Uz pjemu «Plavo se more talasa, radnička se odmara klasa« svi su išli na more, tko u radnička odmarališta, tko u kampove, tko u iznajmljene sobe ili hotele…

Da li je Jugoslavija bila komunistička zemlja?

48157_1201616926Danas je sve to danva i za nove generacije nezamisliva prošlost. Jugoslovaju onakvu kakva je bila, posljeratnu, stvorila je komunistička partija i oni koji su prošli kroz velike borbe i patnje da bi ona postojala. No ni jedna partija na svijetu, ma kako visoke ideale imala i koliko god bila stroga, ne može imati članstvo drugačije od ljudi koji žive u njenom okruženju, drugačiju od njihovih tradicija, navika, ponašanja i mentalnog sklopa. U buci jedne krvave borbe to još nije bilo jasno i bolje je tako i tako mora biti, jer inače ne bi bio snage za ratovanje. I to je iskazao pjesnik Miljković: »Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?«

stock-photo-19081167-jugoslavija-postage-stampPjesnika su objesili, a zemlju raščerečili. Razgovor o uzrocima bio bi isuviše dug i ovdje mu nije mjesto. Komunistička partija bila je kičma federacije i predpostavljala je viši stadij demokracije od vulgarne buržoaske demokracije: jedan građanin –jedan glas. Na toj fromuli jugoslavenska federacija nije mogla obstati, jer bi većinski narod uvijek i u svemu nadglasao manjine. A onda su se razišli i zaratili i svuda su glavom platile manjine, a umjesto demokracija stvoreno se tijesne držvice, ideali malograđanštine i sitnih duša, koje imaju ružnu nedavnu prošlost, tešku sadašnjost i mutnu budućnost.

Sve to još nije razlog da se sjetimo 29 novembra  (19439) svega što je bio i još više trebao biti i da mu odamo mu poštovanje. Sad možete odslušati još zbor Jevreja iz Nabucca i sjetiti se arije: » Oh, patria si cara perduta[4]...«. Nad nečim što je odavno umrlo ne vrijedi više plakati, ali treba se zapitati: što mogu učiniti da postane bolje? Svi ratovi i sve dobro i loše počinje najprije u glavama odnosno u svijesti ljudi. Najjači bedem protiv konzervativizma i malograđanštine su ljudska shvatanja i pogledi. Širenje vidika i znanja na ovim prostorima danas je jedino što možemo učiniti u čast bivše zemlje, izdane revolucije i porobljenih i zbunjenih građana.


[1] Enzo Striano, Il resto di niente, (Ostatak ničega), avaglianoeditori, 2002.Kroika propale napolitanske revolucije 1790.

[2] Lucio Magri, Il sarto di Ulm (krojač iz Ulma),  Feltrinelli 2011

[3] Ovim zidovima hrli ljubav mojih naroda

[4] Arija „Va pensiero“ (leti misli…o draga izgubljena domovino…)

1 Parafraza Radovana Samardžića . Sulejman i Rokselana (Kraljevina s dva kralja: na Mohalkom polju Ugarska nije izgubila samo …), Beograd 1976.

 

Oglasi
Comments
2 komentara to “METEŽNA VREMENA:Povodom 29 novembra 1943 – nakon sedamdeset godina 2013”
  1. vladimir krstulovic kaže:

    Osjecajan text, nedovoljno jasan u bitnom.
    Nije bilo gradjanskog rata. Vlast je napala gradjane SFRJ, svim sredstvima unistenja, kako bi bila izvrsena nuzna tranzicija od drustvenog vlasnistva ka privatnom. Quod erat demonstrandum.

Trackbacks
Check out what others are saying...


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: